Ahlak

Nepokornost i ružan odnos prema roditeljima

6kviews

Piše: Amir Durmić

Nakon svega što smo kazali o obaveznosti lijepog odnosa prema roditeljima, na čemu kategorički potencira veliki broj šerijatskih tekstova, u ovom dijelu kratko se osvrćemo na šerijatski stav spram nepokornosti i ružnog odnosa prema roditeljima. Takav vid odnosa prema roditeljima strogo je zabranjen i spada u velike grijehe, na što ukazuje Kur’an, vjerodostojan sunnet kao i konsenzus islamskih učenjaka. Što se tiče Kur’ana, na to ukazuje već citirani ajet: ”…ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih…“ (El-Isra’, 23-24.). Između mnogobrojnih hadisa na ovu temu, izdvajamo onaj koji je u ovom kontekstu najjasniji i najeksplicitniji, a uz to je i zabilježen u dva Sahiha. Ebu Bekr, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike rekao: ”Hoćete li da vas obavijestim o najvećem od svih grijeha?“, a ashabi rekoše: ”Svakako, o Allahov Poslaniče.” On reče: ”Činiti Allahu širk, biti nepokoran roditeljima…“[1] Isto tako, na osnovu ovih i sličnih, vrlo jasnih i nedvosmislenih šerijatskih tekstova na ovu temu, islamski učenjaci su donijeli jednoglasan stav da je nepokornost roditeljima veliki grijeh.

Kazne i sankcije za one koji su nepokorni roditeljima

Upravo kao što će oni koji se lijepo odnose prema svojim roditeljima i čine im dobročinstvo imati dvojaku nagradu, onu na dunjaluku i onu na ahiretu, isto tako će osobe koje se ne pokoravaju svojim roditeljima i koje se prema njima ružno odnose imati dvojaku kaznu, dunjalučku i ahiretsku.

Na dunjaluku

Što se tiče dunjalučkih kazni, one se najviše očituju u uskraćivanju svih dunjalučkih nagrada i satisfakcija koje će imati oni koji se pokoravaju roditeljima i čine im dobročinstvo a koje smo prethodno spomenuli. Dakle, takvoj osobi neće se produžiti životni vijek, neće se povećavati nafaka, na dunjaluku neće imati lijepu konačnicu[2], neće mu se primati dova, njegov Gospodar s njim neće biti zadovoljan, te postoji velika vjerovatnoća da ni njegova djeca njemu neće biti pokorna niti poslušna.

Pored navedenog, ovakvu vrstu prijestupnika, na osnovu jasnih šerijatskih tekstova očekuju i sljedeće kazne i sankcije:

Nepokornu djecu Allah proklinje u Svojoj Knjizi

Rekao je Uzvišeni Allah:

”Zar i vi ne biste, kada biste se vlasti dočepali, nered na Zemlji činili i rodbinske veze kidali! To su oni koje je Allah prokleo i gluhim i slijepim ih učinio.“ (Muhammed, 22-23).

Ovo proklinjanje odnosi se na one koji kidaju rodbinske veze, a nepokornost prema roditeljima svakako spada u najekstremniji oblik kidanja rodbinskih veza, pa se svakako i odnosi na one koje su neposlušni prema roditeljima. Isto tako, i sljedeći dokazi koje navodim općenito se odnose one koji ne drže do svoje rodbine, pa samim tim obuhvataju i one koji su nepokorni roditeljima.

Takve je Allah uvrstio u one koji su propali i nastradali

Uzvišeni Allah rekao je:

”…oni koji krše već čvrsto prihvaćenu obavezu prema Allahu i prekidaju ono što je Allah naredio da se održava, i prave nered na Zemlji, takvi su sigurno propali.” (El-Bekare, 27).

Ibn Kesir u komentaru dijela ovog ajeta ”..prekidaju ono što je Allah naredio da se održava”, kaže da se to odnosi na one koji prekidaju rodbinsku vezu.[3]

Požuruje im se kazna još na dunjaluku

Na ovo ukazuje hadis Ebu Bekreta, radijallahu anhu, koji prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Niti jedan grijeh nije preči da se njegovom počinitelju požuri kazna još na  dunjaluku, pored onoga što ga za isti grijeh očekuje na ahiretu, kao što je to slučaj sa nemoralom i grijehom kidanja rodbinskih veza.“[4]

Četvrtkom i u noći petka ne primaju mu se djela

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ”Djela ljudi izlažu se Uzvišenom Allahu svakog četvrtka i u noći petka, pa se ne prima djelo onoga ko kida rodbinsku vezu.“[5]

Allah prekida vezu s takvom osobom

Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Rodbinska veza visi o ‘Aršu i govori: ‘Ko mene povezuje i spaja, Allah njega povezao, a ko mene kida, Allah njega prekinuo!’“[6]

Na ahiretu

Osoba koja je nepokorna svojim roditeljima i čiji odnos prema njima nije onakav kakvim ga je naredio Uzvišeni Allah, pored već spomenutih kazni i sankcija na dunjaluku, zaslužuje određene kazne i na ahiretu. Evo nekih:

Allah ga na Sudnjem danu neće pogledati

Od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Trojicu ljudi Allah na Sudnjem danu neće pogledati: onoga ko je bio nepokoran svojim roditeljima…“[7]

Neće ući u Džennet sa prvom skupinom vjernika

Džubejr b. Mut’im prenosi od svoga oca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”U Džennet neće ući onaj ko kida rodbinsku vezu.“[8]

 

Neki vidovi ružnog odnosa i neposlušnosti prema roditeljima

Bilo bi vrlo teško i zahtjevno pobrojati sve vidove ružnog i neprimjerenog ponašanja prema roditeljima kao i načine na koje djeca iskazuju nepokornost prema njima, pogotovo u današnjem vremenu kada je ova negativna pojava uzela maha više nego ikada prije u historiji čovječanstva. Pored toga što je roditeljima, kao uostalom i svim drugim muslimanima općenito, strogo zabranjeno lagati, ogovarati ih, varati ih na bilo koji način, oholiti se nad njima i ponižavati ih…, a na što ukazuju dobro poznati šerijatski tekstovi, postoji nekoliko vidova iskazivanja nepokornosti prema njima koji su na neki način specifični i u kontekstu roditelja posebno naglašeni.

Psovanje i proklinjanje

Od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”U najveće grijehe ubraja se kada čovjek psuje svoje roditelje.” Rekoše: ”Kako će čovjek proklinjati svoje roditelje?”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ”Kada taj čovjek opsuje oca drugome pa mu taj čovjek  uzvrati i opsuje njegove roditelje, ili mu opsuje majku, pa mu on isto tako uzvrati.“[9]

Hadis dakle zabranjuje čak i indirektno psovanje i proklinjanje roditelja, odnosno svaki put koji vodi ka tome. Ipak, u današnjem vaktu svjedoci smo jedne izuzetno ružne i vjerovatno do sada, u historiji ljudskog roda, nezapamćene pojave. Naime, vrlo često imamo priliku čuti omladinu kako bukvalno psuju svoje roditelje, najčešće pri zaklinjanju ili pri preuveličavanju nečega o čemu govore. Svakako da je ovaj vid psovanja i proklinjanja roditelja još gori i ružniji od već spomenutog.

Svjesno se pripisivati nekome mimo svojih bioloških roditelja

Od S’ada, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko se svjesno bude pripisivao nekome drugom mimo svoga (biološkog) oca, a vrlo dobro bude znao da mu to nije pravi otac, takvome je (ulazak u) Džennet zabranjen.“[10]

Iz ovog i sličnih hadisa možemo zaključiti da usvojenoj djeci ni u kom slučaju nije dozvoljeno lagati o njihovom porijeklu, niti ih njihovi udomitelji smiju smatrati svojom vlastitom djecom.

Rasplakivati ih

Govorio je Abdullah b. Omer, radijallahu anhu: ”Rasplakivanje roditelja spada u nepokornost prema njima kao i u velike grijehe.“[11]

Ne odazvati im se onda kada je čovjek zauzet nekim vidom nafile

Na ovo ukazuje poznati hadis o pobožnjaku Džurejdžu, koji se nije htio odazvati majci jer je klanjao nafila-namaz, a koja ga ja zvala zbog neke potrebe. Ona ga je iz tog razloga proklela zamolivši Allaha da ga ne usmrti prije nego što bude iskušan sa bludnicama, što se i desilo.[12] Dovu roditelja čovjek treba priželjkivati, ali se je u isto vrijeme treba i dobro čuvati, jer je ona kod Allaha kabul. Na to ukazuje sljedeći hadis: Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Tri su vrste dove primljene, i u to nema nikakve sumnje: ‘Dova onoga kome je učinjena nepravda, dova putnika i dova koju roditelj uči za ili protiv svoga djeteta.“[13]

Najčešći uzroci nepokornosti i ružnog odnosa djece spram roditelja

Islam je vjera koja u startu nastoji spriječiti određenu lošu pojavu i zlo sasjeći u korijenu. Drugim riječima, islam djeluje preventivno, te se prvenstveno bavi sprečavanjem uzroka koji vode ka zlu, a tek onda liječenjem eventualnih posljedica. Vodeći se ovim veličanstvenim šerijatskim pravilom, ovdje spominjem neke od uzroka koji vode ka nepoštivanju roditelja te ružnom i neprimjerenom ponašanju spram njih.

Nepoznavanje vrijednosti roditelja i mjesta koje im je podario Uzvišeni Allah

Sasvim je logično da će osoba koja dovoljno ne poznaje islam i njegove propise lakše upadati u grijehe i sumnjive stvari od osobe koja je dobro upućena u islam. U ovom kontekstu, neki od naših ispravnih prethodnika su govorili: ”Svako onaj ko griješi prema Allahu, u neku ruku je neznalica.“[14]

Dakle, ispravno vjersko znanje je prvi korak ka potpunom ili barem djelimičnom eliminiranju ove pošasti koja hara u velikom dijelu islamskog svijeta, a u nemuslimanskom da i ne govorimo. Vjerovatno nikada prije ovaj veliki grijeh nije bio toliko zastupljen među muslimanima kao što je to danas, a, po mom skromno mišljenju, smatram da je osnovni razlog takvog ponašanja udaljenost i nepoznavanje vjere. Razlog je sasvim očit, jer onaj ko se ne boji Uzvišenog Allah i ne strepi od Njegove kazne, a takav je slučaj sa svima onima koji ne poznaju vjeru i njena osnovna načela i principe, pred takvom osobom ne stoji ništa što bi je spriječilo i zaustavilo na putu griješenja i pokoravanja prokletom šejtanu ili grješnoj duši koja navodi na zlo.

Loše društvo

U poznatom hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Čovjek je na vjeri svog prijatelja, pa neka svako od vas dobro pripazi koga će sebi uzeti za prijatelja.“[15]

Bez mnogo govora o poruci ovog hadisa koja je više nego jasna, a praktično stopostotno potvrđena, kratko zaključujem da će osoba koja često boravi u lošem društvu koje ništa ne drži do svojih roditelja, koje ih omalovažava i ismijava te im na svaki način želi kontrirati, zasigurno u određenoj mjeri prihvatiti isti takav odnos prema svojim roditeljima, ili će joj takvo ponašanje u najmanju ruku postati ”normalno” i prihvatljivo, te će prema istom postati ravnodušna.

Nepravedan i neislamski odnos roditelja prema djeci

Nažalost, ponekad će i sami roditelji biti ključni krivci što se njihova djeca prema njima ponašaju ružno i što im nisu pokorna. Iživljavanje nad djecom u periodu djetinjstva, ne pokazivanje milosti prema njima i ne pridavanje pažnje, nasilničko ponašanje i tome slično, samo su neki od razloga zbog kojih će djeca, nakon što porastu i ojačaju, poželjeti da na isti način uzvrate roditeljima koji su se prema njima tako odnosili. Dokaze za ovo ne treba navoditi jer smo njima okruženi i naša svakodnevnica je najbolji dokaz istinitosti te tvrdnje.

Međutim, postoji još jedan vrlo zastupljen i razumljiv razlog zbog kojeg roditelji ne dočekaju dobročinstvo od svoje djece. Radi se o tome da neki roditelji bez ikakvog validnog šerijatskog razloga prave razliku među svojom djecom, te prema nekima javno i bez ikakvog ustručavanja pokazuju veću ljubav i pridaju im veću pažnju, dok u isto vrijeme zanemaruju drugu djecu. Ovakvo neodgovorno ponašanje roditelja s pravom kod zanemarene djece uzrokuje prvo ljubomoru, a kasnije vrlo često i mržnju koju ta djeca ispoljavaju na različite načine. Ovakvo nešto Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, strogo je zabranio. Dokaz za to je sljedeća predaja:

Nu’man b. Bešir, radijallahu anhu, prenosi da mu je njegov otac dodijelio jedan dio svog  imetka. Njegova je majka Nu’manovom ocu, tj. svom mužu, savjetovala da se u vezi s tim posavjetuje s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i da ga pozove da mu u tome on bude svjedok, što je on i učinio. Nakon što ga je obavijestio da je sinu Nu’manu dodijelio određeni dio imetka, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao ga je da li ima još sinova i da li je svima podijelio isto koliko i njemu. On odgovori da ima još sinova, ali da im nije dao isti dio kao i Nu’manu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada reče: ”Kao svjedoka za to što si učinio, potraži sebi nekoga drugog jer ja ne svjedočim u korist onoga što je nasilje i nepravda.“ Zatim je još dodao: ”Zar ne bi bio sretan da ti sva tvoja djeca na isti način uzvrate blagošću i dobročinstvom?“[16]

Drugim riječima, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je na mudar način ukazao da njegov nepravedan odnos prema nekoj djeci, u budućnosti vrlo lahko može biti razlogom njihove neposlušnosti prema njemu.

U ovom kontekstu vrlo je korisno spomenuti i manje poznati hadis koji govori na ovu temu. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Pomozite svojoj djeci da vam budu poslušna i da vam uzvrate dobročinstvom, jer onaj ko to bude želio, sam će od njih napraviti neposlušnike.“[17]

Zaključak

U ovom radu uspio sam ugrabiti tek kapljicu iz okeana šerijatskih tekstova koji govore na temu odnosa djece prema roditeljima, te ih posložiti shodno onome kako sam smatrao da treba. Tema je i više nego opširna, a njeno sažimanje i koncepiranje na ovako malom prostoru izuzetno je težak i zahtjevan zadatak, kojem priznajem, uopće nisam dorastao. Pored toga, iskreno se nadam da sam barem djelimično uspio ukazati na osnovne karakteristike, specifičnosti i odlike odnosa djeca prema njihovim roditeljima, onako kako to zahtijeva Uzvišeni Allah i Njegov plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Kao zaključak ovog skromnog rada, kategorično tvrdim da niti postoji, niti je ikada u historiji ljudskog roda postojala bilo koja vjera, niti bilo koja filozofija, niti bilo koji oblik društvenog ili pravnog uređenja koji je više potencirao na ljubavi i lijepom odnosu prema roditeljima, kao što je to slučaj sa našom plemenitom vjerom islamom. Šta više reći na ovu temu nakon činjenice da je Uzvišeni Allah dobročinstvo prema roditeljima naredio u istom ajetu u kojem je naredio da se samo Njemu ibadet čini: ”Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite…“ (El-Isra, 23)

U vremenu čistog materijalizma kao i u sveopćoj krizi morala i hroničnom nedostatku bilo kojeg oblika bezuvjetnog dobročinstva prema bilo kome, našoj djeci ali i čitavom svijetu sa ponosom trebamo prezentirati univerzalne islamske vrijednosti od kojih je svakako i stroga naredba lijepog postupanja prema roditeljima. Tako ćemo, uz Allahovu pomoć, popraviti vrlo kritično stanje u kojem se nalaze sadašnje generacije omladine, čiji preodgoj prvenstveno kreće od popravljanja stanja unutar porodice, a svi nepristrani stanovnici naše planete konačno će shvatiti da islam isključivo donosi sveopće dobro i svekoliki pozitivni prosperitet, a ne nasilje i zlo, kako to danas po svaku cijenu žele dokazati razni profili islamofoba, u čemu im nažalost svojom nakaradnim poimanjem islama nesebično pomažu neodgovorni pojedinci ili skupine iz muslimanskog svijeta.

Naša posljednja dova je ”Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.”


Literatura

1. Abdullah b. Ahmed b. Kudame el-Makdisi, Ebu Muhammed, El-Mugni, Darul-fikr, Bejrut, prva štampa 1405. h.g.
2. Ahmed b. Alijj b. Hadžer el-Askalani: Fethul-Bari šerh sahihil-Buhari, Darul-ma’rife Bejrut 1379. h.g.
3. Ahmed b. Hanbel, Ebu Abdullah eš-Šejbani: Musned, Muessesetu Kurtube, Kairo bez godine štampe.
4. Ebu Bekr Abdurrezzeak b. Hummam es-San’ani: El-Musannef, El-mekteb el-islamijj, Bejrut, druga štampa 1403. h.g.
5. Ebu Bekr Ahmed b. el-Hasen el-Bejheki: Šuabul-iman, valorizacija Muhammed es-Se’id Zeglul, Darul-kutubil-‘ilmijje Bejrut, prva štampa 1410. h.g.
6. Ebul-Kasim Sulejman b. Ahmed et-Taberani: El-Mu’džemul-evsat, valorizacija Tarik b. Avedullah b. Muhammed, Darul-Haremejn, Kairo 1415. h.g.
7. Gr. autora, Mevsu’atul-fikhijje el-Kuvajtijje, Vizaretul-evkaf, treća štampa, 1983. / 1404. h.g.
8. Husejn b. Mes’ud El-Begavi, Šerhus-sunne, valorizacija Šu’ajb Arnaut, El-mekteb el-islamijj, prva štampa 1983. / 1403. h.g.
9. Ismail b. ‘Umer, Ibn Kesir: Tefsirul-Kur’anil-azim, Daru Tajjibe, druga štampa, 1999. / 1420. h.g., 1/211.
10. Korkut, Besim: Prijevod značenja Kur’ana, Orijentalni institut, Sarajevo.
11. Muhammed b. Ahmed el-Ensari el-Kurtubi: El-Džami’a li ahkamil-Kur’an, Daru ihjait-turas el-Arebi, Liban 1405. h.g.
12. Muhammed b. Hibban b. Ahmed Ebu Hatim Et-temimi, Sahih Ibn Hibban, valorizacija Šuajb Arnaut, Muessesetur-risale, druga štampa 1993. / 1414. h.g.
13. Muhammed b. ‘Isa Ebu ‘Isa et-Tirmizi: El-Džami’a et-Tirmizi, valorizacija Ahmed Muhammed Šakir, Daru Ihjait-turas el-Arebi, Bejrut.
14. Muhammed b. Ismail el-Buhari: El-edebul-mufred, valorizacija Muhammed Fuad Abdul-Baki, Darul-bešair el-islamijje, treća štampa 1989. / 1409.  h.g.
15. Muhammed b. Ismail el-Buhari: Sahihul-Buhari, Daru Ibn Kesir, el-Jamame, Bejrut 1987. / 1407., valorizacija Dr. Mustafa el-Buga.
16. Muhammed, b. Usman ez-Zehebi: El-Kebair, Darun-nedve el-džedide, Bejrut, Liban, bez godine štampe.
17. Muslim b. Hadžadž, Ebul-Husejn el-Kušajri en-Nejsaburi: Sahihu Muslim, Daru Ihjait-turas el-Arebi, Bejrut, valorizacija Muhammed Fuad Abdul-Baki, bez godine štampe.  
18. Sulejman b. Eš’as Ebu Davud es-Sidžistani el-Ezdi, Sunen Ebi Davud, Darul-Fikr valorizacija Muhammed Muhjiddin Abdul-Hamid, bez godine štampe.

Pogledaj prvi članak na ovu temu



[1] Muhammed b. Ismail el-Buhari: Sahihul-Buhari, 5/2229, br. 5631, i Muslim b. Hadždžadž: Sahihu Muslim, 1/91, br. 143.

[2] Osim u slučaju da Uzvišeni Allah obiljem nafake i lagodnim životom takvoj osobi samo želi povećati njenu kaznu na ahiretu, ar. el-istidradž, a Allah najbolje zna. (op. autora)

[3] Ismail b. ‘Umer, Ibn Kesir: Tefsirul-Kur’anil-azim, Daru Tajjibe, druga štampa, 1999. / 1420. h.g., 1/211.

[4] Muhammed b. ‘Isa et-Tirmizi: El-Džami’a et-Tirmizi, 4/664, br. 2511.

[5] Ahmed b. Hanbel, Musned, 2/483, br. 10277.

[6] Muslim b. Hadždžadž: Sahihu Muslim, 4/1981, br. 2555.

[7] Muhammed b. Hibban: Sahih b. Hibban, Muessesetur-risale, druga štampa 1993. / 1414. h.g., 16/334, br. 7340.

[8] Muhammed b. Ismail el-Buhari: Sahihul-Buhari, 5/2231, br. 5638, i Muslim b. Hadždžadž: Sahihu Muslim, 4/1981.

[9] Muhammed b. Ismail el-Buhari: Sahihul-Buhari, 5/2228, br. 5628.

[10] Muhammed b. Ismail el-Buhari: Sahihul-Buhari, 6/2485, br. 6385 Muslim b. Hadždžadž: Sahihu Muslim, 1/80, br. 115.

[11] Muhammed b. Ismail el-Buhari: El-Edebul-mufred, Darul-bešair el-islamijje, treća štampa 1409. / 1989. g., 1/25, br. 31.

[12] Muslim b. Hadždžadž: Sahihu Muslim, Daru Ihjait-turas el-Arebi, Bejrut, 4/1976, br. 2550, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu

[13] Muhammed b. ‘Isa: El-Džami’a et-Tirmizi, 4/314, br. 1905.

[14] Ismail b. ‘Umer, Ibn Kesir: Tefsirul-Kur’anil-azim,4/610.

[15] Muhammed b. ‘Isa et-Tirmizi: El-Džami’a et-Tirmizi, 4/589, br. 2378.

[16] Sulejman b. Eš’as: Sunen Ebi Davud, 2/314, br. 3542.

[17] Sulejman b. Ahmed et-Taberani: El-mu’džemul-evsat, Darul-Haremejn, Kairo 1415. h.g., 4/237, br. 4076.