Fikh

”Neka se onaj koji je džunup ne kupa u stajaćoj vodi.”

367views

Piše: Mr. Semir Imamović
Ovaj hadis potvrda je i sveobuhvatnosti islamskog vjerozakona (Šerijata) i njegovog zadiranja u sve pore ljudskog života, suprotno mišljenju onih koji su opseg važenja islamskih propisa i načela sveli u najmanju moguće okvire, smatrajući da je njegova jedina svrha i funkcija uređenje čovjekovog personalnog odnosa prema Bogu, dok su svi ostali aspekti ljudskog života prepušteni ljudima da ih oni uređuju po vlastitom izboru, želji i prohtjevima

Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Neka se onaj koji je džunup ne kupa u stajaćoj vodi.”
Ocjena hadisa
Hadis je vjerodostojan. Zabilježio ga je Muslim u ”Sahihu”, Knjiga o čistoći, Poglavlje ”Zabrana kupanja u stajaćoj vodi”, br. 283.

Opća pravna pitanja
Islamski vjerozakon (propisi) je koncipiran tako da, između ostalog, vodi brigu o ljudskom zdravlju kao neodvojivom dijelu cjeline koja se zove ljudski život, onome što ga jača i održava u najoptimalnijem stanju, i spriječava i zabranjuje sve ono što mu šteti, što ga slabi, narušava i umanjuje njegovu funkcionalnost. Jedan u nizu dokaza koji to potvrđuje je navedeni hadis. Najblaža negativna posljedica kupanja osobe koja je džunup u stajaćoj vodi jeste da će voda izgubiti na svojoj prirodnoj formi, poprimit će neugodan miris i karakteristike zbog kojih će i samo njeno korištenje biti dovedeno u pitanje. Pretpostavimo situaciju da je to jedina voda koju stanovnici nekog područja ili domaćinstva imaju na raspolaganju, kolika će im šteta time biti nanešena? Ne samo u zdravstvenom, nego i egzistencijalnom pogledu. Izuzev ovog Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, eksplicitnog iskaza, koji akcentira važnost prevencije u očuvanju i zaštiti ljudskog zdravlja, a samim time i života, postoje i brojni drugi iskazi (kur’anski i hadiski) koji na direktan ili indirektan način promovišu zdrav život i zaštitu ljudskog zdravlja kao jedne od najvećih vrijednosti, kao što su riječi Uzvišenog: ”O vjernici, jedite ukusna djela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate! On vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo.” (1); i riječi: ”I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.” (2), kao i riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Kada se neko od vas probudi iz sna, neka ne kvasi svoje ruke u posudi, dok ih ne opere tri puta, jer ne zna gdje ih je, tokom spavanja, držao.”  (3)i sl.

Ovaj hadis potvrda je i sveobuhvatnosti islamskog vjerozakona (Šerijata) i njegovog zadiranja u sve pore ljudskog života, suprotno mišljenju onih koji su opseg važenja islamskih propisa i načela sveli u najmanju moguće okvire, smatrajući da je njegova jedina svrha i funkcija uređenje čovjekovog personalnog odnosa prema Bogu, dok su svi ostali aspekti ljudskog života prepušteni ljudima da ih oni uređuju po vlastitom izboru, želji i prohtjevima. Štaviše, takvo mišljenje u sebi nosi primjese parcijalizacije vjere ili kur’anskim žargonom kazano ”nevjerovanja (odbacivanje) u jedan dio Knjige”, zbog kojeg je Uzvišeni Allah ukorio jevreje, koji su suprotno načelima Knjige, koja im je data, a boreći se na protivničkoj strani, kao saveznici arapskih plemena, jedni druge ubijali, iz zavičaja njihova izgonili, i jedni drugima zaplenjivali kompletnu imovinu, a zatim su, sukladno prinicpima Tevrata, otkupljivali jedne druge iz zarobljeništva.  (4)Uzvišeni, u tom smislu, veli: ”I kada smo od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima nećete prolijevati i da jedni druge iz zemlje vaše nećete izgoniti, vi priznajte da je tako i svjedoci ste, vi ipak jedni druge ubijate, a pojedine od vas iz zavičaja njihova izgonite – pomažući jedan drugom protiv njih, čineći i grijeh i nasilje; a ako vam kao sužnji dođu, vi ih otkupljujete, a zabranjeno vam je da ih izgonite. Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! Onoga od vas koji čini tako stići će na ovome svijetu poniženje, a na Sudnjem danu bit će stavljen na muke najteže. – A Allah motri na ono što radite. To su oni koji su život na ovome svijetu pretpostavili onom na onom svijetu, zato im se patnja neće olakšati niti će im iko u pomoć priteći.” (5) Ovome treba dodati da Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, na nekoliko mjesta u Kur’anu naglašava da je Kur’an objavljen kao pojašnjenje za svaku stvar, te da upućuje (ukazuje) na ono što je najbolje i najispravnije, ne dajući pri tome detaljnije obrazloženje o tome koja su to pitanja i oblasti za koja on nudi najbolja i najadekvatnija rješenja i uputstva, što se može i mora tumačiti kao općenitost kur’anske poruke, i da ona nije ograničena na određeni životni aspekt. U ovom kontekstu treba posmatrati i riječi Ebu-Zerra, radijallahu ‘anhuma: ”Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je umro, a iza njega je ostao nauk o svemu što nas je interesovalo, pa čak i o ptici u zraku.”  (6)

Za teoretičare šerijatskog prava (ar. usulijjun) ovaj hadis je interesantan i zbog toga što otkriva drugu stranu zabrane (ar. en-nehj), odnosno njenu blažu formu, koja se, kao što je to u ovom slučaju, može razumijeti iz samog konteksta ili prilike u kojoj je izrečena. Naime, osnova je, kada su kur’anske i hadiske zabrane u pitanju, da se njima imperativno (ketegorično) nalaže ustezanje od djela (postupka ili riječi) uz kojeg su spomenuti, ali se može ovisno o kontekstu, ili indicijama (pomoćnim činjenicama), protumačiti i kao niži (blaži) stepen zabrane, tj. kao  pokuđeno djelo (mekruh), čije izostavljanje Zakonodavac traži ali ne u formi imperativa, kao što je to slučaj sa zabranama koje nemaju izričit (dominantan) obredoslovni karakter, ili kojima se definišu pravila ponašanja prilikom obavljanja (vršenja) svakodnevnih radnji i potreba (fiziološka potreba, higijena, čistoća, zdravlje, pristojno i uljudno ponašanje i sl.). U vezi s ovim islamski pravnici nemaju jedinstven stav.  (7)

Propisi
1. Da li je zabrana, spomenuta u ovom hadisu, kategorične ili sugestivne naravi, tj. da li se njome spomenuto djelo (kupanje džunupa u stajaćoj vodi) izričito zabranjuje ili se samo želi ukazati na njegovu neprikladnost (nedoličnost), bez posebnih imperativnih tendencija? Na ovo pitanje, dobrim djelom, već smo odgovorili u prethodnoj stavci. Koje od dva mišljenja ćemo odbarati, ovisi o tome koje teoretsko stanovište uzimamo kao mjerodavno: ako je to stanovište onih koji prave razliku između zabrana obredoslovne naravi i onih koji to nisu, onda ćemo odbrati mišljenje po kojem je spomenuto djelo pokuđeno, ali ne i strogo zabranjeno, u suprotnom, smatrat ćemo ga strogo zabranjenim (haramom). Bilo kako bilo, minimum oko kojeg se slažu islamski pravnici jeste da se kupanje džunupa u stajaćoj vodi protivi pravilima pristojnog i uljudnog ponašanja, te ga kao takvog treba izbjegavati i na njega upozoravati.
2. Dozvola kupanja u tekućoj vodi, bilo da se radi o stalno tekućoj vodi (rjekama, bujicama) ili vodi koja je privremeno zaustavljena s određenom namjerom (rezervoari vode namjenjeni za navodnjavanje). Također, sasvim je svjedeno da li se radi o kupanju nakon džunupluka, obredoslovnom  (8)ili uobičajenom kupanju.
3. Džunupluk (dženabet) je stanje pravne nečistoće, izazvano spolnim kontaktom ili izlaskom sjemena usljed spolnog nadražaja, u snu ili na javi, a koje biva zaprekom za obavljanje vjerskih dužnosti i bogougodnih djela, čija ispravnost ovisi o fizičkoj ili pravnoj čistoći, kao što su namaz, učenje Kur’ana, doticanje mushafa, boravak u džamiji, obavljanje tavafa i sl. I u prvom i u drugom slučaju, i kada je uzrok džunupluka spolni kontakt, pri kojem nije nužno da se desi izlazak sjemena, i kada je uzrok džunupluka izlazak sjemena, obavezno je kupanje.  (9(Nešto više riječi o ovome bit će kasnije.

Bilješke:

1 – Prijevod značenja, El-Bekare, 172., 173.
2 – Prijevod značenja, El-E’raf, 31.
3 – Muttefekun ‘alejhi, Buharija, 162., Muslim, 278.
4 – El-Misbahul-munir fi tehzibi tefsir ibn kesir, Safijurrahman el-Mubarekfuri, 75.
5 – Prijevod značenja, El-Bekare, 84. – 86.
6 – Ahmed, 5/153., Tajalisi, br. 479. U njegovom lancu se nalazi osoba čije ime nije spomenuto. Prenijeli su ga, također, Bezzar, kao što se navodi u ”Kešful-estar”, br. 147., Ibn Hibban, br. 65, Taberani, br. 1647. Rekao je Hejsemi u ”Medžmeu’-z-zevaidu, 8/264.: ”Prenosioci koje je naveo Taberani u svojoj verziji spadaju u grupu prenosilaca čiji hadisi su zabilježeni u ”Sahihu”, osim Abdullaha el-Mukrija, a i on je povjerljiv prenosilac.”
7 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/69.
8 – Kupanje petkom, za bajrame, prije oblačenja ihrama na hadžu, i sl.
9 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/71.

Saff, br. 286.