Aktuelno

O muslimanskom pravu na život u Evropi odlučivat će se glasanjem

391views
Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
”I slušat ćete doista mnoge uvrede od onih kojima je data Knjiga prije vas, a i od mnogobožaca. I ako budete izdržali i Allaha se bojali, pa tako treba da postupe oni koji su jakom voljom obdareni.” (Ali Imran, 186)
Više nema nikakve sumnje u to da se duh rasizma i vjerskog šovinizma polahko ali sigurno budi i poput kuge širi zapadnoevropskim državama, kao što su Holandija, Francuska, Njemačka, Italija, Engleska, ali i Švicarska koja je donedavno bila simbol demokratičnosti, tolerancije, slobode i ljudskih prava i koja je slovila kao utočište stotinama obespravljenih ljudi, od kojih je veliki broj muslimana, koji su, bježeći pred zulumom, nepravdom i tiranijom režima u državama iz kojih potječu, upravo u toj državi pronalazili spas. Međutim, prije  nekoliko dana, nadahnuti i vođeni strašću i iracionalnom mržnjom, 57% Švicaraca, na referendumu koji je inicirala i provela Švicarska pučka stranka zajedno sa ostalim desničarskim snagama, odlučno je kazalo ”ne” izgradnji munara u njihovoj državi i na taj način pobijedili su glas razuma i srušili principe demokratije i kulture ljudskih prava na kojima je formalno i deklarativno utemeljena Evropa, pa tako i Švicarska, iako je, sa 4.000.000 muslimana, islam druga religija po veličini u toj državi. Ako švicarski referendum pokušamo posmatrati sa aspekta uloge i važnosti munara za muslimane u okviru njihovih vjerskih prava, rekli bismo da on nije toliko bitan i da u praktičnom smislu neće ostaviti teže posljedice, jer muslimani su klanjali i klanjat će jednako u mesdžidima bez munara kao i u onima sa munarama. Takav pristup bio bi moguć da taj referendum u sebi nema jasno izraženu vjersku i ideološko-političku pozadinu. Naime, referendum protiv izgradnje munara je, bez sumnje, samo početak jedne puno šire i opsežnije akcije kršćanske Evrope i Zapada u cjelini, u borbi protiv islama i muslimana. Švicarci su glasanjem protiv munara zapravo dali do znanja da je integracija muslimana glavni društveni i civilizacijski problem Evrope, i potvrdili da su oni koji se zalažu za demokratske principe, slobodu, jednakost i ljudska prava, postali manjina i da njihovo deklarativno zalaganje u korist spomenutih načela pada u vodu pred sve izraženijom ksenofobijom i zahuktalim praktičnim rasizmom, šovinizmom i islamofobijom.

Legenda o sekularnom uređenju Evrope
Osim toga, definitivno su maske pale i sa legende u čiju istinitost Evropa i Amerika godinama pokušavaju ubijediti muslimane, a u koju su, nažalost, mnogi muslimani u cijelom svijetu vjerovali i još uvijek vjeruju. Naime, dobro nam je poznato koliko su zapadne zemlje pokušavale ubijediti svijet kako moderni Zapad koji je utemeljen na sekularizmu ne pridaje posebnu važnost vjeri, i kako je kršćanstvo, nakon što su evropski narodi izvojevali pobjedu protiv Crkve i njene hegemonije, postalo skoro zaboravljena baština i ništa više. Ubjeđivali su nas da je vjera samo privatna stvar koja nema nikakvog odraza na politička i druga kretanja u društvu i da se u takvoj Evropi uopće ne gleda ko je koje vjere. Temeljitim ispiranjem mozga željeli su da povjerujemo u legendu po kojoj je Evropa simbol demokratije, pluralizma, tolerancije i sekularnog uređenja, a istina je da zapravo duh kršćanstva dominira unutrašnjom i vanjskom politikom evropskih zemalja i da moderna Evropa, isto kao i ona srednjovjekovna, u kršćanstvu vidi vrhovnu vrijednost koju pokušava nametnuti svim narodima, milom ili silom. Moderna Evropa svoj kršćanski, ili bolje kazati antiislamski diskurs javno demonstrira i pokazuje gdje god stigne. Pokazala ga je i kroz Evropsku uniju u kojoj jedino nema mjesta za Tursku, Albaniju i Bosnu i Hercegovinu, jer su to države sa većinskim muslimanskim stanovništvom, ali zato ima mjesta za dojučerašnje ljute protivnike iz Istočnog bloka, Bugarsku, Rumuniju i Mađarsku, kao i za Srbiju, Hrvatsku i Crnu Goru koje su izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Uprkos ili zahvaljujući tome, one su primljene u bratsku (kršćansku) Evropsku uniju. Bosni i Hercegovini nisu ukinute vize samo zato što će ponižavajućim procedurama oko dobijanja viza i dalje biti izloženi jedino Bošnjaci, dok će bh. Srbi i Hrvati bez problema i bez viza putovati Evropom, jer će imati ili već imaju dvostruko državljanstvo tako da ih to pitanje uopće neće tangirati. Zatim, moderna, ”sekularistička” Evropa je Huntingtonovu tezu da suštinski problem za Zapad nije islamski fundamentalizam, niti pak terorizam, već sam islam, pokazala i općom pobunom protiv hidžaba koji je obični odjevni predmet, ali zato što se on veže za islam i islamsku kulturu i civilizaciju, njemu nema mjesta pored huntingtonske, odnosno kršćanske kulture i civilizacije. To za njih nije diskriminacija niti ugrožavanje temeljnih ljudskih prva i sloboda, ali zato neprestano lamentiraju nad diskriminacijom homoseksualaca i različitih kvazireligijskih i drugih pokreta koji svojim djelovanjem i praksom ruše sve moralne i civilizacijske norme. I umjesto da se bore protiv svih tih devijantnih i rušilačkih pokreta i ideja i da se stide što su se one pojavili u krilu zapadnoevropske civilizacije, Evropi smeta hidžab, smetaju munare, smeta islamska kultura ishrane i pravo muslimana da ne prodaju, kupuju i ne jedu svinjetinu, da ne toče i ne piju alkohol u svojim privatnim radnjama i trgovačkim centrima. Sjetimo se zatim kako se zapadnim diplomatama, zaslijepljenim mržnjom, pričinjavalo kako je Sarajevo sve više zeleno, i kako im to opasno smeta, a ne smetaju im ogromne krstače kojima su bh. Hrvati i Srbi obilježili sela i gradove u kojima su oni postali većina nakon što su izvršili etničko čišćenje. Evropski islamofobi čak ni sport nisu ostavili na miru, pa otvoreno govore da im smeta to što fudbaleri muslimani čine sedždu nakon postignutog gola, pa se rukovodstvo FIFA-e uzbihuzurilo i uputilo je apel, posebno brazilskim fudbalerima, da se više toliko ne krste u toku utakmice, a sve s ciljem da se muslimanima zabrani da na svoj način proslavljaju gol ili pobjedu itd. Sve nabrojano i nenabrojano, a posebno posljednji događaji iz Švicarske, potvrđuju da zapadnoevropska mržnja prema islamu nije nova i nije puki incident za koji su krivi nekakvi novopečeni desničari, već ”kulturno” naslijeđe i sastavni dio kršćanskog vjerovanja i ubjeđenja na koje nas Kur’an često podsjeća i upozorava: ”Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli” (El-Bekare, 217). Time se šalje jasna i prijeteća poruka muslimanima, da u Evropi egzistira princip selekcije ljudskih prava, i da čak ni temeljna ljudska prava sa kojima se svaki čovjek rađa, muslimanima u Evropi nisu zagarantirana i da zavise od dobre volje kršćanske većine koja im to može dati ili uskratiti najobičnijim referendumom i glasanjem.

Referendum na krilima Papinog govora mržnje
Interesantno je i istovremeno indikativno, kada je u pitanju anticivilizacijski švicarski referendum, da je zvanična crkva bila protiv njega. Uistinu ne želimo biti maliciozni, ali ne možemo a da ne izrazimo duboku sumnju u njenu iskrenost. Bojimo se da to nije vješta i opasna igra koju smo mi muslimani mnogo puta gledali, a koja ima za cilj ubijediti muslimane da zvanična crkva nema ništa protiv munara i protiv islama. Čak štaviše, smatramo da je referendum, kao i antiislamska kampanja i šovinističke izjave pojedinih evropskih diplomata, itekako podstaknut Papinim govorom mržnje iz 2006. godine, kada je iz njegovih usta izašla prljava i podla riječ i kleveta na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, za kojeg je rekao da je svijetu donio samo zlo, i kada je kršćane otvoreno upozorio na navodnu opasnost od islama i njegove ekspanzije rekavši da je islam, za razliku od kršćanstva, vjera koja je u koliziji sa zdravom logikom, i da se širila ognjem i mačem. Dok u isto vrijeme, naprimjer jedan svjetovni učenjak i pisac nemusliman kakav je bio Bernard Šo, o Muhammedu, sallallahu alejhi ve selle, kaže: ”Više nego ikad prije, svijet ima potrebu za čovjekom koji bi razmišljao kao što je razmišljao Muhammed, taj vjerovjesnik koji je svoju vjeru uzdigao na razinu dostojnu istinskog poštovanja i uvažavanja. To je najsnažnija vjera u historiji civilizacija, vječna i neprolazna. Ja svoje sunarodnike vidim kako u skupinama ulaze u tu vjeru. Ta vjera će svoje utočište naći na ovom kontinentu (Evropi).” Upravo se u ovoj poruci krije odgovor na pitanje zašto se kršćanska Evropa boji islama i zašto crkveni oci i evropske diplomate šire lažnu propagandu o islamskoj prijetnji. Dakle, prava istina krije se u činjenici da se Evropa boji islamskih načela, a ne islamskog mača, boji se izazova koji se zove otvoreni dijalog sa islamom. Jednostavno, Evropa se boji istine, za razliku od islama koji se nikada nije bojao takvih izazova, ni onda kada su muslimani vladali svijetom, ni onda kada su doživjeli dekadencu i kada su bili porobljeni od zapadnih imperijalističkih sila. To potvrđuje i činjenica da u islamskom svijetu postoje crkve stare stotine godina čiji se zvonici viju visoko u nebo i nikada muslimanima nije naumpalo da pokrenu referendumsko pitanje o zabrani crkvenih tornjeva, bez obzira na to kakav tretman imali muslimani u nemuslimanskim zemljama. Zatim, muslimanske halife su u toku islamskih osvajanja sklapali posebne ugovore sa kršćanima koji su potpali pod islamsku vlast i davali im posebne garancije o zaštiti vjerskih sloboda, crkava i vjerskih relikvija. Upravo zbog takvog odnosa islama prema drugom i drugačijem, u vrijeme Osmanske imperije u Beogradu je bilo više pravoslavnih crkava nego što ih danas ima, i kako je rekao John L. Esposito, deviza Turaka bila je: ”Živi i pusti druge da žive.” S druge strane, kad god su kršćani, svejedno bili oni Srbi, Hrvati, Španci, Englezi i ostali, osvojili neku muslimansku državu, prvo što je bilo na udaru jesu džamije i ostali vjerski objekti, a zatim je slijedilo nasilno pokrštavanje i tortura. Zbog toga se političke i vjerske vođe Evrope boje islama, jer, živeći pored muslimana praktičara, mnogi kršćani u različitim evropskim državama saznali su pravu istinu o islamu i svojim primanjem islama potvrdili ono što je Bernard Šo davno najavio i naslutio. Rijeke Nijemaca, Engleza, Francuza, Italijana i ostalih, koji su primili islam, poručuju svojim vođama da oni nisu u stanju da integriraju u evropske kulturne okvire ni svoje sunarodnike, a kamoli muslimane sa islamskog istoka. I oni su najbolji dokaz da se islam nije širio silom, već evropske vođe danas pokušavaju koristiti silu da zaustave dobrovoljnu islamizaciju svojih zemalja, ali čak ni silom i represijom, ni silnom propagandom ne mogu ljude odvratiti od islama, za koji je poznati nobelovac Tomas Karlajl rekao: ”Islam posjeduje osobinu koju smatram najimpozantnijom, a to je jednakost među ljudima, što je dokaz najpravilnijeg pristupa i najispravnijeg pogleda, jer vjernik je dušom vezan za cijelu zemaljsku kuglu i svi ljudi su u islamu jednaki.” Taj proces je nezaustavljiv, jer ljudi mogu pokoriti države i njihove stanovnike učiniti robljem, ali nikada ne mogu pokoriti i upravljati ljudskim srcima.

Saff, br. 257