Aktuelno

Podjele i raskol među muslimanima i džematima

430views

Piše: Mr. Hakija Kanurić
Jedinstvo, sloga i bratstvo su znakovi Allahove milosti i blagodati. Rekao je Svemogući Allah: ”I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji“ (Ali Imran, 103); ”Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje.“ (Hud, 118 – 119) Jedinstvo i sloga u saffovima vjernika nisu samo naša želja i čežnja, nego je to, prije svega, vjerska obaveza, a zatim i neminovnost i uvijet opstanka i prosperiteta na dunjaluku i ahiretu. Da je jedinstvo vjerska obaveza govore nam brojni ajeti i hadisi, kroz koje se na više načina ističe bitnost sloge koja je elementarni uvjet zdrave zajednice spremne da radi na uzdizanju Allahove riječi. Nalazimo ajete u kojima Uzvišeni izravno naređuje da budemo jedinstveni, a zabranjuje ono što je suprotno tome: ”Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!“ (Ali Imran, 103); ”I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika!“ (Ali Imran, 105); ”Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!”  (Eš-Šura, 13)

Obavještava nas da je u razilaženju neuspjeh i propast: ”I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali.“ (El-Enfal, 46) Obavještava nas da je podvajanje osobina zlih ljudi: ”A oni su se podvojili iz zlobe međusobne baš onda kad im je došlo saznanje.“ (Eš-Šura, 14)
Obavještava nas da su mržnja i neprijateljstvo među vjernicima jedan od velikih ciljeva prokletog šejtana: ”Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti?“ (El-Maide, 91) Obavještava nas da voli one koji se zbijenih redova na Njegovom putu bore: ”Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti.“ (Es-Saff, 4)

Zatim pogledajmo kakve su Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smjernice ovom ummetu i kakvi želi da budu njegovi sljedbenici: Šaljući dvojicu daija (Muaza i Ebu Musaa, radijallahu anhuma) u Jemen, govori im: ”I međusobno se slažite i nemojte se razilaziti!“ (Buharija, br. 3038, i Muslim, br. 4623) Opisujući prave vjernike kaže: ”Vjernici u svojoj međusobnoj ljubavi, milosti i osjećajima jednih prema drugima su poput tijela, kada se jedan organ razboli, cijelo tijelo zahvati nesanica i groznica.“ (Muslim, br. 6751)
”Doista je vjernik prema drugom vjerniku poput građevine; jedan njen dio podupire drugi!“ (Buharija, br. 481, Muslim, br. 6750)

Upozoravajući na sve što narušava jedinstvo vjernika i njihovu međusobnu ljubav, kaže: ”Čuvajte se lošeg mišljenja jer mišljenje je najlažniji govor! Nemojte jedni drugima mahane tražiti, nemojte se međusobno uhoditi, nemojte se međusobno natjecati, nemojte jedni drugima zavidjeti, nemojte jedni druge mrziti, nemojte jedni drugima leđa okretati i budite, Allahovi robovi, braća!“ (Buharija, br. 5143, i Muslim, br. 6701) U drugoj predaji zabilježeno je da je rekao: ”Nemojte jedni druge izbjegavati, nemojte jedni drugima leđa okretati, nemojte jedni druge prisluškivati, neka niko od vas ne prodaje preko prodaje drugog i budite, Allahovi robovi, braća!“ (Muslim, 6702) Upozorava da Uzvišeni Allah prašta svim robovima koji Mu ne čine širk osim onima koji su u svađi: ”Džennetska vrata se otvaraju svakog ponedjeljka i četvrtka i biva oprošteno svakom robu koji ništa Allahu ravnim ne čini, osim čovjeku koji je u zavadi sa svojim bratom, kaže se: ‘Odgodite ovu dvojicu dok se ne izmire! Odgodite ovu dvojicu dok se ne izmire! Odgodite ovu dvojicu dok se ne izmire!’“ (Muslim, br. 6709)

Naglašava da je međusobna ljubav uvjet prave vjere i ulaska u Džennet: ”Nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete međusobno voljeli! Zar ne   želite da vam ukažem na ono što, kada ga učinite, voljet ćete se? Širite selam među vama!“ (Muslim, br. 203) Učinivši hidžru u Medinu, među prvim djelima koja je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, učinio bilo je bratimljenje muhadžira i ensarija, jer je zdrava zajednica preduvjet za daljnji rad i svaki uspjeh. Koliko se samo dobra izgubi međusobnim neslaganjem? Koliko hajra na oba svijeta promakne! Dvojica ljudi su se sporječkala i posvađala u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i šta se desilo? Allah je učinio da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zbog te svađe zaboravi vrijeme noći Lejletul-kadra (Muslim, br. 2831). Zbog svađe između dva čovjeka nestao je taj bereket i uzdignuto je to znanje, pa kako je onda kada se svađaju cijele skupine i džemati?

Spomenuti ajeti i hadisi ne ostavljaju nimalo prostora sumnji da su podvojenost, međusobna mržnja i taborenje zabranjeni u ovoj vjeri, što znači da smo dužni dati sve od sebe da prevaziđemo to bolno stanje, zbijemo redove i sjedinimo se na istini. Svaka nedaća koja nas snađe posljedica je naših grijeha i propusta: ”Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.“ (Eš-Šura, 30) Stoga, moramo sami sebe preispitati, prepoznati greške i ukloniti ih.

Razilaženje u mišljenju i shvatanju je ljudska stvarnost i neminovnost, a činioci koji tome vode su brojni i višestrani. Sve što je neminovno za ljudsku vrstu, vjera islam to ne negira, međutim, svaku stvar stavlja na njeno pravo mjesto i ograničava je da ostane u granicama koristi i udalji eventualne negativnosti. Da bismo se ispravno odnosili prema razilaženju, neophodno je poznavati njegovu prirodu, suštinu, oblike i vrste te propis svake vrste i kako se odnositi prema neistomišljeniku. Razilaženje se može podijeliti na sljedeće vrste:

Prvo: suvišno razilaženje. To je svako razilaženje na kojem se ne gradi akaidsko ubjeđenje niti praktična primjena, koje ne daje plod i ne vodi odbacivanju šerijatskog teksta. Kao, naprimjer, razilaženje koliki je bio broj mladića u pećini koju je Uzvišeni Allah spomenuo u suri El-Kehf, gdje se ta pećina tačno nalazi, koje vrste je bilo drvo s kojeg je Adem, alejhis-selam, jeo i tome slično. Ovakvo razilaženje je, kada se radi o osobama koje izučavaju šerijatske nauke, dozvoljeno osim ako uzrokuje gubljenje vremena i odvraća od bitnijih djela. Osobama koje se ne bave izučavanjem šerijata, makar se radilo o obrazovanim, preporučuje se da se klone ovakvog razilaženja te da se zaposle potrebnijim i korisnijim znanjem.

Drugo: razilaženje raznolikosti. To je svako razilaženje u kojem je ispravno više mišljenja ili načina. Naprimjer, da li se na prvom rekatu prije Fatihe uči Subhaneke ili neka druga sunnetska dova. Razilaženje ovakve prirode ne smije rezultirati međusobnom netrpeljivošću ili svađom, a musliman će odabrati ono što smatra najispravnijim i slijedit će učenijeg i bogobojaznijeg.
Treće: prihvatljivo razilaženje. To je razilaženje među učenjacima koji pri sebi imaju sljedeće osobine:
●  ispunjavaju uvjete idžtihada (kompetentni su da sami donesu šerijatske propise na osnovu dokaza),
●  imaju zdrave temelje u svojoj vjeri, akidi i metodologiji,
●  propis do kojeg dođu ili fetva koju daju bazirani su na validnom argumentu i ne kontriraju konsenzusu učenjaka ili tekstu oko čijeg značenja su učenjaci složni. Kao primjer može se navesti razilaženje učenjaka u propisu učenje Fatihe za muktediju u rekatima u kojima imam uči glasno. Kada se radi o ovakvom razilaženju, potrebno je neistomišljeniku pojasniti, poučiti ga i ispraviti, ali ga nije dozvoljeno smatrati i nazivati zalutalim ili novotarom, jer ovdje važi pravilo: Naše mišljenje je ispravno uz mogućnost pogreške, a mišljenje drugih je pogrešno uz mogućnost da bude ispravno. Ovakvo razilaženje je opravdano čak i u akaidskim pitanjima, poput razilaženja da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Gospodara na Miradžu, šta je Uzvišeni Allah prvo stvorio: prijesto ili pero, da li su bolji meleki ili čestiti sinovi Ademovi i sl. Kada je u pitanju prihvatljivo razilaženje, oni koji se bave izučavanjem šerijatskih nauka prihvatit će mišljenje koje potkrepljuju jači argumenti, a oni koji se ne bave izučavanjem šerijata, uzet će mišljenje bazirajući se na slijeđenju učenijeg, bogobojaznijeg, većine, stručnjaka u dotičnoj oblasti ili pak prihvatanjem sigurnijeg mišljenja.

Prihvatljvo razilaženje ima više oblika, od kojih su sljedeći:
a) Razilaženje u pitanjima po kojima su se učenjaci ehli-sunneta podijelili. Kao primjer može poslužiti pitanje propisa ostavljača namaza u kojem učenjaci imaju različite stavove. To znači da nije dozvoljeno nazvati murdžijom onoga ko ne smatra ostavljača namaza nevjernikom, ili haridžijom onog ko ga tekfiri.
b) Razilaženje oko primjene propisa na konkretnu situaciju, pojavu ili osobu. Ovakvo razilaženje se dešava kada se  kompetentni učenjaci slože oko određenog propisa ili pravila, ali se raziđu u njegovoj primjeni na konkretnu stvarnost. Naprimjer, učenjaci ehli-sunneta su složni po pitanju značenja novotarije i njenog propisa, ali se razilaze da li je upotreba tespiha pri zikru novotarija ili ne.
c) Razilaženje u predstavi i shvatanju određenog pitanja, nakon čega dolazi razilaženje u samom propisu. Primjer ovakvog razilaženja su brojna moderna pitanja koja poprimaju više različitih oblika, poput lizing-prodaje, emulgatora u hrani i sl.
Dakle, kada se radi o prihvatljivom razilaženju, potrebno je neistomišljeniku pojasniti, poučiti ga i ispraviti, ali ga nije dozvoljeno smatrati i nazivati zalutalim ili novotarom. Takvo razilaženje ne smije biti uzrok netrpeljivosti, neprijateljstva i podjele, niti jedna skupina smije prisiljavati drugu da prihvati njeno razumijevanje.

Četvrto: razilaženje iz greške. Ovakvo razilaženje je ogranak prethodnog, jer to je svako prihvatljivo razilaženje za koje se kasnije uspostavi da je pogrešno. Primjer ovakvog razilaženja je idžtihad Halida ibnu Velida, radijallahu anhu, kada je vjerovao da pripadnici plemena Džuzejme nisu muslimani, jer nije prihvatio način na koji su ispoljili islam, nakon čega je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allahu, ja sam čist kod Tebe od onoga što je učinio Halid!“ (Buharija, br. 4339)  Pravilo kod ovakvog razilaženja jeste da se mudžtehidu ukaže na pogrešku, ali se on za to ne optužuje. Što se tiče onih koji slijede mudžtehida u onome što je pogriješio, njih treba poučiti i ukazati im na istinu, a ako i nakon toga ustrajavaju u slijeđenju, zapali su u zabludu i dalalet.

Peto: razilaženje iz zablude. To je razilaženje onih koji ne ispunjavaju uvjete prihvatljivog razilaženja, odnosno nisu mudžtehidi ili nemaju ispravne temelje u vjeri i metodologiji. Primjer ovakvog razilaženja su novotari koji su zastranili u svom ubjeđenju vjerujući da Allaha neće vidjeti na budućem svijetu, da je Kur’an stvoren, da su počinitelji velikih grijeha nevjernici i sl. Pravilo kod ovakvog razilaženja je da neistomišljenika, nakon što mu se pojasni i uputi savjet, tretiramo zalutalim i držimo na distanci, shodno šteti i koristi koja iz toga proizlazi.

Šesto: razilaženje zbog prohtjeva i neznanja. Ovakvo razilaženje je srodno prethodnom ili njegov ogranak, osim što se definitivno temelji na prohtjevima, a u dokazima nema utemeljenja, nije od vjere i neprihvatljivo je kod učenjaka, poput presude suprotne Allahovom zakonu radi dunjalučke koristi. Ovakvo razilaženje se osuđuje i tretira se zabludom uz stajanje na stranu istine i borbe za nju.

Sedmo: organizaciono razilaženje. To je svako razilaženje u mišljenjima vezanim za organizaciju ili stvari dunjaluka koje nisu izravno vjerom definirane, poput razilaženja gdje će se praviti džamija, kada će se održati predavanje, ko će biti postavljen na određenu funkciju i sl. Uzrok ovog razilaženje može biti raznolikost u određivanju koristi i štete, inat i ustrajnost u mišljenju, loš ahlak i sl. Mnoga razilaženja među aktivistima na polju da’veta su ovakve prirode. Kada se radi o organizacionom razilaženju, ispravno je odreći se vlastitog mišljenja, makar ono bilo ispravno, ako je to put da se ostvari jedinstvo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavljao je svoje mišljenje takve prirode i prihvatao mišljenje drugih, iako je njegovo mišljenje bilo ispravno. Pred bitku na Uhudu odrekao se svog mišljenja da dočekaju neprijatelja unutar grada i prihvatio je mišljenje onih koji su htjeli izaći pred neprijatelja. Za vrijeme opsade Taifa vidio je da se trebaju povući i odložiti osvajanje grada, međutim ashabi su htjeli nastaviti opsadu, tako da ih je poslušao, ali su kasnije sami uočili ispravnost Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mišljenja. U tome je velika pouka za nas, jer ”razilaženje je zlo!“, kao što je rekao Ibn Mes’ud, radijallahu anhu. (Ebu Davud, br. 1962, hadis je vjerodostojan, pogledati: Sahihu Ebu Davud)

Nakon svega spomenutog možemo konstatirati da svako razilaženje ne smije biti popraćeno smatranjem druge strane zabludjelom, odvajanjem i međusobnim neprijateljstvom. Nisu isti oni koji pogriješe uz namjeru da dođu do istine i oni koji slijede prohtjeve. Nije svako ko pogriješi i s kim se ne slažemo fasik (pokvarenjak), novotar ili nevjernik. U tom kontekstu šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, kazao je: ”Što se tiče tekfira (proglašavanja nevjernikom), tačno je da ko idžtihadi od sljedbenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i ima namjeru da dođe do istine te pogriješi, nije nevjernik, naprotiv njemu se prašta njegova greška. A onaj kome se razjasni ono s čim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te se suprotstavi Poslaniku nakon što mu je uputa postala jasna i slijedi drugi put mimo puta vjernika, to je nevjernik. Onaj ko slijedi svoje prohtjeve, a nije se dovoljno potrudio da sazna istinu i govori bez znanja, taj je nepokoran i grješnik je, uz to, nekad je stvarno fasik, a nekad ima dobrih djela koja pretežu njegova loša djela. Dakle, proglašavanje nevjernikom razlikuje se shodno razlici u stanju osobe. Nije svako ko pogriješi, niti svaki novotar, neznalica ili zalutali – nevjernik, niti je čak svako od njih grješan ili nepokoran.“ (Medžmu’l-fetava, 12/180)
Elementarni uvjet bez kojeg se sloga neće ostvariti je postojanje zajedničke osnove i jedinstvenih temelja na kojima bi se svi ujedinili i koji bi sve spajali. Ti temelji su svakako Allahova Knjiga i sunnet Njegovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, uz njihovo ispravno shvatanje i zdravo tumačenje, gdje su uzor prvaci ovog ummeta – ashabi, Allah njima zadovoljan bio, i svi oni koji njihovu uputu slijede, oni koji poznaju istinu i njoj druge poučavaju i pozivaju, a prema vjernicima su blagi i širokogrudni, kao što ih je Uzvišeni opisao: ”Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 10)

Trebamo znati da nam se srca neće složiti sve dok ih Allah ne složi. Rekao je Svemogući: ”I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio – On je zaista silan i mudar.“ (El-Enfal, 63) Stoga je potrebno iskreno se Allahu dovom obratiti te poduzeti sve moguće uzroke koji sprečavaju razilaženje, a vode slozi i jedinstvu, kao što su: lijepo mišljenje o drugima, traženje opravdanja onome ko pogriješi, prelaženje preko pogreški i praštanje, svijest o ljudskoj manjkavosti i nesavršenstvu, upućivanje savjeta na lijep način, davanje prednosti ahiretu nad dunjalukom, poštivanje učenih, skromnost, plemenitost, blagost, smirenost, strpljenje, darežljivost, nazivanje selama, rukovanje, vedro lice, posjeta, davanje i prihvatanje poklona, lijepa riječ i sve drugo čemu nas naša vjera u osnovi uči i što vodi istinskom bratstvu. Ne smijemo se odnosti prema drugima onako kako se oni prema nama odnose, nego naš ahlak mora biti vođen smjernicama Allahove Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam. Zapitajmo se, kakvo bi naše stanje bilo kada bismo postupali prema Allahovim riječima: ”O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge!“ (El-Hudžurat, 12); ”Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: –  jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj“ (El-Isra’, 53); “Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi, to mogu postići samo vrlo srećni“  (Fusilet, 34-35). Svemogući Allah najbolje zna!

Asr, br. 41.