Različite teme

Šovinistička gamad

413views
Piše: Fatmir Alispahić
Ravno prije tri godine kolumnista ”Dana” Marko Vešović nazvao je akademika Muhameda Filipovića psihijatrijskim slučajem te mu preporučio liječenje, a kako ta uvreda nije nikoga pogodila, isti je autor napisao čitavu knjigu uvreda protiv jednog od najuglednijih Bošnjaka u povijesti. Marko je onda proširio repertoar pa je sad iznova udario na Džemaludina Latića, našeg velikog pjesnika, da vidi hoće li to pogoditi ikoga u Bošnjaka. Sad je za Džemaludina napisao da ”bi bilo logičnije da je u ludnici”. Po njemu su i Muhamed i Džemaludin za ludnice. A kako su ova dvojica autor(itet)a iznimne vrijednosti za bošnjački narod, ispade da su te bošnjačke vrijednosti umobolne, same po sebi. Iz Marka progovara koncentrat sirove mržnje prema muslimanima, prema svemu u Bošnjaka što svjedoči dostojanstvo i izlazi iz mjere koju on može otrpjeti. Ovi nekontrolirani izljevi mržnje, bljazgotine su bez sistema, reda, uobličenja. Nema tu ničega osim strasne želje da se unizi i uvrijedi musliman. Lahko bismo Marka Vešovića detektirali kao izdvojenu ljudsku bijedu, da taj zvjerinjak mržnje prema muslimanima nije ideološka okosnica dejtonskog sistema vrijednosti. Otud šoviniste tipa Željka Ivankovića, Mileta Stojića, Ivana Lovrenovića treba istovremeno razumijevati i kao dio dejtonskog idejnog mehanizma, ali i kao likove koji u sebi nose prezir prema bošnjačkom dostojanstvu. Bošnjački autošovinizam višestruko je složeniji od pobratimske velikosrpske i velikohrvatske mržnje prema Bošnjacima, pa je u toj autodestruktivnosti najsličniji pederluku, toj umobolnoj potrebi muškog tijela da bude tretirano kao žensko. Mržnja koju tipovi poput Envera Kazaza ili Muharema Bazdulja iskazuju prema Bošnjacima, duhovni je pederaj, u kojem čarape Marka Vešovića imaju značenje upute, inspiracije. Bošnjački autošovinisti slijede i oponašaju svoje idole, Vešoviće&Ivankoviće, nastoje se mržnjom prema svome primaknuti drugosti, koju nikada neće dostići, kao što peder nikad ne dostigne da bude žensko. …Valja mu opet obući pantole, kao što Muharemu valja ostati Muharem.

Kukavički užitak
Kakvo zadovoljstvo mogu osjetiti Mustafa Nadarević ili Emir Hadžihafizbegović dok u seriji ”Lud, zbunjen, normalan” na FTV-u nagrđuju narod iz kojeg potječu i vrijeđaju vjerska osjećanja tog naroda? Kakvo zadovoljstvo može osjetiti Enis Bešlagić dok razmnožava idiotske likove Bošnjaka, što po hrvatskim tv serijama, što po vicevima o Sulji i Muji, na FTV-u? To ne može biti časno kreativno zadovoljstvo, kakvo osjeća normalan umjetnik. To zadovoljstvo je zlovoljstvo i pederlučka strast za gaženjem svoga dostojanstva. Predstava koja se posljednjih godina odvija preko dejtonskih medija zapravo je ista ona predstava koju su započeli bošnjački mučitelji u velikosrpskim i velikohrvatskim konc-logorima, kada su nagonili bošnjačke zatočenike da vrijeđaju jedan drugog, da se šamaraju, da rade razne perverzije, dok bi se oni grohotom smijali, uživajući u tom programu kojim su zadovoljavali svoj kukavički osjećaj superiornosti. Program iz konc-logora nastavljen je televizijskim programima. Ako su bošnjački logoraši u borbi za život morali pristajati na samoponiženja, čega se danas plaše bošnjački autošovinisti koji po dejtonskim medijima, kroz tekstove ili tv serije, priređuju predstave za velikosrpske i velikohrvatske ukuse? Riječ je o interesnoj relaciji, jer su se ratni zatočenici borili za život, a dejtonski se zatočenici bore za honorar, funkciju, slavu, tapšanje. Šta je ostalo isto? Ista je potreba velikosrpskih i velikohrvatskih zločinaca, a danas mentora, da uživaju u ponižavanju muslimana, a ostala je ista i idejna okosnica same predstave, u kojoj je Bošnjak, kao musliman, objekt podsmijeha. Bošnjački logoraši koji su se morali međusobno šamarati ili izgovarati pogrde protiv islama, borili su se da sačuvaju živu glavu. Ali, bošnjačkim autošovinistima niko ne drži cijev na potiljku, pa da moraju blatiti svoj narod i njegovu vjeru. Onaj prvi interes, da se preživi, fundamentalan je, a ovaj drugi, pederski, ogavan je. Dejtonski mentori ne odustaju od predstave koja je započeta u koncentracionim logorima za Bošnjake. Oni više uživaju kad Bošnjaci progone i ponižavaju sebe, kad žrtva tuče žrtvu, nego kad silnik tuče žrtvu. Zato su, pod lažnim svjetlima demokratije, proizveli masu bošnjačkih progonitelja sa bošnjačkim imenima, da bi kao imperatori mogli grickati košpice i razonoditi se dok dejtonski Bošnjak vrijeđa i ismijava Bošnjake i islam. Tako su Amerikanci, s kraja 19. stoljeća, u svoje pozorišne komedije o crncima, umjesto nagaravljenih bijelih glumaca ubacili same crnce, da ismijavaju crnce, što je do euforije pojačalo šovinistički užitak. A crnci su se obreli u zatočenom društvu, neorganizirani, nesjedinjeni, kao Bošnjaci danas, tako da je među njima bilo lahko regrutirati ljude bez dostojanstva, koji će za sitne pare ismijavati svoje porijeklo. Hitler je godinama prije holokausta forsirao ismijavanje Jevreja, ali među Jevrejima nije bilo Izeta Fazlinovića. Oni su znali ko su. A kod nas Emir Hadžihafizbegović propisuje ko smo, u ime SDA, u ime Ministarstva kulture, dok nam dovodi Lepu Brenu i dok sudjeluje u tv seriji u kojoj se hoće klanjati dženaza krepanom krmetu.

Objava rata
Ljudi obično nemaju odgovornost prema sudu vremena, da ne kažemo Boljem Svijetu, pa se uljuljkaju u sadašnjost, vjerujući da će vazda tako biti. A sutra će se islamofobija razabirati kao što se danas razabire nacizam, pa će biti pobrojani, izučeni i naučno valorizirani svi oni koji su bljuvali šovinističke vatre po bošnjačkim i islamskim vrijednostima. Tada će Helsinški komitet za ljudska prava, kojeg vodi Srđan Dizdarević, biti razobličen kao jedna od najjačih poluga islamofobijskog fašizma, kojim su branjeni šovinistički napadi na muslimansko dostojanstvo. Upravo bi ljudska prava trebalo štititi od Srđana Dizdarevića, koji je konkretnim prekršajima ugrožavao demokratski poredak, kao 2005. kada je pozivao policiju da hapsi određene ljude čim eventualno neko oskrnavi Jevrejsko groblje, čime je promovirao komunističku doktrinu nedokazane krivice. Taj polupismeni i neotesani Srđan Dizdarević nikada ne bi bio to što jeste da nije dobio ulogu zaštitnika bošnjačkih progonitelja, kao u posljednjoj epizodi kada je ustao da ni od čega brani Dušku Jurišić, smijenjenu urednicu FTV-a. Dizdarević je izmislio kako je lider SBB-a Fahrudin Radončić rekao kako bi ”samo pripadnici jednog naroda u BiH trebali imati monopol na uređivačka mjesta”, i oko toga se razvila čitava polemika, od koje je najveća korist u Radončićevom nabrajanju svega, na šta je trebao i mogao reagirati Srđan Dizdarević, a nije. Pokazano je da Dizdarevića ne zanimaju ljudska prava muslimana, već ga zanimaju samo ljudska prava onih koji su navodno ugroženi od islama. Radončićev odgovor trebao bi biti začetak jednog šireg istraživanja koje bi išlo ka dokazivanju teze o sudjelovanju Helsinškog komiteta i Srđana Dizdarevića u podstrekavanju islamofobije, pa i tako što je proračunato šutio o buljuku pojava kojima su kršena ljudska prava bošnjačkog naroda.

 
Evo, našao je za shodno da izmisli Radončićevo vrijeđanje Duške Jurišić, da čak to okarakterizira kao ”šovinistički rječnik opterećen rasnim, etničkim i vjerskim predrasudama”, ali nije onomad reagirao na nazivanje jedne pokrivene bošnjačke novinarke ”pit-bulom”, odnosno, bijesnim psetom, što je istinski izraz vjerskih predrasuda. Ali, dejtonskim autorima dozvoljeno je da slobodno vrijeđaju muslimane, samim tim što pripadaju istoj familiji kao i Srđan Dizdarević. Ne može fašista osuđivati fašizam, kao što ne može Helsinški komitet osuđivati fašističke epizode tv serije FTV – s klanjanjem dženaze crknutom krmetu, s ismijavanjem ilahija, kao izraza veličanja Allaha, s prepakiranjem i podvaljivanjem svinjskog mesa imamu – jer Srđan je tu da krivca nađe u islamu, a ne u onima koji islam napadaju. Stoga taj kompletan sistem treba razumijevati kao složeni mehanizam za maltretiranje bošnjačkog naroda koji, istovremeno, s iste adrese, biva i vrijeđan i optuživan da ugrožava druge. Bošnjačka inteligencija će neslužbeno objaviti rat ovoj poplavi laži i dvojnog morala, jer će spontano, pod pritiscima dejtonskog terora, krenuti stotine i stotine bošnjačkih pera da izučavaju fenomen bosnofobije i islamofobije, s akcentom na umobolnu pojavu bošnjačkog autošovinizma. Osjetio je Marko Vešović da će Muhamed Filipović i Džemaludin Latić biti svjetionici tog bošnjačkog preporoda, jer nikad nisu iskazali ni trunku respekta prema prljavim islamofobima, već su na njih gledali kao gamad koja je dostojna mikroskopskog izučavanja, kao svaka gamad, i zaprašivanja, kao svaka gamad. To boli Marka Vešovića, što zna da Muhamedu i Džemaludinu ne može pomrsiti račune, dovesti ih u sumnju, prepasti ih, jer i Muhamed i Džemaludin nemaju nikakve sumnje u sebe, u bošnjačke i muslimanske vrijednosti. A ta žiška dostojanstva dovoljna je da obasja ognjište u Bošnjaka.
U toj huji što ima uspravnih Bošnjaka, što svojim primjerom uspravljaju i one povijene, Marko Vešović ne zna šta će, ne zna kud će, pa bijes iskaljuje po Bosni, po bosanskom duhu, u ime kojeg je razna dobra dobio. On sad mrzi i Bosnu, jer veli da – ”ne vjeruje u bosanski duh”. Bezbeli, jer u bosanskom duhu ima muslimana.  Zato je on protiv Bosne, jer je Bosna, veli – ”obećana zemlja za tunje, džemice i ostale mustafe”. Za njega se naši uglednici pišu sa malim slovom, kao ”tunje i džemice”, a za njega se ostali Bošnjaci pišu kao ”ostale mustafe”, što će reći – neki jezički i genetski otpad koji ne pripada Evropi. Tako je onomad Mile Stojić pisao o ružnoj riječi ”avaz”. Eto prilike Srđanu Dizdareviću da rastelali nacionalnu i vjersku netrpeljivost u Marka Vešovića, te legende multikulture. Ali, Srđan je Marko, Marko je Ivan, Ivan je Mile, Mile je Željko… A Muharem Bazdulj ostade ”mustafa”.

Saff br. 261