ISTAKNUTOKur'an

“Ni jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru”

1.94Kpregledi

Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Božije su riječi: “Ni jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru. Reci: ‘Allahov je put jedini Pravi put!’ A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti” (el-Bekara, 120) i one sadrže važnu akaidsku odrednicu koja je objavljena prije četrnaest stoljeća, a koja će važiti do Posljednjeg dana. Kad je riječ o ovom ajetu, treba imati na umu da se on nalazi u suri el-Bekara, koja se bavi sljedbenicima Knjige, a posebno jevrejima koji su za vrijeme spuštanja objave neko vrijeme živjeli u Medini. Neki su mufesiri, komentatori Kur’ani-kerima, ukazali na to da je kur’anski ajet: “Ni jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru…” (el-Bekara, 120) objavljen nakon što je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u nekoliko navrata pokušao pridobiti jevreje za islam. To je, dakle, bila kategorička vijest uslijed koje je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, prestao pokušavati da pridobije ovaj narod za islam.

Kur’ansko pravilo koje razmatramo, ukratko, znači: Poslaniče, budući da ni jevreji ni kršćani neće tobom biti zadovoljni, sustegni se od činjenja onog što im odgovara i čime su zadovoljni, te nastoj zaslužiti Allahovo, džellešanuhu, zadovoljstvo pozivajući sljedbenike Knjige u istinu s kojom te Gospodar poslao! Pravi put, u koji ih pozivaš, zacijelo je jedini način da, kao ti, priznaju vjeru i vrijednosti u koje ona poziva, eto, na tome se možete složiti. A nemoguće je da sljedbenici Knjige budu tobom zadovoljni čak i kad bi slijedio njihovu vjeru, jer su jevreji i kršćani jedni protiv drugih, a nemoguće je da jedan čovjek istovremeno bude i jevrej i kršćanin. Poslaniče, ti zato slijedi Pravi put, na kojem trebaju biti svi ljudi; pomoću njega ih možeš objediniti i sakupiti.

Riječi: “Ni jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru…” (el-Bekara, 120) objavio je Sveznajući Allah, Onaj Koji zna i ono što je skrovitije od tajne, Onaj Kome nije skriven nijedan ljudski posao, ni prije ni kasnije. “A kako i ne bi znao Onaj Koji stvara, Onaj Koji sve potanko zna, Koji je o svemu obaviješten.” (El-Mulk, 14)

Rezimirajući pravila koja sadrži sura el-Bekara, šejh Muhammed Rešid Rida pozvao se i na ovo pravilo koje razmatramo. Ovaj je islamski autoritet pritom zapisao i ovo: “Kur’anski ajet: ‘Ni jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru. Reci: ‘Allahov je put jedini Pravi put!’ A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti’ (el-Bekara, 120) otkrio je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, suštinu judaizma i kršćanstva, a otkrivat će suštinu tih dviju vjera do Smaka svijeta. Neki su se muslimanski lideri prevarili misleći da mogu zaslužiti zadovoljstvo sljedbenikā Knjige, pa su učinili sve, osim preobraćanja na njihovu vjeru, da krivovjerni budu njima zadovoljni, ali je cjelokupan njihov trud bio uzaludan. Štaviše, i da su se preobratili na judaizam, odnosno na kršćanstvo, ovi bi od njih zahtijevali da neizostavno prihvate njihovo shvatanje vjere i da ih posve oponašaju u svim praktičnim stvarima, eda u pogledu nove vjere, koju su prihvatili, i vlastitih osjećaja ne budu nimalo samostalni. Premda je uzvišeni kur’anski tekst: ‘Ni jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru. Reci: ‘Allahov je put jedini Pravi put!’ A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti’ (el-Bekara, 120) posve jasan, neki muslimani, na veliku žalost, pokušavaju izazvati sumnju u ovu akaidsku odrednicu. Oni, naime, prvo pokušavaju izazvati sumnju u nevjerstvo sljedbenikā Knjige, pa govore da oni uopće nisu nevjernici, a naposlijetku se njihovo djelovanje pretvori u konačno sjedinjavanje sa sljedbenicima Knjige i saglašavanje s njima, potirući i negirajući privrženost vjernicima i odricanje od nevjernikā, a to je temelj islama. Oni ne umiju napraviti razliku između ovozemaljskih dostignuća koja se od nevjernikā mogu uzeti, i onog što se ne smije uzeti, kao što nemaju na umu to da se vjernik mora ponositi islamom i svojim vjerovanjem. Ovdje nema prostora da govorimo o ovim zabludama u koje neće pozivati ni onaj ko je upućen u historiju, kamoli onaj ko razumije časni Kur’an i hadis. Slušajući ovakve nevjerničke riječi, vjernik će se zapitati jesu li tī pisci, koji nose muslimanska imena, ikad pročitali kur’anske ajete: ‘Mnogi bi sljedbenici Knjige jedva dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje, iako im je istina poznata…’ (el-Bekara, 109); ‘O vjernici, ako se budete pokoravali onima koji ne vjeruju, vratit će vas stopama vašim i bit ćete izgubljeni – samo je Allah zaštitnik vaš i On je najbolji pomagač’ (Ālu Imrān, 149, 150). Zar ove Božije riječi, koje se odnose na sve nevjernike, nisu očite kao pokazatelj šta o nama razmišljaju naši neprijatelji koji nas nas žele odvratiti od vjere islama? Koje su riječi od ovih jasnije? Zar nije dovoljno to što je Uzvišeni Allah svemu svjedok? I historija će nam, uzasve to, potvrditi ispravnost ovog nadasve jasnog kur’anskog pravila. Ko je u ovčije meso stavio otrov i otrovao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je tegobu osjetio do smrti?! Ko je izvršio atentat na Omera, radijallahu anhu?! Ko je otrovao nekoliko halifa koji su jevrejima, odnosno kršćanima zadavali teške udarce?! Lidere, koje smo prethodno spomenuli, obmanulo je to što su poslovali s pojedincima između sljedbenika Knjige, te su, kako kažu, imali s njima vrlo lijepo i pozitivno iskustvo. Sasvim je izvjesno da postoje pojedinci među njima koji se lijepo odnose prema muslimanima, to ne negiramo, ali zar zbog izuzetaka možemo obezvrijediti jasni kur’anski ajet: ‘Ni jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru…’ (el-Bekara, 120)? Kad je riječ o lijepom ponašanju pojedinaca između sljedbenika Knjige, može se raditi o interesu ili o izuzecima, ali se njihova zloba u teškim prilikama neizostavno mora pokazati. Onaj ko iole razumije stvari shvatit će zašto su krivovjerni vodili krstaške ratove u Šamu prije i poslije Salahuddina el-Ejjubija, i zašto su njihovi istomišljenici jevreji počinili zločine u Palestini, i zašto su nevjernici činili nedjela u Afganistanu, Bosni i Hercegovini, Iraku…”

X