Aktuelno

Nema veze što ste “nenormalni” – i to se ponekad isplati!

342views

Nemam profil na Facebooku.

Možda sam staromodna, šta znam. Neki kažu da sam uobražena, da se pravim, jer ko to još danas nema profil?! Izgleda mnogo propuštam, tako kažu.

Jednog dana uđem ja na Facebook sa profila svog brata da vidim šta to propuštam, ipak sam ja akademski građanin, student, sestra u islamu željna širenja da‘ve, ne treba da to dozvolim sebi. Možda se zbog toga nikad ne udam… Možda me svi zaborave…. Možda me baš zbog toga i ne zna čitav grad… Ne, ne, moram ovo da sredim…

Krenuo je moj put kroz labirint. Vallahi, da sam znala da će mi se mozak ovoliko zamoriti, popila bih tabletu protiv glavobolje, ali hajr, mozak je to, valjda podnese. Upozorenje onima koji prvi put ulaze na Facebook. Prvo krenuh od svojih prijateljica… Od tih časnih muslimanki, sestara u islamu, pokrivenih, ruža naših džennetskih.

Da je srce, puklo bi. Ali je ipak mozak, dobro je još uvijek.

Fotografije mojih sestara, našminkanih, dotjeranih, da mogu svi da ih vide, i pazi molim te što su lijepe! Nisam znala da su ovako zgodne! Zato one sve imaju ponekog brata s kim se dopisuju, jest, doduše, da ih redovno mijenjaju, ali nije toliko strašno. Znači, u ovome je tajna!

Svaki muškarac na planeti može da je vidi, da pogleda u njeno našminkano ili nenašminkano lice, da pogleda u najsitniju pjegu na njenom licu, da uveliča sliku koliko mu se prohtije i da je gleda koliko želi. A ja budala razmišljam o nikabu… Cccc, e, jesam staromodna.

Eh, moja sestro, eh, moja sestro… ti koja nosiš hidžab, ti koja si zaboravila svrhu hidžaba, da treba da si skrivena, a ne otkivena, svima nadohvat ruke… eh, moja sestro… da je srce, puklo bi.

Ali mozak još uvijek sve percipira. Nema emocija. Moram da izdržim.

Ali ovdje su sve neki izlivi emocija: “Ahi, uhti, volim te u ime Allaha, srce moje, dušo moja, voooooliiiim te, najleeeeepšaaaaa si miiiii, lepoticeeeee mojaaaa, ljubim te, slatki ste mi…” A uopće nisam znala da smo ovako emotivni. Svašta, ja ne znam gde živim uopće. Otkud meni ona masa namrgođenih faca koje me jedva poselame? Otkud mi u glavi onoliko priča sestara jednih o drugima, uvredljivih, zavidljivih, jadnih? Stvarno ne znam. E, jesam i ja namćor neki! Moram više da izjavljujem ljudima ljubav u ime Allaha. Nema veze da li ih volim ili ne volim, koga je još to briga!

Ova se udaje, ona na moru, ona jede pitu, ona napravila kolač… Sve detaljne slike, ne ono po jedna da vidimo o čemu je riječ, nego tona slika.

Neka se vidi kako je mlada lijepa, kako joj lijepo stoji uska bijela vjenčanica, šminka. Nema veze što se inače ne šminka, ipak je ovo svadba. A nema ni veze što može i cijeli svijet da je vidi takvu. Bitno je da na ulici spušta pogled. Ovo je Facebook. Ovdje važe druga pravila, izgleda.

Neka se vidi kako joj je dijete lijepo mašallah, kako mu je nikao prvi zubić (e, jesu dokoni ovi ljudi, majko moja), neka se vidi kako joj muž leži na krevetu sa djetetom i spava… Ma kakva intima, kakva privatnost, bitno je da se vidi da su oni sretna harmonična porodica. Ja stvarno ne znam odakle mi one traume od sestara i njihovih bračnih iskustava. Mora da sam nešto pogrešno shvatila. Pojma nemam. Djeluju sretni. Ovo su bile udate…

Ali nema veze i ako je samo u pitanju zaručnik, vjerenik ili kako god. Zajedničke slike, srca upućena jedno drugome, poljupci, komentari: Kako ste slatki, mašallah, ljubav u ime Allaha… La havle ve la kuvvete illa billahi! A ja se udajem… Da nisam poranila?! Možda je trebalo da se prvo izreklamiramo, da vide drugi kako se mi to volimo u ime Allaha. Ali hajr, predložit ću budućem mužu kad se uzmemo da napravimo zajednički profil, pošto ga ni on nema, ima vremena.

Neka se vidi kako je lijepo uredila kuću, neka se vidi kako je vrijedna, neka se vidi koliko je dugo učila, neka se vidi gdje se trenutno nalazi, neka se vidi gdje je bila jučer, gdje je danas, gdje je sutra (to sve nas, naravno, interesuje), neka se vidi da zna toliko, neka se vidi da je dobar student, neka se vidi da ima masu lajkova, neka se vidi da je on / ona bitan faktor u životu. Jer, možda je to neko zaboravio, pa da se podsjetimo. Nije ni slučajno riječ o iskompleksiranosti, potrebi da se pokažemo ljudima, to ne smijem ni da spomenem, ako planiram da ostanem živa. Ja ipak mislim da je sve iz da‘vetskih razloga. Vjerovatno. Da vidimo kako može biti lijepa pokrivena žena, možda se neka i pokrije, jer je dobila želju da bude ljepša. Da vidimo kako su uspješni i sretni islamski brakovi. Nema veze što se svakodnevno razvode, to ćemo zanemariti.

Da vidimo kako su ljudi srećni, zadovoljni, imanski ispunjeni, spremni da pametuju i kad treba i kad ne treba. Da vidimo kako to i pokrivena može na more, da vidimo kako i pokrivena može na mature, na ekskurziju, da vidimo kako i pokrivena može da izlazi u grad, da lajkuje i komentariše muškarcima… To je ta širina islama!

A tek što su svi postali pametni, to sve šejh do šejha, rasprave, ovo treba ovako, ovo treba onako, alimi! Da može da se bije na FB-u, varnice bi sijevale ponegdje. I oni kažu poslije da smo mi isfrustrirani, iskompleksirani, da se uvijek dijelimo i raspravljmo. Svašta! I ovo je vjerovatno iz da‘vetskih razloga. Nisam baš sigurna kakvih tačno, ali znam da je iskren nijjet, to je to. A što većina u svakodnevnom životu ne zna dvije riječi da progovori, ne zna kako da se ponaša, niti ima ideju kako ljude pozivati u islam uopće, to nema veze. Bitno da su na FB-u svi daije. A ja mislila da ništa ne znam, pa se našla pametna da postavljam pitanja našoj ulemi. Cccc, ja i nisam tako loša, znam i ja ponešto.

Ja mislila ima danas dobre braće, ono stvarno dobre. Ne znam što sam to mislila. Uzvišen si Gospodaru, od tih komentara! Neobuzdani manijaci, ups, izvinjavam se, braća koja hoće da se žene drugi put. Ipak imaju još fore, još tri čak! Može onda i pokoja frendica, da međusobno lajkujemo slike, komentarišemo, radimo za Allahovu veru! Pomažemo se u iskušenjima… A našao se tamo neki magistar islamskih nauka, uvaženi šejh, da tvrdi da je postavljanje slika uopće (i muškarcima i ženama) upitno, i da se kreće između harama i pokuđenog. Ipak to još nisu čuli valjda (da ne kažem nisu htjeli čuti).

Ono, naišla sam ja i na neke “nenormalne” slučajeve, na sestre koje nemaju slika, koje postavljaju korisne sadržaje, braće koja se trude da na svaki način pomognu dini islam. Ali ipak ih nema mnogo, izgubili se među ovim “normalnim”.

Otkrivene djevojke, poznanice, komšinice, drugarice i drugove iz srednje, što bismo mi rekli džahile, to neću da komentarišem. Trebat će mi tableta za smirenje ovaj put. Bolje da izađem dok mozak još uvijek percipira. A da je srce, puklo bi.

Ode mi pogled u sat na dnu komjutera. Dva sata je prošlo! Prosto ne mogu da vjerujem! I šta sam dobila? Natekao mozak, million nebitnih informacija, poneki hadis (iskreno, ni ne sjećam se koji) izgubljeno vreme, “oduševljenje” našim sestrama i braćom, izmijenjen pogled na skoro sve ljude oko mene… Zahvalih se Allahu iskreno što me nije iskušao ovim musibetom. Ipak ja mislim da ću još malo biti bez profila, nema veze, ne moram biti poznata… izdržat ću nekako.

A da, selam i svaka čast onim “nenormalnima” od maloprije! Izdržite! Nema veze što ste “nenormalni”. I to se isplati, ponekad.

Šemsa H.