Prema jednom ispitivanju čak četvrtina mladih muslimana stranog državljanstva u Njemačkoj uopće ne želi biti integrirana. No, čuju se glasne kritike i prema studiji i o interpretaciji ove analize.
Izradu studije je zatražilo njemačko Ministarstvo unutrašnjih poslova i prije svega se željelo utvrditi “Životno okruženje mladih muslimana u Njemačkoj”, kako glasi naslov ispitivanja. Zanimalo ih je što doista misle i čemu se nadaju oni između 14 i 32 godine – što znači da su oni ovdje već u drugoj ili čak trećoj generaciji. Prema procjenama u ovoj zemlji živi oko četiri miliona građana muslimanske vjere i oko polovice od njih su primili i državljanstvo svoje nove domovine.
Ali u ispitivanju se pokazalo kako postoji velika razlika između njih i onih koji još uvijek imaju stranu putovnicu. Dok njemački državljani golemom većinom doista i teže integraciji u ovo društvo, čak 24% od “stranih” mladih muslimana ne žele prihvatiti običaje i vrijednosti zemlje u kojoj sad žive. Zaključak telefonskog ispitivanja oko 700 mladih muslimana je još oštriji: pripisuju im se “strogi vjerski osjećaji sa snažnom averzijom prema zapadu, sklonost prihvaćanju nasilja i bez tendencije integracije”.
‘Mladi traže identitet, neki i u vjeri’
Zato ne čudi što je objavljivanje ove studije smjesta izazvalo burne reakcije i među udruženjima muslimana, ali i među njemačkim političarima. Političaru njemačkih liberala Serkanu Törenu psoebno smeta to povezivanje vjere sa sklonošću prema nasilju i upozorava kako se “često mjeri religioznost i tamo gdje se ona uopće ne može mjeriti”. Uopće, nije zadovoljan niti tumačenjem tih podataka, jer mnogim mladim muslimanima njihova vjera pomaže izdvojiti se od ostalih kako bi pronašli vlastiti identitet – i ništa više od toga. “Što onda možemo naučiti iz ove studije? Za našu sigurnost ona ne donosi ništa novog”, kaže Tören.
Profesor Wolfgang Frindte, psiholog komunikacije sa univerziteta Jena koji je proveo ovo ispitivanje upozorava kako se ne trebaju brzopleto izvlačiti zaključci iz rezultata koji je opisan na čitavih 700 stranica. Prvi je problem interpretacija pojma “integracija” što ne znači i “asimilacija”, dakle možda niti upitanima nije jasno kako niko od njih ne očekuje da izgube svijest o vlastitom porijeklu i vjeri i preuzmu samo navike i običaje Njemačke. Druga važna tačka koju ističe profesor jest kako integracija nije samo stvar muslimana, nego je to izmjenični proces u kojemu mora sudjelovati i njemačka većina.
Problem je i da Nijemci u došljacima prije vide dobro raspoloženog ugostitelja – a ne budućeg liječnika, odvjetnika ili inženjera.
Jer nasuprot ovim mladim muslimana koji odbijaju integraciju, podjednaki je problem i načelna averzija protiv islama. “U Njemačkom društvu se mora uvriježiti stav kako može postojati i dvostruki identitet, kao na primjer njemački Turčin. I šanse za obrazovanje mladih muslimana moraju se podići na razinu njihovih domaćih vršnjaka. Isto vrijedi i za tržište rada i za mogućnost političkog djelovanja. Naravno da se mora unaprijediti mogućnost boljeg učenja njemačkog jezika. Jezik je najvažniji instrument za život u nekoj kulturi, za njezino usvajanje, ali i promjene”, upozorava profesor Frindte.
(DW)
