Aktuelno

Pod čizmom istinofobije

410views
Piše: Amir Durmić

I reci: “Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!” (El-Isra, 81) Jedna istina je snažnija od hiljadu laži, a neoborive činjenice uvijek pobijaju izmišljene teorije, neargumentirana naklapanja i puke fikcije. Svi ćemo se složiti da je u bitki bolje imati drveni štap ili običnu praćku nego čitav arsenal plastičnog (dječijeg) oružja i to onog kineske proizvodnje. Ono samo izgleda glamurozno, ulašteno i sjajno, ali mogućnost da neprijatelju naškodi i nanese mu gubitke, ravna je nuli. Ne služi ni za šta drugo osim za dječiju igru, ili možda za igru odraslih, uglavnom maloumnih ili krajnje neozbiljnih osoba. Međutim, i oni koji posjeduju plastično oružje ponekad mogu poraziti snažne i hrabre junake koji posjeduju itekako snažno i moćno oružje, u slučaju da su im ruke i noge čvrsto vezane, a usta začepljena. Mogu biti heroji i junaci, i pored njih može spremno čekati njihovo naoružanje, ali će zbog stanja apsolutne sputanosti u kojem se nalaze, biti prinuđeni da trpe udarce, uvrede, provokacije i psihofizička maltretiranja od strane djece ili maloumne intelektualne nedonoščadi. Posmatrajući situaciju svih muslimana u svijetu globalno, i muslimana Bošnjaka lokalno, vidjet ćemo da se muslimani nalaze u sličnoj poziciji. Pored toga što posjeduju istinu i kategoričke argumente koji, ako se ispravno upotrijebe, mogu ušutkati i najveće lažove i razotkriti i raskrinkati najgnusnije laži i potvore koje im se stavljaju teret, to ipak nije dovoljno da istina koju posjeduju zablista na svjetskom nivou i razoruža i porazi lažove. Zašto? Jer su ruke muslimana uglavnom vezane, a usta im začepljena, pa dok im se dušmani i lažovčine na svaki mogući način izruguju, potvaraju ih i o njima iznose monstruozne laži, njima uglavnom ne preostaje ništa drugo do da se vrpolje i komešaju, ili da nerazumljivo mumljaju. Kako je moguće da se svijetloj prošlosti islama i generacijama muslimana koji su istinski razumjeli islam i kao takvog ga nosili u svojim srcima i širili svijetom, već stoljećima pripisuje veliki broj neistina i teških potvora, koje su skoro pa dogmatski prihvaćene u velikom dijelu neislamskog, a nažalost i u nekim dijelovima islamskog svijeta? Odgovor leži u činjenici da su te laži, bilo usmeno bilo pismeno, toliko puta ponavljane, prepričavane i s koljena na koljeno prenošene da su one od strane potomaka kreatora tih laži, jednostavno prihvaćene kao suha istina. Istina je, recimo, da se islamu kao religiji ne može pripisati ni inkvizicija, ni krstaški ratovi, ni opstrukcija napretka i razvitka velikog dijela prirodnih znanosti, niti likvidacija i progon velikog broja naučnika, ali je isto tako istina da su oni koji sve ovo imaju na teretu svoje savjesti i savjesti svoje religije, islamu i muslimanima nekako uspjeli prilijepiti barbarizam i nehumanost, što su indoktrinirane mase uglavnom i prihvatile kao činjenicu. Istina je i da historija muslimana nije uprljana nacizmom, fašizmom, boljševizmom niti komunizmom, i istina je da muslimani nisu pokrenuli svjetske ratove niti su pravili koncentracione logore niti sovjetske gulage, koji skupa čine jedne od najmonstruoznijih fabrika smrti u cjelokupnoj historiji čovječanstva. Istina je da muslimani nisu učestvovali u gotovo potpunom istrebljenju indijanske populacije u Sjevernoj ili Južnoj Americi, a istina je i to da muslimani nisu pljačkali i otimali prirodna bogatstva skoro svih zemalja Afrike i Azije, kao što su to stoljećima činili zapadni kolonizatori… Ovakvih i sličnih istina je jako mnogo, ali su one smišljeno prekrivene debelim i učmalim slojevima laži. 

Strani i domaći kovači laži
Na našim prostorima imamo priliku posmatrati jednu mini rekonstrukciju klasičnog scenarija izvrtanja i lažiranja historijskih činjenica, kao i neobjektivnog prikazivanja aktuelnih događaja, tako da se mijenja pozicija žrtve i zločinca ili se stvarne opasnosti za naše društvo marginaliziraju, dok se izolirani slučajevi glupog i neodgovornog ponašanja pojedinaca serviraju kao istinski problem Bosne, ali i čitavog svijeta. Historijske činjenice iz naše bliske i nažalost krvave prošlosti, izvrću nacionalističko-fašistički orijentirani političari i mediji iz našeg prvog komšiluka, i to rade vrlo profesionalno i temeljito. Oni više i glasnije govore o stradanju njihovog civilnog stanovništva i o navodnim masovnim mučenjima i progonima, nego što bošnjački mediji govore o istinskom stradanju muslimanskog stanovništva iz perioda agresije na našu zemlju. Dok naši mediji o ovim stradanjima većinom govore povremeno, uz krvave datume ili nova otkrića masovnih grobnica, oni svoje laži puštaju u eter skoro svakodnevno. Na takav način odgajaju generacije omladine koja zaudara mržnjom prema Bošnjacima i islamu kao religiji, a okolnosti i aktuelni događaji tome najbolje svjedoče. Koliko su god krivi njihovi mediji za ove laži i potvore, isto toliko ili više, krivi su i ”naši” mediji, ali i cjelokupni bošnjački političko-intelektualni milje, koji zajedno, svojom inertnošću i pasivnošću, prešutno (ili iz povremene stidljive reakcije) odobravaju takvo ponašanje. Na ovaj način odgajaju generacije omladine koja je uglavnom hladna i nezainteresirana za krvavu prošlost svog naroda, ali i za vrlo bitne događaje iz sadašnjosti. Pitajte bilo koga iz generacija ”sedamdeset i neke” (a o ranijima i da ne govorimo) znaju li ko su Sava Kovačević, Ivo Lola Ribar, Boško Buha…, i sjećaju li se filmova Kozara, Bitka na Neretvi, Valter brani Sarajevo…, pa ćete vidjeti da su im sjećanja na ta imena i te filmove i događaje itekako svježa i živa, iako je Jugoslavija kao država umrla davno, a to vrijeme nepovratno nestalo u magli prošlosti. Međutim, upitajmo današnju djecu o herojima iz Bosanskog oslobodilačkog rata koji je svakako bio vid antifašističke i antigenocidne borbe, pa ćemo se uvjeriti da ih većina zna vrlo malo ili gotovo ništa o ovoj junačkoj borbi i njenim herojima. Ali upitajte djecu znaju li ko su ”vehabije”, ”mudžahedini”, ”islamski teroristi”, znaju li ko je koliko para ukrao iz koje džematske kase, i kakva se to zgrada Rijaseta gradi nasred Šehera ”dok sirotinja nema šta jesti”, eh onda ćete čuti čuda. Mediji taj dio svog posla rade ”savjesno i korektno”, i ne posustaju ni za tren, što daje praktične rezultate. Svojim nebulozama uspjeli su dobro o(ne)svijestiti čak i najmlađu populaciju Bošnjaka. To je valjda za njih istinski uspjeh. Naše saučešće.

Ko je kriv?

Za ovakvo stanje muslimana u svijetu i kod nas, uglavnom su krivi oni sami. Odstupanjem od izvornog islamskog učenja u svakom pogledu, bilo da se radi o islamskom vjerovanju ili pak o praktičnom sprovođenju vjerskih propisa u svakodnevnom životu, muslimani su napustili ključne faktore i direktne povode za uspjeh i prosperitet koji su okusile prve generacije islamskog ummeta. Jedni pokušavaju islam prilagoditi sebi i svojim pogledima na svijet i okolinu, pa od njega oduzimaju šta žele zanemarujući pritom osnovne postavke i krucijalne temelje na kojima se gradi islam i njegovo učenje. Zato ćemo danas naći muslimane koji od islamske prakse u životu nemaju gotovo ništa, ali se u isto vrijeme smatraju daleko boljim vjernicima od onih, kako ih oni zovu, ”bogomoljaca koji koljena i postekije izderaše klanjajući”. Sa druge strane, neki muslimani kao da islam smatraju manjkavim i krnjavim, te mu dodaju ono što im je volja, želeći ga tako ”uljepšati i ukrasiti lijepim novotarijama”. Tako ćemo danas u islamskom svijetu susresti stotine pa i hiljade, šerijatski potpuno neutemeljenih, pa ponekad i čisto paganskih običaja, koje mnogi muslimani smatraju ibadetima, tj. bogougodnim djelima. I jedni i drugi nalikuju dvjema skupinama ljudi od kojih svaka na neki sebi svojstven način želi ”uljepšati” jednu savršeno blistavu i besprijekorno okruglu kristalnu kuglu. Prvi su uzeli čekić i dlijeto te od te kugle žele odlomiti jedan ili više njenih dijelova jer smatraju da onakva kakva jest nije dovoljno lijepa, dok drugi misle da toj kugli nešto fali, pa su u svoje ruke uzeli blato i mulj, te se dali na posao mažući kuglu blatom i pokušavajući je tako uljepšati. Islam je upotpunjen u vremenu dok je Poslanik, s.a.v.s., bio živ, pa ono što je tada bilo vjera, to je vjera i danas, a ono što tada nije bila vjera, to vjera neće biti do Sudnjega dana. Rekao je Uzvišeni Allah obraćajući se Svome Poslaniku, s.a.v.s., na Oprosnom hadžu, samo nekoliko mjeseci prije njegovog preseljenja na ahiret: ”Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera…” (El-Maide, 3.).

Vraćajući se primarnim izvorima vjere islama, muslimani će čitavom svijetu pokazati šta su to istinska pravda, milost, humanost, i naučni i ekonomski prosperitet, kao što će im pokazati i šta su to ozbiljnost, snaga i moć. Tako će svima dati na znanje da zlobnici i maloumnici, bez obzira odakle oni bili ili iz kojeg naroda potjecali, niti imaju pravo niti smiju islam i muslimane napadati, omalovažavati, degradirati, te im na račun stavljati ono sa čime oni nemaju nikakve veze. Sve dok se to ne desi, muslimanima će ruke uglavnom biti svezane, a usta silom zatvorena. Svako malo će svjedočiti nekom novom pokolju muslimana u svijetu, ili će u najmanju ruku skoro svakodnevno biti medijski linčovani i optuživani za navodni islamski terorizam, fundamentalizam, nazadnost ili rigidnost, i to od strane inozemnih fašista ili pak od strane domaćih izdajnika i islamom i vlastitom tradicijom isfrustriranih i opterećenih ljigavaca, koji koristeći lažno oružje vrše psihološku torturu i intelektualni genocid nad sputanim i zakržljalim herojima, čije svijetlo oružje iskovano od nehrđajućeg čelika spremno leži tu pored njih, neupotrijebljeno.

Saff br. 255