Sira

Neki primjeri Poslanikovih, s.a.v.s., mudžiza (2. dio)

1.5kviews

Jecanje panja

Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, džamija bila je sagrađena na palminim deblima. Kada je želio da se obrati ljudima, Poslanik se stalno oslanjao na jedno palmino deblo – panj, i takav običaj potrajao je jedno izvjesno vrijeme sve dok se broj ljudi nije povećao i dok džamija nije postala ispunjena klanjačima. U takvim okolnostima, oni klanjači koji su se nalazili u posljednjim džamijskim redovima nisu mogli vidjeti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a pogotovo žene.

Jednog dana došla mu je žena – ensarijka čiji je sin bio stolar i rekla mu: ”Allahov Poslaniče! Moj sin je stolar, pa hoćeš li da mu naredim da ti napravi minber sa kojeg ćeš govoriti ljudima?” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio je tu ponudu, pa mu je sagrađen minber koji je imao tri stepenice. Postavili su ga u džamiji odmah pored onog panja sa kojeg se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, stalno obraćao ljudima. Jednog dana kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, trebao da održi govor, prošao je pored panja i nije se popeo na njega. Zaobišao ga je i popeo se na minber da sa njega govori. Čim je osjetio da ga je Vjerovjesnik ostavio, panj se rastužio, počeo plakati i jecati toliko da se skoro odvojio, sve od tuge za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Vjerovjesnik reče: ”Zar se ne čudite zbog čežnje ovog debla?” Ljudi mu priđoše, a čitava se džamija poče tresti zbog čežnje debla i brojnog plača. Vjerovjesnik je tada sišao, pogladio ga svojom rukom, zatim ga prislonio uza se, a ono poče jecati kao što jeca dijete kada se smiruje. Tada je rekao: ”Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, da mu nisam prišao, zbog tuge za Allahovim Poslanikom plakalo bi ovako sve do Sudnjeg dana!” Nakon toga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ovaj panj ukopa ispod njegovog minbera. Džabir je rekao: ”Ono je plakalo zbog spominjanja Allaha koje je slušalo.”[1]

Kazna za onoga koji je varao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem

Enes, radijallahu anhu, pripovijeda: „Jedan je čovjek bio kršćanin pa je primio islam i naučio (sure) El-Bekare i Ali Imran. Bio je Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, pisar objave, a onda se ponovo vratio u kršćanstvo i među sljedbenike Knjige koji ga veličaše i cijeniše. Diveći mu se, govorili su: ‘Ovo je čovjek koji je pisao za Muhammeda.’  On je imao običaj kazati: ‘Muhammed ne zna ništa osim ono što sam mu ja pisao.’ Nije prošlo mnogo vremena a Allah je učinio da mu se vrat slomi. Umro je pa su ga ljudi zakopali, ali ga je sutradan zemlja izbacila. Ljudi su rekli: ‘Ovo je djelo Muhammeda i njegovih drugova. Pošto je on pobjegao od njih, oni su iskopali našeg druga i izbacili ga.’ Zatim su mu ponovo iskopali dubok grob, ali ga je sutradan zemlja opet izbacila, a oni ponovo rekoše: ‘Ovo je djelo Muhammeda i njegovih drugova. Iskopali su našeg druga pošto je on pobjegao od njih pa su ga izbacili.’ I oni mu još jednom iskopaše i spustiše ga u zemlju najdublje što su mogli, ali ga je sutradan zemlja ponovo izbacila, i oni shvatiše da to nisu uradili ljudi, i ostaviše ga.“[2]

Osim ovih, još je mnogo dokaza, ajeta, jasnih znamenja i nadnaravnih djela – mudžiza, koje argumentiraju Vjerovjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, istinitost i Allahovu pomoć koja mu je neprestano bila ukazivana.[3]

No, možda će neko upitati: ”Sve ove mudžize bile su vezane za prijašnje događaje koje mi nismo mogli vidjeti. Ono što želimo jeste da vidimo savremenu mudžizu koja se u ovom trenutku može vidjeti golim očima. Da li danas, u ovom trenutku, postoje neke od ovih mudžiza?”

Odgovor je kratak: Da, postoje tri veličanstvena znamenja:

Prva mudžiza, to je plemeniti Kur’an! Zaista su mnogi primjeri koji dokazuju nadnaravnost Kur’ana, međutim, sažet ću ih u četiri kategorije:

  1. Nadnaravnost prilikom izvještavanja,
  2. Nadnaravnost vezana za neviđeno – gajb,
  3. Nadnaravnost u pogledu zakonodavstva,
  4. Naučna nadnaravnost Kur’ana.

O svakoj od navedenih kategorija napisana su brojna djela, o čemu nije prilika da detaljnije govorimo. Nadam se da ćemo o njima govoriti u posebnoj knjizi.

Druga mudžiza, to je Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, tradicija – sunnet. Primjeri nadnaravnosti sunneta su mnogobrojni, a među njih svakako ubrajamo: naučnu nadnaravnost sunneta u pogledu onoga što prethodno nije bilo otkriveno sve do našeg vremena, a hadisi koji o tome govore zaista su mnogobrojni, čak toliko da je formirana Međunarodna organizacija za naučnu nadnaravnost Kur’ana i sunneta koja je ogranak Rabite – Svjetske muslimanske lige.

Najčešće oblasti naučne nadnaravnosti su u medicini i njenim naukama, u naukama vezanim za astronomiju i istraživanja svemira, u naukama koje se bave istraživanjem Zemlje i mora, te u brojnim drugim naučnim oblastima. Broj naučnoistraživačkih studija mjeri se hiljadama, a sasvim je jasno da se sve te studije nisu mogle obuhvatiti u jednom kratkom vremenskom razdoblju, osim ako je njihov izvor Allahova objava. U vezi toga govorit ćemo u posebnom poglavlju.

Treća mudžiza veže se za bunar Zemzem. Primjeri nadnaravnosti Zemzema su brojni, a među njima su sljedeći:

1)      Dugotrajnost njegovog postojanja, jer je iskopan još za vrijeme života Ibrahima El-Halila, alejhis-salatu ves-selam, i još uvijek postoji, iako period opstojnosti drugih bunara najčešće ne prelazi prosjek od pedeset godina nakon čega oni potpuno presuše.

2)      Obimnost protoka njegove vode, s obzirom na to da ona neprestano izvire i izlazi u velikim količinama, što je nepoznanica kada su u pitanju drugi bunari.

3)      Brojnost onih koji je piju. Možda će neko pomisliti: ”U odnosu na mali broj onih koji je koriste, to je velika količina vode!?” Odgovorit ću da je ovakva konstatacija potpuno pogrešna. Naprotiv, u čitavom svijetu ne postoji neki bunar sličan Zemzemu iz kojeg pije toliki broj ljudi. Ta, broj hadžija svake godine nadmašuje cifru od tri miliona, a tom broju je približan broj klanjača koji tu budu prisutni u vrijeme mjeseca ramazana. Također, godišnji broj posjetitelja Mekkanskog harema nadmašuje već spomenutu brojku, a svi oni koriste i piju vodu sa njegovog vrela, pa čak je i donose svojim domovima. Osim toga, zemzem voda se organizirano distribuira u Medinski harem, a formirane su i fabrike za flaširanje i izvoz zemzema na svjetskoj razini. Uprkos tome, broj njenih korisnika se ne smanjuje, čak štaviše, neprestano se povećava.

4)      Suprotstavlja se prirodnim zakonitostima, jer se izvori ne javljaju u pustovitim i pješčanim predjelima.

5)      Vrelina mjesta u kojem izvire. Mekka se ubraja među najtoplije gradove svijeta tokom čitave godine, i u takvom klimatskom ambijentu neshvatljivo je da bunari budu dugotrajni. Logično je da oni brzo presuše.

6)      Nepostojanje porijekla njenog vrela, s obzirom da u neposrednoj blizini ne postoji neka rijeka ili more. Uzgred recimo i to da su kiše u Mekki rijetka pojava, pa i pored toga, zemzem voda ne presušuje.

7)      Ljekovitost za mnoge bolesti. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio bi zemzem u posudama i mješinama.Njime bi polijevao po bolesnicima i pojio ih.[4] O zemzem vodi je, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Lijek je za bolest!”, o čemu ćemo govoriti. Broj onih koji su se izliječili zemzemom toliko je brojan u svakoj generaciji da čak dostiže stepen neporecivog ubjeđenja kod muslimana (ar. et-tevatur).

8)      Onaj ko redovno pije zemzem, nema potrebu za hranom.

U hadisu gdje se spominje priča o prelasku na islam Ebu Zerra, radijallahu anhu, a koju je zabilježio imam Muslim, navodi se: „…Upitao ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Kada si došao ovdje?’ Rekao sam: ‘Ima već trideset dana i noći’ Upitao je: ‘Ko te je hranio?’ Rekao sam: ‘Nisam imao nikakve hrane osim zemzem vode koju sam pio, pa sam se i udebljao, a i sala sam dobio na stomaku a da nisam osjetio nikakvu glad niti nemoć.’ Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:  ‘Ta voda je doista berićetna i zasićuje kao i hrana!’“[5]

Prenosi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Najbolja voda na zemljinoj površini je zemzem voda. Ona zasićuje kao i hrana i lijek je od bolesti. A najgora voda na zemljinoj površini je voda iz doline Berhut na ostacima Hadrmevta, poput je noge veoma otrovnih gmizavaca, osvane izvirući, a omrkne bez imalo traga vlažnosti.’“[6]

Od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Nazivali smo ga ‘zasićujući’ (tj. zemzem) i u njemu smo imali divnog pomagača za svoje porodice.“[7]

Nakon što je naveo predanje od Džabira, Ibnul-Kajjim[8], Allah mu se smilovao, rekao je: ”Nevjerovatne stvari sam doživio, i ja i drugi, u liječenju zemzemom. Ovom vodom sam se liječio od nekoliko bo­lesti i ozdravio sam Božijom voljom. Vidio sam ljude koji su skoro pola mjeseca, pa i više, živjeli samo od zemzema, ne osje­tivši glad. Obavljali bi tavaf poput svih drugih ljudi. Jedan čovjek me obavijestio da je najvjerovatnije četrdeset dana koristio isključivo zemzem, a bio je u tolikoj snazi da je nesmetano mogao imati odnos sa svojom ženom, konstantno postiti i tafaviti oko Kabe.”

9)      Dove koje prouči onaj koji pije zemzem su kabul – primljene.

Od Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Zemzem voda je za ono za što se pije!’“[9]

Ibn Hadžer je rekao: „U jednom dijelu predanja Muslim je zabilježio ‘zasićuje kao i hrana’, a u istom lancu prenosilaca kao što je zabilježen kod Muslima, Et-Tajalusi je još dodao ‘lijek je od bolesti’. U ‘El-Mustedreku’ je zabilježen merfu’-hadis od Ibn Abbasa, u kojem je navedeno: ‘Zemzem voda je za ono za što se pije.’“[10]

Prvaci naših ispravnih prethodnika postupali su u skladu sa značenjem ovog hadisa. Od Suvejda ibn Seida, Allah bio sa njim zadovoljan, prenosi se da je rekao: „Vidio sam Abdullaha ibnul-Mubareka u Mekki kako je prišao Zemzemu, natočio vodu u posudu, pa se okrenuo prema Kabi i rekao: ‘Allahu moj, Ibn Ebil-Mavali nam je prenio od Muhammeda ibnul-Munkedira, a on od Džabira da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Zemzem voda je za ono za što se pije.’ Ovo sad pijem zbog žeđi na Sudnjem danu’, pa ju je popio.“[11]

Ed-Dejnuri je zabilježio u svom djelu „El-Mudžalese“ predanje od El-Humejdija koji je rekao: „Bili smo kod Ibn Ujejne kada je došao neki čovjek i upitao: ‘Ebu Muhammede, da li je vjerodostojan onaj hadis koji si nam pričao o zemzem vodi?’ On reče: ‘Jeste.’ On mu reče: ‘Doista sam maločas popio zemzem zbog želje da mi ispričaš stotinu hadisa!’ ‘Sjedi’, reče mu Ibn Ujejne i ispriča mu stotinu hadisa.“[12]

Ova činjenica je već davno isprobana i još uvijek ljudi koriste priliku da pri pijenju zemzema uče dove, pa im one bivaju uslišane.

 

Nastaviće se inšallah

Iz knjige: Neporecivi argumenti o istinitosti Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva

AUTOR:

dr. Abdul-Muhsin bin Zebn el-Mutajri

PRIJEVOD:

Smail Handžić

 

 


[1] El-Buhari od Ibn Omera, 3390, i od Džabira, 3392. Hadis je zabilježio i Et-Tirmizi od Ibn Omera, 505. Nakon toga je kazao: ”Na istu temu prenosi se od Enesa, Džabira, Sehla ibn Sa’da, Ubejja ibn Ka’ba, Ibn Abbasa i Ummu Seleme.”

[2] Muttefekun alejhi. El-Buhari, 3421. Muslim, 2781.

[3] Neki naši savremenici porekli su ove mudžize, pa sam njima posvetio poseban odgovor u dodatku na kraju ove knjige.

[4] „Es-Silsiletus-sahiha“ od Albanija, 2/572.

[5] Muslim, 2473.

[6] „Es-Silsiletus-sahiha“, od Albanija, 3/45.

[7] „Es-Silsiletus-sahiha“, od Albanija, 6/419.

[8] „Zadul-me’ad“, 3/192 – egipatska štampa.

[9] Ahmed, 14435. Ibn Madže, 3062. Šejh Albani je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim u djelu „Irva’ul-galil“, 4/320. Pogledati: „Izaletud-dehši vel-vellihi anil-mutehajjiri fi sihhati hadisi ma’u zemzeme lima šuribe lehu“ od Muhammeda ibn Idrisa el-Kadirija, sa naučnom valorizacijom Zuhejra Šaviša i ocjenama hadisa od Muhammeda Nasiruddina el-Albanija, izdavačke naklade El-Mektebul-islami iz Bejruta, prvo izdanje, 1414. h., odnosno 1993. godine po gregorijanskom kalendarskom računanju.

[10] Nakon toga je Ibn Hadžer kazao: ”Prenosioci ovog hadisa su pouzdani, ali se desilo razilaženje u pogledu irsala i vasla ovog predanja do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Irsal je najprihvatljivije mišljenje, a hadis ima i jedan drugi potkrepljujući hadis od Džabira koji je znatno poznatiji od njega, a zabilježili su ga Eš-Šafi’ i Ibn Madže i svi prenosioci su mu pouzdani osim Abdullaha ibn El-Mu’emmila el-Mekkija. El-Ukajli je spomenuo da ga jedini on prenosi, međutim, on se navodi i u drugim predanjima kod El-Bejhekija sa lancem prenosilaca preko Ibrahima ibn Tahmana, i sa lancem prenosilaca preko Hamze ez-Zejata. Obojica prenose hadis od Ebu Zubejra ibn Seida, a on od Džabira. U djelu „Feva’idul-mukri“ navodi se sa lancem prenosilaca preko Suvejda ibn Seida, a on od Ibnul-Mubareka, a on od Ibn Ebi el-Mevalija, a on od Ibnul-Munkedira, a on od Džabira. Ed-Dimjatijj tvrdi da je on na stepenu sahiha, a to je tačno uzmu li se u obzir svi prenosioci hadisa mimo Suvejda, jer iako je Muslim od njega bilježio predanje, on je poznat po tome što je brkao i vrijeđao, te što se izdvojio sa svojim prenosiocima u odnosu na druga ista vjerodostojna predanja (šaz). Zabilježeno predanje je od Ibnul-Mubareka, a on od Ibnul-Mu’emmila, i povodom toga sam sabrao čitav svezak, a Allah najbolje zna!” (Fethul-Bari, 5/302).

[11] „Et-Tergibu vet-terhib“ od El-Munzirija, Kitabul-hadždž, 1/188.

[12] Pogledati: „Irva’ul-galil“ od Albanija, 4/330. Šejh je ovu priču ocijenio slabom.