Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/2020/wp-content/themes/minbertheme/templates/template_single_post.php on line 1084
Kur'an

“O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni”

2.2kviews

Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Ovo kur’ansko pravilo obuhvata čovjekov odnos prema Uzvišenom Allahu i prema drugim ljudima, ono je okosnica spasa i zdravog muslimanskog društva. Postupanje u skladu s ovim pravilom dovoljno je kao dokaz da je čovjek čestit, neporočan, ambiciozan i razborit.

Allah, džellešanuhu, objavio je nekoliko ajeta u kojima govori o dugom i napornom putovanju zarad širenja i odbrane vjere, a zaključio ih je pravilom da se treba Allaha bojati i da treba biti s onima koji su iskreni. “Allah je oprostio Vjerovjesniku i muhadžirima i ensarijama, koji su ga u teškom času slijedili, u vrijeme kad se srca nekih od njih zamalo nisu pokolebala. On je poslije i njima oprostio, jer je On prema njima blag i milostiv. A i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kad su uvidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je. O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (et-Tevba, 117 – 119). Sura et-Tevba, treba i to znati, jedna je od posljednjih sura objavljenih Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem.

Ovi uzvišeni ajeti imaju sljedeću poruku: Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, muhadžiri, ensarije i trojica ashaba koji su bili izostali iz Pohoda na Tebuk – svi su oni prvaci u čestitosti i iskrenosti, pa slijedite njihov primjer.

Činjenica da se pravilo: “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni” nalazi na kraju kazivanja o Pohodu na Tebuk pokazatelj je toga da je riječ iskrenost sveobuhvatan izraz i da se ne odnosi samo na riječi, već obuhvata i djela i stanja. Kažemo ovako, jer nemalo ljudi značenje ovog ajeta ograničava na iskrenost u govoru.

Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vlastitim je primjerom, prije poslanstva i nakon što je postao poslanik, pokazao da treba biti iskren u riječima, djelima i stanjima. On je bio istinoljubiv, pouzdan, vjeran i održavao je datu riječ čak i prije poslanstva, zbog čega su ga Mekanci prozvali Povjerljivi. Štaviše, Poslanikova istinoljubivost i povjerljivost imali su za posljedicu da neki pronicljivi višebošci prihvate islam. Govorahu: “Nemoguće je da se Muhammed susteže od laganja na ljude, a zatim tvrdi da je poslanik iznoseći laži na Allaha!”

Da iskrenost ima samo jednu pozitivnost – čuvanje časti od ogavnog laganja i sustezanje od poistovjećivanja s dvoličnjacima, to bi bilo dovoljno. No, iskrenost ima za posljedicu ponos, hrabrost, strahopoštovanje kod ljudi i tako dalje.

Sadržajno kur’ansko kazivanje o trojici ashaba koji su izostali iz Pohoda na Tebuk govori o slasti koju će, makar i nakon nekog vremena, neizostavno osjetiti onaj ko je iskren, odnosno govori o gorčini laganja koju će, prije ili kasnije, okusiti lažac.

Zaista su začudni ajeti u kojima Allah, džellešanuhu, hvali iskrene ljude. Onaj ko je iskren slijedi vjerovjesnike i poslanike, koje je Gospodar pohvalio jer su govorili istinu i održavali datu riječ. Onom ko je iskren Allah će pružiti neočekivanu pomoć potčinivši mu ljude koji će stati u njegovu odbranu, štaviše, Svemogući Allah može dati da ga njegov neprijatelj brani, kao što je vjerovjesnika Jusufa, alejhis-selam, branila upravnikova žena kad je rekla: “‘Sad će istina na vidjelo izaći. Ja sam njega na grijeh navraćala, on je istinu rekao…’” (Jūsuf, 51). Onaj ko je iskren kroči putem prema džennetu, na osnovi hadisa: “Budite iskreni jer iskrenost ima za posljedicu čestitost i odanost Allahu, a to vodi u džennet. Čovjek će neprestano govoriti istinu i truditi se u pogledu toga, te će kod Allaha biti upisan kao istinoljubivi.”[1] Onaj ko bude iskren spasit će se na Dan strašnog polaganja računa: “Allah će reći: ‘Ovo je Dan u kojem će iskrenima biti od koristi iskrenost njihova; njima će džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, pripasti, vječno i zauvjek će u njima ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njime. To će veliki uspjeh biti!’” (el-Maida, 119). Onaj ko je iskren zaslužuje Božiji oprost i nagradu na ahiretu: “Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat, i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio” (el-Ahzāb, 35)

Zašto se mnogi muslimani ne drže kur’anskog pravila: “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni” i zbog čega lažu dok govore i iznevjere i prekrše kad obećaju? Zbog čega neki službenici muslimani uzimaju mito i na taj način pronevjere emanet koji im je ukazan? Zašto neki muslimani krivotvore poslovne ugovore, dokumente i bave se krivotvorenjem raznih drugih stvari?

Takvi, na veliku žalost, svojim postupcima iskrivljivaju islam, savršenu vjeru koja počiva na apsolutnoj iskrenosti u pogledu svega. Kamo sreće da razmisle o ovom što ćemo navesti! Prije nego što je prigrlio islam, Ebu Sufjan, radijallahu anhu, posjetio je Šam i zadesio se kod Herakla kad mu je dostavljen Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, poziv u islam. Herakle je upitao: “Ima li ovdje ijedan sunarodnik čovjeka iz Meke koji tvrdi da je vjerovjesnik?” Neko je odgovorio da ima, pa su pozvali Ebu Sufjana i neke Kurejšije. Herakle je upitao: “Ko je od vas, po krvnom srodstvu, najbliži tom čovjeku koji tvrdi za sebe da je vjerovjesnik?” “Ja sam mu od njih najbliži po srodstvu”, odgovorio je Ebu Sufjan. Zatim su Ebu Sufjana posjeli ispred Herakla, a njegove saplemenike iza njegovih leđa. Potom Herakle reče svom tumaču: “Reci im da ću ja ovom čovjeku postavljati pitanja o Mekancu koji tvrdi da je vjerovjesnik, pa ako mi štogod slaže, poreknite njegovu laž.” Ebu Sufjan je kasnije, pričajući ovaj događaj, rekao: “Allaha mi, da me nije bilo stid da budem uhvaćen u laži, ponešto bih i slagao na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”[2]

Dakle, Ebu Sufjan, iako je tad bio višebožac, sustezao se od laganja i smatrao je velikom sramotom to da laže čovjek koji je upućen u vrijednost istinoljubivosti i ogavnost laganja. Eto, i Arapi su laganje ubrajali u najružnije osobine. O, kolika je samo razlika između predislamskih Arapa i nekih današnjih muslimana koji uživaju u laganju, smatraju ga sasvim prihvatljivim, i, štaviše, u laganju slijede običaje nevjernikā, kao što je, naprimjer, laganje povodom prvog aprila. Tvrde da je to prihvatljivo laganje, a laganje je neprihvatljivo, osim kad je riječ o situacijama koje je izuzeo šerijat.

Roditelji i oni kojima je povjereno odgajanje muslimanske djece moraju učiti svoju djecu, odnosno odgajanike da govore istinu, odnosno da u njima razvijaju antipatiju prema laganju, te da im, prije nego što o istinoljubivosti bilo šta kažu, na svom primjeru pokažu kako se ponaša musliman.

____________________________

[1] El-Buhari (5743) i Muslim (2607), a ovo je Muslimova verzija.

[2] El-Buhari (7) i Muslim (74).

 

Podijelite ovaj sadržaj…