Dawa

Parametri koji ukazuju na to šta je ekstremizam, a šta popustljivost u da’vi

502views

Preveo: Amir Durmić
Oni koji su nemarni i popustljivi u pogledu pozivanja ka Allahu, kada vide muslimane koji se drže srednjeg puta i prakticiraju vjeru onako kako to i treba, napadaju ih i govore da su u zabludi, te ih nazivaju ekstremistima, fundamentalistima i radikalima, pored toga što su oni ti koji su ustvari na istini. S druge strane, istinski ekstremisti koji zaista pretjeruju u Allahovoj vjeri, na ovakvu skupinu muslimana gledaju s podozrenjem te im govore da su popustljivi i nemarni, da ne ispovijedaju Allahovu vjeru kako treba, i da ljubomorno ne čuvaju ono što im je Uzvišeni Allah stavio u obavezu.

Zbog svega ovog, ni naše strasti ni težnje naših duša ne smijemo uzeti kao parametar koji treba da pokaže šta je to stvarno pretjerivanje u vjeri, a šta popustljivost. Istinski parametar i pokazatelj po ovom pitanju jeste praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, neka je Allah zadovoljan s njima. Sve nam je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vrlo jasno pokazao svojim riječima, djelima i postupcima.

Ukoliko dođemo u dilemu da li u nekoj situaciji primijeniti princip blagosti ili žestine, te smo po tom pitanju neodlučni, i nije nam najbolje jasno u čemu je od spomenuta dva principa veća korist, kako ćemo postupiti? Nema sumnje da je u takvoj situaciji bolje primijeniti metodu blagosti i olakšice jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Uistinu je vjera lahka”. Isto tako, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Muaza b. Džebela i Ebu Musaa el-Eš’arija, r.a., u Jemen, rekao im je: ”Olakšavajte i nemojte otežavati, obradujte (s nagradom od Allaha) i ne budite oni koji će rastjerivati.” (Dio hadisa koji bilježi Buhari, br. 4341 i 4342, Knjiga o vojnim pohodima, Poglavlje o slanju Ebu Musaa i Muaza u Jemen. Bilježi ga i Muslim, br. 1733, od Ebu Berdeta, r.a. Knjiga o džihadu, poglavlje o naredbi da se olakšava.)

Jedne prilike, pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prošao je neki židov pa mu rekao ”Essamu alejke, ja Muhammed”, što znači: ”Usmrćen bio, o Muhammede”, zaželjevši mu na ovakav način smrt. Aiša, r.a., koja je bila kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čuvši ove riječi, reče židovu: ”Usmrćen bio ti, i proklet!”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, joj reče: ”Allah je blag i voli blagost, i Allah daje da se blagošću postigne ono što se ne može postići grubošću”. Ukoliko obratimo pažnju na zadnju rečenicu iz ovog hadisa: ”Allah daje da se blagošću postigne ono što se ne može postići grubošću”, bit će nam jasno da ukoliko budemo u situaciji da biramo između upotrebe blagosti ili grubosti po nekom pitanju, svakako trebamo izabrati blagost jer na to jasno upućuju citirane riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Onaj ko želi dokučiti istinsko značenje ovih riječi, neka ih praktično sprovede u djelo. Uistinu, ukoliko ti koji pozivaš u Allahovu vjeru, priđeš određenom čovjeku na grub i ružan način, on će se usprotiviti, uzjoguniti i uzvratiti ti istom mjerom. Ako se bude radilo o običnom i po pitanju vjere neukom čovjeku, reći će ti: ”Postoje učenjaci koji imaju veće znanje od tebe”, a ako se pak bude radilo o studentu islamskih nauka, tj. onom koji traga za islamskim znanjem, počet će se raspravljati kako bi odbranio svoj stav i svoje mišljenje, a možda će ti navoditi i potpuno ništavne argumente čija je ništavnost kristalno jasna i njemu i tebi. Međutim, odbit će svaku opciju osim da se zalaže za svoje mišljenje jer od tebe nije vidio ni blagosti ni taktičnosti, niti si ga u vjeru pozvao mudrošću i lijepim savjetom.

Znajte da Istina neće ostati nepoznata osim dvjema vrstama ljudi: onima koji istinu ne žele i od nje okreću glavu, i onima koji se ohole. Što se tiče onih koji istinski žele istinu i za njom predano tragaju, nema nikakve sumnje da će takvi ka istini biti usmjereni i na kraju je i pronaći.

Primjeri krajnosti i ekstremizma kod određenih kategorija ljudi

Prvi primjer:    
Jednu vrstu ekstremizma u današnjem vremenu možemo uočiti kod nekih roditelja koji kada vide mladiće i djevojke kako su, hvala Allahu, krenuli putem Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta i kako ga nastoje primjenjivati u svome životu koliko je god više moguće, oni im zbog toga prave velike probleme i na njih vrše pritisak, pa ih čak i sprečavaju da čine dobra djela, iako im činjenje tih dobrih djela uopće ne šteti. Tako ima roditelja koji svojoj djeci govore: ”Nemoj klanjati previše nafila-namaza, nemoj postiti bijele dane, nemoj postiti ponedjeljkom i četvrtkom”, i tome slično, bez obzira što im dobra djela koja čine njihova djeca ne donose nikakvu štetu, niti im predstavljaju bilo kakav problem, kao što ni njihovoj djeci isto tako ne nanose niti fizičke niti psihičke probleme, niti negativno utječu na njihov uspjeh u školi.

Pribojavam se da oni koji ovako postupaju prema svojoj djeci to čine iz mržnje prema Istini i Allahovom zakonu, a takvi su u velikoj opasnosti. Onaj ko mrzi i prezire Istinu i šerijat, moguće je da će se odmetnuti od islama i postati otpadnik, jer Uzvišeni Allah kaže: ”… zato što ne vole ono što Allah objavljuje, i On će djela njihova poništiti” (Muhammed, 9). Poništavanje nečijih dobrih djela ne biva osim ukoliko se isti ne odmetne od islama, kao što kaže Uzvišeni: ”…A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela bit će poništena i na ovom i na onom svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati” (El-Bekare, 217). Ovaj primjer ekstremnog ponašanja, koji smo naveli, odnosi se na one koji imaju nadležnost nad nekim, a u ovom slučaju su to roditelji koji imaju nadležnost nad svojom djecom.

Što se tiče djece, bili oni mladići ili djevojke, ukoliko se na ispravan način drže Allahovog šerijata, onda se oni nikako ne mogu smatrati ekstremistima niti onima koji pretjeruju u vjeri.

Drugi primjer:     
Sušta suprotnost navedenom primjeru jeste primjer djece koja zauzimaju vrlo ekstreman i netaktičan stav prema svojoj porodici, te ne mogu prihvatiti da članovi njihovih obitelji upražnjavaju određene radnje i navike pa čak ukoliko su one u osnovi i dozvoljene. Ovakvi žele da, kada se radi o prakticiranju vjere i vjerskih propisa, njihovi očevi, majke, braće i sestre budu na njihovom nivou i da postupaju na isti način kao i oni, što je svakako pogrešno.

Ovakvi ne smiju opominjati članove svojih porodica ukoliko kod njih primijete nemarnost u pogledu nekih postupaka u kojima se nemarnost tolerira, kao naprimjer ukoliko ne budu činili neke od mustehaba (pohvalnih djela koja nisu obavezna) ili ako se radi o postupcima oko kojih su se islamski učenjaci razišli i zauzeli različite stavove.
Ono čega bi se trebao pridržavati svaki čovjek, bez obzira bio on od onih koji pozivaju u vjeru ili od onih koji u vjeru ne pozivaju, ali Allaha iskreno obožavaju, jeste da sebi ne dozvoli da ode u bilo koju od dvije pokuđene krajnosti, tj. da u vjeri ne pretjeruje, ali i da ne bude bezrazložno popustljiv i nemaran kada je u pitanju Allahova vjera. Obaveza mu je da se na ispravan način pridržava Allahovog puta, upravo onako kako mu je Uzvišeni Allah to i naredio: ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte! Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati”’ (Eš-Šura, 13).

Obaveza je da budemo jedinstveni i da se klonimo razjedinjavanja

Uspostaviti Allahovu vjeru znači ispovijedati je na način kako je to Allah propisao. Jasno nam je da je Allah zabranio razjedinjenost jer ona predstavlja veliku opasnost za islamski ummet, te donosi veliku štetu svima, kako muslimanskim društvima tako i pojedincima.

Razjedinjenost je nevjerovatno bolna i mučna stvar, jer ona uzrokuje, kako Uzvišeni Allah kaže: ”…i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih” (El-Enfal, 46). Dakle, ukoliko se ljudi razjedine, počinju se svađati i prepirati, što opet uzrokuje gubitak i propast, i na koncu gube moral i elan u svakom pogledu, te ostaju bez čvrstine i ugleda.

Neprijatelji islama, bez obzira radilo se o unutrašnjim ili vanjskim neprijateljima, itekako se raduju muslimanskoj razjedinjenosti, i oni ustvari iniciraju razjedinjenost ubacujući neprijateljstvo i mržnju među one koji pozivaju u Allahovu vjeru. Zbog toga, naša je obaveza da se zajednički suprotstavimo spletkama koje kuju oni koji se bore protiv Allaha, Njegovog Poslanika i Njegove vjere u cijelosti. Moramo biti jedna čvrsta i nedjeljiva cjelina, i braća u vjeri koju povezuje ljubav prema Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, baš onako kako je to bio slučaj kod prvih generacija muslimana. Njihove biografije i život koji su posvetili pozivu u Allahovu vjeru obiluju primjerima jedinstva i ljubavi. U suprotnom, bojati se da će nedostatak jedinstva i međusobne ljubavi dovesti do katastrofalnih posljedica.

Razjedinjenost muslimana je nešto čemu se najviše raduju šejtani iz reda ljudi i džinna jer nikako ne podnose da se sljedbenici istine ujedine po bilo kojem pitanju. Njihov cilj je da unesu razdor i neslogu među muslimane jer vrlo dobro znaju da nesloga umanjuje i uništava snagu koja nastaje kao produkt jedinstva i bratstva u ime Allaha. Na ovo upućuju riječi Uzvišenog: ”…i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali…” (El-Enfal, 46), i: ”I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika” (Ali Imran, 105), kao i Njegove riječi: ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’’’ (Eš-Šura, 13).
Uzvišeni Allah zabranio nam je razjedinjenost i pojasnio ružne posljedice koje prouzrokuje nesloga, stoga se moramo ujediniti i biti jedinstveni i pored toga što ćemo ponekad možda imati različite stavove u pogledu nekih pravnih pitanja ili u pogledu upotrebe i korištenja nekih metoda. Uistinu su razjedinjenost i nesloga istinski nered i šteta koji uzrokuju slabost i nemoć.

I ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, razilazili su se i zauzimali različite stavove po nekim pitanjima, ali i pored toga to među njih nije unosilo razdor, neprijateljstvo niti mržnju. Ovo se dešavalo čak i dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio živ. Jedne prilike je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao ashabima: ”Neka niko od vas ne klanja ikindija-namaz sve dok ne stignete do plemena Benu Kurejza…”.  Naime, ashabi, r.a., krenuli su iz Medine ka plemenu Benu Kurejza, a vrijeme ikindije već je bilo nastupilo. Tada su se podijelili u mišljenju po pitanju klanjanja ovog namaza, pa su neki rekli: ”Nećemo klanjati ikindija-namaz sve dok ne stignemo do plemena Benu Kurejza pa makar sunce i zašlo, jer nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno naredio: ‘Neka niko od vas ne klanja ikindija-namaz sve dok ne stignete do plemena Benu Kurejza…’. Čuli smo ove riječi i njima se i pokoravamo.”

S druge strane bilo je onih koji su Poslanikove riječi shvatili kao naredbu da se požuri ka bojnom polju, međutim ukoliko nastupi vrijeme namaza, smatrali su da ga trebaju obaviti u njegovom propisanom vremenu, pa su tako i učinili. Nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo da su ashabi postupili na različit način i zauzeli različite stavove, nikoga od njih nije ukorio niti je ikome od njih uputio kritiku jer je njihovo razilaženje ustvari nastalo kao produkt različitog shvatanja riječi koje im je uputio.


Iz knjige Sahvetul-islamijje, Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin,
Sabrao i klasificirao: Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz

Nastaviti će se…