Hutbe

O zabrani praznovanja nevjerničkih praznika

555pregledi
Hatib: Šejh Salih ibn Fewzan ibn Abdillah Alu Fewzan      Preveo: Smail L. Handžić

Kaže Uzvišeni: «Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih- već se bojte Mene. Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.» (El-Maideh, 3) Allah vam je oporučio da se čvrsto držite islama sve dok ste živi, te da sa njim okočate vaš život prilikom smrti.

Kaže Uzvišeni: «O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i umirite samo kao muslimani!» (Ali Imran, 102)

Zbog toga što je islam jedini put spasa na Ahiretu: «A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.»   (Ali Imran, 85)

O Allahovi robovi, muslimanima je obaveza da budu ponosni sa islamom jer je on univerzalna vjera, i on je vjera ponosa. On je sam od sebe uzdignut, i nikada neće biti potlačen, a njegovi sljedbenici su najponosniji ljudi i bit će svjedoci protiv svih ostalih ljudi.

Kaže Uzvišeni: «I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok.»(El-Beqareh, 143)

Na osnovu ovoga, ko god bude tražio ponos i uzdignuće u nečemu mimo islama, Allah će ga poniziti, kako je kazao i Voða pravovjernih, Omer ibn El-Hattab, radijallahu ‘anhu: « Mi smo zajednica koju je Allah uzvisio islamom, pa kada god budemo tražili ponos u nečem mimo njega, Allah će nas poniziti.»

Naravno, islam je vjera ponosa na dunjaluku i na Ahiretu, jer je to univerzalna vjera koja čini savršenim onoga ko je se bude pridržavao. Nije propustila ni jedan segment života a da ga nije savršeno uredila i organizovala. Ne postoji ni jedno dobro a da nas nije uputila na njega, niti i jedna pokuðena stvar a da nas nije od nje upozorila i odvratila. Islam je savršen kada je u pitanju vjerovanje, ibadet, politika, meðuljudski odnosi, moral i karakter… Savršen je za sve ljude u svakom vremenu i na svakom mjestu. U njemu je Allah obznanio i najmanju stvarčicu za kojom čovjek ima neku potrebu.

Uzvišeni je rekao: «Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.» (En-Nahl, 89)

Takoðer je kazao: «Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu…» (El-Isra, 9)

Allah je posvjedočio njegovu savršenost kada je kazao: «Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.» (El-Maideh, 3)

Ko bude tražio savršenstvo u nečemu mimo njega, naići će samo na manjkavost, a ko bude tražio mimo njega ponos, naići će samo na poniženje! Ko bude vladao ljudima po zakonu koji nije islamski, takav je nevjernik, nasilnik i veliki griješnik, jer je Uzvišeni kazao: «A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.» (El-Maideh, 44)

I kazao je: «Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici.» (El-Maideh, 45)

I kazao je: «Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – pravi su grešnici.» (El-Maideh, 47)

Takoðer, onaj koji bude slijedio i preuzme običaje od nevjerničkih naroda, takav se sa njima poistovjećuje!

Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je kazao: « Ko se poistovjeti sa nekim narodom on njima pripada!»

I rekao je: « Nije od nas onaj koji se bude poistovjećivao sa nekim mimo nas!»

Ove riječi nas upućuju na zabranjenost poistovjećivanja sa nevjernicima u svim stvarima koje su posebno vezane za njih, dakle u pogledu njihovih običaja i ibadeta. Allahov poslanik nas je upozorio na poistovjećivanje sa njima, i obznanio je da je svemu tome loša završnica i zbog toga nesnosiva patnja. Upozorio nas je da ne učestvujemo sa njima u njihovim praznicima i svečanostima koje oni organizuju i proslavljaju.

Danas su mnogi muslimani iskušani proslavljanjem njihovih praznika, a meðu njima je i proslavljanje kršćanskog praznika (r)ožića. Ne želim kazati Mesihovog roðenja, jer Isa El-Mesih nema ništa sa tim.  Oni im čestitaju taj praznik i taj dan je neradni dan, upravo zbog obilježavanja «kršćanskih znamenja.»

Rekao je Šejh El-Islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao: « Nevjerničkih praznika mnogo ima. Musliman ne smije da ih istražuje niti da ih poznaje. Štaviše, dovoljno mu je da zna da je razlog za takva djela, ili obilježavanje tog vremena, ili mjesta, njihovo obilježje. A kada, čak, i ne bi znao da je to njihovo obilježje, dovoljno mu je da zna da za to nema argumenta u vjeri islamu… »

Zatim je, Allah mu se smilovao, spomenuo neka djela, kao što je učešće sa njima i poistovjećivanje u njihovim praznicima, a što čine neke neznalice iz redova muslimana, ili oni koji, uopće, ne obraćaju pažnju na vjeru. Zatim je kazao: « Meðu takvima spada i ostavljanje službenog posla, poput trgovine i proizvodnje, ili halki znanja (misleći na ostavljanje škole), ili slično tome, a taj dan se smatra danom odmora, veselja i igre sa konjima ili nečim drugim, a sve kako bi se taj dan razlikovao od ostalih dana.»

Nakon toga je obznanio, Allah mu se smilovao, kakva je dužnost muslimana u pogledu nevjerničkih praznika, i rekao: « Pravilo je da se u njemu ništa, temeljno, ne dešava! čak, taj dan treba smatrati kao i ostale dane. Mi smo od Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, saznali da je on zabranio da se u dva posebna dana (prazniči) koja su bila njima odreðeni dani za igranje u džahilijjetu. On je i zabranio da se kolje kurban na mjestima gdje su mušrici svetkovali.»

U to spada i ono što mnogi ljudi čine u vrijeme zime, kada proðe 24. decembar, smatrajući da je to roðendan Isa’a alejhis selam. Sve ono što se tada dešava spada u loša djela, poput paljenja vatre i spremanja hrane, paljenja svijeća. Smatranje ovog dogaðaja praznikom je dio kršćanske vjere, a to nema uporišta u vjeri islamu. Ovaj «roðendan» nije bio ni poznat u vrijeme naših ispravnih prethodnika, nego je to preuzeto od kršćana.

Mnogi muslimani učestvuju sa kršćanima u obilježavanju ovog dogaðaja tako što njega uzimaju kao vrijeme za računanje kalendara, umjesto da to čine na osnovu vremena Poslanikove hidžre. To njihovo djelo je, ustvari, veličanje njihove novotarije i poistovjećivanje sa njima, na način da taj dan obilježavaju, a zapostavljaju muslimanske datume. Oni odstupaju od historije sa kojom su bili zadovoljni ispravni prethodnici ovoga ummeta u vrijeme vladavine drugog od četvorice pravednih halifa, Omera ibn El-Hattaba, radijallahu anhu.

Rekao je Hafiz Ibn Kesir, Allah mu se smilovao: « To je se desilo onda kada se desila rasprava pred Omerom u vezi jednog dokumenta na kome je bila napisana vrijednost duga koja se trebala vratiti jednom čovjeku u mjesecu Ša’banu. Reče: Koji Ša’ban, je li ovaj iz ove godine ili onaj iz nastupajuće? Zatim je okupio ljude i rekao: Odredite ljudima nešto na osnovu čega će moći znati kada su dužni vraćati svoje dugove! Kaže se da je neko htjeo da se kalendar računa onako kako su Bizantijci računali po njihovim kraljevima. Svaki put kada bi umro njihov vladar, računali bi svoj kalendar od početka vladavine drugog vladara. To nisu prihvatili… Neko je rekao: Računajte kao Rimljani od vremena Aleksandra! Ni to nisu prihvatili. Neko reče da se računa od vremena roðenja Poslanika sallallahu ‘alejhi we selleme. Drugi rekoše od njegova poslanstva. Alija Ibn Ebi Talib, i još neki, predložiše da se računa od vremena poslanikove hidžre iz Mekke u Medinu. Ovaj prijedlog je pohvalio Omer i ostali ashabi, pa je naredio da se kalendar računa od hidžre Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme. Te godine i počeše da računaju kalendar od prvog dana mjeseca Muharrema.»

Imam Malik, Allah mu se smilovao, je mišljenja da je prva hidžretska godina od Rebi’u El-Ewwela, zbog njegova, sallallahu ‘alejhi we selleme, dolaska u Medinu u njemu. Meðutim, većina islamskih učenjaka je na stanovištu da je početak hidžretske godine u mjesecu Muharremu, jer je to najutentičnije, kako se mjeseci ne bi razlikovali. Muharrem je početak arapske mjesečeve godine. To je ono što je bilo mišljenje trojice halifa,Omera, Osmana i Alije, a takoðer i onih ashaba, muhadžira i ensarija, koji su bili tada sa njima. Dakle, da planiraju svoje dugove i godišnje poslove po njemu.

Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: « čvrsto se pridržajite moga sunneta i sunneta mojih ispravnih halifa nakon mene!»

Oni nisu bili zadovoljni sa tim da muslimani računaju svoj kalendar na osnovu kršćanskog, gregorijanskog kalendara, niti nekog drugog nevjerničkog, jer je u tome slijeðenje i poistovjećivanje sa nevjernicima, ali i učestvovanje sa njima u veličanju njihovih praznika.

Nakon njih su i svi muslimani, od prvih stoljeća islama pa sve do danas, prihvatili ovaj hidžretski kalendar. Takvo je danas stanje i u Saudijskoj Arabiji koja se na ovaj kalendar službeno oslanja, povodeći se tako za našim ispravnim prethodnicima i onim na čemu su bili svi muslimani. Meðutim, žalosno je što mnogi današnji muslimani odstupaju od ovog slavnog islamskog obilježja, pa se prilagoðavaju kršćanskim kalendarom koji sa našom vjerom nema nikakve veze. Neki su imali opravdanje za to zbog toga što su bili pod nevjerničkom okupacijom i vlašću, pa su bili primorani da upotrebljavaju njihov kalendar, meðutim, većina ih danas nema nikakvo opravdanje, jer su postigli svoj suverenitet i samostalnost. Vlast je u njihovim rukama i mogu da to promjene.

Zato se bojte Allaha, o Allahovi robovi, i budite ponosni na svoju historiju i svoju vjeru, kao i na sve propise koje ona nalaže u svim situacijama. Vi ste počašćeni što svoju pripadnost islamu pripisujete, pa nemojte da se okrećete prema džahilijetskim obilježjima i zalutalim ubjeðenjima…

Stanje je došlo do te mjere da mnogi koji se opredjeljuju za islam kao vjeru, učestvuju sa kršćanima u obilježavanju njihovih praznika, tako da te dane priznaju svojim nedolaskom na službeni posao. čak se nadmeću da im ih čestitaju i sa njima proslavljaju, govoreći: Kršćani su naša braća, i nema nikakve razlike u ubjeðenjima izmeðu muslimana i kršćana!

Takvi kao da nikada nisu pročitali riječi Uzvišenog Allaha: «O vjernici, ne uzimajte za prijatelje Jevreje i kršćane! Oni su sami sebi prijatelji! A njihov je onaj meðu vama koji ih za prijatelje prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.» (El-Maideh, 51)

Takvi kao da ne znaju da je islam jedina ispravna vjera, pored koje Allah neće nikome drugu primiti. Islam je derogirao sve prijašnje vjere, i nakon njegovog objavljivanja je ništavno postupati po vjeri kršćana, a ni njima nije dozvoljeno da nakon islama budu kršćani. Ko ipak na tom njihovom ubjeðenju ostane, on je nevjernik, pa makar on bio i spašen od svih iskrivljenja i promjena koje su se u kršćanstvu desile. Kakvo je onda stanje ako znamo da su kršćani iskrivili svoju vjeru i da su ubjeðeni da je Bog jedan od trojice, ili da je Mesih sin Božiji, ili da je Bog ustvari Mesih sin Merjemin – Uzvišen neka je Allah od svega što oni smatraju!

Allah je učinio ovaj Kur’an dominirajućim nad svim ostalim knjigama, a muslimane je učinio svjedocima za sve ostale ljude, a Poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we selleme, je učinio svjedokom za muslimane, pa, gdje su ti koji sebe sa islamom nazivaju od svih ovih činjenica!?

Zato se bojte Allaha, o Allahovi robovi, i poslušajte riječi Uzvišenoga: « O vi koji vjerujete, Moje i vaše neprijatelje ne uzimajte za svoje prijetelje …»

Da nam Allah podari bereket u Veličanstvenome Kur’anu…

Drugi dio hutbe:

Zahvala pripada Allahu koji je Svoje štićenike uputio na Ispravni put, i koje je nadahnuo da se razlikuju od stanovnika vatre! Svjedočim da nema istinskog božanstva mimo Allaha, Jedinog, koji nema ortaka. «On je Allah, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Onaj koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena. Njega hvale oni na nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri.»(El-Hašr, 24) I svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, koji je svoj ummet upozorio od poistovjećivanja sa nevjernicima u njihovim pogrðenim vladanjima. Neka su na njega Allahovi salavati i mnogobrojni selami, na njega, na njegovu porodicu, i ashabe koji su slijedili njegovu postojanu stazu, a zatim:

 

O ljudi, bojte se Allaha i znajte da je, kao što je nareðeno da se koristi hidžretski i zabranjeno da se koristi kršćanski, gregorijanski kalendar, isto tako je dužnost da se uzimaju u obzir i prilagoðava arapski mjesečevi mjeseci, a zabranjeno je da se to čini na osnovu nevjerničkih mjeseci, jer je Uzvišeni Allah učinio mlaðake svim ljudima da po njima ureðuju svoje ibadete i meðusobne odnose.

Uzvišeni kaže: «Pitaju te o mlaðacima. Reci: “Oni su ljudima oznake o vremenu i za hadžiluk.»(El-Beqareh, 189)

Uzvišeni nas je obavjestio da je On mjesec učinio sjajnim i da je njemu odredio putanju upravo zbog poznavanja godina i računanja.

Kaže Uzvišeni: «On je Sunce izvorom svjetlosti učinio, a Mjesec sjajnim i položaje mu odredio da biste znali broj godina i računanje.»(Junus, 5)

Muslimanima je dužnost da se vežu za arapske mjesečeve mjesece prilikom njihovog računanja vremena, a to su dvanaest mjeseci od kojih je prvi Muharrem, a zadnji Zu-El-Hidždžeh.

Oni su spomenuti u riječima Uzvišenog: «Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera.» (Et-Tewbeh, 36)

Imam El-Kurtubi je kazao sljedeće u pogledu tefsira ovih ajeta: « Ovaj ajet upućuje na to da je dužnost da se propisi iz obredoslovlja, ili nečega drugog, vezivaju samo za mjesece i godine koje Arapi poznaju, a ne po onim mjesecima po kojima se vladaju stranci, kao Rimljani, Kopti… Takoðer, ne smije se dodavati na ovih dvanaest mjeseci, zbog toga što su mjeseci, dakle, nearapski, različite dužine. Ima onih koji su duži od trideset dana, a i onih koji su kraći. Arapski mjeseci ne prelaze trideset dana, iako ima onih koji su kraći.»

Imam Eš-Šewkani je u svom tefsiru kazao: « U ovom ajetu je obznanjeno da je Uzvišeni Allah postavio ove mjesece, i nazvao ih njihovim imenima ovakvim poznatim redoslijedom još od dana kada je stvorio nebesa i Zemlju. To je ono sa čim su došli i svi poslanici i  Knjige objavljene. Ne smiju se u obzir uzimati mjeseci koje imaju stranci, Rimljani i Kopti, a koje nazivaju odreðenim imenima, koje predstavljaju sa mjesecima od po trideset dana, na neke dodaju, a od nekih oduzimaju. Njegove riječi: «a četiri su sveta », to su Zu-El-Ki’deh, Zu-El-Hidždžeh, Muharrem i Redžeb. Tri uzastopno dolazeća mjeseca i jedan posebno, kao što je objašnjeno u čistom sunnetu. Njegove riječi: « to je prava vjera», tj. takoðer i uzimanje u obzir tih mjeseci «a četiri su sveta », to je ispravna vjera i pravilni način računanja i potpuni broj.»

Pa, bojte se Allaha, o Allahovi robovi, i svoje dokumente, meðusobne odnose i zahtjeve računajte po hidžretskom kalendaru i arapskim mjesecima. Nemojte se bahato odnositi prema ovoj naredbi, i misliti da je to obična stvar, jer je kalendar obilježje ummeta, a postupanje po kršćanskom kalendaru je priznavanje njihovih obilježja i priznavanje njihove ništavne vjere, pa zato obratite pažnju, i druge upozoravajte…

Znajte da je najbolji govor Allahova knjiga…

 
Hutbu održao:

Šejh Salih ibn Fewzan ibn Abdillah Alu Fewzan

Imam, hatib i član Stalne komisije za fetve u
Saudijskoj Arabiji

Prvi put objavljeno: utorak, 30 Prosinac 2008 00:31