Aktuelno

Najviše se za svoj ummet bojim pokvarene uleme

444views
Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah je u Kur’anu objavio: ”Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” U ovom ajetu Allah dž.š. se obraća najučenijem čovjeku i Svom posljednjem Poslaniku i upozorava ga da nipošto i nikada ne govori o onome što ne zna. Iako Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, to nikada nije ni činio, na ovaj način Kur’an zapravo šalje poruku svim muslimanima do Sudnjeg dana i uči ih kako se trebaju odnositi prema nauci i znanju općenito, a prema znanju koje je Allah objavio, posebno. Jer, najveća laž je da čovjek slaže na Allaha i pripiše Mu ono što On nije objavio i rekao. Za očekivati je da onaj kome Allah podari istinisko znanje, bude ospskrbljen i bogobojaznošću, a ko je opskrbljen bogobojaznošću on se boji da kaže o Allahu i vjeri koju je objavio ono što ne zna i za šta nema jasnih dokaza.  Koliko je ta osobina važna i koliko zapravo ističe ljudsku veličinu i njegovu moralnost, svjedoči i sljedeća priča. Naime, Arapi su  u vremenu džahilijjeta odlazili mudracu koji se zvao Amir ibn Darb El-Advani i tražili da im on riješi međusobne sporove i da odgovori na delikatna pitanja i probleme koje sami nisu mogli riješiti.  Tako je jedanput kod njega došla skupina Arapa iz jednog plemena i iznijela mu svoj problem, rekavši:  ”Amire, mi smo u našem plemenu otkrili čovjeka dvospolca  pa smo se našli u dilemi kako da postupimo sa njim po pitanju nasljedstva (u predislamsko doba žene nisu nasljeđivale svoje roditelje i rođake ). Možeš li nam dati odgovor kako da postupimo i kako da tog dvospolca tretiramo?” Međutim, Amir nije mogao odmah dati odgovor nego je o tom problemu i pitanju razmišljao 40 dana i nije ga uspio riješiti. Na svu sreću, on je imao robinju koja se zvala Suhejla koja mu je čuvala ovce. Četrdeseti dan, vidjevši ga tako zabrinutog, Suhejla mu je rekla: ”Amire, reci mi u čemu je problem i šta te toliko zabrinulo?” On joj je ljutito rekao: ”Idi čuvaj ovce, nemaš ti pojma o ovom problemu.” No, ona je bila uporna u svom zapitkivanju i on joj je na kraju ispričao u čemu je problem,  na što je ona rekla: ”Pa to i nije neki problem. Neka samo vide na koji polni organ mokri, da li na muški ili ženski, i to će im dati odgovor na pitanje je li muško ili žensko.” Sretan zbog tog odgovora, Amir je uzviknuo: ”Svaka čast, Suhjela! Ti si riješila ovu zagonetku koja me je bila u brige bacila.” Komentirajući ovu priču, imam Evzai, rekao je: ”Amir je bio idolopoklonik i nije se bojao džehennemske vatre niti se nadao džennetskoj nagradi, ali je i pored toga ostao četrdeset dana da razmišlja o postavljenom pitanju, kako ne bi dao pogrešan odgovor. Pa, šta reći za muslimana koji vjeruje u Allaha i nada se džennetskoj nagradi i strahuje od vatre, a o vjeri govori bez dokaza i po svome hiru.”
 
Teolog koji govori po hiru svome
E, upravo je po svome hiru govorio profesor dr. Rešid Hafizović, u svom posljednjem intervjuu u Oslobođenju od 31.07. 2010., dok je svoje krivorijeke kazivao u pero novinarki koja je od glave do pete pokrivena ”domaćim, bosanskim šalom” islamofobije. Zanimljivo je i nadasve indikativno to da se on kao akademik i univerzitetksi profesor, vrlo rijetko pojavljuje i oglašava u javnosti, osim kada po narudžbi daje intervjue za islamofobične novine i časopise, poput Oslobođenja, Dana i sl. Pa, krenimo redom. Iako tvrdi da se nakon terorističkog napada u Bugojnu osjećao očajno i nesretno, ne možemo se oteti dojmu, a to potvrđuje i nastavak njegovog govora, da je profesr Hafizović, zapravo likovao što se to dogodilo i što se njegova ”proročanska” izjava da ”vehabije dolaze po našu djecu”, obisitnila. Jer, zaboga, kud bi on i šta bi od sebe kao akademik sa ”proročanskom” vizijom, da dokazane ubice i kriminalci, koji se kriju iza vjere, uz pomoć obavještajnih službi, nisu počinili zločin u Bugojnu. Da je iskren u onome što govori, on ne bi nadolijevao ulje na vatru i pripisivao terorizam određenoj skupini muslimana, već bi kao intelektualac i islamski teolog, objektivno i ozbiljno prišao tom krupnom problemu koji se pojavio u našem društvu, i kazao bi da je ubistvo Magdija Dizdarevića zločin isti kao i ubistvo policajca Tarika Ljubuškića. Obojica su nevino stradali od zločinačke ruke. Dakle, nevinost i jedne i druge žrtve je neupitna i ista, kao što je neupitno zlodjelo i jednog i drugog zločinca i teroriste. No, o ubistvu Magdija Dizdarevića, ”brižni” akademik nije se nikada oglasio. Nije li to zbog toga što je ipak svjestan da su na njegovom akademskom peru tragovi Magdijeve krvi, jer su njegovo huškanje i stravične izjave o tzv. vehabijama, probudile mržnju i želju za osvetom kod određenih skupina. Profesor Hafizović je svesrdno pomogao islamofobičnim medijima da tzv. vehabije obilježe žutom trakom i da na taj način bh. javnosti naišarete da je vehabijska krv nečista i zato ih je halal ubijati i progoniti. I ne samo to, već ko god je pročitao taj intervju mogao se uvjeriti da profesor Hafizović djeluje po istoj matrici po kojoj djeluju i ”tekfirlije” iz tzv. vehabijskih redova, s tom razlikom što kod njega dolazi do izražaja šiitski tekfir, koji je jednako opasan, ako ne i opasniji od onog vehabijskog.  Kako drugačije razumjeti njegove riječi da ”u Bosni, zapravo, u najvećem procentu postoje tradicionalni bosanski muslimani, onakvi kakvim su ih opisali sami izvori islamske vjere, i postoje ”vehabije”, muslimanski puritanci”, osim kao skriveni tekfir kojim se želi poručiti kako zapravo tzv. vehabije i nisu muslimani. Posebno je simtpomatično njegovo korištenje uz tzv. vehabije, termina ”puritanci” tj. ”čistunci”, jer taj izraz su, kako nas Kur’an obaviještava, koristili homoseksualci iz Lutovog a.s. naroda kada su željeli da protjeraju Luta a.s. i njegove malobrojne sljedbenike: ”A odgovor naroda njegova glasio je: ”Istjerajte ih iz grada vašeg, oni su ljudi-čistunci.” (El-A’raf, 82.).
 
Zanimljivo je da Hafizović, u svom dugometražnom intervjuu, iako je govorio o nekim načelima i propisima islama, ni jedan svoj stav nije potkrijepio ni jednim dokazom iz primarnih šeriatskih izvora, već se koristio ispraznim logiciranjem i frazama. Zatim, logično bi bilo, kad već toliko napada tzv. vehabije i vehabizam, da on kao akaidolog iznese barem jednu, al stvarnu, a ne izmišljenu, akaidsko-doktrinarnu razliku između tzv. vehabija i bošnjačkih hanefija.  Naravno, on to ne može učiniti jer ih nema, i jer je Muhamed ibn Abdul-Vehab bio iste akide kao i Ebu Hanife, u šta se može uvjeriti svako ko pročita Ebu Hanifino akaidsko djelo Fikhul-ekber i akaidsko djelo Muhameda ibn Abdul-Vehaba, Tri temelja, koje je na naš jezik preveo i prokomentirao istinski alim i poznavalac islamske akide, dr. Ahmed Smajlović, a koje smo mi u nastavcima objavili u našem časopisu. Nema razlika u vehabijskoj i hanefijskoj akidi, ali zato ima nepremostivih razlika između hanefijske i šiijske akide koju promovira profesor Hafizović. I ako ćemo govoriti o nećemu što nikada nije prihvaćeno i što nije bila tradicija bosanskih muslimana, onda je to šiizam, a ne vehabizam. Šiizam je bio i ostao rak rana islamskog ummeta i ta ideja i njene vođe podijelili su islamski ummet na dva dijela.  Ta teološka podjela je bacila ummet na koljena u najodsutnijem povijesnom trenutku i posijala smutnju i fitnu čiji se plamen, ako je suditi po nastupima profesora Hafizovića, neće zaustaviti niti ugasiti do Sudnjeg dana. Falsificirajući povijesne činjenice i obamanjujući bh. javnost, profesor Hafizović vrši zamjenu teza i iznosi očite neistine i potvore na Muhameda ibn Abdul-Vehaba, tvrdeći kako su ”on i njegove falange” vodile rat protiv svih muslimana i čak su udarili na zvanični hilafet tj. Osmansku državu, što je samo po sebi bogohulno. No, istina je sasvim drugačija. Ako je neko bio prava prepreka Osmanskoj državi ili islamskom hilafetu, onda su to bile šiije tj. Safavidska dinastija koja je sve radila da uništi Osmansku državu. I kako navodi Ekmeleddin Ihsanoglu u Historiji Osmanske države i civilizacije, ratovi protiv Safevida su bili uzrok definitivnog slabljenja Osmanlija. Te ratove su sultani proglašavali džihadom ili gazvom protiv ”bezbožnika” i ”nevjernika”. (Vidi str. 34-35). Uostalom, šta je drugo zaustavilo i spriječilo Osmanlije u osvajanju Beča, ako nisu šiije koji su u Anadoliji, srcu Osmanske države, pravili pobune pomažući Safevidsku šiijsku vlast u namjeri da slomi Osmansku imperiju.
 
Poigravanje sa vjerom i falsificiranje povijesti
A što se tiče Muhameda ibn Abdul-Vehaba, prema kojem profesor Hafizović osjeća nevjerovatni animozitet i ispoljava iracionalnu mržnju koja u potpunosti zasljepljuje njegov um, evo šta su o tom muslimanskom reformatoru i njegovom pokretu kazali objektivni orijentalisti, povijesničari i teolozi, muslimani i nemuslimani. Nekadašnji Jugoslovenski ambasador u Iranu, Jordanu i Palestini, Oliver Potežica, ovako je pisao o vehabizmu: ”To je uticajni vjerski pokret u okviru sunitskog ogranka islama, koji zahtjeva povratak na temelje islamske vjere, u smislu da muslimani trebaju da se ponašaju i djeluju u skladu sa Kur’anom i Sunom, vjerskim učenjima i načinom života, koji su postojali u vrijeme Božijeg poslanika Muhammeda i ”pobožnih predaka” iz prve tri generacije muslimana.” (Vehabije između istine i predrasude, str. 23.) A poznati muslimanski filozof Fazlur-Rahman u svom djelu Duh islama, za vehabizam kaže da je on ”u stvari postao generički pojam koji se može primjeniti ne samo na onaj pokret koji je utemljio Muhamed ibn Abdul-Vehab, nego na sve tipove analognog fenomena širom islamskog svijeta koji su se zalagali za ”očišćenje” vjere … koji su bili protiv korupcije vjere i moralne labavosti i degeneracije koje su preovlađivale u muslimanskom društvu.” (Duh islama, str. 271-272.)  Dok je jedan drugi islamski učenjak, Ahmed Huršid o tom pokretu kazao sljedeće: ”Značajan aspekt tog pokreta je to što je on nesektaški i što je pokušao da dovede sve sekte, sve škole muslimanskog mišljenja do zajedničke osnovice.” (Enes Karić, Savremena ideologijska tumačenja Kur’ana i islama, str.70).  Muhamed Asad alijas Leopold Vajs, u svojoj knjizi Put u Mekku, za Muhameda ibn Abdul-Vehaba, rekao je: ”Muhamed ibn Abdul-Vehab je bio veliki vjerski reformator, čija su učenja mogla dovesti do potpunog oslobađanja islama, ali su istorijske okolnosti spriječile vehabizam da postane sudbonosna duhovna sila u islamskom svijetu.” (Put u Mekku, str. 125.) Za razliku od spomenutih autoriteta, profesor Hafizović se može pozivati jedino na šiijske izvore i prošiijski orjentisane kvazi-znanstvenike poput Hamida Algara i njegovog pamfleta o vehabizmu, i njemu sličnih ”učenjaka”. No kad kola krenu niz brdo teško se mogu zaustaviti. Tako se i Hafizovićev intelektualno-moralni sunovrat nije zaustavio samo na potvoranju i vrijeđanju neistomišljenika oličenih u tzv. vehabijskom pokretu, već je otišao još dalje, i jednim potezom i jednom riječju je izbrisao nikab, odnosno zar i feredžu iz pesto godina duge prakse njegovog nošenja u Bosni i Hercegovini, zamjenuvši ga samo njemu poznatim, ali ipak ”prepoznatljivim bosanskim šalom”. Time se on otvoreno narugao svim Bošnjacima i hajdučki drsko pokušao prekrojiti  našu povijest i iz nje u potpunosti izbrisati petovjekovnu vjersku i kulturnu praksu i baštinu našeg naroda, odnosno muslimanki u BIH. Ali ni to nije sve. Akademik Hafizović se nakon te notorne laži drznuo kazati da nikab zapravo nema veze sa vjerom, već ga treba svesti ”na razinu vlastite, pojedinačne modne opcije i izbora.” I da bi ostao dosljedan svojoj samoponižavajućoj i suicidnoj filozofiji, iako je priznao da u Evropi ima islamofobije, on ju je ipak opravdao neuljuđenim ponašanjem muslimanskih skupina koje su  “zapahnute virusom muslimanskog puritanizma”. Na to se nema šta reći, osim one kur’anske istine: nisu slijepe oči, već srca u grudima. Zbog toga professor Hafizović ne vidi da ga islamofobični novinari iskorištavaju i zloupotrebljavaju njegovo akademsko zvanje i titulu i prave od njega opasnog buntovnika unutar Islamske zajednice koji se javlja samo onda kada treba napasti i huškacki kritikovati muslimane i vođe krovne vjerske institucije Bošnjaka, posebno reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića, i koji na taj način sije smutnju među Bošnjacima i siječe ruku koja ga hrani. On je to potvrdio i svojim odgovorom na pitanje o predstojećim izborima, kada je, pošto on izgleda ima samo krvave “proročanske’’ vizije, ukoliko pobijedi Radončićeva stranka koju po njegovim saznanjima preferira reis Cerić, najavio krvavu i apokaliptičnu budućnost našem narodu. Zaista sramotno i nemoralno! Nije džaba Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, davno upozorio na takve “učenjake’’, rekavši: “Najviše se za svoj ummet bojim pokvarene uleme.’’
ٍ
Saff br. 273