Aktuelno

Nećemo pare, hoćemo slobodu i pravedne vladare!

289views

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Reci: “O Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro, Ti, uistinu, sve možeš!” (Ali Imran, 26.).  Ako se teroristički napad na WTC u New Yorku, 11. septembra 2001. godine, smatra događajem koji je najavio ulazak čovječanstva u novu eru poslije koje više ništa neće biti isto, onda se aktuelne narodne revolucije u arapskim državama i rušenje diktatorskih režima mogu smatrati nastavkom dešavanja “čuda” u 21. stoljeću, i te revolucije će vjerovatno imati veći značaj i dalekosežnije posljedice i od samog 11. septembra. Zašto? Zato što će rušenjem diktatorskih režima u arapsko-islamskom svijetu biti srušeni fosilni ostaci i posljednji preživjeli oblici zapadnog kolonijalizma i hegemonije nad islamskim svijetom, a njihovo rušenje će izazvati tektonska pomjeranja na svjetskoj političkoj sceni i dovest će do potpunog zaokreta u odnosima snaga između dominirajućeg “kršćanskog” Zapada i inferiornog “islamskog” Istoka. Naime, iako je kolonijalistička čizma davno napustila tlo Bliskog Istoka, kolonijalizam je u arapskim zemljama sve do danas preživio u obliku državno-političkih ideologija koje su nametnute od strane Zapadnih sila. I pored toga što je postkolonijalistički utjecaj bio posredan, on je prodro u sve sfere muslimanskog društva, jer su marionetske vlade u arapskim državama, oličene u raznoraznim diktatorima i tiranima, radile za kolonijaliste i njihove ciljeve, bolje nego oni sami. No, hvala Allahu, došlo je vrijeme kada arapski diktatori konačno odlaze na smetljište historije i pred snagom narodne revolucije izgledaju kao otpaci i mulj koji nabujala rijeka nosi. Iako Amerika i ostale Zapadne države, zvanično podržavaju arapsku narodnu revoluciju, oni, ispunjeni mržnjom i bijesom, grizu svoje prste od muke, zbog odlaska tih diktatora, jer su preko njih efikasno i bezbolno ostvarivali svoje imperijalističke ciljeve. Jer, ako su mnogi Arapi i vjerovali američkim parolama o demokratiji, ljudskim pravima i slobodama, nakon američke okupacije Iraka i Afganistana, vjerovatno više ni jedan Arap u to ne vjeruje, niti u Americi i njenim Zapadnim saveznicima vidi ikakve oslobodioce od diktature i tiranije. Naprotiv, oni su potpuno svjesni i uvjereni da bi dolazak američkih trupa na tlo bilo koje arapske države značio pretvaranje te države u  novi Guantanamo i Abu Grayb, te sijanje smrti i pustoši.

Kad kraljevi odriješe kesu
Arapska narodna revolucija na površinu je izbacila i razotkrila mnogo toga što su diktatori decenijama vješto skrivali. No, jedna stvar je posebno došla do izražaja i ona ovih dana kruži svjetskim medijima kao ekskluzivna vijest nad kojom se ljudi istovremeno čude i zgražavaju. To je vijest o basnoslovnom bogatstvu arapskih diktatora koje su pokrali od svog naroda, a koje im sada izdašno nude, samo da sačuvaju vlast. Naime, kada su predsjednici, kraljevi i emiri arapskih zemalja, nakon svrgavanja tuniskog diktatora Ben Alija, shvatili da bi se, po domino efektu, i njima moglo desiti nešto slično i da bi mogli izgubiti vlast, onda su se poput utopljenika pokušali uhvatiti za slamku spasa. Ta slamka spasa bila je pokušaj kupovine vlastitog naroda. Tako je, naprimjer, saudijski kralj Abdullah obećao svom narodu ni manje ni više nego 35 milijardi dolara za rješavanje stambenih pitanja, popravljanja socijalnih prilika i obrazovanja porodica slabijeg materijalnog stanja. Sličnu stvar je ponudio i Ben Ali prije nego je svrgnut s vlasti, da bi nakon toga pobjegao iz svoje države sa milijardama dolara i tonom ipo zlata, dok je egipatski diktator na svoj konto stavio 70 milijardi dolara, narodnog novca. Ako se prisjetimo da je vanjski dug bivše SFR Jugoslavije iznosio oko 24 milijarde dolara, onda će nam biti jasno o kakvom se bogatstvu i kakvoj pljački radi. Bogatstvo libijskog tiranina, Muamera Gadafija, čak je skoro duplo veće od Mubarakovog i procjenjuje se na nekih 120 milijardi dolara, a islamski aktivisti u Kuvajtu su, kao jedan od razloga traženja smjene kuvajtskog premijera i aktuelne vlade, naveli i to da je on u toku svog dugogodišnjeg mandata potrošio 320 (trista i dvadeset) milijardi dolara, a da ni minimum državnih planova i projekata nije realizirao i nikome račun nije polagao. Dakle, jedni su pokrali stotine milijardi, drugi obećavaju svom narodu desetine milijardi samo kako bi sačuvali “mir” u kući i ostali na vlasti. To su zvanične informacije, a samo Allah zna sa koliko novca raspolažu arapski vladari, dok su sada spremni odriješiti kesu i ponuditi narodu toliki novac samo da ne dižu bune. Ova gorka istina o ponašanju arapskih diktatora prema svom narodu i državi, odnosno narodnom bogatstvu, nudi odgovor na pitanje koje muslimani sebi postavljaju od pada hilafeta, pa do danas, a ono glasi: “Zašto muslimani nazaduju a drugi napreduju?” Sada je postalo jasno da su glavni problem arapsko-islamskog svijeta i kočnica njihovom napretku bili pohlepni diktatori koji su svoj autoritet i moć željeli ovjekovječiti kroz tiraniju nad vlastitim narodom i stavljanjem svih državnih potencijala i resursa pod svoju kontrolu i u službu ličnih interesa. I dok su vlade i vladari zapadnoevropskih i američkih država ulagali novac u ekonomski razvoj, u vojsku i naoružanje, u naučno-tehnički napredak, u obrazovanje i popravljanje socijalnih prilika i životnog standarda svojih građana, svjesni da ako je narod zadovoljan, ako živi u slobodi, ako se poštuju njegova prava i ako građani napreduju, napreduje i država, i obrnuto, ako je narod nezadovoljan, potlačen i ako je opća društvena slika slaba, mora i država slabiti. Umjesto toga, vladari u muslimanskim državama maksimalno su tlačili svoj narod, oduzimajući im i ugrožavajući temeljna ljudska prava, i kradući njihovo bogatstvo da bi napunili svoje džepove. Umjesto u razvoj države i opći napredak, oni su novac uzimali sebi i trošili ga na orgijanje, raskošan život, igru i zabavu, dok je narod živio u sveopćoj bijedi. Arapski diktatori su vodili računa o svom narodu i državi onoliko koliko je to nekada činio abbasijski halifa El-Emin, koji je u povijesti islama ostao upamćen po svojoj nepismenosti i zatucanosti, ali i po raskošnom životu i nebrigi za svoje podanike. Između ostalog, historičari su zabilježili i ovu (ne)zgodu iz njegovog vladarskog života. Naime, dok je Tahir el-Huzai, s vojskom koja je podržavala Eminovog brata El-Me’muna, napadao Bagdad i opsjedao halifin dvorac, za to vrijeme halifa El-Emin je sa svojim slugom Kevserom lovio ribu na Tigrisu. Kada je jedan od njegovih dvorjana došao da ga obavijesti o alarmantnom stanju u prestonici, halifa se izderao na njega, rekavši mu: “Bježi tamo! Moj sluga Kevser je već upecao dvije ribe, a ja još ni jednu, i još si došao da mi smetaš!” No, za razliku od halife El-Emina, čija vlast je vrlo kratko trajala, današnji arapski diktatori se već decenijama poigravaju sa svojim narodima i uništavaju njihove države i bogatstvo. A muslimanske države raspolažu sa tolikim bogatstvom i takvim resursima da bi bez ikakvih problema mogle i morale imati vodeću ulogu u svijetu u svim naučnim oblastima i svim sferama društvenog života. Da tako ne bude, pobrinuli su se arapski diktatori koji sada pokušavaju kupiti svoj narod kako bi ih ubijedili da im žele dobro i da će ispraviti svoje greške.

Sloboda se ne može kupiti novcem
Zbog svega navedenog, nećemo pogriješiti ako kažemo da je nedostatak istinskih vođa i pravednih vladara, jedan od najvećih problema islamskog ummeta danas i strateško pitanje kojim se muslimani moraju hitno i ozbiljno pozabaviti. Sa stajališta islama uspostava pravedne vlasti je od fundamentalnog značaja za zajednicu i njen opstanak. Pravedan vladar upravlja lađom života i, uz Allahovu pomoć, spašava je od mogućih valova i iskušenja i svega onoga što bi joj moglo naštetiti. On služi narodu i njihov je uzor. Zato ga narod voli, poštuje i slijedi. Mahled ibn Kajs prenosi da su halifi Omeru kao ratni plijen predate Kisrini: sablja, topuz, i kraljevski pojas, pa je tom prilikom Omer, r.a., rekao: “Znajte da narod ove stvari predaje ljudima od povjerenja.” Nakon toga, Alija, r.a., rekao mu je: “Omere, ti si pošten, pa ti je i narod pošten.” (Ibn Asakir, Muhtesar tarih Dimešk, 6/39.)
A taj pravedni i pošteni halifa Omer je, obraćajući se jedanput stanovnicima jedne islamske pokrajine, rekao: “Znajte da vam ja ne šaljem namjesnike da vas tuku niti da vam otimaju imetke, već ih šaljem da vas podučavaju vašoj vjeri i da pravedno dijele ono što vam pripada.”

Kada je Ebu Bekr, r.a., izabaran za halifu, obratio se ashabima ovim riječima: “O ljudi, ja sam izabran za vašeg vođu, što ne znači da sam bolji od vas. Ako budem činio dobro, pomozite me u tome, a ako pogriješim ispravite me. Istinoljubivost je emanet, a laž je izdaja.  Najslabiji od vas kod mene je najjači sve dok ne ostvari svoje pravo, a najjači među vama je najslabiji kod mene, sve dok, uz Allahovu pomoć, ne vrati pravo onome od koga ga je uzeo.” (Es-Suhejli, Er-Revdatu el-enf, 4/450)
Allah, dž.š., voli pravdu i pravedne vladare, i zbog pravde koju uspostavljaju u društvu spušta bereket na zemlju.
U djelu Hilyetul-evlija spominje se predaja u kojoj stoji da je u vrijeme pravednog halife Omera ibn Abdul-Aziza, jedan čovjek naišao pored čobana koji je čuvao ovce među kojima je vidio više od trideset pasa, pa je začuđeno upitao: “Šta će ti toliki psi, dosta ti je jedan da čuva ovce?” Odgovorio je: “Zar ne vidiš da su ovo vukovi, a ne psi.” Čovjek je onda upitao: “Tako ti Allaha, od kada su to vukovi postali prijatelji ovcama?” Tada mu je čoban rekao: “Čovječe, kada je glava zdrava zdravo je i ostalo tijelo.” Dakle, kada vladar bude pravedan, pošten i bogobojazan, Allah, dž.š., spušta Svoju milost na narod i čak sprječava životinje i zvijeri da jedne drugima čine zulum.

A na zahtjev Omera ibn Abdul-Aziza, da mu opiše pravednog vladara, Hasan Basri, r.a., mu je napisao sljedeće: “Vođo pravovjernih, znaj da je Allah učinio pravednog vladara čuvarem koji ispravlja ono što drugi žele da iskrive, učinio ga je pravdom protiv svakog nasilnika, snagom u koju se mogu pouzdati slabi i obespravljeni i pribježištem svakom ucviljenom i ožalošćenom. Vođo pravovjernih, pravedan vladar je poput pouzdanog pastira koji se brine za svoje stado. On je blag i plemenit prema njemu, trudi se da mu pronađe najbolju ispašu, čuva ga od divljači, u vrijeme ljetne žege pronalazi mu hladovinu, a u vrijeme zime sigurno sklonište od hladnoće. Vođo pravovjernih, pravedan vladar je za svoje podanike poput brižnog i savjesnog oca za svoje dijete, odgaja ga i pazi dok je malo, a podučava i školuje kada poraste. Obezbjeđuje mu ono što mu je potrebno za život i trudi se da mu ostavi što više imetka poslije svoje smrti kako bi ga učinio neovisnim od drugih ljudi. Vođo pravovjernih, pravedan vladar je poput brižne majke prema svom djetetu, koja ga s mukom nosi i u bolu rađa, koja uz njega provodi besane noći, koja je sretna kada je ono zdravo, a neizmjerno tužna kada je bolesno. Vođo pravovjernih, pravedan vladar je zaštitnik siročadi i blagajna siromaha. On je poput srca među ostalim organima, ako je ono zdravo i ispravno, ispravni su i ostali organi, a kada se srce pokvari, i ostali organi se pokvare.  Vođo pravovjernih, ne ponašaj se prema onome što ti je Allah povjerio poput sluge kojem je njegov gospodar povjerio imetak i porodicu, pa mu je on upropastio imetak, osiromašio i razorio porodicu. Sjeti se smrti i onoga što dolazi nakon nje. Znaj da te čeka mjesto koje je drugačije od onoga na kojem si sada, a u kojem ćeš dugo boraviti i kojem će te prijatelji samog ostaviti. Ne sudi među ljudima kao što neznabošci sude i ne idi stopama zulumćara. Ne daj vlast oholim i osornim nad slabim ljudima, jer oni prema njima neće poštovati ni ugovore ni rodbinske veze, a ti ćeš u tom slučaju nositi njihove i svoje grijehe, njihovo i svoje breme. Ne gledaj u svoju snagu i moć danas, već gledaj u svoju nemoć sutra kada ti smrtne muke dođu i kada budeš stao pred Allaha u prisustvu meleka i poslanika.
Šaljem ti ovo pismo i savjete kao što bi prijatelj poslao bolesnom prijatelju najbolji lijek koji će mu pomoć da što prije ozdravi.” (Ibn Abdu Rabbeh, El-Ikdu-l-ferid, 9. str.)

Eto, takve vođe želi arapski narod i na putu ostvarenja tog cilja niko ih, uz Allahovu pomoć, ne može zaustaviti. Jer, nije tačno da samo gladni stomaci pokreću revolucije. Arapski narod je pokazao da je spreman da trpi glad, ali nije spreman više ni jedne sekunde da trpi zulum, nepravdu i potlačenost, i njihovu slobodu niko ne može kupiti novcem, ma koliko za nju nudio.

Saff, br. 288.