Dawa

Obilježja paganskog doba

915views

Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Izraz “pagansko doba” (ar. el-džahilijja) upotrebljava se za period neznanja Arapa, kad nisu poznavali Allaha, dželle šanuhu, niti im je bio poslan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa zato nisu poznavali propise vjere, bili su skloni oholosti, drskosti, ponošenju porijeklom i drugim porocima.(1) Čovjek koji ima makar jednu osobinu paganâ, i sâm je paganin na određeni način. Dokaz tome jesu riječi Uzvišenog: “Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pagani misle…” (Alu Imran, 154). A tu je i predanje u kojem stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ukorio ashaba koji je prigovorio jednom čovjeku da je sin crnkinje. Poslanik ga je osudio: “U tebi ima paganstva!” (2)  
I to nas upućuje da pagansko doba nije vremenski period koji je nestao pojavom Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Naprotiv, svako ko odbije slijediti Objavu ili suditi u skladu s njom paganin je.(3)  Uzvišeni kaže: “Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?!” (El-Maida, 50)

Paganstvo je oprečno urođenoj prirodi (fitri), tim prije jer je u čovjeku urođena spoznaja Allaha, dželle šanuhu, pokornost, povinovanje i ljubav prema Njemu, s jedne, a poniznost i strah od Njegove kazne, s druge strane: “Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovome, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer je to prava vjera, ali većina ljudi to ne zna” (Er-Rum, 30). U tome su smislu i sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Svako se novorođenče rodi u fitri – kao što se mladunče rodi bez mahana – a zatim ga roditelji učine kršćaninom, Jevrejem ili vatropoklonikom.”(4)

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je prilikom rekao: “Zaista mi je Allah naredio da vas poučim onome što ne znate, a čemu me je On sad poučio. Rekao mi je sljedeće: ‘Halal je sve čime opskrbim Svog roba! Ja sam stvorio ljude pravovjernim, ali su ih šejtani odvratili od Pravog puta, zabranili im ono što sam Ja dopustio i naveli ih da Mi druge ravnim smatraju, one o kojima ništa nisam objavio.’”(5)

Šejh Muhammed b. Abdulvehhab zapisao je sljedeće: “Allah je iz Ademove, alejhisselam, kičme izveo njegovo potomstvo u veličini zrna i od njega, potomstva, uzeo zavjet da Mu neće nikoga smatrati ravnim: ‘I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni odgovaraju: ‘Jesi, mi svjedočimo.’’ (El-E‘raf, 172) Adem je, alejhis-selam, tada među njima vidio vjerovjesnike koji su sijali kao svjetiljke, a svjetlo jednog od njih posebno se isticalo. Upitao je Allaha ko je on, a On mu je odgovorio da je to Davud. Adem, alejhis-selam, upita: ‘Koliko će Davud živjeti?’ ‘Šezdeset godina’, odgovori Sveznajući  Allah, pa Adem, alejhis-selam, dobrodušno reče: ‘Od svog mu života’ (koji je trebao trajati hiljadu godina) ‘poklanjam četrdeset godina.’ Adem je među svojim potomstvom vidio slijepce, gubavce i nevoljnike pa je upitao: ‘Gospodaru, zašto si jedne odlikovao nad drugima?’ ‘Volim da Mi robovi budu zahvalni’, odgovori mu Allah. Međutim, kad se Ademu, alejhis-selam, približio smrtni čas, pohodio ga je Melek smrti, i Adem reče: ‘Ostalo mi je još četrdeset godina!’ ‘Poklonio si ih svom potomku Davudu’, kratko mu odgovori Melek smrti. Zaboravi Adem, alejhis-selam, i poreče, pa zato zaboravlja i njegov umet. Nakon Ademove, alejhisselam, smrti njegovo je potomstvo deset stoljeća ostalo dosljedno islamu, nakon čega su, zbog pretjerane ljubavi prema dobrim ljudima, postali nevjernici: ‘…i govore: ‘Nikako božanstva svoja ne ostavljajte i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte!’’ (Nuh, 23). Ova peterica ljudi bili su dobri koji su navraćali dobro, a odvraćali od zla. I svi su umrli skoro istovremeno, pa se narod pobojao da će se izgubiti tragovi vjere, što ih je navelo da radi sjećanja na te dobre ljude naprave njihove statue. Generacija koja je to učinila nije ih obožavala. Naslijedila su ih pokoljenja koja su ih veličala mnogo više od svojih predaka, ali ih ni oni nisu obožavali. Nakon određenog vremena, kad su izumrli učenjaci i nestalo znanja, šejtan je u srca neznalica počeo ubacivati zle misli govoreći im da su njihovi preci izradili kipove tih dobrih ljudi, njihovih prvaka, samo zato da ih mole da se oni za njih zauzmu kod Allaha, dželle šanuhu. I oni ih počeše obožavati. Nakon toga Svevišnji Allah šalje Nuha, alejhis-selam, da ih vrati na Pravi put, u Ademovu, alejhis-selam, vjeru, tj. vjeru njegovih, Ademovih, potomaka koji su živjeli prije pojave zablude. Međutim, oni se uzoholiše i odbiše slijediti poslanika Nuha, alejhis-selam, pa bijahu potopljeni, a Nuh, alejhis-selam, i oni što se s njim ukrcaše u lađu bijahu spašeni i nastaniše Zemlju. Allah je, dželle šanuhu, blagoslovio ovu generaciju. U velikim su se skupinama razišli po raznim krajevima Zemlje i ostali pravovjerni nepoznat vremenski period. Zatim se, ponovo, pojavio širk, pa je Sveznajući Allah opet poslao neke poslanike. Ne treba zaboraviti da je svaki narod imao poslanika koji mu je naređivao da obožava samo Allaha, dželle šanuhu, a klone se širka: ‘Mi smo svakome narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!’’ (En-Nahl, 36); ‘…i poslanike, jedne za drugim slali. Kad god bi jednom narodu došao njegov poslanik, u laž bi ga utjerivali’ (El-Muminun, 44).”(6)

Dakle, kad god bi se rasprostranila zabluda, narušila ljudska priroda a širk preplavio Zemlju, Svemogući bi Allah poslao poslanika, a poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je kao krunu svih vjerovjesnika. Oni su ih pozivali na Pravi put, u urođenu vjeru, obožavanje samo Allaha, dželle šanuhu, a naređivali da se klone širka.

Najogavnije pagnasko doba bilo je ono u kojeme je poslan Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem. S tim u vezi, Ebu Hasan en-Nedevi veli: “Šesto i sedmo stoljeće po Isau, alejhisselam, obilježila je najveća povjesna dekadenca. Čovječanstvo je na nekoliko stoljeća prije pojave vjerovjesnika Isaa, alejhis-selam, već bilo velikom brzinom krenulo u sunovrat. U to vrijeme na Zemlji nije bilo nikoga da ljudski rod uzme za ruku i spasi od neizbježna propasti. S prolaskom vremena, propast se bližila, moralne vrijednosti opadale… Ljudi su bili zaboravili Stvoritelja, otuda i onaj svijet, pa i sami sebe. Tako su izgubili uputu i mogućnost razlučivanja dobra od zla, razlikovanja lijepog i ružnog. Isčeznuo je poziv vjerovjesnikâ, a svjetiljke koje su oni upalili, gasili su vjetrovi zablude, ili su rijetko nastavile svijetliti jako slabim sjajem koji je obasjavao malo ljudi, a kamoli kuće ili naselja. Vjerski ljudi povlačili su se iz javnog života, bježali su u samostane i hramove, spašavajući svoju vjeru, ili pak iz ljubavi prema miru i rahatluku. A možda su se sklanjali želeći izbjeći kobnost života i razne ceremonije, ali i zbog neuspjeha u borbi protiv neprijateljâ: duše i materije, te zbog neuspjeha u pozivanju ljudi u vjeru. Oni koji su ostajali izloženi vjetrovima iskušenja kvarili su se i postajali poput bogatih i pohlepnih, pomagali im u griješenju, zlodjelima i otimanju tuđeg imetka….”(7)

Samo onaj ko poznaje Objavu (koja je objavljena da razotkrije nedostatake poganskoga doba, pouči ljude ispravnom vjerovanju i činjenju dobrih djela) može shvatiti ogavnost zablude u kojoj tumaraju pagani. I većina je njihovih postupaka izvan okvira razuma, jer svoju nevjeru grade na pogrešnim principima.
Naime, pagani ne priznaju Allahovu, dželle šanuhu, jednoću, već zagovaraju višeboštvo: “Oni se čude što im je jedan od njih došao da ih opominje i govore nevjernici: ‘Ovo je čarobnjak, lažov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je zaista nešto veoma čudno!’ I oni ugledni između njih rekoše: ‘Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovim se, uistinu nešto veliko hoće! Za ovo nismo čuli u vjeri predaka naših, ovo nije ništa drugo već namještena laž.’”(Sad, 4-7)
“Oni se pored Allaha, klanjaju onima koji im ne mogu ni nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti i govore: ‘Ovo su naši zagovornici kod Allaha.’ Reci: ‘Kako da Allahu kazujete da na nebesima i Zemlji postoji nešto, a On zna da ne postoji?!’ Neka je hvaljen On i vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim!” (Junus, 18)
“A na Dan kad ih sve sabere, pa meleke upita: ‘Zar su se ovi vama klanjali?’, oni će odgovoriti: ‘Hvaljen neka si, Ti si Gospodar naš, između nas i njih nije bilo prijateljstva, oni su se džinima pokoravali i većina njih je vjerovala u njih!’” (Saba, 40, 41)
“Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj najmanje cijenjenoj? – Zar su za vas sinovi, a za Njega kćeri?! To bi tada bila podjela nepravedna. To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije poslao, oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa.” (En-Nedžm, 19-23)

Pagani ne priznaju ni proživljenje nakon smrti, nagradu i kaznu, već to uzimaju za predmet ismijavanja: “…i rekli bi: ‘Nema života osim na ovome svijetu i mi nećemo biti oživljeni!’” (El-En‘am, 29)
“A ovi doista govore: ‘Postoji samo naša prva smrt, mi nećemo biti oživljeni; pretke naše nam dovedite, ako je istina to što govorite!’” (Ed-Duhan, 34-36)
“…oni se čude što im je došao jedan od njih da ih opominje, pa nevjernici govore: ‘To je čudna stvar: zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak!’ Mi znamo šta će od njih zemlja oduzeti, u Nas je Knjiga u kojoj se sve čuva.” (Kaf, 2-4)
“…i nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren i govori: ‘Ko će oživjeti kosti, kad budu truhle?’” (Ja-Sin, 78)
“Oni se zaklinju Allahom, najtežom zakletvom: ‘Allah neće oživjeti onoga koji umre!’” (En-Nahl, 38)

Pagani slijede prohtjeve, donose zakone, dopuštaju i zabranjuju, a to pravo pripada isključivo Allahu: “Oni koji Njemu druge smatraju ravnim govore: ‘Da je Allah htio, ne bismo se ni mi ni preci naši, pored Allaha, nikome klanjali i ne bismo, bez Njegove volje, ništa zabranjenim smatrali.’ Tako su isto i oni prije njih postupili.” (En-Nahl, 35)

“Oni određuju za Allaha dio ljetine i dio stoke, koju je On stvorio, pa govore: ‘Ovo je za Allaha’, tvrde oni, ‘a ovo je za božanstva naša!’ Međutim, ono što je namijenjeno božanstvima njihovima ne stiže Allahu, dok ono što je određeno za Allaha stiže božanstvima njihovim. Kako ružno oni sude! Mnogim mnogobošcima su tako isto šejtani njihovo ubijanje vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u vjeri njihovoj zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i njihove izmišljotine ostavi! Oni govore: ‘Ova i ova stoka i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dopustimo’, tako tvrde oni, ‘a ove i ove kamile je zabranjeno jahati.’ Ima stoke prilikom čijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmišljajući o Njemu laži. A On će ih sigurno zbog onoga šta izmišljaju kazniti. Oni govore: ‘Ono što je u utrobama ove i ove stoke dopušteno je samo muškarcima našim, a zabranjeno našim ženama. A ako se plod izjalovi, onda su u tome sudionici.’ Allah će ih za neistine njihove koje oni pričaju kazniti, On je mudar i Sveznajući. Oni koji iz lakoumnosti i ne znajući šta rade djecu svoju ubijaju i koji ono čime ih je Allah podario zabranjenim smatraju, govoreći neistine o Allahu, sigurno će nastradati. Oni su zalutali i oni ne znaju šta rade.” (El-En‘am, 136-140)

Njihovoj maloumnosti nema granica! Naime, ne zadovoljavaju se samo donošenjem zakonâ, činjenjem razvrata itd., već sve to pripisuju Allahu: “A kad urade neko ružno djelo, govore: ‘Zatekli smo naše pretke da tako rade, a i Allah nam je to zapovijedio.’ Reci: ‘Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela! Zašto o Allahu govorite ono što ne znate?’” (El-E‘raf, 28)

Kad se radi o vjerovanju i propisima, obraćaju se raznim božanstvima, traže sud od taguta i šejtana, slijedeći svoje strasti. S tim u vezi, prof. Muhammed Kutb kaže: “Pagani obožavaju četiri božanstva u isto vrijeme: prvo, kipove, džine, meleke i druga stvorenja, želeći ih ta ista stvorenja približe Allahu, dželle šanuhu, ili da se za njih zauzmu; drugo, kult plemena; treće, naslijeđene običaje; i, četvrto, prohtjeve i strasti. A opet tvrde da priznaju Allaha, dželle šanuhu, za Stvoritelja svega živoga i neživog, i da Mu robuju.”(8)

Autor: Alija b. Nefi‘ el-Ul’jani

Bilješke:
1-Ibn Menzur, Lisanul-areb 11/130.
2- El-Buhari, u Es-Sahihu 1/ 13.
3- Muhammed Kutb, Džahilijjetul-karnil-išrin, str. 15.
4- El-Buhari, u Es-Sahihu 2/97.
5- Muslim, u Es-Sahihu. Vidjeti: El-Minhadž, 17/197.
6- Muhammed b. Abdulvehhab, Muhtesaru siretir-resul, str. 10, 11.
7- Ebu Hasan en-Nedevi, Maza hasirel-alemu binhitatil-muslimin, str. 37.
8- Muhammed Kutb, Menhedžut-terbijja, 2/23.

Slijedi još jedan članak na ovu temu