AkidaISTAKNUTO

Za one koji pameti imaju – ko su naši autoriteti

1.5kviews

Priredio: Ersan Grahovac

 Hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam na Njegovo posljednjeg poslanika, Muhammeda, s.a.w.s., njegovu porodicu, njegove ashabe, i sve one koji ih slijede u dobru do Sudnjega dana.

1. Važnost učenja pred ulemom i obaveza sticanja edeba prije znanja

Nerijetko se u našim, kao i u ranijim, vremenima dešava da se jave određene malobrojne grupe sa nekom ideologijom, pogotovo u vjeri, kojom se izdvajaju od svih drugih. To se prije svega odnosi na haridžijske sekte, ali i na mnoge druge koje se mogu javiti zbog istih uzroka kao oni, poput raznih nijansi modernističkih sekti. Može se o ovome puno pisati, ali je ovo samo kao rezime svega što bi se moglo napisati na ovu temu. Naime, ulema je još odavno postavila pravila preko kojih možemo raspoznati ko je validan za uzimanje znanja od njega, a ko nije. Kažu: „Pogledajte njegove učitelje i njegove učenike.“ Kada ovo pravilo primjenimo na vođe savremene haridžijske misli, dolazimo do istog zaključka do kojeg bismo došli kada bismo to pravilo primijenili na vođe prvih haridžija u ummetu, koji su najveću ulemu među ashabima zamijenili anonimusima plitke pameti među sobom, kao što su današnje haridžije zamijenili nasljednike ashaba anonimusima plitke pameti među sobom.

Kada bi ućuteli džahili koji se pripisuju znanju, nestale bi mnoge nesuglasice, razilaženja, vesvese i šubhe. Nema opasnije stvari po znanje i goreg po ulemu od ljudi koji se pripisuju znanju a nisu od uleme, pa govore po svome neznanju i misle da popravljaju stanje ljudi, a ustvari nered siju.

U početku su džahili govorili o pantalonama i o bradi, mimo učenih, pa se nisu zaustavili. Pa su počeli pričati o namazu, pa se nisu zaustavili. Pa su počeli pričati o ljudima, pa se nisu zaustavili. Pa su počeli pričati o tekfiru, pa se nisu zaustavili. Pa se su počeli tekfiriti muslimane mimo Ehli Sunneta, pa se nisu zaustavili. Pa su počeli tekfiriti daije Ehli Sunneta, pa se nisu zaustavili. Pa su počeli tekfiriti ulemu, pa se nisu zaustavili. Pa su počeli tekfiriti mudžahide, pa se nisu zaustavili. Pa su se počeli tekfiriti među sobom, pa se nisu zaustavili. Pa su počeli javno pozivati na ubijanje ovih navedenih, koje tekfire, pa se nisu zaustavili. Pa su se počeli ubijati među sobom u stvarnosti. Pa gdje će im biti kraj? Šta čekaju da se opamete? Zar čekaju da u Džehennemu završe, pa da se opamete?

2. Od koga uzimamo znanje?

قال الشافعي ( من تفقه من بطون الكتب ضيع الأحكام )

Kaže Imam Šafija: „Ko bude učio iz knjiga, promašiće (uništiće) propise.“

 وقيل ( من كان شيخه كتابه كان خطؤه اكثر من صوابه )

I rečeno je: „Kome njegov šejh bude knjiga, više će griješiti nego pogadjati.“

I kaže Ibnu Džema’a: “I neka pazi da se nikad ne oslanja na knjige u tome (učenju), već neka se osloni u svakoj nauci na onoga ko će ga najbolje podučiti, i ko to umije dobro verificirati…?“ [1]

I kaže en-Newewi u El-Medžmu’u, poslije govora o tome šta je potrebno učeniku: „i neka pazi o korekciji svog učenja kojeg je naučio tako da sve to usavrsi pred šejhom(…) i neka ne uči od početka samo iz knjiga, već nega to koriguje pred šejhom, kao što smo spomenuli, jer je oslanjanje samo na knjige od najgorih šteta. I na ovo je aludirao Šafija kada je rekao: ‘Ko bude učio iz knjiga, promašiće (uništiće) propise.’“ [2]

Rekao je također imam Šafija: „Najgora nesreća je tešejjuhu-s-sahife – da neko postane šejh učeći samo iz knjiga.“, mimo sjedenja pred ulemom koja će mu objasniti kako i šta da uči i dati smjernice u traženju znanja.

Rekao je Ebu Zur’a Er-Razi, r.a.: „Ne može izdavati ljudima fetve suhufijj[3], i neće ih podučavati kur’anu mushafijj.“[4]

Sewr ibn Jezid je rekao: „Ne mogu izdavati fetve ljudima suhufijjuni.“[5]

En-Nevevi navodu u svom djelu el-Medžmu’: „Učenik će voditi računa o preciznoj valorizaciji onoga što je zapamtio pred šejhom, a zatim će ga čvrsto nahifzati. Nakon što to zapamti, ponavljaće ga puno puta ne bi li se učvrstilo u njegovom umu. Zatim će voditi računa o tome da ostane čvrsto u njegovom pamćenju. (…) I u početku neće hifzati samo iz knjiga, već to mora valorizirati pred šejhom, kao što smo spomenuli, jer učenje samo iz knjiga je jedna od najvećih šteta. Na to je ukazao Šafija kada je rekao: ’Ko postane fekih samo na osnovu knjiga, upropastiće propise.’“[6]

To je zato što, kada neko uči na taj način, on nerijetko donese neke zaključke, koji, zbog manjkavosti njegovog znanja, nisu u sebi obuhvatili sve relevantne faktore i nije mogao sagledati sve aspekte određenih pitanja, a onda kada naiđe na nešto što se tim takvim zaključcima suprotstavlja, on će:

– ili odbaciti taj svoj prethodni zaključak i objektivno sagledati sve informacije koje je dosad naučio;

– ili ono što novo što je naučio protumačiti u skladu sa prethodnim zaključcima koje je izgradio dok je imao nepotpune informacije (ovdje se krije zamka), makar i na silu;

– ili će potpuno odbaciti ono novo našta je naišao, možda i proglasiti zabludjelim onog ko to zastupa, ili pak protekfiriti.

Ukratko rečeno, takvi ljudi su skloni brzopletom donošenju pogrešnih i jednostranih zaključaka, lišenih svestranog sagledavanja stvari, jer slijede svoje nepotpuno znanje i nesmirenu dušu, a što je posebno opasno kada takvi izučavaju temelje vjere i opasne oblasti koje su izuzetno delikatne, i gdje greške proistekle od samoukosti dovode ili do haridžizma ili to ekstremnog murdžiluka.

Dok onaj ko uči kod odgojene uleme, koja zna sve ono na što će učenik naići kasnije i koja je taj put već prošla, on zna da ne smije brzopleto donijeti zaključak po nekom pitanju, već da ima još puno toga čime on mora upotpuniti svoje znanje, pa tek onda biti u stanju da donosi zaključke. Tako da je neizbježno da ima šejha perfekcionistu, koji je iskusan i koji je upotpunio svoje znanje iz svih oblasti do određenog  nivoa, koji je vješt pedagog i učitelj, koji je prijatelj i savjetnik. Jer, onaj koji namjerava preći veliku pustinju, u potrebi je za vodičem koji je taj put već prešao i usavršio, jer će se u protivnom samo u krug vrtjeti. I kada mu u takvom halu dođe vodič i kaže da ne treba da ide pogrešnim putem, on proglasi tog vodiča zabludjelim, a svoje mišljenje ispravnim, jer je već unaprijed čvrsto zauzeo pogrešan stav.

Rekao je Imam Šatibi: „Od najkorisnijih puteva za sticanje znanja koje vodi cilju njegovog realiziranja, jeste njegovo uzimanje od onih koji ga posjeduju, duboke spoznaje u potpunosti i savršenosti.“ (…) I kaže: „Doista je znanje u prsima ljudi, zatim se preseli u knjige, ali njegovi ključevi ostaju u rukama ljudi.[7]

I kaže: „Dovoljna ti je potvrda za ispravnost ovog pravila to da nećeš naći alima da se je među ljudima proširilo uzimanje znanja od njega, osim da i on ima nekog uzora (učitelja) koji se u svojoj generaciji u istom tom halu[8], a malo li je zalutalih sekti, ili bilo koga ko nije sljedbenik sunneta, a da nije lišen ovog svojstva![9]

Zatim navodi eš-Šatibi u el-Muwafeqaat[10] da postoje dva načina uzimanja od uleme:

Prvi: El-mušafeha, a to je da uživo sjedi pred šejhom i on ga direktno podučava određenoj nauci. Za ovaj način kaže da je najkorisniji način i najbolji, zbog posebnosti koju Allah stvara između učitelja i učenika;

Drugi: El-muTale’a, a to je dubiozno studiranje knjiga uleme, pod dva uslova: jedan je ima nekog ko će mu objasniti intencije, ciljeve, te konkretne nauke koje se ta knjiga tiče, i podučiti ga pojmovima koje koriste alimi te nauke, što će mu upotpuniti razumijevanje te knjige, a to se opet postiže kroz razgovor sa ulemom, iz prve ili druge ruke, tj. bilo da lično im ulema objašnjava to, ili neko ko je to pred ulemom naučio i shvatio. A drugi uslov je da pritom obrati posebnu pažnju na knjige prijašnje uleme, jer su oni učeniji od kasnije. [11]

– Slično značaju traženja znanja pred ulemom jeste i značaj edeba. Omer r.a., rekao: „Okitite se edebom, a zatim učite znanje.“[12] Ista se izreka prenosi i od imama Ebu Zur’a er-Razija, u opširnijoj verziji: „Sastali su se hafiz hadisa Ebu Zur’a i još neki hafizi hadisa, rahimehumullah, u džamiji da obnavljaju hadis zajedno, pa je ušao mladić koji hifza hadise i poče preskakati ljude dok ne sjede među njih. Ebu Zur’a mu reče: ‘O sinčiću moj, odgojte se a zatim učite, jer dušu boli loš edeb kao što tijelo boli tjelesna bol.’“[13]

Kićenje edebom i poniznošću je šerijatska obaveza, i velike nevolje doživljavaju ljudi zbog napuštanja ove obaveze, te se je veliki nered zbog toga proširio. Uzeli su znanje, a da se prije toga nisu okitili njegovim obaveznim ukrasom, pa se pojaviše devijantna mšljenja, umnožiše se konflikti i razilaženja, pa ne nađosmo ispravne plodove tog znanja. Kada su ljudi zanemarili adabe šerijata, pojavila su se mnoga skretanja u ideološkom pogledu, kao i u ponašanju i karakternim osobinama, jer su ti adabi prva tvrđava imana, pa kada se ona sruši, za njom lakše padaju sunneti, farzovi, i na kraju ostane goli iman, koji tada postaje lahka meta za rušenje. Rekao je Musa ibn Ahmed El-Hadždžavi[14]: „Primjer imana jer poput primjera grada, koji ima pet tvrđava: Prva od zlata, druga od srebra, treća od gvožđa, četvrta od crepova, i peta od mlijeka. Pa dokle god stanovnici prve tvrđave (od mlijeka) ostaju njoj vjerni, neprijatelj ne napada drugu, a kada to napuste, onda napada na drugu, pa na treću, dok sve tvrđave ne uništi. Tako je i iman u 5 tvrđava: jeqin, ihlas, farzovi, sunneti i čuvanje adaba, pa dok traje čuvanje adaba i vjernost tome, šejtan ne napada drugo, ali kada se ostave adabi, napada šejtan na sunnet, zatim na farzove, zatim na ihlas a zatim na jeqiin.“[15]

I ne misli se pod edebom i adabima na vanjsko lijepo ponašanje, to je sekundarna stvar i posljedica, već na izgradnju islamskih karakternih osobina u duši, afirmisanjem pozivitnih i eliminisanjem negativnih osobina. Prirodna posljedica tog unutrašnjeg odgoja je i lijepo vanjsko ponašanje, što je njegova vanjska manifestacija.

Tako je edeb dokaz istinske pokornosti, te je zato učinjen od dijelova poslanstva. Edeb je bio mjerilo kojim su nasi selefi mjerili ljude, jer nije znanje mnoštvo informacija i znanje iz različitih nauka, već je znanje ono što vodi skrušenosti i bogobojaznosti. Rekao je Abdullah ibn Mubarek, kako to navodi Imam El-Hakim i svom Tarihu, da se čovjek neće okoristiti znanjem ukoliko to njegovo znanje nije okićeno edebom. Zato je savjet naših selefa bio strožiji po pitanju brige o edebu nego o znanju, a oboje je hajr i obaveza, i jedno bez drugog ne može. Edeb je uslov za postizanje ispravnog znanja, kao što je to govorila ulema selefa i halefa, i nedostatak edeba nužno iziskuje nedostatak znanja, pa nema istinski korisnog znanja onaj koji nema edeba. Jer, edeb je svjetlost razuma kao što je vatra svjetlost očima. Stoga se nije čuditi zašto su veliki učenjaci, imami, kroz historiju posvećivali cijele tomove šerijatskim adabima, poput El-adabu-l-hamide we-l-ahlaqu-n-nefiise[16] od Imama Ibn Džerira Et-Taberija (umro 311. h.g.), zatim Džamiu bejani-l-ilmi we fadlihi[17] od Imama Ibn Abdu-l-berra (umro 463.h.g.), zatim El-adabu-š-šer’ijje we-l-mesalihu-l-mer’ijje[18], od Imama Ibnu Mufliha El-Hanbelija (umro 763.h.g.) i drugih.

Zašto je ovo bitno? Zato što izgradnja pozitivnih karakternih osobina znači ukroćivanje nefsa i njegovo vođenje iz duše sklone zlu, kojoj odgovara mrtvo ili veoma bolesno srce, ka duši smirenoj, kojoj odgovara القلب الحي السليم zdravo i živo srce. Duša se tim putem vodi kroz odgoj i kićenje pozitivnim karakternim osobinama, i čišćenjem od negativnih. To sve obezbjeđuje srcu da bude čisto, jer ako nije čisto biva mu zamagljen ili zatvoren vidik, oduzet furqan – sposobnost razlučivanja istine od zablude, i ugašen nur kojim shvata istine vjere. Ako čovjekovoj duši nedostaje te’eddub i ahlaq, onda je i srce prati u tome bivajući prljavo u onolikoj mjeri koliko joj i nedostaje to dvoje, te se još tome dodaju ostali faktori koje smo prethodno naveli, ličnost sa takvim srcem i dušom postaje ضالّ  – مُضِلّ onaj koji ide u zabludu i druge u nju odvodi.

Takav čita propise i shvata ih na bolestan način, shodno svojoj duševnoj pozadini. Upravo to je jedan od bitnih faktora nastanka savremenih haridžija. Nisu nastali učeći krivu akidu, već učeći ispravnu akidu uz pokvarenu dušu i prljavo srce, pa je iz toga proistekao ideološki korov, za čije je opravdavanje kasnije izmišljena i nova akida.

Prvi primjer:

Prvi primjer je primjer onih čiji prohtjevi teže ka zatezanju i pretjerivanju, čega često ni sami nisu svjsni zbog manjka samoobračuna i samopreispitivanja. Nesvjesno će se fokusirati na one ajete i hadise koji prijete nego na one koji obećavaju, i na one govore uleme koji mogu uklopiti u duševnu težnju ka pretjerivanju, nego na ono što tome kontrira. Štaviše, nekada će krajnje suptilne govore učenjaka na silu tumačiti u skladu sa svojom prirodom ili bolesnim srcem. Dešavalo se nekoliko puta da haridžije protekfire sami sebe, i za to su autotekfirenje pokušavali naći sebi utjehu u Ibn Tejmijjinoj izreci: „Tako mi Allaha Uzvišenog, ja, uistinu, sada obnavljam svoj islam sve vrijeme i još uvijek se nisam pokorio dobrom pokornošću.“ Ovu izreku tumače na morbidan način, koji je u skladu sa morbidnom duhovnom pozadinom, sa prljavim srcem i dušom sklonom zlu, a to je da Ibn Tejmijje tekfiri sebe i obnavlja svoj islam onako kako to oni rade, što je beskonačno daleko od istine. Na ovom tumačenju šejhovog govora bi im pozavidjeli i njegovi najveći neprijatelji. Pogledajmo kontekst u kojem Ibnul-Qajjim navodi ovaj citat svog šejha. Prije svega, on je ovaj citat spomenuo u poglavlju o skrušenosti, izlažući poniznost i skrušenost svog šejha Ibn Tejmijje, pa kaže:

„Najbolja stvar za iskrenoga jeste ostvarivanje potpune svijesti o svom siromaštvu, ovisnosti i poniznosti, da je on niko i ništa, da mu još ni islam nije ispravan pa da sebi pripiše nekakvu počast. Uistinu sam bio svjedokom kod Ibn Tejmijje, Allah posvetio njegovu dušu, jedne stvari koju kod drugih nisam vidio. Često bi govorio: ’Ja nemam ništa, niti je od mene išta, niti u meni ima išta…’ I često bi davao primjer ovom strofom:

أنا المكدى وابن المكدي وهكذا كان أبي وجدي

Ja sam prosjak, i sin prosjakov
A takav je bio moj otac i otac njegov…

A kada bi ga neko u lice pohvalio, rekao bi: ’Tako mi Allaha Uzvišenog, ja, uistinu, sada obnavljam svoj islam sve vrijeme i još uvijek se nisam pokorio dobrom pokornošću.’ I pred kraj svog života poslao mi je tefsirsko pravilo pisano svojeručno, a na poleđini ovi stihovi koje je on sastavio i napisao:

أنا الفقير إلى رب البريات

أنا المسيكين في مجموع حالاتي

أنا الظلوم لنفسى وهي ظالمتي

و الخير إن يأتنا من عنده يأتي

لا أستطيع لنفسى جلب منفعة

ولا عن النفس لى دفع المضرات

وليس لي دونه مولى يدبرني

و لا شفيع إذا حاطت خطيئاتي

إلا بإذن من الرحمن خالقنا

إلى الشفيع كما قد جاء في الآيات

ولست أملك شيئا دونه أبدا

ولا شريك أنا في بعض ذرات

ولا ظهير له كي يستعين به

كما يكون لأرباب الولايات

والفقر لى وصف ذات لازم أبدا

كما الغنى أبدا وصف له ذاتي

وهذه الحال حال الخلق أجمهم

وكلهم عنده عبد له آتي

فمن بغى مطلبا من غير خالقه

فهو الجهول الظلوم المشرك العاتي

والحمد لله ملء الكون أجمعه

ما كان منه وما من بعد قد ياتى

(prepjev)

Ja sam siromah pred Gospodarem svih stvorenja
Ja sam jadničak u većini svojih stanja

Ja sam duši svojoj nepravedan, i ona mene gazi
A dobrota, ako bi nam došla, od Njega dolazi

Ne mogu joj biti od koristi nimalo
Niti otkloniti ono što bi joj štetilo

Ja nemam mimo Njega zaštitnika koji me pazi
Niti zagovornika kada me griješenje zarazi

Osim s dozvolom Milostivog, našeg Stvoritelja
Kao što u ajetima piše za zagovoritelja

A ništa pored Njega ne posjedujem[19]
Niti u nekim svojim sitnicama učestvujem

Niti On pomagača, da se pomogne, ima
Kao što to rade vladari u državama

A opis lični i vječni mi je siromaštvo
Kao što je Njegov opis lični bogastvo

Ovo je situačija sviju i stvorenoga svega
I svako Mu je rob koji će doći pred Njega

A ko god je za nečim mimo Stvoritelja u potrazi
Pa taj je neznalica, nepravedan, mušrik koji se uobrazi

Hvala je Allahu koliko je u svemirskoj stazi
Za ono što je od Njega, i što li će tek da dolazi…“[20]

Sada uočavamo morbidnost gorespomenutog tumačenja Ibn Tejmijjinih riječi, koje Ibnul-Qajjim navodi da bi ukazao na to da je bio toliko ponizan i skroman da je uvijek sebe smatrao lošim i slabo pokornim Allahovim robom koji neprestano treba da obnavlja svoju pokornost. Ovo se zove loše mišljenje o svojoj duši, kojim se čovjek bori protiv oholosti. Suprotno ovome je lijepo mišljenje o sebi ili umišljenost, kada čovjek misli da je super vjernik. Ova poniznost i skromnost ima za cilj stalno imansko usavršavanje i unapređivanje, i nema nikakve veze sa pitanjem tekfira. Selefi su to stalno praktikovali, i sumnjali u sebe da su munafici, optužujući i grdeći svoj nefs, i imajući loše mišljenje o sebi. To je sastavni dio potpune poniznosti. To bi bilo kao da riječi Omera, r.a., kada je upitao Huzejfu da li se nalazi na spisku munafika, te mu Huzejfe, r.a., odgovorio: „Ne, i neću odgovoriti nikom nakon tebe.“, protumačimo kao da je Omer tekfirio sebe, jer se ovdje radi o istoj temi – potcjenjivanje svoje duše i svog imana i sumnja u svoj iman, ali ne sa akidetske strane, već sa aspekta djela srca, poput iskrenosti, istinoljubivosti, skrušenosti, odanosti Allahu itd. To je jedno od sredstava usavršavanja svoje duše i jedan od znakova imana. Štaviše, nifaka se najviše boje oni koji su najdalji od njega, a najmanje ga se boje upravo munafici. I što se čovjek više uspinje na putu ka Allahu, sve više uviđa manjkavost sebe i savršenstvo svog Gospodara.

Drugi primjer:

Drugi primjer je primjer suprotne strane, murdžija, modernista raznih niova, i sljedbenika prohtjeva koji teže ka olakšavanju. On će, neodgojen, nesvjesno tražiti u Objavi i u govorima učenjaka ono što godi njegovoj težnji ka popuštanju, pa će se fokusirati na hadise koji obećavaju a zanemarivati hadise koji prijete, ili ove druge tumačiti u skladu sa njihovim shvatanjem ovih prvih hadisa, nekada čak utjerujući jevreje i kršćane u Džennet na osnovu svog razumijevanja nekih ajeta, jer zanemaruje ostatak Objave. Kada su u pitanju govori učenjaka, među njima će se fokusirati, često i nesvjesno, na one govore koji odgovaraju njegovom prohtjevu, pa će, primjera radi, uzeti od jednog mezheba da ne treba dozvola staratelja za udaju žene, iz drugog mezheba da ne trebaju svjedoci, iz trećeg mezheba da ne mora ni obznanjivanje, i sastaviće brak koji je nevalidan po konsenzusu, koji je ništavan, a misliće da ima uporište u govoru učenjaka.

***

U prilog bitnosti izgradnje pozitivnog karaktera dodajemo i sljedeće podatke:

Kod selefa se proširilo slanje dječaka, po dostizanju godina u kojima mogu razlučivati stvari, kod odgajatelja, koji bi ih podučavao hifzu Kur’ana, čitanju i pisanju, i nadgledao bi njihovo obogaćivanje odgojem, učenjem pravog puta, upute i lijepih karakternih osobina. Kada bi dostigli pubertet, onda bi bili dovođeni u sijela uleme, kako bi slijedili njihov primjer u idenju pravim putem, u uputi, u ibadetu i djelima. Zatim, poslije toga, bili bi dovođeni u naučne kružooke.

Rekao je Sufjan Es-Sewri (umro 161.h.g.): „Nisu izvodili svoju djecu za traženje znanja dok ne bi učili edeb i pobožnost 20 godina.“[21]

I rekao je Abdullah ibn Mubarek (umro 181.h.g.): „Tražio sam edeb 30 godina, a znanje 20 godina, i oni su tražili edeb prije znanja.“ [22]

Takodjer je rekao: “Edeb skoro da bude dvije trećine znanja. [23]

Zatim navodi El-Hatib El-Bagdadi sa svojim senedom: „Rekao je Muhammed ibn Sirin[24]: ’Učili su uputu (ponašanje) kao što su učili znanje.’“ [25]

Zašto ovo? Zato što onaj koji traži znanje treba najprije očistiti dušu od lošeg vladanja i pokuđenih osobina, jer je znanje ibadet srca, namaz svijesti i približavanje nutrine Allahu Uzvišenom. Kao što namaz, u čijem obavljanju učestvuju vanjski organi, nije valjan sve dok se ne odstrani vanjska nečistoća i ne uzme abdest, tako ni ibadet nutrine, niti oživljavanje srca znanjem nisu valjani sve dok se ne očiste od lošeg vladanja i hrdjavih osobina. Zato je i rečeno: „Srce se priprema za znanje kao što se zemlja priprema za sjetvu.“[26]

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: „Ako list Kur’ana ne mogu taknuti osim čisti, tako ni ka njegovim značenjima ne bivaju upućena osim čista srca, i ako melek ne ulazi u kuću u kojoj je pas, tako ni ona značenja koja meleki vole neće ući u srce u kojem su loše osobine pasa, niti će se meleki spustiti na njih.[27]

Takodjer el-Hatib Bagdadi prenosi sa svojim senedom od Ibrahima ibn Habiba (umro 203.h.g.): „Rekao mi je moj otac: ’Sinčiću moj, idi kod islamskih pravnika i učenjaka i uči od njih, i uzmi od njihovog edeba i ahlaka i upute, jer je to doista meni draže za tebe nego puno (učenja) hadisa.’“[28]

I prenosi od Abdullaha ibn Mubareka: „Rekao mi je Muhlid ibn Husejn: ’Mi smo u većoj potrebi za puno edeba nego što smo u velikoj potrebi za mnoštvom hadisa.’“ [29]

Zašto? Zato što je plemenito znanje, poput znanja hadisa Poslanika s.a.w.s., poput plodne kiše, a srce poput tla, pa je srce odgojeno i okićeno edebom i ahlakom, poput obradjenje zemlje, zasijane plodnim sjemenima, spremne da iznjedri sočne i korisne plodove, a srce koje nema edeba i ahlaka i koje je oholo je poput pustinje, pa ako kiša padne na ovu prvu zemlju, ona daje svoje plodove koji koriste svima, a ako padne na drugu zemlju, ona ili ne da ništa, ili iznjedri grubo, bodljikavo bilje, koje drugima može uglavnom štetiti.

Zatim navodi el-Hatib El-Bagdadi još neke izreke od starih učenjaka, poput: „Znanje bez edeba je poput vatre bez goriva, a edeb bez znanja je poput tijela bez duše.“,[30]

i „Vi ste u većoj potrebi za malo edeba nego za puno znanja. [31]

  • Radi pouke, navodimo još neke izreke učenjaka Ehli Sunneta iz doba prvih generacija:

El-Hatib el-Bagdadi prenosi sa senedom od Muhammeda ibn Sirina da je rekao: „Ovo znanje je vjera, pa gledajte od koga uzimate vjeru.“[32]

I prenosi od Sulejmana ibn Musaa da je rekao: „Nemoj učiti Kur’an pred onim ko ga je naučio samo iz mushafa, niti uzimaj znanje od onoga koji ga je uzeo samo iz knjiga.[33]

I prenosi od Sevra ibn Jezida da je rekao: „Neće ljudima davati fetve oni koji su svoje znanje uzeli samo iz knjiga.[34]

Ibn Muflih el-Hanbeli prenosi od Hanbela da je čuo svog amidžića Imama Ahmeda ibn Hanbela da kaže: „Ljudi su (duhovno-naučno) živi dok ima šejhova, pa kada odu šejhovi, šta je ostalo?[35]

I prenosi od Buharije da je rekao: „Čuo sam Ahmeda ibn Hanbela da kaže: ’Kada odu šejhovi sa kim će ljudi živjeti?’“[36]

I prenosi od Malika da je rekao jednom čovjeku: „Traži ovu stvar (vjersko znanje) kod onih koji ga istinski posjeduju (uleme).“[37]

I prenosi od Malika da je rekao: „Ovo znanje je vjera, pa gledajte od koga uzimate svoju vjeru. Doživjeli smo sedamdeset ljudi u ovoj džamiji od kojih svaki kaže: ’Rekao je taj i taj da je rekao Poslanik, s.a.w.s.’, i kada bi se nekom od njih povjerila državna riznica bio bi povjerljiv, ali ništa nisam uzeo od njih, jer nisu bili stručnjaci u ovoj stvari,[38] ali kada bi nam došao Muhammed ibn Muslim ibn Šihab ez-Zuhri, sjatili bismo se kod njegovih vrata iako je bio mlad (jer je bio ekspert).[39]

I prenosi od Jahje ibn Kattana da je rekao: „Koliko dobrih ljudi kada ne bi prenosili hadise bilo bi bolje za njih.

I da je rekao: „Nisam vidio više laži nego kod ljudi koji se pripisuju dobru.“

Zatim prenosi riječi el-Bejhekija koje pojašnjavaju to: „To je zato što su se oni zaposlili ibadetom i nisu imali vremena da precizno nauče i usavrše hadisku znanost, pa su im oni koji izmšljaju hadise proturili ono što nije hadis. A među njima ima i onih koji su obmanuti da za izmišljanje hadisa koji podstiču na dobro i plaše od zla imaju nagradu, a nisu svjesni koliki je grijeh lagati na Allahovog Poslanika, s.a.w.s.“[40]

I prenosi od Ibn Abbasa da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Ne uzimajte znanje osim od onih od kojih biste uzeli svjedočenje.“, i dodaje (Ibn Muflih): „A prenose Hasan i Muhammed ibn Sirin ovu predaju kao mursel, i Behz ibn Esed kaže: ’Allahova vjera je preča da se za nju traže pouzdani i povjerljivi ljudi.’“[41]

I prenosi on od Ibrahima en-Neha’ija da je rekao: „Oni su (selefi) kada bi došli kod nekog da uzimaju znanje, najprije gledali u njegovo ponašanje, njegov namaz, njegovo stanje, a zatim uzimali od njega.[42]

I prenosi od Jezida ibn Džabira da je rekao: „Znanje se ne uzima osim od onoga za koga je posvedočeno da je tražio znanje.“, i od Rebi’e: „Od neke naše braće se nadamo bereketu njihove dove,[43] ali kada svjedočili kod nas ne bismo njihovo svjedočenje prihvatili[44].“[45]

I prenosi od Sufjana es-Sevrija da je rekao: „Znanje o halalu i haramu se ne uzima osim od prvaka velikana koji su poznati po znanju, koji znaju šta je dodato vjeri što nije od nje, a šta je oduzeto od nje, premda nema smetnje ni u šejhovima koji su ispod njihovog nivoa.“[46]

I prenosi od Abdullaha ibn Mes’uda da je rekao: „Ljudi će biti u hajru sve dok znanje budu uzimali od svojih velikana, učenjaka i pouzdanih ljudi, a kada ga uzmu od malih i loših propast će.“[47]

I prenosi od od el-Eameša da je rekao: „Oni (selefi) su učili od učenjaka (fekiha) sve, čak i kako se oblači i obuva.“, a neko je upitao Abdullaha ibn Mubareka: „Kuda ideš?“, pa je odgovorio: „U Basru.“ Upitaše ga: „A ko je tamo ostao?“, pa reče: „Ostao je Ibn Aun, idem da uzmem od njegovog ahlaka i edeba.“[48]

I prenosi od Abdurrahmana ibn Mehdija da je rekao: „Nekada bismo kod nekog išli ne zbog nauke, već da naučimo iz njegovog ponašanja i edeba.“, pa dodaje: „Alija ibnul-Medini i drugi su prisustvovali kod Jahje ibn Seida, ne da bi od njega slušali hadis, već da bi gledali u njegov edeb i njegovo ponašanje.“,[49] a Jahja ibn Seid je bio jedan od velikana hadiske znanosti, učitelj Buharijinog učitelja.

I prenosi od sina Alija ibnul-Medinija da je rekao: „Vidio sam u knjigama mog oca šest dijelova koji opisuju ahlak imama Ahmeda, u kojima (moj otac) govori: ’Vidio sam Ahmeda da radi tako, i da postupa tako, došlo je do mene da je činio tako i tako…’“[50]

– Prijašnja je ulema postavila još jedan veoma bitan kriterij: Kada se procjenjuje neki čovjek, da li je alim ili ne, gleda se u njegove učenike i u njegove učitelje. Ako taj test prodje, od njega se može uzimati znanje, a ako ne, nije od učenih, niti se od njega uzima znanje ukoliko se raziđe sa učenima, niti se njegovom mišljenju daje prednost ukoliko se suprotstavi mišljenju učenjaka, koji ispunjavaju navedene kriterijume.

I kada se u nečemu neki pojedinac – koji nije ispunio nijedan od navedenih uslova da bi bio na pravom putu i relevantan izvor šerijatskog znanja, koji je, svjesno ili nesvjesno, okićen osobinama kao što su:

oholost,

samoljublje,

razne vrste licemerja,

pristrasnost,

zadrtost,

isključivost,

fatalizam,

sklonost gledanja na stvari isključivo crno-bijelo,

traženje mahana neistomišljenicima, a opravdanja istomišljenicima,

naivnost,

sklonost isticanju i izdvajanju od drugih,

neobrazovanost,

samoukost,

svojevolja,

prebrzo donošenje zaključaka,

nesposobnost sagledavanja cjeline stvari,

i mnoge druge negativne osobine, od kojih su ove najčešće – raziđe u pravcu u vjeri, u mezhebu, ili u mnogim mes’elama, pogotovo u osnovnim stvarima, sa nekim drugim pojedincem koji je ispunio sve navedene uslove da bude na pravom putu  koje smo dosad naveli, onda je sasvim neupitno da se mišljenje prvog pojedinca odbacuje, iako on može pogoditi. Ali kada se taj prvi pojedinac raziđe sa čitavim svijetom punim onih koji su poput ovog drugog, a koji nije ni na stotom dijelu od njihovog znanja, ili ih povrh toga sve proglasi nevjernicima, onda je slijeđenje tog pojedinca u toj situaciji u najmanju ruku besmisleno.

* Onaj koji ne poštuje ulemu onako kako je treba poštovati, koji nema ispravan mentalitet i karakter, i koji na ispravan način ne donosi sudove o drugima – takav ne može biti selefija, već je to džahil u koži Ehli Sunneta, koji samo čeka trenutak da upadne u neku zabludu zbog svog džahilijjeta. Kao primjer možemo navesti sljedeću situaciju: Recimo da neko protekfiri nekog pojedinca zbog svog dubokog poznavanja oblasti tekfira, uslova i prepreka, i poslije svog potrebnog opreza i poznavanja svih činjenica koje su relevantne za donošenje takvog suda, pritom poštujući islamski, Ehli Sunnetski, način donošenja sudova o drugima i prihvatanja vijesti. On će biti u tom pitanju na istini. Na drugoj strani, uzmimo onoga koji o istoj toj osobi donese isti takav sud, ali bez poznavanja oblasti tekfira, uslova i prepreka, i bez svog potrebnog opreza i poznavanja svih činjenica koje su relevantne za donošenje takvog suda, pritom nepoštujući islamski, Ehli Sunnetski, način donošenja sudova o drugima i prihvatanja vijesti. Takav je u zabludi, makar pogodio, jer će ga njegov džehl, a ako ima znanja onda njegov mentalitet, karakter i menhedž kad tad dovesti do opasnih zabluda. Tek sada, u stvarnosti, možemo vidjeti obistinjenje islamskog pravila na koje učenjaci od davnina upozoravaju: Mudžtehid, učen čovjek, kada pogodi ima dvije nagrade, a kada pogriješi ima jednu, dok ukoliko džahil daje fetvu – ima grijeh u svakom slučaju. To je zato što, ako trenutno i pogodi neki stav, sutra će promašiti milion drugih i tako napraviti katastrofu.

* Doista je islam savršena vjera, a savršenu vjeru nose najbolji pojedinci. Ibn Tejmijje kaže „Nema sumnje da među mnogim muslimanima ima nepravde, neznanja, novotarija i razvrata, što zna samo Onaj Koji Svojim znanjem sve obuhvata, ali svako zlo koje se nalazi pri nekim muslimanima daleko je veće pri nemuslimanima, i svako dobro koje se nalazi pri nemuslimanima, daleko je veće pri muslimanima. Ista situacija je i sa Ehlul-hadisom (ehli sunnetom) spram drugih skupina.“[51], tj. svaki hajr koji se nalazi kod drugih skupina, još u većoj količini i boljem kvalitetu se nalazi kod Ehli Sunneta, i svako zlo koje se nalazi kod Ehli Sunneta, u gorem vidu se nalazi kod drugih skupina. Međutim, ako bismo uzeli poimanje Ehli Sunneta kod neoharidžija, ovo pravilo ne bismo mogli primijeniti, jer kod njih nema ni stoti dio hajra koji se nalazi pri onima koje nazivaju mušricima. Ibn Tejmijje još kaže: „Poznato je da se Ehlul-hadis (ehli sunnet) odlikuje svim svojstvima savršenstva (tj. vrlinama) kojima se odlikuju druge skupine, i još se nad njima odlikuju dodatnim svojstvima koja te skupine nemaju.[52]

Nikada se u historiji nije desilo da uznevjeruje apsolutna većina učenjaka koja poziva na put Selefa i brine o knjigama Selefa kroz učenje, s generacije na generaciju, objedinivši osobine koje smo ranije naveli, osim u glavama haridžija. Po haridžijskim kriterijumima, je drugačije, i po njima se nikako ne može primijeniti ovaj Ibn Tejmijjin govor, jer su svi ili skoro najveći učenjaci, uključujući i apsolutnu većinu onih koji pozivaju na menhedž Selefa, u zadnjih sto godina nevjernici i izdajnici, uključujući vrhunske islamske pravnike, muhaddise, mufessire i druge, dok se haridžije raduju ako nađu nekog anonimusa koji se poklapa sa njima, koji je pokušao sam učiti iz knjiga, možda prisustvovati tu i tamo na neke dersove učenjaka (koje je kasnije protekfirio), i tako „spoznao istinu“. Po haridžijskim kriterijumima Allah čuva svoju vjeru preko mušrika – a koji objediniše sve one osobine učenjaka koje smo ranije naveli, pa su ‘muvehhidi’ vrlo često prinuđeni uzimati znanje od tih ‘mušrika’, usljed nedostatka ‘muvehida’, koji su najčešće samouki anonimusi sa suprotnim osobinama od onih koje smo naveli za ulemu. Doista je to ružno mišljenje o Allahu, ma koliko se pravdali.

Kaže Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje: „Doista je ovladavanje džahila nad tekfirom uleme muslimana od najvećih munkera (zala), i doista je osnov ovoga od haridžija i rafidija koji tekfire imame muslimana zbog onoga što smatraju da su ovi pogriješili od vjere.[53]

I kaže: „Otklanjanje tekfira od učenjaka islama, makar i pogriješili, je jedan od najvećih šerijatskih ciljeva.[54]

Imam Ahmed, rahimehullah, rekao je: „Haridžije nazivaju ehli-sunnet wel džem’at (sljedbenike suneta) murdžijama. Haridžije lažu kada to tvrde, jer oni (haridžije) su murdžije. Haridžije smatraju da su samo oni na imanu i istini mimo drugih ljudi, a sve one koji se razilaze s njima smatraju nevjernicima.“ ( Tabekatul-Hanabile)

Da nas Allah sačuva prokletog šejtana i svih negativnih osobina.

 

[1] Tezkiretu-s-sami’ we-l-muteallim, 169. str.

[2] El-Medžmu’, 1. tom 69. str.

[3] Koji iščitava stranice i samo tako uči, a ne pred ulemom.

[4] Koji uči tedžvid iz mushafa.

[5] El-Fekiih we-l-mutefekkih, Hatib El-Bagdadi, 2/97.

[6] Vidjeti : El-Medžmu’ šerhul-muhezzeb, 38.

[7] El-Muwafekat, Imam Šatibi, 1/91.

[8] Da se u njegovoj generaciji proširilo uzimanje znanja od njega medju ljudima.

[9] El-Muwafekat, Imam Šatibi, 1/95.

[10] Vidjeti: 1. tom, 145. str.

[11] Vidjeti: 1. tom, 145-155. str.

[12] Vidjeti: Ebul-Lejs es-Semerkandi, Bustanul-‘arifin, 1/341., Abdulkadir el-Džejlani, El-Gunjetu li talibi tariqil-haqq, 1/116., i Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje, 3/522.

[13] Vidjeti: Ebu Tahir es-Silefi, es-Salisete ašer minel-mešjihatil-bagdadijje, 22., br. 21., manuskript koji je objavljen u programu Dževami’ul-kelim.

[14] Autor poznatog fikhskog djela zadu-l-mustekni’ – أبو النجا موسى بن أحمد بن موسى الحجاوي.

[15] Gazau-l-elbab, Es-Sefaraini, 1/37.

[16] Pohvalno vladanje i dragocjene karakterne osobine.

[17] Encilopedija o objašnjenju znanja i njegove vrijednosti, blagodati.

[18]  Šerijatski adabi i primjenjena dobra.

[19] Tj. ja ništa ne posjedujem, sve Allah posjeduje.

[20]  Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Medaridžus-salikin, 525.

[21] Vidjeti: Hiljetu-l-ewlijaa’ od Ebu Nuajma El-Asbahanija  6/316.

[22] Vidjeti: Gajetu-n-nihaje fi tabekaati-l-kurraa’ od Ibnul Džezerija  1/446.

[23] Vidjeti: Sifetu-s-safweh, od Ibnul-Džewzija, 4/120.

[24] Jedan od poznatih tabi’ina i alima medju tabi’inima.

[25] Vidjeti: El-Džami li ahlaki-r-raawi we-s-saami’ od El-Hatiba El-Bagdadija

[26] Vidjeti: en-Nevevi, et-Tibjan, 46., Daru ibni Hazm, treće izdanje.

[27] Vidjeti: Ibn Tejmijje, Šerhu hadisin-nuzuil, 169., el-Mektebul-islamijj, peto izdanje.

[28] Isto,  1/80

[29] Isto,  1/80

[30] Vidjeti: El-Džami li ahlaki-r-raawi we-s-saami’ od El-Hatiba El-Bagdadija 1/80 i Edebu-l-’Imlaa’ od Sem’aanija str. 2.

[31] Vidjeti: Počast sljedbenika hadisa od El-Hatiba El-Bagdadija str. 122

[32] Vidjeti : el-Fekih vel-mutefekkih, 1/191.

[33] Vidjeti : el-Fekih vel-mutefekkih, 1/193.

[34] Vidjeti : el-Fekih vel-mutefekkih, 1/194.

[35] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  146.

[36] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  146.

[37] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  146.

[38] Hadiskoj nauci ili vjerskom znanju uopšte.

[39] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  147.

[40] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  147.

[41] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  147.

[42] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  147.

[43] Zbog njihove dobrote i ibadeta.

[44] Jer nisu precizni i pouzdani u prenošenju.

[45] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  147.

[46] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  148.

[47] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  148.

[48] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  149.

[49] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  149.

[50] Vidjeti : Ibn Muflih, el-Adabuš-šer’ijje,  149.

[51] Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 4/24.

[52] Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 4/9.

[53] Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 35/100.

[54] Vidjeti: isti izvor, 35/103.