Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/wp-content/themes/bingo/templates/template_single_post.php on line 1022
Rekaik

Novotarije koje izvode iz vjere i pravila vezana za one koji upadnu u njih

1.28Kpregledi

Priredio: Ersan Grahovac

Poslije upoznavanja sa nekim osnovnim principima Ehli Sunneta we-l-džema’ata u donošenju sudova o drugima, i govora o pravičnosti i objektivnosti Šejhu-l-Islama Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, po pitanju osoba koje pri sebi imaju neke novotarije ili grijehe, prenosimo nekoliko osnovnih pravila vezanih za one koji su upali u novotarije koje su nevjerstvo, vrstama ljudi koji u to upadnu i propisima koji se vežu za njih. Za ovo poglavlje koje je najopasnije poglavlje o sudu o drugima, zbog posljedica koje za sobom povlači, poput ohalaljivanja života i časti nekog čovjeka, posebno važe pravila koja smo naveli da se moraju poštovati u donošenju suda o drugima. Ovdje važe ta pravila daleko više nego u drugim situacijama koje smo naveli, poput našeg neistraživanja tuđih mahana, a kamoli kufrova, i nepostojanja želje da saznamo tuđe mahane, a pogotovo ne da istražujemo tuđe kufrove. Zatim, ako do nas dođe nešto što je višesmisleno, i što se može protumačiti sa više aspekata, moramo birati onaj aspekat koji je najpozitivniji, pa ako su svi negativni, onda birati onaj koji je najmanje negativan, i tražiti opravdanja kao što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, tražio drugima opravdanja zbog njihovih riječi i postupaka koje, da je htio, mogao je protumačiti kao jasni kufr. Poslanikova, sallallahu ‘alejhi we sellem, metodologija u donošenju sudova o drugima nam ukazuje zašto je ulema bila na velikom oprezu pri tekfiru pojedinačnih osoba, i zašto su govorili da je potrebno naći bilo koji mogući način da se ne kazni musliman.

To znači da, ako nečiji govor može da se protumači tako da bude kufr, i to sa više aspekata, ali da postoji i najmanja šansa, makar 1%, da se može protumačiti na način da nije kufr, tj. da nije htio time djelo ili značenje koje izvodi iz vjere već nešto drugo, onda je dužnost izabrati upravo to i naći mu opravdanje. Vidjeli smo da je menhedž Ehli Sunneta da bira pozitivniju opciju pri tumačenju tuđih postupaka, makar bila manja šansa da je htio to pozitivnije značenje, i što je žešći sud o čovjeku zbog mogućeg značenja koje je negativno, to više dolazi do izražaja to pravilo. Ako tome priključimo još i ohalaljivanje tuđeg života i žestoke kazne koje su posljedica tih sudova, to postaje još rigoroznije. Vidjeli smo kako su Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, kao i imami ummeta, tumačili tuđe postupke ili govore, koje su veoma lahko mogli da potumače u značenju da su kufr, ali su ipak birali ono tumačenje, makar bilo i metaforično ili su, pak, tražili opravdanje u grešci pri izražavanju, samo da ne bi na njih pao negativan sud, ili sud tekfira. To smo vidjeli i u primjeru bediuna koji je uvrijedio Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, i u primjeru riječi koje je A’iša, rahmetullahi ‘alejhi, izgovorila : „Smatram da ti Allah objavljuje po tvom prohtjevu“, i u primjeru tumačenja tuđih govora od strane Ebu Hanife, Ibn Tejmijje i Ibnul-Qajjima, upravo na način na koji bi ikako izbjegli da kažu da je ta osoba učinela kufr, već da je time htjela nešto drugo. U svim tim primjerima, i u mnogim drugim, vidimo oprez učenjaka u ovom poglavlju i njihovo maksimalno izbjegavanje tumačenja tuđeg govora ili djela na način da on bude kufr. Tu vidimo nepostojanje želje da se tuđa mahana sazna, pogotovo nepostojanje želje da se saznaju kufrovi, zatim ako se i sazna neko djelo ili govor od nekog, nedonošenje nikakvog suda dok se ne utvrdi vjerodostojost te vijesti, zatim ako se utvrdi, onda tumačenje na bilo koji mogući način koji ima nekakve osnove u jeziku ili običaju izražavanja te osobe, a koji nije kufr, ili pak, tumačenje toga kao greške u izražavanju, što se ubraja u princip traženja opravdanja. To vidimo i u poznatom hadisu koji govori o slučaju čovjeka koji je izgubio svoju devu sa svom hranom i potrepštinama, pa kada ju je našao rekao od ushićenja „Gospodaru Ti si moj rob a ja Tvoj gospodar“, gdje je to protumačeno kao greška u govoru zbog prevelikog uzbudjenja.

Koliko su učenjaci bili rigorozni u tekfiru, govore nam i sljedeće njihove riječi, u kapitalnim djelima hanefijskog mezheba:

 

„Kada u nekoj mes’eli ima nekoliko aspekata koji iziskuju tekfir (neke osobe), a jedan aspekat koji zabranjuje tekfir, na muftiji je da izabere onaj aspekat koji zabranjuje tekfir, imajući lijepo mišljenje o muslimanu.“ I kaže: „I neće se tekfiriti zbog onoga što se može protumačiti na više načina, jer je kufr krajnost u kazni, pa iziskuje krajnost u prekršaju, a uz mogućnost tumačenja na više načina ne postoji ta krajnost.“ I kaže: „Neće se davati fetva o tekfiru muslimana čiji se govor može protumačiti na lijep način, ili u njegovom kufru postoji razilaženje, makar i po slabom rivajetu.“[1]

Ovo govore o onome za čiji govor nije stopostotno utvrđeno da je njime htio značenje koje je kufr, ili koje se ikako može protumačiti u smislu koji nije kufr. Međutim, ako se utvrdi da je upravo mislio to što znači kufr, ali postoji razilaženje da li je to djelo kufr koji izvodi iz vjere, makar ono mišljenje po kojem to nije kufr bilo i slabo, neće se protekfiriti.

Isti taj oprez možemo vidjeti i kod drugih mezheba, kao što ćemo vidjeti i kod Šejhul-Islama Ibn Tejmijje, kada je u pitanju ova tematika.

Isto tako trebamo napraviti razliku između utvrđivanja da li je neko svojim govorom ili djelom uopšte i htio ono značenje koje je kufr, ili nije, o čemu smo dosad govorili, i donošenja suda o pojedincu poslije utvrđivanja da je htio baš to značenje, o čemu ćemo od sad govoriti. Najprije su kriterijumi za donošenje zaključka da je htio baš to djelo izuzetno rigorozni, kako smo vidjeli, ali isto tako su rigorozni i poslije donošenja tog zaključka, a pri spuštanju tog propisa na pojedinca, na konkretnu osobu, koja je uradila djelo ili rekla govor za koji postoji uopšteni tekst iz Kur’ana, Sunneta ili govora imama da, ko ga kaže ili uradi, postaje nevjernik, što spada u tekstove prijetnje i zastrašivanja. O tome će biti izloženi citati Ibn Tejmijje, koji je veoma decidan i nedvosmislen po ovom pitanju, u kojima govori o spuštanju propisa nad ljudima koji učine neko djelo za koje postoji opšti tekst da je to djelo kufra.

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, po pitanju razdvajanja uopštenosti prijetnje (grijehom, kaznom, prokletsvom, džehennemom, kufrom, itd.) koja se spominje u Kur’anu i Sunnetu za onoga ko uradi neko djelo, i spuštanja te prijetnje ili opisa na konkretnu osobu pojedinca, kaže sljedeće:

“Ja lično sam, a oni koji se druže sa mnom to vrlo dobro znaju, oduvijek bio žestoki protivnik toga da se određena osoba ili grupa iz sveopćeg muslimanskog korpusa osudi na nevjerstvo (kufr), ili grijeh (fisk), ili nepokornost (ma’asijet), izuzev u slučaju da se zna da je protiv takve osobe uspostavljen dokaz, ali u poslaničkom stilu (el-hudždže el-risalijje), nakon kojeg osoba neće imati ikakva opravdanja za svoja nedjela, i tada će njeno protuslovljenje biti razlogom osude na nevjerstvo (kufr), ili pak grijeh (fisk). Tvrdim i to da Allah, dželle ša’nuhu, ovom ummetu oprašta grijehe, bilo da su jezikom počinjeni, ili ostalim dijelovima tijela. Selefi su se u mnogo pitanja razilazili, i u mnogo pitanja se nisu složili, ali sve to nije bilo razlogom da jedni druge osude na kufr, ili fisk, ili ma’sijet! (…) I kao što se sporila Aiša sa sa drugim ashabima u vezi toga da li je Muhammed (sallallahu ‘alejhi ve sellem) vidio svog Gospodara. Ona je rekla: “Ko kaže da je Muhammed vidio Allaha, dželle ša’nuhu, iznio je potvoru i slagao je na Njega!” Nećemo reći, na osnovu njenog iskaza, da je Ibnu Abbas, radijallahu ‘anhu, koji je tvrdio da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidio Allaha, dželle ša’nuhu, taj koji iznosi potvoru i laži na Allaha dž. š.!? Isto tako se sporila u vezi toga da li mrtvi čuju govor živih, i da li je mrtvi kažnjavan zbog plača njegove porodice, i mimo toga. Čak se zlo desilo među selefima da je dovelo do međusobnog ubijanja, s tim da je ehli sunnet složan na tome da su obije skupine vjerničke skupine, i da međusobna borba nije poništila utvrđenu pravednost (pouzdanost) kod njih, jer onaj koji se borio, makar bio i od onih koji su pogriješili (tj. makar bio od skupine koja je nepravedno krenula u borbu protiv onih koji su u pravu), on je mute’ewwil – onaj koji je pogrešno protumačio, a te’wiil je prepreka da bude grešan.

Ljudima sam uvijek pojašnjavao to da je istina ono što se prenosi od selefus-saliha, i imama mezheba, od propisa ili stavova koji općenito govore o proglašavanju nevjernikom onoga ko kaže to i to, i ovo je istina, ali uvijek i obavezno se mora razgraničavati između uopćenosti određenog propisa ili stava, i dovođenja nekog (pojedinca ili grupe), pod okvire toga stava ili propisa. Ovo je pitanje i problematika koja je proizvela prvi razdor međ’ muslimanima u povijesti, i ono spada u krug kompleksnih i složenih pitanja, i tekstova Ve’ida – prijetnji i zastrašivanja. Kur’anski tekstovi koji sadrže značenja prijetnje i zastrašivanja su uopšteni, poput: “Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti; oni će u ognju goreti!” (En-Nisa’: 10.), a takodjer i ostalo što je zabilježeno: „Ko počini to i to – zaslužiće to i to“, svi su oni općenitog karaktera. I oni su poput govora selefa koji su rekli: „Ko kaže to i to, on je to i to“, a zatim pojedinačnu konkretnu osobu neće stići prijetnja: zbog tewbe, ili dobrih djela koji to brišu ili iskušenja koja brišu grijehe ili šefa’atom koji je primljen. A tekfir (osuda na nevjerstvo), spada u oblast Ve’ida zastrašivanja, jer i kada je govor ono čime se poriče govor Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, može se desiti da je dotična osoba nova u vjeri, ili da je odrasla u dalekom selu ili zabiti (badija-mjesto necivilizacije i neznanja), pa se zbog tih razloga dotična osoba ne smije proglasiti ili smatrati nevjernikom, makar i negirala obaveznost nekog propisa, sve dok se ne uspostavi dokaz protivu date osobe. Možda će osoba po prvi put čuti za neki kur’ansko-hadiski tekst (propis), ili ga je već čuo ali nije bio siguran u njegovu tačnost, ili je čuo za nešto drugo što ga je odvelo drugačijem tumačenju (te’vil), pa makar bio i pogrešan! Kao potporu navedenom, uvijek citiram hadis koji je u dva Sahiha, a koji govori o čovjeku koji je izjavio sljedeće: “Kada umrem, spalite me i pepeo moj sakupite, i u rijeku bacite. Tako mi Allaha, ako me poslije toga uspije sastaviti, neka me kazni kaznom kakvom nikoga do tada nije kaznio! Sa njime postupiše onako kako je i oporučio. Allah, dž.š., mu reče: Šta te je navelo da tako postupiš? Čovjek odgovori: Bojao sam Te se! Tada mu Allah oprosti grijehe! (Buhari, 3478; Muslim, 24/2750)” Ovaj čovjek je posumnjao u moć Božiju, i u svoje ponovno proživljenje; čak je imao ubjeđenje u to da ne može biti proživljen. Svi znamo da je takvo ubjeđenje nevjerstvo (kufr), na osnovu koncenzusa svih muslimana, ali, kao džahil i neznalica nije bio svjestan toga, dok je u potaji bio vjernik, koji se plašio Allahove kazne, nakon čega mu je Allah, dž.š., grijeh oprostio! Stoga, osoba koja je mute’evvil (osoba koja nešto pogrešno rezonuje), od osoba koje vrše idžtihad (ulaže napor radi rješavanja određenog pitanja), i ima za cilj slijedjenje Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je zaslužnija oprosta, nego li osoba prethodno spomenuta!”[2]

 

I kaže Ibn Tejmijje: „Ovaj čovjek je posumnjao u Allahovu moć i svoj povratak ako bude raspršen, čak je bio ubijeđen da neće biti proživljen, a ovo je kufr po konsenzusu svih muslimana, ali je bio džahil, nije znao to, i bio je vjernik koji se boji Allaha da ga ne kazni, pa mu je On zbog toga to i oprostio.[3]

I kaže također Šejhul-Islam veoma jasnim i preciznim riječima koje ne ostavljaju prostora za iskrivljavanje: „Ovaj čovjek je mislio da Allah nije moćan nad njim ako se rasparča na ovakav način, te je pomislio da neće biti proživljen ako tako postupi, a sve to je kufr, zbog poricanja Allahove moći i poricanja povratka tijela makar bila i raspršena, učinio je kufr. Međutim, on to nije znao, a imao je vjerovanje u Allaha i Njegovu odredbu, i bojao se Njega, ali je u ovom pitanju bio u zabludi i pogriješio je, pa mu je Allah to oprostio. Hadis je jasan u tome da je čovjek želio da ne bude proživljen ako to uradi, a najmanje što se može reći je da je sumnjao u proživljenje, a to je kufr. Kada se uspostavi vjerovjesnički dokaz nad onim koji to odbije, biće mu presuđeno nevjerstvom.“ Zatim kaže u nastavku u odgovoru onima koji tumače navedeni hadis u značenju da je taj čovjek ustvari pod govorom ’Ako me Allah mogne sakupiti’ mislio na ’Ako Allah odredi da budem sakupljen’ i tome slično, poslije pobijanja tih tvrdnji: „Dokazi ovakvog iskrivljavanja su mnogobrojni, a ovo nije mjesto za detaljno pojašnjenje toga. Poenta u ovome jeste da čovjek nije znao sve ono što Allah zaslužuje od svojstava i detalje o tome da je On Moćan, i puno od vjernika ne zna nešto poput toga, pa ne biva nevjernikom. I ko proprati vjerodostojne hadise, naći će u njima slučajeve ove vrste, kao što je zabilježio Muslim u svom Sahihu od A’iše, radijallahu ’anha…“, zatim u nastavku navodi cijeli hadis, u kojem je glavni dio o kojem Ibn Tejmijje govori da je A’iša, radijallahu ’anha, rekla: „Da li Allah zna sve što kriju ljudi?“, pa reče Poslanik, s.a.w.s.: „Da.“.

 

Na što kaže Šejhul-Islam: „Ovo je A’iša, majka vjernika, koja je pitala Poslanika, s.a.w.s., da li Allah zna sve ono što kriju ljudi, pa joj je rekao Vjerovjesnik, s.a.w.s.: ’Da’. Ovo ukazuje da ona to nije znala, i da nije bila nevjernica prije nego je spoznala da Allah zna sve što kriju ljudi, iako je potvrda toga poslije uspostave dokaza od osnova imana, a poricanje toga da On sve zna je poput poricanja da On sve može… (…) Ovaj osnov je detaljno objašnjen na drugom mjestu. Postalo je jasno da je ovaj govor kufr, ali onome ko ga izgovori neće biti presuđeno tekfirom dok do njega ne dopre od znanja ono čime će biti nad njim uspostavljen dokaz, poslije čega onaj ko ga odbije biti nevjernik.“ [4]

I Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, dokazuje razdvajanje između opšteg propisa i spuštanja tog opšteg propisa na konkretnog pojedinca, hadisom koji se nalazi kod Buharije, od Omera ibn Hattaba, koji govori o tome da je bio jedan čovjek koji je nasmijavao Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ali ga je on bičevao zbog pijenja alkohola. I tako je jednog dana otišao kod Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, pa je on naredio da se bičuje, a jedan čovjek reče: „Allahu ti ga učini prokletim, koliko samo radi ovo“, pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi we sellem: „Ne proklinjite ga, tako mi Allaha, ja ne znam ništa drugo osim da on voli Allaha i Njega Poslanika.“[5] Zatim je spomenuo Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, na koji način dokazuje ovim hadisom razdvajanje između opšteg propisa i spuštanja tog opšteg propisa na konkretnog pojedinca, pa kaže: „Pa je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, zabranio da se on prokune iako je ustrajavao na pijenju alkohola, jer je volio Allaha i Poslanika, iako je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, prokleo desetoricu koji su u vezi sa alkoholom: „Proklet je alkohol, onaj koji toči, onaj kome se toči, ko ga pije, ko ga napaja, ko ga nosi, kome se nosi, ko ga prodaje, ko ga kupuje i ko jede tu zaradu.“ Ali, uopšteno prokletstvo ne iziskuje nužno i prokletstvo konkretne osobe, koja to djelo radi, jer može pri sebi imati nešto što sprečava da ga taj propis obuhvati. Isto tako je sa uopštenim tekfirom i uopštenom prijetnjom, i zato je uopštena prijetnja u Kur’anu i Sunnetu bila uslovljena ispunjavanjem uslova i otklanjanjem prepreka.“[6]

Sa ovom pričom isto ovo dokazuje na drugom mjestu, pa kaže, poslije spominjanja priče: „I tako se zna razlika između uopštenog generalnog i konkretnog pojedinačnog.“[7]

Takodjer, on razdvaja između uopštenog tekfira i tekfira pojedinca kada govori o onome koji negira da se Allah stvarno uzdigao iznad Arša[8], ali je to učinio greškom u idžtihadu, zbog pogrešnog tumačenja, pa je to protumačio kao da je to Allah sebi pripisao, ali da On to nije stvarno uradio. O takvom govori sljedeće:

„Doista je mudžtehid, u situacijama sličnim ovoj, od vjernika ako uloži sav svoj trud u traženju istine, i doista će mu Allah oprostiti njegovu grešku, a ako ne bi dao sve od sebe, onda je griješnik i ne znači nužno da je upao u kufr, iako se uopšteno kaže da je ovakav govor kufr, kao što što su selefi uopštavali govor o kufru onoga ko kaže stavove koje Džehmijje zastupaju, poput govora da je Kur’an stvoren, ili da Allah neće biti vidjen na Ahiretu, ili tome slično koje je manje od negiranja Allahove uzvišenosti iznad Njegovih stvorenja i da je iznad ‘Arša. Doista je tekfir onoga ko zastupa takve stavove bila jedna od najpoznatijih stvari, a uopšteni tekfir je poput uopštene prijetnje, ne iziskuje nužno tekfir konkretne osobe dok se nad njih ne bi uspostavio dokaz, kada bi se protekfirio onaj koji ga negira. Kao što je utvrđeno u Sahihima od Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, o čovjeku koji je rekao: „Kada umrem, spalite me i pepeo moj sakupite, i u rijeku bacite. Tako mi Allaha, ako me poslije toga uspije sastaviti, neka me kazni kaznom kakvom nikoga do tada nije kaznio…“[9] I ovaj čovjek je vjerovao da ga Allah ne može sakupiti ako uradi tako, ili je sumnjao u to, i da ga neće proživjeti, a svako od ova dva ubjedjenja je kufr, zbog kojeg bi se protekfirio onaj nad kojim je uspostavljen dokaz, ali on to nije znao, niti je do njega stiglo znanje koje bi mu otklonilo neznanje, i kod sebe je imao od vjerovanja u Allaha, u ono što je On naredio i zabranio, obećao ili zaprijetio, pa se uplašio od Njegove kazne, pa mu je Allah oprostio zbog njegovog straha. Pa ko pogriješi u nekim pitanjima vjerovanja, od onih koji vjeruju u Allaha i Poslanika i u Sudnji Dan i rade dobra djela, neće biti u gorem stanju od ovog čovjeka, pa će Allah oprostiti njegovu grešku, ili će ga kazniti ako bude popuštao u slijedjenju istine, shodno njegovoj vjeri. A što se tiče tekfira osobe čiji je iman poznat samo zbog greške u tome, pa to je doista krupna stvar![10]

U svjetlu ovog citata možemo bolje shvatiti sljedeći govor Ibn Tejmijje o Ebu Bekru El-Baqillaniju, eš’arijskom apologetičaru koji je zauzeo stav da je Kur’an stvoren, a vidjeli smo šta su imami govorili o onome ko tako smatra, pa je Ebu Hamid El-Isfara’ini govorio loše o Baqillaniju, bivajući žestok, te je zabranjivao svojim učenicima da kod njega ulaze i govorio im: „O sinko moj, do mene je došla vijest da ti ulaziš kod ovog čovjeka, Baqillanija, pa se pričuvaj njega, doista je on novotar koji poziva ljude u zabludu, a ako nećeš tako, onda nemoj dolaziti na moje sijelo!“ Zatim Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, daje svoju opasku, pa kaže: „A ovo što je prenešeno o odgovaranju Ebu Hamida i drugih mimo njega Qadi Ebu Bekru El-Baqillaniju, to je uzrokom ove osnove[11], iako je pri njemu bilo od veličanstvenih fadileta i mnogobrojnih vrlina, i odgovora otpadnicima, ateistima i novotarima, da čak nema niko ko se pripisuje Ibn Kullabu i Eš’ariju, a da ima ljepše knjige i djela.[12]

I kaže Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, o onome ko iz neznanja zastupa neke stavove batinija, a nad njim nije uspostavljen dokaz: „Ovi stavovi su kufr, ali utvrđivanje tekfira konkretne osobe, pojedinca, je zaustavljeno kod uspostavljanja dokaza, poslije kojeg bi se protekfirio onaj koji ga odbije, a ako je uopšten govor o tekfiru onoga ko tako govori, pa to je poput uopštavanja govora tekstovima prijetnje, s tim da utvrđivanje propisa prijetnje po pitanju konkretne osobe je zaustavljeno kod ispunjavanja šartova i otklanjanja prepreka.“[13]

I kaže: „Nije nužno, ako je neki govor kufr, da se protekfiri svako ko ga kaže uz neznanje ili pogrešno tumačenje, jer utvrđivanje tekfira konkretne osobe je poput utvrđivanja ahiretske prijetnje po pitanju njega, a to ima svoje uslove i prepreke, kako smo to obrazložili na drugom mjestu.“[14]

I kaže o dva opšta principa Ehli Sunneta po ovom pitanju: „Jedan je: da je znanje, iman i uputa u onome sa čim je došao Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, a da je suprotno tome kufr, uopšteno. Tako je negiranje Allahovih svojstava kufr, smatražnje lažnim da će Allah biti vidjen na ahiretu i da je iznad ’Arša ili da je Kur’an Njegov govor, ili da je razgovarao sa Musaom, ili da je uzeo Ibrahima za prijatelja – kufr, i takodjer ono što je u tom značenju, i ovo je značenje govora imama Sunneta i Hadisa. A druga osnova je: Da je uopšteni tekfir poput uopštene prijetnje, obavezan je uopšten govor o tome, a što se tiče propisa pojedinca, da je kjafir, ili da će biti u vatri, ovo je zaustavljeno na konkretnom dokazu, jer je propis zaustavljen pred utvrđivanjem svojih šartova i otklanjanja prepreka.“[15]

Šejhul-Islam je objasnio i to da se Ahmed ibn Hanbel prema onima koji su ga iskušali oko (govora o) stvorenosti Kur’ana, iako je on uopšteno govorio da je onaj ko to kaže kjafir, ophodio kao prema muslimanima, pa kaže: „I sačuvano je od Ahmeda i njemu sličnih imama da su tekfirili džehmijje i mušebbihe i njima slične, a nije Ahmed, rahmetullahi ‘alejhi, tekfirio haridžije niti kaderije koje su potvrdjivale Allahovo znanje, a odbili su da On stvara naša djela i negiraju Allahovu volju uopšteno. Ali, u njihovom tekfiru se prenose dva rivajeta. Što se murdžija tiče, ne razilaze se njegovi govori o njihovom netekfirenju, s tim da Ahmed nije tekfirio konkretne osobe od džehmijja, niti bi protekfirio svakog za kog bi rekao da je džehmijja, niti svakog ko bi se složio sa džehmijjama u nekim njihovim novotarijama. Čak je klanjao za džehmijjama koji su pozivali u njihov govor, i iskušavali ljude i žestoko kažnjavali svakog ko se ne bi složio sa njima. Nije ih tekfirio Ahmed i njemu slični, naprotiv, vjerovao je u njihov iman, imamet, dovio je za njih, smatrao je da se može klanjati pet namaza za njima, i hadž obaviti i borba voditi sa njima, i zabranjivao je izlazak protiv njih kao što je smatrao (zabranjenim ustanak protiv njih) za imame koji su njima slični. A odbijao je ono što su uveli od novotarija od neispravnog govora koji je veliki kufr, iako oni nisu znali da je to kufr, i odbijao je to i borio se protiv njih svojim odgovorima, koliko je mogao, pa je spojio između pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku u ispoljavanju sunneta i vjere i odbijanju ateističkih[16] novotarija džehmijja, i između čuvanja prava vjernika od imama i ummeta, iako su neznalice i novotari, ili nasilnici i veliki griješnici.“[17]

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rahmetullahi ‘alejhi., kaže za one koji su pogriješili po ovom pitanju: “Razlog ovog sporenja jeste međusobna suprostavljenost dokaza, jer oni prvo gledaju u dokaze koji iziskuju sprovedbu propisa nevjerstva (ahkamul-kufr), nad nekim, ali, kada se osvrnu na pojedince koji zastupaju određene stavove vide pri njima neke od odlika imana koje su nespojive sa kufrom – tako da dolazi do međusobna suprostavljanja dokaza – ali je činjenica da takvi shvaćaju općenite govore islamskih učenjaka isto kao što su to radile prve generacije onih koji su pogrešno razumijevali općenite šeri’atske tekstove. Kad god se čuje fraza: “Ko kaže to i to – taj je kjafir”, osoba koja to sluša odmah stječe dojam da ta fraza obuhvata svaku osobu koja tako nešto izgovori, ali ne razmišljaju o tome da tekfir ima svoje uvjete i prepreke, koje određena osoba možda ne ispunjava! Uopšteni tekfir (Et-tekfir el-mutlak), ne iziskuje i konkretni tekfir određene osobe (El-tekfir el-mu’ajjen), izuzev onda kada dođe do ispunjena traženih uvjeta, ili nepostojanja nikakve smetnje za donošenje takvog suda. Ovo nam bliže pojašnjava i praksa imama Ahmeda rahmetullahi ‘alejhi., kao i brojnih drugih učenjaka, koji su izjavljivali uopštene osude po pitanju određenih djelavećinu onih koji su te “kufr-stavove” zastupali nisu proglašavali nevjernicima pojedinačno! Imam Ahmed je, npr, bio u kontaktu sa džehmijama koji su ga pozivali u govor o stvorenosti Kur’ana, i iskušali njega i ostale učenjake iz njegovog vremena, koji su vjernike i vjernice koji se nisu sanjima slagali u njihovom džehmizmu kažnjavali udaranjem, hapšenjem, ubijanjem, smenjivanjem sa pozicija, uskraćivanjem opskrbe, odbijanjem svjedočenja, neštićenjem od nevjernika, s obzirom da su mnoge vodje, sudije i drugi tada bili od džehmijja koji tekfire svakog ko nije džehmijja i ko nije u skladu sa njihovim stavovima u negiranju (Allahovih svojstava), poput govora o stvorenosti Kur’ana, i o takvima su sudili propisom nevjernika, pa mu nisu povjeravali nijednu poziciju (namjesništvo), niti su ga štitili od neprijatelja, niti su mu davali išta iz državne kase, niti su mu primali svjedočanstvo, niti fetvu, niti prenošenje (rivajet), i iskušavali su ljude na tome. Pa ko bi potvrdio da je Kur’an stvoren, posvjedočili bi mu iman, a ko ne bi potvrdio, ne bi mu posvjedočili iman, a ko bi pak pozivao u nešto drugo mimo džehmizma, ubijali bi ga, ili udarali ili zatvarali. I poznato je da je ovo od najgorih džehmizama, jer je pozivanje u neki stav gore od samog zastupanja tog stava, i da je nagradjivanje onog ko je na tom stavu i kažnjavanje onog ko nije – gore od samog pozivanja u taj stav, a da je kazna ubistvom onoga ko ne zastupa taj govor je gora od kazne udaranja. Zatim je Imam Ahmed dovio za halifu i druge mimo njega, koji su ga udarali i zatvarali, i tražio je oprost od Allaha za njih, i halalio im ono što su mu uradili od nepravde i pozivanja u govor koji je kufr, a da su bili otpadnici (murtedi) od islamane bi bilo dozvoljeno traženje oprosta za njih, jer je traženje oprosta za nevjernike zabranjen Kur’anom, Sunnetom i konsenzusom. Ovi govori i postupci od njega i od drugih imama su jasni u tome da oni nisu tekfirili pojedince od džehmijja koji su govorili „Kur’an je stvoren“, i da Allah neće biti vidjen na ahiretu. Preneseno je od Ahmeda nešto što ukazuje da je on protekfirio jedan dio pojedinačno, pa što se tiče da se spominju od njega u ovoj mes’eli dva rivajeta, na to se ima opaska, ili će se ta stvar detaljnije pojasniti, pa će se reći: „Onaj koga je protekfirio pojedinačno, pa to je zbog uspostavljanja dokaza da su u njemu utvrđeni svi uslovi za tekfir i otklonjene sve prepreke, a koga nije protekfirio pojedinačno, pa to je zbog nedostatka ovoga po pitanju njega, a ovo iako je on (Imam Ahmed) generalno tekfirio (zbog tih stvari) na način uopštenosti. A dokaz koji ukazuje na ovu osnovu je Kur’an, Sunnet, konsenzus i razum.”[18]

I kaže: „Kada se zna ovo, konkretni tekfir ovih neznalica i njima sličnih, u smislu da se osudi da je od nevjernika, nije dozvoljeno osim poslije uspostavljanja nad jednim od njih poslaničkog dokaza, kojim će se razjasniti da se oni suprotstavljaju poslanicima, iako je ovaj stav, bez sumnje, kufr. Ista ovakva stvar je i po pitanju tekfira svih pojedinaca, mada su neke novotarije teže od nekih drugih, i kod nekih novotara će se naći od imana ono što nema kod drugih, i ne treba niko da tekfiri nekog od muslimana, makar pogriješio i skrenuo – sve dok se protivu njega ne uspostavi dokaz, i dok mu se ne pojasni pravi put! Čiji se iman uspostavi uz ubjeđenje (jekin), ne može se otkloniti uz sumnju (šekk), naprotiv, on neće nestati sve dok se ne uspostavi dokaz protivu nje, i dok joj se postojeća šubha ne otkloni.[19]

I u svjetlu ovoga možemo bolje razumjeti njegov govor: „Zato sam često puta znao poručiti džehmijama, bilo da su u pitanju Hululijje ili Nufati, koji negirahu to da je Allah, dželle ša’nuhu, iznad ‘Arša, onda kada je iskušenje njima nastupilo: “Kada bih se ja složio s vama po ovom pitanju – ja bih postao nevjernikom, jer znam da je taj stav – nevjerstvo (kufr), ali, vi, po meni, niste nevjernici (kafiri), jer ste neznalice (džahili).”[20]

I kaže: „Govor nekada bude kufr, poput stavova džehmija koji kažu: „Doista Allah ne govori, niti će biti vidjen na Ahiretu“, ali je nekim ljudima skriveno to da je ovo kufr, pa se uopšti govor o tekfiru onog ko ga izgovori, kao što kaže selef: „ko kaže da je Kur’an stvoren, on je kjafir“, ili „Ko kaže da se Allah neće vidjeti na Ahiretu on je kjafir“, ali se neće tekfiriti konkretna osoba dok se nad njom ne uspostavi dokaz…“ [21]

I kaže: „Doista tekstovi prijetnje koji su u Kur’anu i Sunnetu, i tekstovi od imama o proglašavanju nevjernikom i griješnikom i tome slično, ne iziskuju potvrdjivanje njenog propisa po pitanju konkretnog pojedinca osim ako su ispunjeni uslovi i otklonjene prepreke…“[22]

 

Kaže Ibn Ebil-Izz El-Hanefi u komentaru Tahawijske akide: „Ako su riječi koje je izgovorio same po sebi kufr, za njih ćemo reći da su kufr i da onaj ko ih izgovori postaje kjafirom pod određenim uvjetima i po otklanjanju prepreka.“[23]

 

Također kaže Šejhul-Islam, r.a.: „Doista se mute’ewwil, onaj koji pogrešno protumači nešto, koji želi da slijedi Poslanika, s.a.w.s., neće protekfiriti, niti će se smatrati griješnikom kada idžtihadi pa pogriješi, i ovo je rašireno kod ljudi u praktičnim pitanjima (fiqhu). Što se tiče akaidskih pitanja, mnogo ljudi je protekfirilo one koji su pogriješili u tome, a ovaj govor nije poznat i od kog od ashaba i onih koji ih slijede u dobru, niti je poznato od bilo kog imama muslimana, već je to u osnovi od govora novotara koji izmisle novotariju, zatim tekfire one koji im se suprotstave, poput haridžija, mu’tezila i džehmija. Ovo se uvuklo među mnogim sljedbenicima imama, poput nekih sljedbenika imama Malika, Šafije, Ahmeda i drugih, i taj put slijede u tekfiru, pa od njih ima onih koji tekfire sve novotare, a zatim smatra svakoga ko izađe van onoga na čemu je on da je novotar. Upravo ovo je govor haridžija, mu’tezila i džehmija, i ovaj se govor također ne nalazi u (drugoj) skupini sljedbenika četiri imama niti drugih, i među njima nema onoga ko tekfiri svakog novotara, već vjerodostojne predaje od njih kontriraju tome. Ali, nekada se prenosi od nekog od njih da je tekfiri nekog ko kaže neki govor, a time misli da je taj govor kufr i da se toga treba paziti, a ne proističe nužno iz govora koji je kufr da se tekfiri onaj ko ga kaže uz neznanje ili pogrešno tumačenje, jer je utvrđivanje kufra po pitanju konkretne osobe poput utvrđivanja prijetnje ahireta po pitanju konkretne osobe, a to ima svoje uslove i prepreke, kao što smo to opširnije izložili na drugom mjestu. (…) Od mahana novotara jeste to što oni tekfire jedni druge, a od vrlina sljedbenika znanja jeste to što oni ukazuju na greške, ali se ne tekfire.“[24]

 

I kaže Ibn Tejmijje: „Mi, poslije spoznaje onoga sa čim je došao Poslanik nužno znamo da nije propisano njegovom ummetu da dovi nekom od mrtvih, ni vjerovjesnicima, ni dobrim ljudima, ni nekom drugom, bilo sa istigasom (traženjem pomoći u teškoćama) ili nečim drugim, niti sa isti’azom (traženje zaštite) ili nečim drugim. Tako nije propisano njegovom ummetu da čini sedždu mrtvome niti nekome drugom, već znamo da su sve ove stvari zabranjene, i da je to od širka kojeg je Allah Uzvišeni zabranio, kao i Njegov Poslanik. Ali, zbog ovladavanja neznanja i manjkavosti znanja o tragovima poslanstva među mnogim savremenicima, nije moguće tekfiriti ih zbog toga, dok im se ne razjasni ono sa čim je došao Poslanik, s.a.w.s., i ono što se tome suprotstavlja…“[25]

 

I kaže o džehmijama: „Oni se suprotstavljaju u stvarima oko kojih su složni svi milleti i vlasnici ispravnih fitri. Ali pored toga, možda veliki broj njihovih izjava nije jasna velikom broju sljedbenika imana, pa pomisle da je hakk kod njih (džehmijja) zbog šubhi koje navode. Ti mu’mini vjeruju u Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, nutrninom i spoljanjošću, ali su im se stvari pomutile i postale nejasne kao što su nejasne raznim vrstama novotara. Oni (vjernici kojima nisu jasni neki džehmijski stavovi) zasigurno nisu nevjernici, već možda među njima ima onih koji su fasici, griješnici, možda ima i onih koji griješe a kojima će Allah oprostiti, a možda ima i onih koji su vlasnici imana i bogobojaznosti na osnovu koje zaslužuju Allahovu ljubav, shodno njihovim imanu i bogobojaznosti.“[26]

I kaže Šejhul-Islam: „Nema sumnje da onaj ko ne vjeruje u obaveznost suđenja po onome što je Allah objavio Njegovom Poslaniku biva nevjernikom. Onaj ko ohalali da se sudi među ljudima onime što on smatra pravdom, bez slijeđenja onoga što je Allah objavio, on je nejvernik. (…) Doista je puno ljudi primilo islam ali uz to ne sude osim po običajima koji su kod njih ustaljeni, koji su naređeni onima koji se pokoravaju, i ovi, kada spoznaju da nije dozvoljen sud osim po onome što je objavio Allah, pa se ne budu pridržavali toga, već budu ohalalili da sude suprotno onome što je objavio Allah, oni su nevjernici, a ako ne, onda su neznalice.“[27]

I kaže Šejhu-l-Islam: „A ovi koji su uzeli svećenike svoje i monahe svoje za gospodare, jer su im se pokorili u ohalaljivanju onoga što je Allah zabranio, i zabranjivanju onoga što je Allah dozvolio, bivaju dvije vrste:

Prva: Da znaju da su oni izmijenili Allahovu vjeru, pa ih slijede u izmjeni, i vjeruju da je dozvoljeno ono što je Allah zabranio i da je zabranjeno ono što je Allah dozvolio, radi slijeđenja svojih predvodnika, uz znanje da se oni suprotstavljaju vjeri poslanika, ovo je kufr, i Allah ga je učinio širkom, kao i Njegov Poslanik, iako se oni njima nisu klanjali niti im sedždu činili. Tako onaj koji slijedi drugog u onome što je suprotno vjeri, uz znanje da je to suprotno vjeri, i vjeruje da je tako kako on kaže, a ne onako kako Allah kaže i Njegov Poslanik, biva mušrikom poput ovih.

 

Druga: Da bude njegovo ubjeđenje i vjerovanje da je haram ono što je Allah oharamio i da je halal ono što je Allah ohalalio – stabilno, ali su im se pokorili u grijehu Allahu, kao što to uradi musliman od gijeha za koje zna da su grijesi, i ovakvi imaju propis njima sličnih od griješnika.“[28]

I kaže: „Što se tiče tekfira, ispravno je da onaj ko idžtihadi od ummeta Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem, i cilja istinu, pa pogriješi, neće biti protekfiren zbog svoje greške. Naprotiv, njegova greška se oprašta. Kome postane jasno ono sa čim je došao Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, pa se suprotstavi Poslaniku, nakon što mu uputa bude jasna, i slijedi put mimo puta vjernika, takav je kjafir. A ko slijedi svoje strasti, uskrati u traženju istine i govori bez znanja, takav je griješnik, možda bude i fasiq, a možda bude imao dobra djela koja pretegnu loša. Tekfir se razlikuje shodno raznolikosti stanja ljudi. Nije svaki novotar, džahil i zabludjeli koji pogriješi nužno i kjafir. Šta više, možda nije ni fasiq, a možda ni griješnik.[29]

Zato Imam Ibnul-Kajjim, rahmetullahi ‘alejhi., u djelu El-Kafija, kaže sljedeće: “Pobrini se za detalje i objašnjenja svega, jer općenit i načelan govor nisu baš jasna akta! Nekada znaju pokvariti i u zabludu odvesti, inteligenciju i razboritost svakoga vakta!”

Opasnost brzopletog donošenja sudova o drugima na osnovu uopštenih tekstova prijetnji, bilo tekstova Kur’ana i Sunneta ili od izjava imama i uleme, ima svoje velike posljedice u cijepanju ummeta i neprijateljevanju raznih frakcija unutar ummeta. To je dovelo još od davnina do međusobnog tekfirenja raznih sekti, dok je ulema ehli sunneta ispravno shvatila ovo pitanje i pravila vezana za njega, pa zato nisu jedni druge tekfirili, makar i pogriješili u nekim stvarima, kao što smo vidjeli šta kaže Ibn Tejmijje za jednog od mudžtehida koji je odabrao stav da se Allah nije stvarno uzdigao iznad ’Arša. Neshvatanje ovih uopštenih tekstova od strane nekih samoukih pojedinaca je takodjer, kako u ranijim vremenima tako i u vremenu dawe Muhammeda ibn Abdulwehhaba uzrokovalo mnoge probleme, jer su mnogi koji se, još u to vrijeme, pripisuju njegovoj dawi – pogriješili u ovim stvarima i brzopleto su mase muslimana protekfirili, pozivajući se na dawu Muhammeda ibn Abdulwehhaba. U tome im se suprotstavljala ulema te dawe, koja je istinski spoznala govore uleme i svaki govor stavila na njegovo mjesto i u njegov kontekst, tako da ne budu kontradiktorni jedni drugima. Evo i poslanice Abdullatifa ibn Abdurrahmana ibn Hasena ibn Muhammeda ibn Abdulwehhaba Alu Šejha, znači praunuka Muhammeda ibn Abdulwehhaba, u kojoj se šejh obraća pojedinim brzopletim tekfirdžijama u njegovom vremenu koji sebe smatraju sljedbenicima dawe Šejha Muhammeda ibn Abdulwehhaba, a koji su neispravno upotrijebili uopćene riječi Šejha. Kaže Abdullatif ibn Abdurrahman, između ostalog i sljedeće:

„U Ihsa’u sam 1264. h.g. vidio dvojicu ljudi mariqa (koji su se odvojili od džema’ata muslimana) sličnim vama, napustili su džumu i džema’at i protekfili muslimane tog mjesta. Njihov dokaz je sličan vašem dokazu. Kažu: ’Stanovnici Ihsa’a sjede sa Ibn Fejruzom, kontaktiraju sa njim i njemu sličnim koji nisu zanijekali taguta, a on (Ibn Fejruz) nije ispoljio da tekfiri svog djeda koji je odbio dawu šejha Muhammeda, već joj je, naprotiv, ispoljavao neprijateljstvo.’ Kažu dalje: ’Onaj ko ne ispolji tekfir takvih ljudi je kafir u Allaha, jer nije zanijekao taguta. A onaj ko sjedi sa takvim je poput njega.’ Na osnovu ova dva lažna i zabludjela uvoda su povezali ono što se veže od propisa jasnog riddeta. Ostavili su i nazivanje selama, sve dok me o njima nisu obavijestili. Naredio sam da se dovedu i zaprijetio im, žestoko ih ukorivši. Oni su počeli tvrditi kako su na akidi šejha Muhammeda ibn Abdulwehhaba, te da kod sebe imaju poslanice šejha. Pojasnio sam im njihove šubhe i otklonio njihovu zabludu na osnovu onoga što mi je tada na medžlisu bilo na umu. Obavijestio sam ih da šejh nema ništa sa tim zabludjelim vjerovanjem, te da on tekfiri samo na osnovu onoga oko čega su muslimani složni da se takav tekfiri, kada uradi veliki širk ili kufr u Allahove ajete, Njegove Poslanike, ili nešto drugo, i to nakon uspostave dokaza i njegova valjana dostavljanja! Kao što je slučaj sa onima koji obožavaju dobre ljude i njih zajedno sa Allahom dozivaju. Oni Allahu pripisuju sudruga u onome što isključivo pripada Allahu od ibadeta i uluhijjeta…, a oko ovoga nema razilaženja među vlasnicima znanja i imana. Spomenuti ljudi su ispoljili tewbu i kajanje tvrdivši da im je istina postala jasna. Zatim su se uputili ka obali i nakon toga ponovo povratili svom ubjedjenju. Do nas je doprlo da su protekfirili i islamske učenjake zato što su se dopisivali sa egipatskim vladarima. I ne samo to, već su protekfirili i one koji kontaktiraju sa onima koji su se dopisivali sa njima. Allahu se utječemo od zablude nakon upute i od kufra nakon istine. Do nas je doprlo da i vi govorite slično ovome, da ste se upustili u mes’ele ovih poglavlja, poput prijateljevanja i neprijateljevanja, sklapanja dogovora i dopisivanja, o sudu mimo onoga što je Allah objavio, koji vlada među beduinima i njima sličnim osornicima, o kojima ne govori osim ulema, oni kojima je Allah podario znanje i shvatanje i kojima je data mudrost i precizan govor. Nije dozvoljeno govoriti o ovome osim nakon poznavanja onoga što smo spomenuli i nakon spoznaje cjelovitih i općenitih tekstova, koje, ako čovjek ne poznaje ili ne zna njihovo detaljno pojašnjenje, ne smije govoriti o ovim poglavljima. Uopštenost i generalizacija, te nepoznavanje onoga na što se govor odnosi, uz nepoznavanje detaljnog pojašnjenja takvog govora – vodi ka grešci, zbrci i neshvatanju onoga što od Allaha dolazi. Ovo je uzrok koji vodi ka pokvarenosti vjera i razjedinjavanju umova i sprečava shvatanje Kur’ana. Ibnu-l-Qajjim, rahmetullahi ‘alejhi, u svojoj Nuniji kaže:

فعليك بالتفصيل والتبيين فالإطلاق والإجمال دون بيان

قد أفسدا هذا الوجود وخبطا الأذهان والآراء كل زمان

Zato se tefsila i tebjina drži (detaljnog pojašnjenja opštih tekstova), jer je uopštenost i sažetost, bez pojašnjenja, odvela propasti i pobrkanosti umova i mišljenja u svakom vremenu.’ “[30]

Takodjer, to što neki samouki pojedinci ili grupe, koje misle da su jedini shvatili istinu na svijetu mimo učenjaka, šire svoja pogrešna shvatanja pod plaštom „dawe tewhida“, još u ono vrijeme je doprinijelo širenju predasuda o ovoj dawi, bilo kod običnih masa, bilo kod nekih učenjaka tog vremena iz drugih krajeva koji su učenjaci Ehli sunneta a ne samo neprijatelji dawe. Pa tako na primjer Imam Šewkani kaže za Muhammeda ibn Abdulwehhaba i njegove sljedbenike: „Ali, oni smatraju da je izašao iz islama svako ko ne potpada pod njihovu Nedždansku državu i ne pokorava se njegovim naredbama“[31] Zatim šejh Muhammed Siddiq Hasen je u svojoj knjizi Terdžumaanu-l-wehhabijje obznanio odricanje ehlu-l-hadisa od vehabija. Zatim šejh Enver Šah Kašmiri, koji je rekao da šejh Muhammed ibn Abdulwehhab žuri u donošenju suda tekfira. Takodjer, Imam Šewkani kaže: „Emir jemenskih hadžija, Muhammed ibn Husejn El-Muradžil, me je obavijestio da je skupina njih (tj. skupina sljedbenika Muhammeda ibn Abdulwehhaba), rekla njemu i hadžijama koji su bili sa njima da su nevjernici i da nisu opravdani zbog toga što nisu došli do vladara Nedžda kako bi promotrio njihov islam. Te se nisu otarasili od njih osim uz teške muke.“[32] Kao što vidimo, ponašanje raznih „spašenih grupa“ je još u ono vrijeme pravilo probleme, da su mnogi učenjaci zbog toga imali predrasudu o ovoj dawi, iako su, u stvarnosti, bili na istome. Zato je u svakom vremenu postojala ulema koja je detaljno pojašnjavala stavove ove dawe iz akaida i drugih oblasti, kao što su, nasuprot njima, u svakom vremenu postojale grupacije samoukih pojedinaca koji sebe smatraju sljedbenicima ove dawe, a koji su pravili probleme. Zato kaže Imam Abdullatif: „Nije dozvoljeno govoriti o ovome osim nakon poznavanja onoga što smo spomenuli i nakon spoznaje cjelovitih i općenitih tekstova, koje, ako čovjek ne poznaje ili ne zna njihovo detaljno pojašnjenje, ne smije govoriti o ovim poglavljima.“ [33]

I kaže Šejhul-Islam: “Doista je ovladavanje džahila nad tekfirom uleme muslimana od najvećih munkera (zala), i doista je osnov ovoga od haridžija i rafidija koji tekfire imame muslimana zbog onoga što smatraju da su ovi pogriješili od vjere.“[34]

I za kraj, prenosimo ono što nam kaže Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi: „Allah je uputio sljedbenike sunneta u pogledu onoga oko čega se razilaze, pa su ovo pitanje shvatili na osnovu znanja i pravednosti, koji su došli sa srednjim stavom između dvije kranjnosti, pretjerivanja i popuštanja. Od mahana i sramota novotara jeste to što se oni tekfire međusobno kada se razidju, a od vrlina sljedbenika znanja jeste to što oni jedni drugima ukazuju na greške, ali se ne tekfire.“[35]

Iz ovoga zaključujemo da nije svako ko upadne u neko djelo isti kao neko drugi ko u to djelo upadne, i da se motivi, prilike, situacije, osobe, mjesta, razlozi i drugi faktori razlikuju od pojedinca do pojedinca. Zato moramo razdvojiti između opšte prijetnje zbog nekog djela, koje je tu da nas uplaši i odvrati od tog djela, i spuštanjem te opšte prijetnje na konkretnog pojedinca. Ovo kako važi za novotarije i djela koje ne izvode iz vjere, isto tako važi i za novotarije i djela koje izvode iz vjere, samo sa još rigoroznijim kriterijumima zbog donošenja mnogo težeg suda od suda o novotaru. Postoje uslovi za donošenje tih propisa na pojedinca, poput nepobitnog utvrđivanja da je dotična osoba nekim djelom ili govorom htjela baš ono djelo ili značenje koje je nevjerstvo, i to poslije principa menhedža Ehli Sunneta koje smo naveli a koji su vezani za tumačenje tuđih djela i postupaka, netraženje mahana, imanja lijepog mišljenja, traženje opravdanja, i jednostavno nepostojanje želje da se nečiji govor protumači u značenju koje je kufr ako ikako može postojati mogućnost i šansa da se protumači drugačije ili da to bude greška u govoru. Sve to, da bi utvrdilo da ne postoji nikakva teoretska šansa da je htio išta drugo osim ono značenje koje je kufr. Osim toga, tu su i drugi opšti uslovi, poput punoljetnosti, mentalne prisebnosti, i tome slično. Kada se ti uslovi ispune, vidjeli smo iz govora učenjaka da postoje i prepreke, kako kaže Šejhul-Islam: „i kada je govor ono čime se poriče govor Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, može se desiti da je dotična osoba nova u vjeri, ili da je odrasla u dalekom selu ili zabiti (badija-mjesto necivilizacije i neznanja), pa se zbog tih razloga dotična osoba ne smije proglasiti ili smatrati nevjernikom, makar i negirala obaveznost nekog propisa, sve dok se ne uspostavi dokaz protivu date osobe. Možda će osoba po prvi put čuti za neki kur’ansko-hadiski tekst, ili ga je već čuo ali nije bio siguran u njegovu tačnost, ili je čuo za nešto drugo što ga je odvelo drugačijem tumačenju (te’vil), pa makar bio i pogrešan…“ [36] Iz svega navedenog uvidjamo izuzetnu delikatnost i opasnost ovog poglavlja, jer nepreciznost, brzopletost i nepridržavanje principa poslaničke metodologije donošenja sudova o drugima lahko čovjeka može odvesti u grešku tekfira muslimana. Zato je na nama da opšte tekstove potvrdimo, ispoljavajući tako iman u ono što je došlo u govoru Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, i da se klonimo onoga za šta se u tim govorima prijeti, i da spuštanje propisa na pojedince prepustimo onima koji su za to dovoljno kompetentni, a da mi radimo na tome da se ti ljudi okanu takvih govora i djela i da pozivamo ljude mudro i lijepim savjetom, kako je to naredio Allah Uzvišeni i Mudri u Svojoj plemenitoj Knjizi.

Napomena:

Treba napomenuti da razlikovanje između opšteg i pojedinačnog tekfira, i ispunjavanja uslova i otklanjanja prepreka za to ne važi uopšteno za sve ljude na svijetu, već ovdje govorimo o ljudima koji su u osnovi muslimani, koji imaju sažet iman (el-imanu-l-mudžmel), tj. da svjedoče šehadet, uopšteno imaju iman u Allaha, meleke, Allahove knjige, poslanike, Sudnji dan i kader, i da vjeruju uopšteno da je sve ono što je došlo od Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, istina koju treba slijediti, te da ne zastupaju stavove ili rade djela koji direktno ruše jedan od tih imanskih šartova. Možemo uočiti da kufr o kojem Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, u prethodnim citatima govori ustvari ne ruši direktno, već se suprotstavlja na indirektan način. Tako npr. direktno suprotstavljanje Allahovoj Knjizi jeste da neko kaže, kada čuje ajet: „Milostivi se nad ’Aršom uzdigao“, kako to nije istina, znajući da je to Allahov govor ali da on misli drugačije. To je kufr koji direktno ruši iman u Allahovu Knjigu i u Allaha Uzvišenog, jer je to direktno utjerivanje u laž Allaha Savršenog i direktno suprotstavljanje Njemu i Njegovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, te time automatski postaje nevjernik i tu su otklonjene sve prepreke koje treba otkloniti. To je zato što on uopšte ni nema vjerovanje u šest imanskih šartova i uopštenu potvrdu istinosti Allahovog i Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi we sellem, govora, te on i nije u osnovi musliman, već onaj koji Allaha i Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, direktno utjeruje u laž ili se Allahu i Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, direktno suprotstavlja. Međutim, ukoliko bi rekao: „Da, Allahov govor je istina“, ali bi mu našao neko tumačenje koje indirektno negira to što Allah kaže, ili mu se pak suprotstavlja što je takodjer kufr, pa kaže kako se Allah nije uzdigao iznad ’Arša već to znači da je zavladao, ili upotpunio stvaranje ’Arša i tome slično, kako je zastupao i veliki broj učenjaka koji su bili pod uticajem novotarskog okruženja u kojem su odrasli i stjecali znanje (poput El-Izza ibn Abdusselama, Ibn Hadžera El-’Asqalanija, i dr.), ili kažu nije Allah stvarnim govorom razgovarao sa Musaom, a.s., već je to metafora za nešto drugo, i tome slično, takvi slučajevi potpadaju pod citate Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, gdje je on to lijepo objasnio. U tom slučaju ti stavovi i govori nisu direktan napad na jedan od imanskih šartova i dijelova šehadeta, već indirektno negiranje jednog dijela unutar nekog od tih imanskih šartova, bez namjere da se suprotstave Allahu i Njegov govor smatraju lažnim, već zbog neznanja, te’wila ili nekog drugog razloga koje je Šejhul-Islam naveo, oni su nešto drugačije protumačili. I to je veliki kufr, ali to potpada pod ono što je objasnio Ibn Tejmijje u navedenim citatima, tako da nema potrebe ponavljati to. Ukoliko su mudžtehidi, biće im oprošteno, ukoliko su nasilnici, biće kažnjeni, ali spuštanje tekfira kao propisa na pojedinca jeste tek poslije uspostave dokaza, otklanjanja nejasnoća i drugih prepreka, i to od strane kompetentnih ljudi, koji poznaju principe Ehli Sunneta kod spuštanja suda na pojedince.

Dakle, u slučajevima u kojima je neko djelo direktno i otvoreno negiranje nekog od imanskih šartova, ili pak direktno utjerivanje u laž Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, ili suprotstavljanje nečemu od navedenog, ne postoje prepreke koje treba ukloniti, jer su one već sve otklonjene, ali je problem kod utvrđivanja uslova. Naime, ukoliko čovjek kod sebe ne posjeduje poslaničku metodologiju donošenja sudova o drugima, on lahko može presuditi čovjeku da spada u ovu grupu, jer ima težnju da tuđa djela tumači u skladu sa negativnijom opcijom, te time nastaje problem. To se uglavnom veže za utvrđivanje značenja koje je onaj koji govori ustvarih htio tim riječima, a utvrđivanje značenja spada u uslove a ne u prepreke tekfira. Tako nečiji govor može biti direktno suprotstavljanje Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, ali on njime nije htio to značenje, kao što ni A’iša nije htjela takvo značenje svojim riječima „Tebi tvoj Gospodar objavljuje po tvom hiru“, već je to bio lapsus i pogrešno izražavanje, kojim se neće bukvalno značenje tih riječi. To je takodjer poput govora Bajazida Bistamija kome se desilo da u stanju opijenost ljubavlju prema Allahu izgovori riječi kojima nije htio ono što one na prvi pogled znači, već on i njemu slični istinoljubivi vjernici nisu našli drugi način da izraze ono što trenutno osjećaju, i kada im se vrati zdravo rezonovanje, oni se odriči tih riječi i onoga što one znače. Isti je slučaj i sa onim za kojeg se spominje u hadisu da je rekao Allahu swt: „Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar“, čime nije htio bukvalno značenje tih riječi, već je to bila greška u govoru. Ovo napominjemo kao primjer nežurenja u donošenju suda o drugome, iako nečiji govor naizgled spada u ovu vrstu govora za koje ne postoje prepreke za spuštanje propisa, već se treba nepobitno i bez imalo trunke sumnje utvrditi da je on zaista htio ono što te riječi zapravo znače, ili je pak htio neko drugo značenje, ili je možda pogriješio u govoru. Primjer onih koji su doista htjeli upravo ta značenja koja su kufr, jeste primjer Ibn ’Arebija, Ibn Sine i drugih, koji su otvoreni i jasni u svojim stavovima, čak su napisali knjige i studije kao potporu tih stavova i govora, tako da je nepobitno utvrđeno da oni hoće upravo ono značenje koje je kufr za kojeg nema prepreka tekfira. Za takve Šejhul-Islam Ibn Tejmijje kaže da su gori nevjernici od jevreja i kršćana.[37]

Tako ćemo lahko pomiriti njegove prethodno navedene citate sa njegovim poznatim stavovima o konkretnim ličnostima poput Ibn ’Arebija, Tilmisanija, Ibnul-Farida, Ibn Sina, Farabija, ili poput čistih džehmijja[38], rafidija[39], batinija[40], hululija[41], ittihadija[42], ateista i drugih, za koje nije postavljao uslove i prepreke za tekfir, jer su njihovi stavovi otvoreni i jasni direktni napad na jedan od imanskih šartova, ili utjerivanje u laž Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, ili direktno suprotstavljanje Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, i tome slično, te oni u samoj osnovi i nisu muslimani. Dovoljno je vidjeti govor Ibn ’Arebija, poput: “Naša Egzistencija je Božja Egzistencija. On je nama potreban kako bismo egzistirali, a mi smo Njemu potrebni kako bi u nama prepoznao vlastitu egzistenciju.[43] (…) Njemu je obaveza ono što je obaveza i tebi , On tebi i ti Njemu naredjuješ, s tom razlikom što se ti zoves obaveznikom – nazvao te je tako samo što si mu ti rekao : „Zaduži me u skladu sa Svojim stanjem i onim što je pri Tebi“, a On se ne naziva tako. On mene hvali i ja Njega hvalim, On mene obožava i ja Njega obožavam.“  Zatim kaže: „Prepoznavanje Allaha u ženi je potpunije i savršenije. Jer čovjek tada u Bogu Vidi i vršioca radnje i objekat radnje, dok u sebi vidi samo vršioca radnje. Zbog toga je Poslanik volio žene, zbog savršenog Allahovog osvjedočenja u njima.“.[44] Dovoljno je vidjeti ovo, a govor ostalih je još gori, da bismo vidjeli o kakvim zapravo ljudima Šejhul-Islam nije postavljao za uslov otklanjanje prepreka tekfira, jer se njihovi govori i riječi direktno suprotstavljaju jednom ili više imanskih šartova, a ne indirektno suprotstavljanje ili da se to može ikako drugačije protumačiti. Ili pak govor Ibn Sine kojim on negira ahiret, Džennet i Džehennem i tome slično, tumačeći metaforično sve to bez ikakva osnova. On je nevjernik, jer te’wil, tumačenje nečega, mora imati neku potporu u jeziku i nauci, makar i djelimično, sa nekog od aspekata, a ne može to biti nešto proizvoljno što prelazi u ismijavanje sa vjerom, poput te’wila batinija, koji zanegiraše sve propise islama svojim tumačenjima, ili te’wila filozofa Farabija, Ibn Sine, i drugih, za koje i Gazali kaže da ih je obaveza smatrati nevjenicima, jer smatraju da Allah ne zna sve stvari, da ljudi neće biti stvarno tjelesno proživljeni, već samo duhovno, da je svijet vječan, kao i mnoge druge stavove nevjerstva. Tako Ebu Mensur El-Halladž kaže:

„Očima duše vidjeh moga Gospodara i rekoh mu : „Ko si Ti?“

A On meni odgovori : „Ti!“

Ili

„Njegov duh je moj duh, moj duh je Njegov duh,

Ako On želi, ja želim, i ako ja želim, On želi.

Može se reći da je on sam tražio mučenistvo, čak i provocirao svoje pogubljenje:

 

„Ja poričem Božiju vjeru, to je meni dužnost, a muslimanima grijeh.

Vlasti, ubijte me; moj život je za to da ubijen bude,

U mom životu je moja smrt, a u mojoj smrti moj je život.“[45]

Njega su uhapsili i čekali devet godina da se pokaje za svoje riječi, ali on je i dalje ustrajavao u tome, dok nije izvršena žestoka smrtna kazna tako što su mu udarili 1000 bičeva, odsjekli ruke i noge unakrst, izvadili oči i ostavili ga na suncu da umre.

Kaže Ibnul-Qajjim: „Svaki filozof kod ovih neće biti stvarni filozof ukoliko nije kao oni, pa kada ga vide da je mu’min u Allaha i Njegove meleke, knjige, poslanike i susret sa Njim, da se drži šerijata islama, oni mu pripišu neznanje i glupost. A ako je on od onih u čiju vrijednost i spoznaju ne sumnjaju, onda mu pripišu prikrivanje i skrivanje zakona vjere, da bi privukao šire mase.[46] Odpadništvo i ateizam kod ovih je dio vrline, ili njen uslov. Možda će neznalica reći da smo mi njima pripisali kufr u Allaha, Njegove meleke, knjige i poslanike. Ovo je blizu njegovog nepoznavanja njihovih djela i nepoznavanja istina islama. Znaj, da je Allah, neka je Uzvišen od onoga što oni govore, kod njih, kako to potvrdjuje njihov najbolji iz potonjih generacija, njihov jezik i snaga kojem daju prednost nad poslanicima – Ebu Ali ibn Sina, Apsolutni Bitak, sa uslovom uopštenosti (apsolutnosti), i da On kod njih nema potvrdjenog svojstva pri Sebi, niti išta radi Svojom voljom, niti išta zna od stvorenja uopšte, ne zna broj planeta niti bilo šta od skrivenosti, niti ima govor kojim govori niti svojstvo.“[47] I kaže: „Nema početka kod njih, niti proživljenja, niti Stvoritelja, niti vjerovjesništva, niti sa neba objavljenih knjiga kojima je Allah govorio, niti meleka koji su došli sa objavom od Uzvišenog Allaha. Vjera jevreja i kršćana, poslije sve derogacije i izmjene, je bolja od vjere ovih. Dovoljno ti je neznanja o Allahu Uzvišenom i Njegovim svojstvima i djelima onoga ko kaže da On, Uzvišeni, kada bi znao informacije o stvorenjima, umorio bi se i malaksao, i upotpunio nečim mimo Njega[48], a dosta ti je poniženja, zablude i sljepila idenje za njima, imanje lijepog mišljenjao njima i smatranje da su oni pametni.“[49] Za El-Farabija, Ibn Sinu i njihove istomišljenike Imām Ebu Hamid El-Gazali je rekao da su nevjernici zbog tumačenja Qur’āna bez ikakve osnove, zbog poricanja ahireta, proživljenja, Allahovog znanja o partikularijama, i mnogih drugih mišljenja koja su unijeli od Aristotela među muslimane. On dijeli filozofe na tri dijela, u svom djelu El-Munqiz mine-d-Dalāl, i kaže da su sve tri grupe nevjernici, zenadiqah. Takodjer za Aristotela i njemu slične kaže: „Obavezno je smatrati ih nevjernicima (يجب تكفيرهم) kao i smatranje nevjernicima njihove sljedbenike među „muslimanskim“ filozofima, poput Ibn Sina, El-Farabija, i druge mimo njih.“[50] Kaže Imām Ez-Zehebī za neke filozofe koji se pripisuju islamu i njihova djela: „Oni su neizlječiva bolest, šuga, i smrtonosan otrov.“[51] Iz ovoga možemo vidjeti zašto kod imama nije postojao uslov ili prepreka za tekfir ovakvih ljudi, i tako nema kontradiktornosti između govora imama o razdvajanju između uopštenog tekfira i pojedinačnog, te postavljanja uslova i prepreka za pojedinačni tekfir, i između tekfira ovakvih osoba bez ikakvih uslova i prepreka. Kod prvih je u pitanju veliki kufr u smislu indirektnog i nenamjernog negiranja jednog dijela unutar nekog od imanskih šartova, uz ispoljavanje odlika islama, imanja sažetog uopštenog potvrdjivanja da je sve što je od Allaha i Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, istina koju treba slijediti a ne suprotstavljati joj se, a kod drugih je veliki kufr u smislu direktnog napada na jedan ili više imanskih šartova, ili cijelu vjeru, ili je pak u pitanju direktno utjerivanje Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u laž, da nas Allah sačuva svega toga. Kaže Ibn Kesir za Farabija: „U tome je na pravcu koji se razlikuje od muslimana i od starih filozofa, i na njega je, ako je umro na tome, prokletstvo Gospodara svih svjetova! Umro je u Damasku, kako to kaže Ibnu-l-Esir u El-Kamilu, i nisām vidio da ga Hafiz Ibn Asākir spominje u njegovoj historiji, zbog njegove pokvarenosti i grozote.“[52]

Pa u tom smislu kaže Ibn Tejmijje, radijallahu anhu, govoreći o ovim nevjernicima:

– „Što se tiče toga da stvorenja budu dio Stvoritelja Uzvišenog, pa ovo je jasni, otvoreni kufr kojeg govore Allahovi neprijatelji kršćani, i ekstremni rafidije i neznalice od sufija, a ko to vjeruje on je kjafir.[53]

– „Sve ovo je kufr, unutrašnjošću i spoljašnjošću, po konsenzusu svakog muslimana, i onaj ko sumnja u kufr ovih poslije upoznavanja njihovog govora i upoznavanja vjere islama, taj je kjafir poput onoga ko sumnja u kufr jevreja, kršćana i mušrika.“[54]

– „To je kufr unutrašnjošću i spoljašnjošću, a negova unutrašnjost je groznija od spoljašnjosti. Ovo se zove mezheb sljedbenika panteizma, inkarnacije, ujedinjenja, a oni sebe nazivaju muhaqiqun (koji su spoznali istinu).“[55]

– „Govori ovih i tome slično, njegova unutrašnjost je gori kufr i ateizam od spoljašnjosti, iako se ponekad misli da je ta spoljašnjost od govora šejhova koji su spoznali Allaha, sljedbenika istine i tewhida, a što se tiče unutrašnjosti, ona je goreg kufra, ateizma, laži i neznanja od govora jevreja, kršćana i obožavaoca kipova.“[56]

I kaže o arifima, onima koji su spoznali Allaha, i izgovorili riječi čija spoljašnjost liči na stavove ovih nevjernika:

– „Sve ovo je kufr, unutrašnjošću i spoljašnjošću, po konsenzusu svakog muslimana, i onaj ko sumnja u kufr ovih poslije upoznavanja njihovog govora i upoznavanja vjere islama, taj je kjafir poput onoga ko sumnja u kufr jevreja, kršćana i mušrika. Da, ovi liče na nešto drugo, a to je ono što se prikaže nekim od onih koji su spoznali Allaha na stepenu fena’a (iščeznuća), džem’a (nemogućnost vidjenja stvorenja), istilama i opijenosti. Nekad se prikaže nekom od njih, zbog jačine ovladavanja duhovnog osjećaja (vedžda) i zikra nad njim, stanje zbog kojeg postane odsutan (nesvjestan) od samog sebe i drugog mimo njega, pa zbog Onog kog obožava postane nesvjestan (samog čina) ibadeta, zbog Onog Kog je spoznao postane nesvjestan (čina) spoznaje, i zbog Onoga Koga zikri postaje nesvjestan samog zikra, i Njegovom egzistencijom postaje nesvjestan svoje egzistencije. (…) Ovo stanje se prikazuje mnogim putnicima (ka Allahu), ali nije nužno stanje svakog putnika, niti je to pohvalan cilj, već prisutnost razuma i shvatanja i znanja uz tewhid, nutrinom i spoljašnjošću, poput stanja našeg Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we sellem“[57]

– „Što se tiče toga da stvorenja budu dio Stvoritelja Uzvišenog, pa ovo je jasni, otvoreni kufr kojeg govore Allahovi neprijatelji kršćani, i ekstremni rafidije i neznalice od sufija, a ko to vjeruje on je kjafir. Da, vjernici arifi, koji su spoznali Allaha, zaljubljenici u Njega imaju stepene blizine i stanice jekina (ubjedjenja) koje ne može da obuhvati izraz, niti to može istinski spoznati onaj koji to nije dostigao i postigao. A Gospodar je Gospodar, a rob je rob. Nema u Njegovom Biću ništa od Njegovih stvorenja, niti u Njegovim stvorenjima ima išta od Njegovog Bića. I niko od sljedbenika spoznaje Allaha ne vjeruje u hulul, inkarnaciju Gospodara Uzvišenog sa njim, niti sa ičim drugim od stvorenja, niti Njegovo sjedinjenje sa tim. Ako se i čuje nešto od toga da je preneseno od nekih velikih šejhova, pa puno toga je laž koju su lažovi od ittihadija izmislili, koje je šejtan odveo u zabludu i priključio ih skupini kršćanskoj. A ono što je i preneseno vjerodostojno od šejhova, ima ispravna značenja, a nešto je od njih proisteklo u stanju kada je njegov hal njime nadvladao, pa ga je u tom trenutku sustigla opijenost zbog koje ne razlikuje išta što od njega izlazi kao govor, a zatim, kada mu se vrati razum i rezonovanje, on to odbaci i tekfiri onoga ko tako vjeruje.“ [58]

– „Ovaj tewhid je ono sa čim su došli poslanici i objavljene knjige, i ka njemu pokazuju šejhovi tarikata i učenjaci dina. Ali, neke od onih koji imaju halove sustigne stanje fena’a (iščeznuća) koje je krnjavo, opijenost i nesvjesnost svega (mimo Allaha), a u opijenosti nema razlučivanja. U tom stanju kaže: „Kako sam Uzvišen“, ili „Nema ništa u džubetu osim Allaha“, i tome slično od riječi koje su prenesene od Ebu Jezida El-Bistamija i drugih mimo njega od dobrih.“ [59]

 

– A kaže Ibnul-Qajjim: „Ove ekstatične izjave su bile fitna za dvije skupine ljudi: Jedna skupina je bila zaslijepljena te nije vidjela lijepe osobine ovih ljudi, nježnost njihovih duša i istinoljubivost u njihovom ponašanju, pa su ih odbacili, i žestoko odbili, te su stekli ružno mišljenje o njima generalno, i ovo je nepravda i pretjerivanje, jer kada bi se svako ko pogriješi i (u nečemu) skrene odbacivao u potpunosti, i poništavale se njegove dobre osobine, poništile bi se nauke i zanati. Druga skupina ljudi, koja je bila zaslijepljena onim što su vidjeli vrlinama ovih ljudi, čistoćom njihovog srca, ispravnošću njihovih odluka, ljepotom njihovog ponašanja, te nisu vidjeli mahane i manjkavosti njihovih ekstatičnih izjava, pa su to smatrali lijepim, te su to prihvatili i potpomogli, i ovi su takodjer prešli granicu i pretjerali.“[60] I pošto je objasnio grešku ove dvije skupine, kaže: „I treća skupina, a to su sljedbenici pravde i objektivnosti, koji su svemu dali njegovo pravo, i sve stavili na svoje mjesto, pa nisu onome što je bolesno i pogrešno presudili da je dobro i ispravno, niti su onome što je dobro i ispravno presudili da je bolesno i pogrešno, već su prihvatili ono što se prihvata, a odbili ono što se odbija.“ I kaže: „Za ove i njima slične ekstatične izjave nadati se je oprostu zbog mnogobrojnosti dobrih djela, i da će ih nadvladati potpunost istinoljubivosti i ispravnost ponašanja, snaga iskrenosti i čisti tewhid, a ne sadrži nepogriješivost niko od ljudi poslije Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem“[61]

 

Ali su ittihadije i hululije zloupotrebljavali ekstatične izjave nekih šejhova, želeći da time pojačaju svoj mezheb i u njega ubroje te arife, ali kaže Šejhul-Islam:

 

– „Ovi nekada nadju govor nekih šejhova, riječi koje su nejasne i sažete, pa ga tumače u skladu sa pokvarenim značenjima, kao što su uradili kršćani sa onim što im je preneseno od vjerovjesnika, pa ostavljaju jasno a slijede nejasno.“[62]

 

– Međutim, obične mase su pomiješale između onih koji su takve izjave ili riječi imali greškom i nisu htjeli njihovo spoljašnje značenje, poput istinoljubivih arifa koji su spoznali Allaha pa su nešto rekli u stanju opijenosti ljubavlju prema Allahu i u stanju neke vrste transa poslije dugotrajnog zikra, i onih koji su stvarno bili na tome od ateista, panteista, inkarnista i drugih, pa kaže Ibn Tejmijje, radijallahu anhu, o nekim običnim masama koje sačinjavaju neznalice od sufija koje imaju lijepo mišljenje o ittihadijama i hululijama:

– „Neznalice koje imaju lijepo mišljenje o govoru ovakvih ne razumiju i vjeruju da je to od vrste govora šejhova arifa, koji su spoznali Allaha, koji su govorili ispravan govor kojeg ne razumiju mnogi ljudi, takvima (neznalicama) može se naći islam i iman i slijedjenje Kur’ana i Sunneta, shodno njihovom taklidskom imanu, i naći ćeš u njima potvrdjivanje i lijepo mišljenje prema ovima i pokoravanje njima shodno njihovom neznanju i zabludi. A ne može se zamisliti da ovakve pohvali osim nevjernik ateista, ili neznalica koji je u zabludi.“[63]

Vidjeli smo oprez Ibn Tejmijje u ovoj tematici, gdje razdvaja između šejhova koje pravda zbog njihovog stanja i onih koji stvarno zastupaju navedene stavove, znajući šta pričaju, i onih koji su pomiješali između ovo dvoje, pa imaju lijepo mišljenje o ovim drugim. Kada bi poslije svega navedenog od principa poslaničkog menhedža imami nepobitno utvrdili da dotična osoba hoće tim riječima baš ono spoljašnje značenje, onda smo vidjeli kakvi su govori tih imama za takve iz nekih citata, a takvih citata je još puno. Ovim navedenim nestaje nejasnoća i kontradiktornost između tekstova učenjaka o uslovima i preprekama tekfira, i tekstova koji govore o čistim džehmijjama, hululijama, rafidijama, batinijama, ittihadijama, ili pak nekim istaknutim konkretnim ličnostima koji pripadaju tim sektama, kod kojih nema prepreka tekfira pojedinca, jer oni u osnovi i nisu muslimani. Tu se sav oprez fokusira na utvrđivanje da li dotična osoba hoće baš taj govor koji o njemu govori da on uopšte u samoj osnovi i nije musliman, ili ga je ikako moguće drugačije protumačiti i naći mu opravdanje. A nama je da želimo ovo drugo koliko je god to moguće, kao što smo to vidjeli i upoznali u metodologiji Ehli Sunneta u donošenju sudova o drugima.

 

Što se tiče batinija i filozofa, oni su uzeli tumačiti Kur’an na nemoguć način, te su jasno zanegirali i Džennet, i Džehennem, i proživljenje, i stvorenost svijeta, i mnoge druge stvari koje su temeljna načela imana, sasvim proizvoljnim tumačenjem koje nema nikakvog uporišta. Zato kaže Ibn Hadžer El-’Asqalani: „Svaki mute’ewwil (onaj koji pogrešno tumači) je opravdan svojim te’wilom i nije griješan ukoliko je njegovo tumačenje prihvatljivo u jeziku Arapa i ima neku potporu u nauci.“[64]

Kaže šejh Se’id El-Gamidi: „Novotar kada upadne u novotariju koja izvodi iz vjere, a on je mute’ewwil te’wilom koji ima nekog uporišta u nauci i udjela u jeziku, on je u jednoj od dvije situacije:

–          Prva: Da u njemu bude iman, i nutrinom i spoljašnjošću, te ovaj nije nevjernik niti munafik, a nekada će mu biti oproštena greška, čak će nekada u njemu biti od imana i bogobojaznosti toliko da postigne Allahovu zaštitu.

–          Druga: Da u unutarnjosti bude zabluda i otpadništvo i inat, te okretanje od Allahove vjere, i ovaj je munafik, otpadnik.“[65]

Kaže Ibn Tejmijje: „Mora se obratiti pažnja na jedno drugo pravilo, a to je da onaj koji se suprotstavlja, nekada se suprotstavlja tekstu koji je mutewatir, i misli da je to te’wil, ali taj te’wil nema nikakve osnove u jeziku, ni izbliza ni izdaleka, i ovo biva kufrom, a njegov vlasnik utjeruje u laž (Allaha i Poslanika, s.a.w.s.), iako misli da je mute’ewwil. Primjer toga je ono što sam vidio u govoru nekih batinija, da je Allah Jedan u smislu da On daje jedno i stvara ga, i da je On Onaj Koji zna u smislu da On daje znanje i stvara ga za drugog mimo Njega, te da je On Onaj Koji postoji u smislu da On daje postojanje drugome mimo Njega, a što se tiče da On lično bude jedan, Onaj Koji postoji, Onaj Koji zna u smislu da je to Njegovo svojstvo, to ne. Ovo je jasni kufr, jer tumačenje jednoće u smislu da to znači stvaranje jednoće nije tew’il ni po čemu, niti ga podržava jezik Arapa uopšte, i ako bi Stvoritelj jednoga bio nazvan Jednim, jer je stvorio jednoću, onda bi bio nazvan i trojicom, i četvoricom, jer je On stvorio mnogobrojnost također. Ovakvi primjeru su utjerivanje u laž, iako ih smatraju te’wilom.“[66]

Kaže Ibnul-Wezir o vjerovanju onih koji vjerovjesnike utjeruju u laž: „Nema razilaženja oko kufra onoga ko poništi nešto od toga što je svima nužno poznato, i krije se pod imenom te’wila po pitanju onoga što nije moguće te’wiliti, poput ateista koji te’wile sva Allahova lijepa imena, čak i sav Kur’an, propise, ahiretsko proživljenje, Sudnji Dan, Džennet i Vatru…“[67]

U smislu svega navedenog kaže šejh Dr. Abdulmedžid Salim Abdullah u djelu „Menhedž Ibn Tejmijje u tekfiru“, na 200. str.:

„Ono što se može zaključiti, a Allah najbolje zna ono što je ispravno, je da batinije i čiste džehmije i filozofi nemaju osnovu (ugovor) islama, niti se prema njima ophodi kao prema muslimanima, ako su na svojim ubjedjenjima spoljašnjošću i unutrašnjošću i ne ispoljavaju poznati islam. To je zato što, najmanje da bi imao ugovor islama jeste sažeti iman, koji sadrži iman u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i kader, i iman da je sve ono što je došlo od Allaha istina, i pridržavanje islamskih farzova. A onaj koji gleda u stanja ovih (čistih džehmija i batinija) nalazi da svi oni poništavaju ovaj sažeti iman…“ i kaže: „I potrebno obratiti pažnju na razdvajanje između onoga ko je čisti džehmijja ili čisti batinija i između onoga od muslimana kod koga su ušle neke njihove šubhe[68]…“

 

A oni koji su živjeli za vrijeme Ahmeda ibn Hanbela, i koji su ga iskušavali i ljude prisiljavali da budu na stavu da je Kur’an stvoren i drugim kufr stavovima, a o kojima Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, govori pod nazivom džehmijje, su ustvari mu’tezile, kao što je opšte poznato za vrijeme halife El-Me’muna, ali kada neko preuzme neke džehmijske stavove i šubhe, koji su takodjer kufr, ali ne onaj koji direktno i otvoreno ruši imanske šartove, šehadet ili direktno utjeruje u laž i suprotstavlja se Allahu i Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, na njega se uopšti naziv džehmija, ali se ne misli time na one čiste džehmije, koji smatraju da je Allah na svakom mjestu, bilo čisto ili prljavo. Vidjeli smo da se prema takvima Imam Ahmed odnosio kao prema muslimanima, i da je veoma malu grupu njih protekfirio pojedinačno, i to, kako kaže Šejhul-Islam: „Onaj koga je protekfirio pojedinačno, pa to je zbog uspostavljanja dokaza da su u njemu utvrđeni svi uslovi za tekfir i otklonjene sve prepreke, a koga nije protekfirio pojedinačno, pa to je zbog nedostatka ovoga po pitanju njega, a ovo iako je on (Imam Ahmed) generalno tekfirio (zbog tih stvari) na način uopštenosti. A dokaz koji ukazuje na ovu osnovu je Kur’an, Sunnet, konsenzus i razum.”[69]

Tako nema kontradiktornosti između ophodjenja Ahmeda ibn Hanbela prema mu’tezilama kao muslimanima, i dozvoljavanja namaza i džihada za njima, traženja oprosta za njih i tome slično, koje oslovljava kao džehmije zbog toga što su preuzeli neke od džehmijskih stavova za koje su imami uopšteno govorili da su kufr[70], kako smo i citirali njihove govore, ali ne pripadaju čistim džehmijjama, i između njegovih drugih govora koji se odnose na čiste džehmijje koji su u osnovi nevjernici, te je naredjivao ljudima da obnavljaju namaz kada iza takvih klanjaju, kako to prenosi njegov sin Abdullah u djelu Es-Sunneh.[71] Svaki govor ima svoje mjesto i između njih nema nikakve kontradiktornosti.

Međutim, imami Ehli Sunneta su ovakve zaključke o navedenim vrstama nevjernika i o konkretnim ličnostima donijeli tek pošto se nepobitno i bez imalo sumnje potvrdilo da su spomenuti stavovi ono na čemu su oni stvarno bili, poslije svih traženja opravdanja i tumačenja, ali su oni na tome bili javno i otvoreno, u to javno pozivali, za to tomove knjiga ispisali pokušavajući da dokažu ispravnost toga, i to je bilo javno i jasno, bez istraživanja mahana i uz pridržavanje svih principa koje smo izložili kada je u pitanju poslanička metodologija donošenja sudova o drugima, tako da nije ostalo nimalo sumnje da su zastupali stavove koji su kufr, i to takav kufr da u osnovi i ne mogu biti muslimani ukoliko su na tome, niti se može naći tumačenje za takvo nešto. Oni su gori nevjernici od jevreja i kršćana, i u osnovi i nisu muslimani, makar se deklarisali tako. Isto važi za onoga ko psuje Allaha i Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, i tome slično od djela koja direktno idu protiv nekog od imanskih šartova.

Na ovom mjestu se oprez učenjaka ispoljava kod utvrđivanja da li je dotična osoba htjela baš to značenje, pri čemu se poštuju svi navedeni principi poslaničke metodologije donošenja sudova o drugima, poput netraženja mahana, tumačenja na najljepši način, traženje opravdanja makar i u pogrešnom izražavanju, i tome slično, a vidjeli smo i oprez imama Ibnul-Qajjima u tome, i kako je on protumačio govor Ebi Jezida Bajazida Bistamija i drugih istinoljubivih ljudi koji su spoznali Allaha, ali su u stanju zanosa i opijenosti ljubavlju prema Savršenom Voljenom rekli ono što spoljašćnjošću tih riječi nisu htjeli reći, već su pogriješili u izražavanju. Upravo poslanički menhedž donošenja sudova o drugima ih je i naveo da traže navedena opravdanja za istinoljubive šejhove čije izjave svojom spoljašnjošću spadaju u čisti kufr, ali cijeli njihov život i menhedž pokazuje da nisu od takvih. Mnogi od nas bi posrnuli na ovom polju, a vjerovatno i svi koji se pozivaju na slijedjenje Sunneta, kada bi vidjeli govore Ebu Jezida Bistamija i drugih šejhova, čije je objašnjenje prethodilo, te bi, bez opreza koji je prisutan kod Ibn Tejmijje, Ibnul-Qajjima i ostale uleme, protekfirili one koje nemaju pravo protekfiriti. Sada nam postaju jasnije riječi Ibnul-Qajjima: „Jedna riječ koju kažu dvojica ljudi, jedan njome može željeti najveću zabludu (batil), a drugi njome želi čistu istinu. Izražavanje je shodno putu i životopisu onoga koji ga izgovara, i shodno njegovom pavcu, i onome čemu poziva, i u svrhu čega se raspravlja…“[72] Ali gdje smo mi u odnosu na znanje Ibnul-Qajjima i njegovo slijedjenje poslaničkog menhedža?

Ukoliko neko kaže da je Ibnul-Qajjim našao opravdane Bajazidu Bistamiju iako je rekao: „U mom džubetu nema ništa osim Allaha“, i „slava meni slava meni, kako sam uzvišen“, iako je to direktno suprotstavljanje imanskim šartovima, odgovor leži u činjenici da Ibnul-Qajjim nije utvrdio da je on htio ono značenje koje je kufr, već je to greška u izražavanju, a da je utvrdio da je on to rekao pri svjesnom stanju i htio to što ono na prvi pogled znači, svakako da tu ne bi imao opravdanja. Ali postupak Ibnul-Qajjima i drugih učenjaka Ehli Sunneta nam ukazuje na njihovo poštovanje principa poslaničke metodologije donošenja sudova o drugima, gdje vidimo da drugima tumače govor na najbolji mogući način, ili makar kao grešku u izražavanju, pogotovo ako se ne radi o osobama koje nisu jasno rekle i pozivale u takve govore, već postoji mogućnost da su se pogrešno izrazile ili pak nisu bile svjesne. Zato kaže Ibnul-Qajjim: Pa kaže: „Kad se ovakvom čovjeku vrati njegov razum, uvidi da je griješio u ovome. Istine valja razgraničiti; Gospodar je Gospodar, a čovjek je čovjek. Stvoritelj nije isto što i stvoreno, nema u Njegovim stvorenjima nista od Njegovog Zata (Bića) niti u Njegovom Zatu (biću) ima išta od stvorenja. Međutim, u stanju opijenosti, brisanja (ukidanja samoga sebe u svojoj svijesti) i iščeznuća ova se razgraničenost ukida. U takvom stanju čovjek izgovara ono se što prenosi da je rekao Ebu Jezid (Bajazid El Bistami) ’Slava meni’ ili ’Pod mojim džubetom nema ništa osim Allaha’ i slične iskaze, zbog kojih bi čovjek, kad bi ih izgovorio u svjesnom stanju, odmah postao kjafir. Ali, kada se izgubi moć rasuđivanja i osjećanja, od takvih ljudi dižu se pera i ne može im se zamjeriti.“[73]

 

Ovo nam samo daje putokaz kako se mi trebamo ophoditi prema tuđih govorima i izjavama, i da treba tražiti opravdanja i tumačenja koja su najbolja i da nikako ne trebamo žuriti sa osudom, sve dok se nepobitno utvrdi da je neko htio upravo ono značenje koje je kufr, ali bez naše želje da on hoće upravo to značenje ili pak bolesne želje da nekome nadjemo kufr da bismo ga protekfirili, da nas Allah sačuva takve zablude. Naprotiv, trebamo željeti svima onima koji ispoljavaju islam da budu pravi muslimani, da svojim govorom žele ono najbolje značenje, i nikako loše, a kamoli nevjerstvo, te ako nam se otkrije neka njihova manjkavost i mahana bez našeg traženja i želje za tim, molimo Allaha da nam svima popravi stanje i želimo uputu tom muslimanu, i radimo na tome svim svojim snagama. Onaj ko hoće da nešto vidi, on će to vidjeti makar ga i nemalo, a ljudska duša doista voli da osudjuj

Poslije svega navedenog možemo uvidjeti da je potrebno biti krajnje oprezan pri donošenju najopasnijeg suda, suda tekfira onih koji su u osnovi muslimani, a to su za nas svi oni koji ispolje obilježja islama, te da je veoma opasno biti brzoplet, neprecizan, držati se uopštenih govora i spuštati ih na pojedince bez dovoljne stručnosti za tako opasan čin. Vidjeli smo da je potrebno pridravati se poslaničkih principa pri donošenju sudova o drugima, od netraženja mahana, tumačenja na najljepši način, traženja ispirke i opravdanja koliko god je moguće, sa lijepim mišljenjem i željom da se nadje opravdanje, a ne željom da se ne nadje i da se protumači negativno, te otklanjanja prepreka za spuštanje suda na pojedinca, uz krajnji oprez, bogobojaznost i stručnost za takvo nešto. Na nama je obaveza potvrdjivanje opštih tekstova, ali nismo zaduženi da tragamo za pojedincima na kojima ćemo spustiti taj propis, naprotiv, upravo suprotno od toga, jer je to klizavo i veoma opasno polje gdje samo precizni i kompetentni ljudi mogu da se sačuvaju fatalne greške. Zato je na nama da se pridržavamo poslaničkog menhedža u svemu, pa i u donošenju sudova o drugima, koji je sama milost i objektivnost, a da u najopasnija polja ne ulazimo ukoliko nismo stručnjaci da se u njima snadjemo, što je danas prava rijetkost. Od Allaha tražimo uputu i oprost za grijehe naše, kao i postojanost na putu koji Njemu vodi. Amin.



[1] Vidjeti: El-Bahru-r-ra’iq, Ibnu Nudžejm, 2/278 i 13/488; Ed-Durrul-muhtaar, El-Haskefi, 1/321.

[2] Vidjeti: Medžmu’ul-Fetava, 3/229.

[3] Vidjeti: Medžmu’ul-Fetava, 3/231.

[4] Vidjeti: Medžmu’ul-Fetava, 11/409-413.

[5] Vidjeti: Sahihu-l-Buhari, 8/284.

[6] Vidjeti: Medžmu’ul-Fetava, 10/329-330.

[7] Vidjeti: Minhadžu-s-sunneh, 5/154.

[8] Poznate su izjave od selefa da tekfire one koji negiraju istiwa’ – Allahovo uzdignuće iznad Arša, čak od mnogih selefa se prenosi i da tekfire za manje od toga, poput mes’ele stvorenosti Kur’ana i tekfire onog ko ih ne tekfiri. Kaže Sufjan ibn ’Ujejne: „Kur’an je Allahov govor, ko kaže da je stvoren takav je kjafir, a i onaj ko sumnja u njegov kufr i on je kjafir.“ (Vidjeti: Es-Sunneh, Abdullah ibn Ahmed ibn Hanbel, br. 25). I kaže isti govor Ebu Hajseme Mus’ab ibn Se’id (Vidjeti: Šerhu usuli i’tiqadi ehli-s-sunneti we-l-džema’ati, 2/256, br. 430.). I kaže Ebu Bekr ibn ’Ajjaš El-Muqri’ za onoga ko kaže da je Kur’an stvoen: „Kjafir, i onaj ko ne kaže da je takav kjafir i on je kjafir.“ (Vidjeti: Es-Sunneh, El-Lalika’i, 2/250.). Zatim kaže Ebu Zur’a Er-Razi: „Ko tvrdi da je Kur’an stvoren takav je kjafir u Velikog Allaha, kufrom koji izvodi iz vjere, a ko posumnja u njegov kufr, od onih koji shvataju, i on je kjafir.“ (Vidjeti: Es-Sunneh, El-Lalika’i, 2/176.). Čak se od samog Ahmeda ibn Hanbela prenosi da kaže da je kjafir onaj ko ne tekfiri takvog, s tim da je već, kako Vidimo u govoru Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, zastajao na pojedinačnom tekfiru samog onog koji je imao takav stav, a kamoli kod pojedinačnog tekfira onoga ko ga ne tekfiri. U ovome mislimo na govor Imama Ahmeda: „Kur’an je Allahov govor, nije stvoren. Ko kaže da je stvoren taj je kjafir u Velikog Allaha, a onaj ko takvog ne tekfiri i on je kjafir.“ (Vidjeti: Ebu Ja’la, Tabeqaatu-l-hanaabile, 1/315.). A negiranje istiwa’a iznad ’Arša je još veće i teže, kako će to spomenuti Šejhu-l-Islam, rahmetullahi ‘alejhi i po tom pitanju se prenose slične predaje. Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, ovdje upravo i govori o razlici izmedju uopštavanja prijetnje i spuštanja te prijetnje na konkretne pojedince, pogotovo kada je u pitanju mudžtehid..

[9] Vidjeti: Buhari, 3478; Muslim, 24/2750.

[10] Vidjeti: El-Istiqame, 1/163-165.

[11] Tj. ovo Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, navodi kao primjer u toku svog govora slučaju kada je nekom zbog vidjenja nečije novotarije bilo skriveno vidjenje njegovih dobrih strana, i njegovih vrlina.

[12] Vidjeti: Der’u te’arudi-l-’aqli we-n-naqli, 2/92-100.

[13] Vidjeti: Bugjetu-l-murtad, 353-354.

[14] Vidjeti: Minhadžu-s-sunneh, 5/250.

[15] Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 12/497., Darul-wefa’, 2005.

[16] Ovdje se pod ateizmom-ilhadom ne misli na negiranje Allaha, već na ilhad-negiranje Allahovih svojstava, ili većine njih, kako je bilo poznato kod tadašnjih džehmijja, tj. mu’tezila

[17] Vidjeti: Medžmu’u-l-fetawa, 7/507-508.

[18] Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 12/485-490.. A ako neko kaže da je on mislio na to da ih on nije tekfirio „tekfirom kazne“, a jeste „tekfirom imena“, kažemo da je to zulum nad riječima Ibn Tejmijje, da je to navlačenje vode na svoju livadu i u potpunosti van konteksta u kojem govori Ibn Tejmijje. Njegove se riječi shvataju u svom primarnom značenju, a primarno značenje jeste da ih je smatrao muslimanima sve dok se protiv njih ne bi uspostavio jasan dokaz, osim da postoji neki drugi dokaz iz njegovog govora koji ukazuje da je htio ono što haridžije smatraju da je htio. Štaviše, postoji dokaz u njegovom govoru koji još jasnije pobija krivo tumačenje haridžija, pa kaže Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm: “Niko nema pravo muslimana proglasiti nevjernikom – pa makar pogriješio ili bio u zabludi – sve dok se protivu njega ne uspostavi dokaz, i dok mu se ne pojasni pravi put! Čiji iman se uspostavi uz ubjeđenje (jekin), ne može se otkloniti uz sumnju (šekk). Naprotiv, iman date osobe neće nestati sve dok se ne uspostavi dokaz protivu nje, i dok joj se postojeća šubha ne otkloni…“ Tj. ta osoba je vjernik, sve dok se protiv nje ne uspostavi dokaz. Ovo dokazuje da se njegov opis islama i dalje zadržava, a kada se uspostavi dokaz protivu nje, i otkloni mu se šubha gubi taj opis, jer tada prestaje imati opravdanje za svoj kufr. Ibn Tejmijje uopšteno govori o tekstovima prijetnje i o tome kako se ti tekstovi neće odmah odnositi na neku konkretnu osobu koja potpadne pod njih, osim pri otklanjanju prepreka i utvrdjivanju uslova za to, bilo da se radi o prokletstvu, smatranju nekoga da je fasik, novotar ili kjafir. Tome se dodaju i njegove riječi o tome kako je Ahmed ibn Hanbel tražio oprosta za njih, dovio za njih, klanjao za njiovim emirima i imamima, i tome slično, kako će biti dalje navedeno, što, kako on kaže, ne bi bilo dozvoljeno da su bili nevjernici. A ove stvari nisu dozvoljene nikako onome ko je nevjernik, bilo da je nevjernik koji je zaslužio kaznu ili ne.

[19] Vidjeti: Medžmu’u-l-fetawa, 12/500.

[20] Vidjeti: Medžmu’ul-Fetava, 12/485-489.; i Er-Redd ’ale-l-Bekri, 259.

[21] Vidjeti: Medžmu’ul-Fetava, 7/619.

[22] Vidjeti: Medžmu’u-l-Fetawa, 10/372.

[23] Vdjeti: Ibn Ebil-Izz El-Hanefi: Šerhul-aqidetit-tahawijje, 437., tahqiq: Abdulqadir Arnaut i Abdullah Et-Turki, Mu’essesetu-r-risale.

[24] Vidjeti: Minhadžu-s-sunneh, 5/123, 5/130., Mu’essesetu-l-qutuba, prvo izdanje, 1406.

[25] Vidjeti: Er-Reddu ’alel-bekri, 2/731.

[26] Vidjeti: Medžmu’u-l-fetawa, 3/355.

[27] Vidjeti: Minhadžu-s-sunneh, 5/130.

[28] Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 7/70.

[29] Vidjeti: Medžmu’u-l-fetawa, 12/180.

[30] Vidjeti: Medžmu’atu-r-resa’il we-l-mesa’il en-nedždijje, 3/4-6..

[31] Vidjeti: El-Bedru-t-tali’, 2/7.

[32] Vidjeti: El-Bedru-t-tali’, 2/5.

[33] Vidjeti: Medžmu’atu-r-resa’il we-l-mesa’il en-nedždijje, 3/6..

[34] Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 35/100.

[35] Vidjeti: Minhadžu-s-sunneh, 5/251.

[36] Vidjeti: Medžmu’ul-Fetava, 3/229.

[37] Vidjeti: Medžmu’ul-Fetava, 2/125., 2/131., 2/236., 2/296., 2/477., 11/228., 11/564., 11/606., 17/447., 24/339.

[38] Koji, osim kufra negiranja svih svojstava i imena Allaha Uzvišenog, smatraju da je On na svakom mjestu, bilo ono čisto ili nečisto.

[39] Koji bukvalno obožavaju Aliju, radijallahu anhu, i nekog od Ehli Bejta, ili obožavaju njihove imame i uz to spoje druge kufrove preuzete od džehmija i filozofa. Nekada se na neke ljude uopšti naziv Rafidija, ili Ši’ija, zato što je dao prednost Aliji nad drugim pravednim halifama, ili vrijedja druge pravedne halife i osporava im hilafet, pa ih Šejhul-Islam tretira kao zabludjele muslimane, koji nekada pri sebi mogu imati i djela kufra, ali čiste rafidije u osnovi i nisu muslimani, jer ne posjeduju osnovu vjere.

[40] Oni negiraju sve islamske propise, od namaza do hadža, smatrajući da se pod tim podrazumijeva nešto što je njima šejtan ubacio u srca, a ne stvarno namaz, post, zekat i hadž. Osim toga, kod njih su prisutne još mnoge druge vrste nevjerstva, koje je teško pobrojati.

[41] Oni koji smatraju da se Allah utjelovio u ovaj svijet, da se bukvalno inkarnirao u njega.

[42] Oni koji smatraju da je stvoreni svijet i Allah jedno te isto.

[43] Vidjeti: Fususul-Hikem, 1/83.

[44] Vidjeti: Fususul Hikem 1/17.

[45] Hallaj: “Poemes mystiques”, Paris, 1985.

[46] Želi reći da, pošto je kod njih vjerovanje u sve navedeno glupost, onako kako su to vjerovale prve generacije koje je Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem podučio vjerovanju, onda oni za onoga ko tako vjeruje smatraju neznalicom i glupim, a ako se radi o nekome za koga ni sami ne smiju reći tako nešto, kao što su poslanici, onda oni kažu da su poslanici znali „istinu“ (tj. ono što oni smatraju istinom) ali da su govorili te stvari o Sudnjem danu, Džennetu i Džehennemu, proživljenju i drugim stvarima samo da mase običnih ljudi ne bi odbili od sebe, jer razumi običnih ljudi ne mogu da poimaju i shvate „više istine“ filozofije, koje su ustvari samo sa odabranei posebne ljude kao što su oni. drugim riječima, poslanici su lagali za dobrobit običnih masa. Neuzubillah!

[47] Vidi: Ibnu-l-Qajjim, navedeno djelo, str. 671-673.

[48] Prenosi govor Aristotela, kao što je to spomenuo na 671. stranici.

[49] Vidi: Ibnu-l-Qajjim, Igasetul-lehfan, str. 675.

[50] Vidi: Ebu Hamid El-Gazali, El-Munqiz mine-d-Dalāl, str. 35-38., Dāru-l-kutubi-l-’ilmijje, Bejrut, Liban, 1988.

[51] Vidi: Imam Ez-Zehebī, Sijeru E’lāmi-n-nubelā’, 19/328., Šemsuddin Ez-Zehebi, Ma’rifetu-l-Qurrā’i-l-kibār, Mu’essesetu-r-risāle, Bejrut, 1983., prvo izdanje, 1404. h.g.

[52] Vidi: Ibn Kesīr, El-Bidāje we-n-nihāje, 15/207., valorizator: Abdullah ibn Abdurrahman Et-Turki, izdavač Merkezu-l-buhūsi we-d-dirāsāti-l-islāmijjeh we-l-arebijjeh, Dāru Hedžr, prvo izdanje, 1998.

[53] Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 11/75.

[54] Vidjeti: Isto, 2/378.

[55] Vidjeti: Isto, 2/374.

[56] Vidjeti: Isto, 2/322

[57] Vidjeti: Isto, 2/378.

[58] Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 11/75.

[59] Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 2/461.

[60] Vidjeti: Medaridžu-s-salikin, 2/39.

[61] Vidjeti: Medaridžu-s-salikin, 2/39.

[62] Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 2/374.

[63] Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 2/367.

[64] Vidjeti: Fethul-Bari, 2/304.

[65] Vidjeti: Šejh Se’id el-Gamidi, Haqiqatul-bid’a, 2/299-300.

[66] Vidjeti: Bugjetul-murtad, 1/346.

[67] Vidjeti: Isaru-l-haqq ’alel-halq.

[68] Poput govora da je Kur’an stvoren, ili da je Allahov govor stvoren, ili da se Allah nije uzdigao iznad ’Arša i tome slično, što je takodjer kufr, ali pri čemu Ibn Tejmijje razdvaja izmedju uopštenog tekfira za ta djela i govore, i konkretnog tekfira osoba koja to zastupaju, poput mu’tezila i drugih sekti muslimana. Dok čiste džehmijje nisu uopšte ni ubrajali u muslimanske sekte, već da uopšte nisu od muslimana.

[69] Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 12/485-490.

[70] Poput govora o negiranu nekih svojstava, uzdizanja iznad ’Arša, negiranja govora, stav da je Kur’an stvoren, itd.

[71] Vidjeti: Abdullah ibn Ahmed ibn Hanbel, Es-Sunneh, 1/103., 105., 113., 115., 118., 129., 130., 164.

[72] Medaridžu-s-saalikiin, 3/521.

[73] Vidjeti: Medaridzus-Salikin, 1/204.