Različite teme

Palestinski problem i sukob civilizacija

486pregledi
Priredio: Abdulvaris Ribo

Prije nekoliko dana umro je Samuel Hantigton, američki stručnjak za politiku, čija je kontroverzna knjiga ”Sukob civilizacija” izazvala raznovrsne i burne reakcije u svijetu. Autor knjige, Samuel Hantigton, je američki Jevrej, profesor političkih nauka na poznatom sveučilištu Harvard, i spomenuta knjiga privukla je veliku pozornost čitalačke publike u cijelom svijetu, a posebno meðu muslimanima.

Hantigton polazi od ideje da historija nije završena. Po njemu, ratovi i sukobi nisu završeni padom ”komunističke opasnosti” i svjetski sukobi će se nastaviti. Meðutim, ti sukobi više neće biti zbog različitih ideologija, kapitalističke i komunističke, niti će biti ekonomske naravi. Naredni sukobi, po Hantigtonu, bit će sukobi različitih kultura, civilizacija i religija, od kojih je on naveo sedam ili osam.

Među tim civilizacijama i religijama je i islamska koja se, po njegovom mišljenju, zajedno sa kineskom (konfučijskom) ne može sresti i zbližiti sa drugim civilizacijama. Prema tome, lahko je zaključiti da Hantigton, kada govori o sukobu civilizacija, prije svega misli na sukob sa islamskom civilizacijom. Ova teorija nije nimalo neozbiljno niti neutemeljeno stajalište jednog političara. Sukob civilizacija je realna opasnost koja se dešavala, koja se dešava i sada i koja će se, zasigurno, dešavati i u budućnosti. Najveći dokaz te teorije i opasnosti je polustoljetni sukob na Srednjem istoku izmeðu jevreja i muslimana. Ko god misli da se radi samo o sukobu radi teritorije, griješi. Kad god jevrejska vojska započne nove vojne ofanzive protiv golorukih Palestinaca i ubije na stotine nevinih ljudi, iznova se podsjetimo da palestinski problem, zaista, predstavlja jednu potencijalnu opasnost za civilizacijske sukobe širih razmjera.

Sukob sa religijskom pozadinom

Da bismo shvatilidimenzije ipozadinu pričeo starom i novom sukobu oko zemlje objava i kolijevke svih religija, neophodnoje daimamo naumu religijske ihistorijske činjenice vezane za to sveto nasljedstvou tojblagoslovljenoj zemlji, koju, kada sunazvali «Srednjim istokom»[1], željeli susamo daprikriju ono što jojse sprema. Tako jeovo područjeu svijetu postalo poznato kaokomplikovani problem za koji jeveoma teškoiznaćirješenje.

Iznalaženje bilo kakvog rješenja za ovaj problem predstavljapoteškoćusamo zbog toga što sljedbenici Knjige (židovi ikršćani) za njega žele samo jedno rješenje, rješenje koje crpe izsvojih knjiga, prvobitno svetih, a kasnije preinačenih.Zbog toga kriza Srednjeg istoka traje i trajat će svedok muslimani nepreispitaju svoje viðenje problema i dok njegovo rješavanje neusklade saprogramom svoje vjere. Prema tome, sukob u prošlosti bio je vjerski i ideološki (akaidski), a takav će ostati i u budućnosti. Allahova volja je bila da ova vezanost za vjeru koja je prisutna kod sve tri vjerske konfesije bude u uskoj vezi sa naslijeðem Svete zemlje, koju je Allah ostavio u naslijeðe onima od njih koji budu Istinu slijedili.

 
Borba za sveta mjesta

Jedno od velikih svetih mjesta kod sve tri religije je područje koje se prostire izmeðu rijeka Nila i Eufrata. Nema nikakve sumnje da je i to područje posebno i odabrano, na što upućuju Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: « …I Nil i Eufrat su rijeke Dženneta.»[2]

Unutar ovog velikog područja nalazi se jedno manje, ali svetije područje, a to je Šam (Jordan, Sirija i Palestina). To je zemlja koja je u mnogim kur’anskim ajetima opisana kao sveta i blagoslovljena. Uzvišeni Allah, govoreći o Ibrahimu, alejhis-selam, kaže: «…I spasismo i njega i Luta u zemlji koju smo za ljude blagoslovili.’’ (El-Enbija, 71). Govoreći o Musau, alejhis-selam, Uzvišeni kaže: «O narode moj, uðite u svetu zemlju koju vam je dodijelio» (El-Maide, 21);

«…a potlačenom narodu dadosmo u naslijeðe i istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili» (El-A’raf,137). Govoreći o Sulejmanu, alejhis-selam, Uzvišeni, takoðer, kaže: «A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinili – po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili.» (El-Enbija, 81) Unutar tog velikog kruga nalaze se još dva kruga. Jedan od njih je Sinaj na kojem je Musau, alejhis-selam, spuštena objava. Allah mu je, na toj zemlji kojom se u sljedećem ajetu zaklinje, objavio vjerozakon i dao mu mnogobrojne mudžize (natprirodne moći). Uzvišeni kaže: «Tako mi smokve i masline i Sinajske gore i grada ovog bezbjednog.» (Et-Tin, 1-3) Na Sinaju se nalazi još jedan manji i svetiji dio, a to je područje Tura na kojem je Allah, kod istoimenog brda, razgovarao sa Musaom. «I kad Nam Musa doðe u odreðeno vrijeme i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: ‘Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!’» (El-A’raf, 143) Područje Tura će u ahiri-zemanu (pred smak svijeta) imati jednu posebnost. Naime, to je zemlja na kojoj će se nalaziti jedan od četiri mesdžida u koja Dedžal neće moći ući. Ta četiri medžida su: Mesdžidul-haram, Poslanikova džamija u Medini, Mesdžidul-Aksa i Mesdžid Tur. Područje Tura je, takoðer, i zemlja na kojoj će se vjernici zajedno sa Isaom, alejhis-selam, utvrditi u vrijeme kada Jedžudž i Medžudž budu harali Srednjim istokom, na što ukazuju vjerodostojni hadisi.

Drugi krug (područje) je Bejtul-makdis (Palestina) koji je Sulejman, alejhis-selam, uzeo za temelj svoga kraljevstva koje je obuhvatalo široka prostranstva na Zemlji. Unutar tog područja je jedno manje područje, a to je grad Kuds (Jerusalem) – prijestolnica Sulejmanova kraljevstva.[3] Unutar Kudsa nalazi se još manji prostor, a to je zidinama ograðeno dvorište (harem) Mesdžidul-Aksaa. To je mjesto na koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenesen u noći Israa i za čije je zidine svezao svoga Buraka. Unutar tog prostora je još jedan manji prostor, a to je prostor koji obuhvata sam Mesdžidul-Aksa u kojem je klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kamen sa kojeg je uzdignut na nebesa. Taj kamen svoju posebnost crpi iz činjenice da je to dio zemlje sa koje se dogaða uzdignuće na nebesa. Nema sumnje da on u historiji poslanika ima svoju posebnu vrijednost, meðutim, u našem vjerozakonu ne postoji obred koji je za njega vezan.

 
Srž sukoba

Sva ova priča veže se za srž sukoba i predstavlja glavnu pozadinu njegovih dijelova i poglavlja, iz prostog razloga što svetinje koje mi muslimani u toj zemlji smatramo svetim, u zemlji koju je Allah obećao potomcima Ibrahimovim da iz nje upravljaju svijetom – uz približnu različitost u stepenu svetosti – svetkuju i sljedbenici Knjige. Oni, kada je u pitanju svetost i počast spomenute zemlje, imaju isto gledište kao i mi, polazeći od obećanja koje je dato Ibrahimu, alejhis-selam, s tim da njihova polazišta nisu kao naša, njihove predodžbe nisu kao naše, njihovi izvori nisu kao naši izvori i njihovo vjerovanje nije isto kao naše vjerovanje. Zbog toga, naprimjer, židovska nastojanja na planu širenja i kontrole u području su postupna glede važnosti i u skladu su sa postepenom svetošću unutar drugog spomenutog kruga. Veliki krug se prostire od rijeke Nila do Eufrata i taj prostor se kod njiih smatra Obećanom zemljom ili Velikim Izraelom. To je njihov dalji strateški cilj koji ostvaruju korak po korak. Sljedeći krug (Šam – Jordan, Palestina i Sirija) je bliži cilj i u njemu su, u ratu 1948. godine, počeli svoja otimanja palestinske zemlje koju su nazvali «Izrael». Sljedeći krug je Kuds koji su okupirali u ratu 1967. godine i dali mu ime Jerusalem. Krug koji slijedi je zemlja koja okružuje Mesdžidul-Aksa i na njoj su porušili sve graðevine i oduzeli nad njom pravo vlasništva. Sljedeći dio je zemlja na kojoj je sagraðen Mesdžidul-Aksa i Mesdžidus-sahre i to smatraju zemljom na kojoj je bio sagraðen Hram. Najmanji i najsvetiji krug je mjesto na kojem se nalazi kamen (sahre), a kojeg smatraju epicentrom svetosti unutar Svetog hrama, i to mjesto nazivaju Svetinjom svih svetinja (Kudsul-akdas).

Kršćani i Sveta zemlja

S obzirom da su kršćani ummet koji je naslijedio židove, oni sebe vide drugim odabranim narodom, jer su i oni, takoðer, potomci sinova Israilovih. Židove, nakon što su zanijekali Isaovo, alejhis-selam, poslanstvo, smatraju odmetničkim i nevjerničkim narodom i zbog toga vide da su preči od njih da naslijede sveta mjesta. Tako su jedan cijeli historijski period gledali sebe kao nasljednike  Božanskog obećanja, što se najjasnije vidjelo kroz krstaške ratove. Ono što upućuje da kod kršćana još postoje religijski osjećaji vezani za tu zemlju je plan vatikanskog pape da početkom 2000. godine posjeti sveta mjesta u Iraku, Palestini, Jordanu i Egiptu. Želio je obići naselje Ur u Iraku u kojem je roðen Ibrahim, alejhis-selam, te brdo Tur na Sinaju na kojem je Allah razgovarao sa Musaom, alejhis-selam, kao i gradove Betlehem i Nasiru u Palestini. U svojoj misi koju je održao 30. 6.1999. godine, vatikanski papa je rekao: «Osjećam strastvenu želju da obavim propovijed na tim svetim područjima na kojima je Bog ostavio Svoje tragove i koje želim posjetiti od vremena dok sam još bio svećenik, 1965. godine.»[4]

Povratak religiji

Prema tome, sa ubjeðenjem tvrdimo da je ateizam koji je prisutan kod židova i kršćana privremena i prolazna pojava i da je on na svome putu nestanka, kada će njegovo mjesto u cijelosti zauzeti religija. Uočljivo je da je ateizam i kod muslimana, takoðer, privremen i prolazan i da je na svome putu nestanka i iščeznuća. Kada se to desi, veliki svjetski sukobi bit će samo ideološki (akaidski). Ibrahimova zemlja će u budućnosti biti mejdan tog sukoba, kao što je i danas i kao što je bila u dalekoj prošlosti.
Zbog toga kažem da stvar ne bismo trebali posmatrati parcijalno, jer zemlja je u cijelosti sveta i kod židova i kod kršćana, i oni radi nje poduzimaju odreðene radnje u skladu sa prethodno utvrðenim planom i starim ubjeðenjima. Simptomi «Groznice trećeg milenijuma» otkrili su religijske i duhovne dimenzije koje se kriju iza politika za koje ljudi smatraju da su bez ikakve pozadine. Sve što kazaljke na satu budu više ulazile u treći milenijum, očekuje se da će sve biti jasnije da se radi o vjerskom sukobu.

Bilješke:
[1] Srednji istok  geografski obuhvata područje od Irana istočno, pa do arapskog Magriba zapadno, te od Turske sjeverno, pa do juga Arapskog poluotoka južno. To je područje na kojem su se kroz historiju dešavali veliki dogaðaji, meðutim, kada mediji govore o njemu, uglavnom ga ograničavaju samo na područje arapsko-izraelskog sukoba.
[2] Muslim (2839).
[3] Sulejmanovo kraljevstvo je obuhvatalo cijelu Zemlju. Kur’an o tome kaže: «Gospodaru moj» – rekao je – «oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko osim mene neće imati! Ti, uistinu, bogato daruješ.» (Sad, 35). Sufjan Es-Sevri je rekao: «Cijelom Zemljom su vladala četvorica ljudi, dvojica vjernika i dvojica nevjernika. Oni su: vjerovjesnik Sulejman i Zul-Karnejn, te Nimrud i Nabukodonosor.» (Vidi: Fethul-bari, 2/42). Kuds je bio samo prijestolnica Sulejmanova, alejhis-selam, kraljevstva.
[4] Aš-šark al-awsat, 05.07.1999.
 

Prvi put objavljeno: četvrtak, 01 Siječanj 2009 02:51