Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/wp-content/themes/bingo/templates/template_single_post.php on line 1022
Aktuelno

Odnos medija prema “vehabijama”

673pregledi
Piše: Amer Džihana
Izvještavanje o ‘vehabijama’ i neprestanim incidentima u kojima su oni akteri postalo je redovni sadržaj većine bosanskohercegovačkih medija proteklih mjeseci. Ako se izuzme način izvještavanja nekolicine medija koji su dobrim dijelom okrenuti ‘vehabijskoj’ grupaciji (Saff, Radio Naba, MTV Igman itd.), moglo bi se kazati da − kao o malo kojem drugom društvenom ili političkom fenomenu − postoji visok stepen sličnosti pristupa većine medija. Naravno, potpuni konsenzus nije postignut i ne bi se moglo kazati da svi mediji jednako izvještavaju, dok se ponekad javljaju i različiti pristupi unutar istih medija. Ipak, opravdano je smatrati da postoji dominantni medijski diskurs kojim su ‘vehabije’ i ‘vehabizam’ u pravilu smješteni u negativan kontekst, a način izvještavanja o njima obiluje stereotipima.

Iako gotovo svakodnevno mediji izvještavaju o ‘problemu vehabija’, vrlo je teško razlučiti šta u cijeloj priči predstavlja problem. Dok, s jedne strane, postoje opipljivi društveno-politički problemi kao što su revizija državljanstava stranim borcima u BiH, odgovornosti za ratne zločine, nepoštivanje zakonskih propisa, kriminalna djela, kao i fizički incidenti ispred džamija, s druge strane očigledna su nastojanja da se svim tim djelima da zajednički imenitelj te da se ‘borba’ prebaci i na teren ideološkog, tj. da se obračuna sa ‘vehabizmom’ kao idejnim inspiratorom svih tih zločina i devijantnosti. ‘Vehabizmu’ je suprotstavljen drugi pol – tradicionalni bosanski islam – koji je definiran kao oličenje tolerancije, a sada se našao u opasnosti i stoga ga treba braniti. Najednom, liberalni mediji staju u odbranu konzervativnih vrijednosti društva, insistirajući na neprikosnovenosti tradicionalnog bosanskog islama i stigmatizirajući pokušaje drugačijeg tumačenja.

Putem medija ozvaničen je i naziv ‘vehabije’ unatoč tome što oni kojima se pripisuje ne prihvataju takvo imenovanje. Taj se naziv po potrebi pridodaje svakom onom ko se ne uklapa u zadate ideološke obrasce, i on se u pravilu odnosi na osobu koja već svojim izgledom (duga brada, kratke hlače itd.) sugerira da ima ‘opasne namjere’. Devijantna skupina je identificirana, a javnosti se uvijek iznova prezentiraju novi ‘dokazi’ o zastranjenosti ove grupe, te se odašilju dramatični pozivi za poduzimanjem odreðenih mjera s ciljem neutraliziranja ove opasnosti. Uspostavljanje racionalnog diskursa o ‘vehabizmu’ i ‘vehabijama’ doima se sve težim jer javnom sferom prevladavaju strah i panika.

Pri objašnjavanju ovakvih fenomena danas se često poseže za terminom ‘moralna panika’, koji se iz socioloških tekstova preselio u medijski prostor postavši vrlo popularan izraz; njime se opisuje cijeli niz društvenih kontroverzi, počevši od imigranata i azilanata, preko nasilja meðu djecom, do pedofilije i pornografije na Internetu. Pri korištenju ovog koncepta treba da imamo na umu da on ima i neka bitna ograničenja. Prije svega, moralna panika u društvu ne može se detektirati samo na osnovu medijskih napisa, već bi bilo neophodno provesti istraživanja publike koja bi pokazala postoji li moralna panika i u kojem obimu. Takva istraživanja bi mogla pokazati i u kojoj su mjeri mediji doprinijeli stvaranju moralne panike, odnosno u kojem je obimu percepcija pojedinaca i grupa uslovljena medijskim izvještavanjima. No, još bitnije, iz izvornog koncepta nije sasvim jasno ko inicira paniku niti ko ‘paničari’ – mediji, država ili javnost? U ovom tekstu, meðutim, koncept ćemo i pored njegovih ograničenja koristiti u pokušaju da dijagnosticiramo ponašanje medija, imajući pri tome u vidu da je to tek jedan aspekt problema.

Pojam moralne panike

Pojam ‘moralne panike’ je razvio Stanley Cohen u svojoj knjizi Folk Devils and Moral Panics. Prema Cohenu, panika ima funkciju kontrolnog mehanizma ‘kulture kontrole’ (control culture). Cohen se poziva na Lemertovu definiciju općedruštvene ‘kulture kontrole’, a koju konstituira skup svih organiziranih reakcija spram devijantosti – zakoni, procedure, programi i organizacije koji u ime kolektiva pomažu, rehabilitiraju, kažnjavaju ili se na neki drugi način ophode prema onima koji su zastranili. Masovni mediji, prema Cohenovom konceptu, djeluju kao sredstva uveličavanja devijantnosti: „Položaj, dogaðaj, pojedinac ili grupa bivaju definirani kao prijetnja općedruštvenim vrijednostima i interesima; njihova priroda je predstavljena putem masovnih medija na stiliziran i stereotipski način, moralne barikade čuvaju urednici, biskupi, političari i drugi ispravno misleći ljudi; društveno opunomoćeni eksperti objavljuju svoje dijagnoze i rješenja, načini hvatanja ukoštac s njima se razvijaju ili im se pribjegava.“ (Cohen, 2002:1)

Dakle, jednom kada se prijetnja identificira, onda se putem medija kreira panika, te se ističu zahtjevi da se ‘nešto mora uraditi po tom pitanju’. S vremenom se u cijelu priču uključe političari, a kao krajnji rezultat vrlo često se pojavljuje odgovarajuća legislativa kojom se sankcioniraju neprihvatljiva društvena ponašanja. U cijelom procesu mediji su ti koji osiguravaju informacije o samim dogaðajima, te istovremeno uspostavljaju i propisuju obrasce devijantnosti. Cohena je prije svega interesirao način na koji definicije društvene realnosti stupaju na scenu, kao i uloga medija u definiranju i interpretiranju prirode i značaja društvene devijantnosti. Koncept ‘moralne panike’ dodatno je razraðen, te mu je dodata i politička dimenzija u knjizi Stuarta Halla Policing the Crisis, i on označava „jednu od osnovnih formi ideologijske svijesti putem koje je pridobijena podrška ‘tihe većina’ za narastajuće prisilne mjere države, i koja dodjeljuje svoj legitimitet ‘više nego uobičajenoj’ primjeni kontrole.“ (Hall et al., 1978:221 prema Miller et al., 1998:215).

Govoreći o dominantnom bh. medijskom diskursu u pogledu ‘vehabija’ i ‘vehabizma’ kroz prizmu koncepta ‘moralne panike’, mogli bismo kazati da ovaj koncept ima deskriptivnu vrijednost u smislu opisivanja uloge koju imaju mediji pri definiranju okvira unutar kojeg se sagledavaju ovi fenomeni. S jedne strane, upravo su mediji ti koji definiraju ‘vehabije’ kao homogenu grupu, te povezuju odreðenom logikom niz odreðenih pojedinačnih dogaðaja. S druge strane, medijske informacije o ‘vehabijama’ i pratećim incidentima, kao uostalom i o većini drugih pojava u društvu, vrlo često se javljaju kao osnovni, a ponekad i jedini izvor informacija. Propitivanje uloge medija u ovom procesu iznimno je važno jer se u modernim društvima reakcije javnosti, kao i provoditelja društvene kontrole, spram devijantnosti baziraju na medijski posredovanim informacijama, odnosno vrlo se malo informacija o ‘vehabijama’ dobija iz prve ruke. To podrazumijeva da su informacije koje su objavljene o odreðenim incidentima ili grupama već prošle prvi krug selekcije, u kojem su novinari i urednici na osnovu vlastitih kriterija izabrali koje činjenice da objave i na koji način da ih prezentiraju.

U ovom će tekstu biti sagledani načini na koje mediji predstavljaju ‘vehabije’ i ‘vehabizam’ jer postoje odreðeni indikatori da se dominantnim medijskim diskursom nastoji kreirati opća ‘moralna panika’ kojom se iskazuje zabrinutost ne samo zbog eskalacije odreðenih incidentnih situacija već i briga za očuvanje vrijednosti tradicionalnog bosanskog islama.

‘Strano tijelo’

Iako se pitanje ‘vehabija’ u bh. medijima tretira još od rata naovamo, novija zabrinutost bh. medija otpočela je sa dogaðajem u Novom Pazaru iz novembru prošle godine, kada je došlo do pucnjave izmeðu ‘običnih’ vjernika i ‘vehabija’. Od 1. novembra 2006. pa do 11. marta 2007. u bh. štampanim medijima objavljeno je više od stotinu članaka koji se dotiču ‘vehabija’ i ‘vehabizma’. Naslovne stranice dnevnih i sedmičnih novina vrlo su često bile posvećene ovom fenomenu, a članke su pratile fotografije odgovarajućeg nivoa dramatičnosti. Pored toga, TV stanice su gotovo bez izuzetka pratile u udarnim terminima sve što se dešavalo u različitim incidentima koji su se vezivali za ovu grupu. Tako je, na primjer, u dnevniku Federalne televizije bila udarna vijest da je Jusuf Barčić (jedan od najprominentijih ‘vehabija’) bio neljubazan prema novinarima te televizije, a tek treća ili četvrta vijest da je poginuo rudar u Zenici (Dnevnik FTV, 26/02/2007). Zabrinutost medija nije jenjavala, a pojačavala se u trenucima kada su iskrsavale incidentne situacije (Careva džamija, mesdžid u Živinicama, škola u Maoči itd.).

Kako ovaj tekst ne pretendira na davanje cjelovite slike medijskog diskursa o ‘vehabijama’ i ‘vehabizmu’ u BiH, izdvojit ćemo neke značajke koje smatramo dominantnima. Pregledom novinskih naslova u označenom periodu možemo uočiti negativan stav prema ovoj grupi. O ‘vehabijama’ se govori kao o ‘stranom tijelu’ u bh. društvu – Vehabije u BiH niko nije zvao  (Dani, 10/11/2006), Vehabije osvajaju BiH (Dani, 10/11/2006); zatim da predstavljaju prijetnju po naše društvo – Vehabije skrivena prijetnja (Nezavisne novine, 26/11/2006); Oni dolaze po našu djecu (Osloboðenje, 25/11/2006); Vehabije siju strah (Nezavisne novine, 19/02/2007); te da njihovu prijetnju ne treba potcijeniti – Vehabije ne treba olako shvatiti (Slobodna Bosna, 18/01/2007). U samim tekstovima ‘vehabije’ se ponekad opisuju kao ‘zavedeni’, ‘agresivni’, ‘osioni’ (Nezavisne novine, 10/11/2006); zatim kao ‘razbojnici’ i ‘barabe’ (Slobodna Bosna, 02/11/2006 i 25/01/2007), ali i samo kao ‘bradate vehabije’ (Osloboðenje, 24/02/2007).

Generalnu zabrinutost novinara ‘vehabijskom’ pojavom vrlo često prati korištenje metafora iz domena vojne terminologije, čime se dramatiziraju sami dogaðaji: ‘Ofanziva Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika ne jenjava… upravo se na svoj radni vijek u Igasi Barčić i poziva kada kreće u ofanzive…’ (Dani, 2/03/2007); ‘Vehabijski desant na Carevu džamiju: Militantni sljedbenici (…) mjesecima opsjedaju najugledniju sarajevsku džamiju.’ (Slobodna Bosna, 1/03/2007). U istom tonu novinar Osloboðenja pita sugovornika: ‘Osvajaju li vehabije Sarajevo?’ (24/02/2007), a novinarka Dana tvrdi da su ‘nedobronamjerni’ (čitaj: vehabije) ‘u sve većem broju osvajali džamije diljem BiH’ (Dani, 10/11/2006).

Takoðer, pored izvještavanja i odreðivanja spram ‘vehabijskih’ akcija i djela, pojedini novinari optužuju ‘vehabije’ za ono što bi tek mogli uraditi, odnosno otvoreno spekuliraju:  ”Pravo pitanje postaje koliko su zapravo džamija već očistili i kad će na red za čišćenje – ako zatreba uz batine – doći i sam Rijaset.” (Dani, 10/11/2006); ”Vehabije su se toliko osilile tako da je i u glavnom gradu BiH moguća pojava ‘šerijatske policije’, koja rastjeruje zaljubljene parove po parkovima.” (Nezavisne novine, 10/11/2006)

U tekstovima se, dakle, ne iskazuje samo zabrinutost nad pojedinačnim (incidentnim) dogaðajima, već se vrlo često ukazuje na opasnost koju ‘vehabije’ sami po sebi donose. Sudeći prema opisanom obrascu izvještavanja, moglo bi se zaključiti da su vrijednosti tradicionalnog bosanskog islama u opasnosti samo onda kada grupa ‘zatucanih’, ‘zavedenih’, ‘neurednih’ fanatika odluči da ponovo izazove incident. Pritom nije toliko bitno ni šta znači ‘tradicionalni islam’, niti kako je taj pojam uopće moguće smisleno uobličiti, ni to što njegovi propagatori ne odaju baš dojam ‘tradicionalista’. Otuda se ‘vehabijama’ na račun stavljaju različiti ‘grijesi’- od toga da ‘ometaju’ tradicionalni način molitve, preko toga da se čudno oblače, zatim da žele boraviti u mesdžidima duže nego što je to uobičajeno, da imaju neprihvatljiva stajališta u pogledu pokrivanja žena, da su netolerantni, agresivni i skloni terorizmu.

U izvještavanju većine medija baš se i ne pokazuje senzibilnost razlikovanja onih koji naglas izgovaraju ‘amin’ u džamiji od onih koji su skloni terorizmu. Svi su oni vehabije i svi su opasnost. Tako, primjerice, u tekstu objavljenom u magazinu Dani „Vehabije osvajaju BiH“ (Dani, 10/11/2006) definirana je grupa ‘nedobronamjernih’ na temelju Rezolucije Rijaseta i u nju su svrstane ubice – Muamer Topalović i Vedad Hafizović – ali isto tako i oni ‘koji su i prošlog ramazana u sve većem broju osvajali džamije diljem BiH’ (ma šta to značilo), zatim ‘koji se ne libe otimati djevojčice iz osnovne škole kako bi ih u bračnim zajednicama podučili pravom islamu’, kao i oni koji su spremni da dirnu u tako poštovanu bosansku tradiciju: ‘koji su tu − oko nas − spremni da nas poduče kako je sve ono što je decenijama i stoljećima njegovano kao najsvetija tradicija bosanskog i islamskog naslijeða zapravo − pogrešno.’

Dobro uštimane činjenice kao osnova monologa

Medijsko izvještavanje o ‘vehabijama’ i ‘vehabizmu’ odlikuje se korištenjem stiliziranog jezika, sa vrlo čestom upotrebom metafora različitog stepena dramatičnosti, a ‘vehabije’ bivaju optužene ne samo za konkretna djela već i za ono što bi tek mogli učiniti. No, činjenice na koje se novinari pozivaju vrlo često nemaju uporište u stvarnim dogaðajima. Kao primjer uzet ćemo jedan od tekstova objavljen je u Osloboðenju „Na listi za ‘odstrel’ više od 200 ‘protivnika islama’!“ (Osloboðenje, 22.7.2006.), u kojem setvrdi da su „čelnici Aktivne islamske omladine sačinili prije nekoliko dana spisak Bošnjaka ‘protivnika islama’, te izdali ‘fetvu’ za obračun sa osobama navadenim na spisku“. Ovo je saznalo Osloboðenje ’iz izvora bliskih MUP-u FBiH’. U tekstu Osloboðenja se dalje navode imena novinara i političara koji se, navodno, nalaze na toj listi. Meðutim, ne samo da su izvori ove informacije obavijeni velom tajne, već ni ta famozna lista nigdje nije objavljena. I zanimljivo, sedam mjeseci nakon što je Osloboðenje objavilo ovu informaciju, ništa se nije dogodilo. Nikakva zvanična istraga niti sudski postupak nisu pokrenuti, čelni ljudi Aktivne islamske omladine nisu pozivani na istražne razgovore (potvrðeno u razgovoru sa predsjednikom AIO Alminom Fočom 4. marta 2007.), a samo Osloboðenje nije više objavilo niti jedan tekst na ovu temu.

U tekstu „10 vodećih vehabijskih autoriteta u BiH“(Start, 21.2.2006.), a koji je utemeljen na knjizi Vehabizam/selefizam ideološka pozadina i historijski korijeni (Merdan i Mešanović 2006.)kaže se da je Jusuf Barčić „bh. javnosti poznat po stavu da semafori nisu dozvoljeni po islamskim zakonima.“ No, sama fraza ‘poznat po stavu da semafori…’ ne ulijeva baš povjerenje da se radi o nekoj provjerenoj činjenici. Gdje je to Barčić napisao ili kazao? Štaviše, i ako je izrazio neko mišljenje o tom pitanju, trebalo bi ustvrditi šta je tačno rekao. Tako je i autorica teksta Slučaj vehabije objavljenog u Pulsu demokratije zaključila da je Jusuf Barčić ‘redovno prolazio kroz crveno svjetlo na semaforu’. No, takva teza nema nikakvo uporište, a autoru ovog teksta novinarka koja je intervjuirala Jusufa Barčića lično je potvrdila da se vozila s njim te da je redovno stajao na svakom semaforu kada je bilo upaljeno crveno svjetlo.

Sve ovo ukazuje na to da činjenična utemeljenost brojnih tekstova o ‘vehabijama’ i ‘vehabizmu’ ne bi trebala biti uzimana ‘zdravo za gotovo’, pogotovo zato što dominantni, stilizirani način izvještavanja sugerira da se profesionalne norme i ne primjenjuju baš tako često kada se govori o ovim pitanjima, već se ponekad poseže za ‘činjenicama’ koje su deduktivno izvučene iz ideološkog okvira kojim je predstavljena ‘vehabijska’ grupa.

Ovakvim se medijskim izvještavanjima kreira ‚moralna panika’ koja za posljedicu ima da se svako onaj ko se već na ravni oblačenja može identificirati s tom grupom prepoznaje kao opasnost po društvo. Pored toga, samom pitanju ‘vehabizma’ prilazi se isključivo kao devijantnom modelu ponašanja, te se prizivaju mjere suzbijanja ili kultiviranja ‘vehabija’. Očekivati da se na osnovama ovakvog diskursa naðe rješenje iluzorno je. Pogotovo putem dijaloga. Dijalog, naime, predviða preispitivanje ne samo tuðih već i vlastitih pozicija

Iz arhive

 
Prvi put objavljeno: utorak, 17 Srpanj 2007 03:31