Društvo i politika

Pakistanski “rat protiv terorizma”

301pregledi
Preveo: Denis Rizvić
Minber.ba- Pod velikim pritiskom od strane SAD-a da napadnu talibane i borce iz pakistanskih
plemena u graničnim područjima sa Afganistanom, pakistanska vojska je pokrenula ofanzivu velikih razmjera na plemenska područja na sjeverozapadu zemlje. Iako se Pakistan već nalazi u velikoj krizi, ova ofanziva će dodatno ugroziti stabilnost zemlje, koja je klijentska američka država.
Prema tvrdnjama New York Timesa Obamina administracija je potrošila  milione dolara da naoruža Pakistan u zadnjih nekoliko mjeseci, uključujući kupovinu transportnih helikoptera, rezervnih dijelova za borbene helikoptere i uređaje za noćno osmatranje za pilote F15 aviona. Pentagon se takođe oslanja i dijeli sa pakistanskom vojskom informacije dobijene od američkih bespilotnih letjelica. Samo u zadnjih osam mjeseci SAD je udvostručila broj vojnih savjetnika na ovom području.
Oblast koja je napadnuta je južni Vaziristan. Zajedno sa dolinom Swat ona je dio Federalnih pograničnih područja (FATA) koje su dugo bile poluautonomne oblasti. FATA se nalazi u planinskim dijelovima sjeverozapadnog Pakistana, na granici sa Afganistanom. Godinama je centralna pakistanska vlada imala minimalnu kontrolu nad ovom regijom, dozvoljavajući lokalnim institucijama i plemenskim starješinama da upravljaju ovim oblastima.

Više od ičega drugog, ono što karakterizira ove plemenske oblasti jeste ekstremna nerazvijenost i siromaštvo, zahvaljujući decenijama vladavine korumpirane proimperijalističke vlade u Islamabadu. Većina ljudi živi u velikom siromaštvu, a pristup i dostupnost osnovnih životnih potrepština, kao što su pitka voda, zatim struja i škole, su luksuz koji si ne može priuštiti većina naroda u ovim oblastima. Trenutna vojna ofanziva je , ustvari, druga faza kampanje koja je počela 8. maja, kada je vlada objavila „ofanzivu svim sredstvima“ protiv islamističkih boraca na sjeverozapadu zemlje. Sve dotada Islamabad nije pokazivao namjere da ulazi u puni i konačni vojni obračun sa islamskim borcima.

Iako je bilo povremenih sukoba, vlada je uvijek poslije toga ulazila u pregovore sa plemenskim starješinama i snagama koje sada nazivaju teroristima. Dogovori su postignuti i u vrijeme vladavine Zardarija i za vrijeme vojnog režima Musharrafa. Ali sadašnja odluka pakistanske vlade da napadne ima više veze sa sluganskim relacijama vlade sa SAD-om, nego sa samim stanjem u Pakistanu i uslovima koji tamo vladaju.
U augustu 2008.godine masovni protesti su prisilili dugogodišnjeg američkog saveznika i klijenta, vojnog diktatora Perveza Musharrafa, da odustane od vlasti. Na sljedećim izborima izabran je Asif Ali Zardari, muž ubijene Benazir Bhutto, za predsjednika Pakistana.
Međutim, umjesto da uvaži stavove masovnog narodnog pokreta koji ga je i doveo na vlast, odlučio je da ostane na dotadašnjem kursu, efektivno nastavljajući na putu generala Musharaffa. Njegovo odbijanje da vrati na posao vrhovnog suca Chaudrya, što je bio jedan od ključnih zahtjeva za vrijeme demonstracija koje su se desile nakon što je Musharraf otpustio Chaudrya, dovelo je do toga da Zardari izgubio podršku masa. Na kraju, Zardari je preživio na vlasti kapitulirajući pred zahtjevima masa, ali u državi koja je još više oslabila.
Od početka ove godine Obamina administracija, kroz specijalnog izaslanika Richarda Holbrooke-a, zauzela je pristup „,mrkve i štapa“ prema Zardarijevom režimu.
 
„Štap“ je bio prijetnja o povlačenju američke pomoći i podrške, rizik koji si oslabljeni Zardarijev režim nije mogao priuštiti.
„Mrkva“ je bila obećanje o američkoj pomoći teškoj 7,5 milijardi dolara zemlji koja je utonula u duboku ekonomsku krizu. Od 2001.godine, Pakistan je primio oko 10 milijardi dolara pomoći od SAD-a, što je većinom usmjereno prema vojsci. Američka pomoć Pakistanu je, ustvari, isplata za pakistansku saradnju u američkom „ratu protiv terora“. Trenutni paket pomoći, težak 7,5 milijardi dolara, dolazi sa još većim ograničenjem od prijašnjih. Američka vlada zahtijeva da se pomoć isključivo iskoristi u tzv. „ratu protiv terora“.
Uprkos domaćim opravdanjima, koje je dala pakistanska vlada, Washington je pravi razlog i povod koji leži iza pakistanskog vojnog napada na dio sopstvenog naroda. Obamina administracija je uspjela u prisiljavanju Zardarija da učini ono što nije uspjela Bushova administracija sa Musharrafom- da pokrene sveopći vojni napad na sjeverozapadne oblasti. Američki senator John Kerry i general David Petreus su posjetili visoke pakistanske dužnosnike za vrijeme početnih faza ove operacije. A Obamina admnistracija je službeno podržala ovu operaciju.

U devet godina svoje brutalne okupacije Afganistana, SAD i njeni imperijalistički saveznici nisu uspjeli postići ništa što bi se čak i izdaleka moglo nazvati uspjehom. Obamina administracija je sada u velikoj debati oko toga kako nastaviti dalje. Čini se sigurnim da će neke preporuke generala McChrystala biti prihvaćene, uključujući povećanje broja vojnika za 40.000. Ali kao što njegov izvještaj jasno pokazuje, mogućnost pretvaranja Afganistana u stabilnu marionetsku državu se čini još udaljenijim sa povećanjem broja vojnika na terenu.
Afganistanske snage otpora su godinama slobodno prelazile granicu sa Pakistanom u planinskim oblastima, koristeći pakistansku teritoriju za pregrupisavanje i planiranje.Ono čemu se nada Obamina administracija jeste da će ofanziva pakistanske vojske na pakistanskoj strani granice značajno oslabiti afganistanske talibane i druge snage koje se bore protiv okupacije. Sa značajnim i ozbiljnim jačanjem afganistanskog pokreta otpora u zadnjih nekoliko godina, Amerika očajno treba da okrene tok borbe na svoju stranu.
Prisiljavanje pakistanske vlade na ovu ofanzivu nosi sa sobom i značajan rizik. Pakistanska slaba centralna vlada je u opasnosti od daljnjeg slabljenja kao rezultat svoje vojne avanture unutar svojih granica. Za pakistansku vojsku dobijanje ove bitke na krševitom terenu brdovitih oblasti, sa nekoliko upotrebljivih cesta, je veliki izazov. Dalje, kao što su nedavni događaji pokazali, opkoljene snage imaju snage da uzrokuju značajnu štetu pakistanskoj vladi i vojsci i izvan doline Swat i južnog Vaziristana.

Teško je odrediti stepen uspjeha pakistanske vojne ofanzive, u kojoj je uključeno 30.000 vojnika. Novinarima je zabranjeno da uđu u ovu oblast, dok pakistanska vojska svakodnevno izvještava o novim vojnim pobjedama. Držeći se tradicije i običaja svojih američkih gospodara, pakistanski vojni lideri nazivaju žrtve svojih masovnih zračnih bombardiranja kuća i sela „pobunjenicima“ i „teroristima“. Ali je jasno da je vojska naišla na žilav i žestok otpor. Sa obzirom na odnos snaga, uključujući i broj vojnika i oružje, malo je sumnje da  pakistanska vojska neće uspjeti zauzeti ključne gradove u južnom Vaziristanu, kao što je to uradila u Swatu prošle godine. Ali pitanje je koju cijenu će pakistanska vlada morati platiti da bi uspjela zadržati ove oblasti, u regiji i izvan nje.
Širom zemlje militanti su izveli val napada na vojsku, policiju i druge mete.21.oktobra „militanti“ su izveli smion napad na glavni štap pakistanske armije u Rawalpindi-u, prenoseći tako borbu na sami prag moćnih sigurnosnih snaga. Najmanje šest visokih vojnih dužnosnika je poginulo. 23.oktobra desio se veliki napad na glavnu zračnu bazu u Islamabadu, glavnom gradu, u kojem je poginulo 7 ljudi. 25. oktobra „militanti“ su srušili pakistanski vojni helikopter. U prve tri sedmice oktobra skoro 200 ljudi je poginulo u napadima na različite mete u velikim gradovima.

Opasnost za preživljavanje pakistanske vlade primarno ne dolazi od snaga koje sarađuju sa talibanima, čije se baze ne šire izvan njihovih tradicionalnih uporišta u plemenskim oblastima. Većina pakistanske populacije živi u velikim gradovima, gdje su veliki protesti protiv Musharrafa i završili njegovu vojnu diktaturu. Politički karakter opozicije u većini Pakistana je drugačiji od karaktera opozicije u plemenskim oblastima.
Uredništvo uglednog „Nationa“, koje je bazirano u Lahoreu, optužilo je vladu da „uskače u američki vagon u pogrešno usmjerenom ratu protiv terora“ i nazvalo „američki pritisak da se koristi vojna sila protiv militanata“ ustvari „američkom zamkom“ koja je dio plana „ o velikom i skrivenom napadu na Pakistan“.

Prava opasnost za stabilnost Pakistana, kao što to vidi većina stanovništva, jeste napad na južni Vaziristan, što će pogoršati sigurnost i pojačati nestabilnost, i što je još jedan primjer kapitualcije pakistanske vlade pred Washingtonom. Ovo može dovesti do još jedne runde masovnih protesta, koji bi prislili režim da prihvati volju naroda, režim koji je pokrenuo kriminalni vojni napad na svoj narod radi interesa (američkog) imperijalizma.
 
Piše: Mazda Majidi
Izvor: Uruk.net
X