Vijestiiiiii

Najava vjerskog čišćenja ili ateističke inkvizicije?

145views

Piše: Ekrem Tucaković

Da li se u Bosni i Hercegovini, odnosno tamo gdje su Bošnjaci većina, može primijetiti pokušaj, ili makar želja, sprovođenja vjerskog čišćenja ili svojevrsne ateističke inkvizicije? Da li bi neki rado i zanosno sproveli takvu zamisao, ako budu u prilici i šaka im zapadne?

Najava mogućeg takvog trenda i operacionalizacije takvog razmišljanja moglo bi se razumjeti iz nastupa Vere Jovanović, predsjednice Helsinškog komiteta za ljudska prava, u emisiji „Crta” na BHT, 21. 02. 2012. godine. Naime, Vera Jovanović je potvrdila da joj je blisko rigidno tumačenje sekularizma prema kojem prisustvo vjeronauke u javnim školama predstavlja direktan atak na sekularizam. Također, je istakla da je potrebno promijeniti Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, jer bez promjene tog zakona nema nade za Bosnu i Hercegovinu. Na pitanje da li je organizacija kojoj stoji na čelu zaprimila žalbe zbog diskriminacije žena s maramom u vojsci i drugim strukturama, Vera Jovanović reče kako ona ima jasan stav o marami i njen stav je i stav Helsinškog komiteta pa možda zbog toga oni nisu zaprimili prijave po tom pitanju. A Verin stav je da marama ne pripada javnom prostoru, pa prema tome implicitna poruka je da žene koje zbog marame trpe neugodnosti i diskriminaciju ne trebaju se obraćati Veri Jovanović i Helsinškom komitetu. Dakle, s pozicije zaštite ljudskih prava takve žene su beznadežni slučajevi za Helsinški komitet, drugim riječima one provociraju vlastitu diskriminaciju, odnosno one uopće ne posjeduju prava pa tako im se ona i ne krše. Helsinški komitet će štititi nečija druga prava, a prava muslimanki neće. I ko može reći da tu nema selektivnog, tačnije ideološkog pristupa ljudskim pravima?

No, za širu društvenu zajednicu posebno je važno i vrlo indikativno to što izneseni stavovi pokazuju da u Bosni i Hercegovini i Sarajevu postoje društveno etablirani pojedinci i grupe koji imaju a priori negativan i neprijateljski stav prema vjeri i vjernicima u javnom prostoru. Taj negativni naboj čini ih slijepim da uzmu u obzir ljudsko dostojanstvo u njegovom totalitetu i oslobođeno od svake ideologije i poštivanje sveukupnih prirodnih i stečenih prava pojedinaca i grupa zato što su to ljudske osobe. Iz onoga što je i na koji je način kazano može se steći uvjerenje da, prema mišljenju ne tako bezopasne grupe pojedinaca raspoređenih u različitim nevladinim, vladinim i medijskim sektorima, BiH može biti sekularna tek onda kada se protjera vjera ne samo iz državnih institucija, nego iz javnosti i javnog prostora. Nije jasno po kojem osnovu takve osobe i ideologije su dobile ili „osvojile” ekskluzivno pravo na javni prostor u BiH?

Međutim, sve ovo ukazuje na jednu potencijalnu opasnost da nakon nekadašnje komunističke podobnosti, etničkog čišćenja u ratu (u mnogim područjima uspješno sprovedenog), može se očekivati početak trenda vjerskog čišćenja javnog prostora od vjere i vjernika. Prema onome što se do sada moglo vidjeti, prvo bi se krenulo iz Sarajeva i prvo od Bošnjaka. Bošnjaci koji su preživjeli etničko čišćenje u Prijedoru, Banja Luci, Višegradu, Foči, Bijeljini, zatim Bošnjaci koji su preživjeli opsade Sarajeva, Mostara, Bihaća itd., mogli bi se naći u situaciji da u uslovima mira javni prostor u kojem žive i rade bude podvrgnut radikalnoj vjerskoj dekontaminaciji, da se sprovede projekat vjerskog čišćenja institucija i kancelarija, ulica i trgova, polja i šuma, brda i dolina. Za pretpostaviti je kako bi mogući cilj trebao biti da se vjerski identitet muslimana zaključa u stanove i kuće, džamije i mesdžide, a čim koji musliman Bošnjak izađe u javni prostor iskazivanjem stida prema svojoj vjeri i njenim potiskivanjem, pokazivao bi odanost njihovom „sekularizmu”. Između ostalog, rezultat bi bio razvoj podvojenih ili frustriranih ličnosti među muslimanima. Naravno, takvo rigidno tumačenje sekularizma bilo je svojstveno jedino diktatorskim režimima i ideologijama.

Žalosno je da umjesto ozbiljne rasprave o demokratskim dostignućima u sektoru ljudskih prava, slobodama pojedinaca i društvenih grupa, i nakon ratnih stradanja i diktature jedne ideologije, danas radikalni ateisti, gotovo pa militantni građanski ideolozi iskazuju želju za čišćenjem javnog prostora od onoga što je drugačije od njih i njihovih uvjerenja, i to po kratkom postupku putem mijenjanja zakona, uvođenja zakonskih restrikcija ili privilegije za jednu ideologiju i jedno mišljenje. Želja da se kroje zakoni po vlastitoj i mjeri svojih svjetonazora te ignoriraju potrebe drugih i demokratske tekovine, ipak za demokratsko društvo sve to samo pokazuje potpuno neprihvatljivu moralnu, duhovnu i intelektualnu bijedu i tjeskobu zagovornika tih ideja. Jer oni sebe, a ne čovjeka, postavljaju u središte, oni su zakon, oni su mjera ljudskih prava i sloboda. Tako ispade da je Vera Jovanović mjera slobode i standarda ljudskih prava, a pošto ona objavi svoj stav o marami, muslimanke koje su diskriminirane ne trebaju se njoj obraćati za zaštitu, iako stoji na čelu organizacije koja se predstavlja da štiti prava ljudi. Ako je stav Vere Jovanović zakon i mjera sloboda i prava ljudi onda treba raspustiti sve zakonodavne organe, skupštine i parlamente, da ih bespotrebno ne plaćamo. Jer za života Vere, ne trebaju nam demokratski zakoni i standardi o ljudskim pravima i slobodama, nju ćemo pitati šta su ljudska prava i kada se ona krše. Jeftinije je dobro plaćati i nagrađivati jednu osobu nego tako brojne zakonodavce.

Šta ćemo sa Njemačkom koja bira za predsjednika države bivšeg luteranskog svećenika? Ode Njemačka u teističke države. Rješenje je da se Nijemcima pošalju sarajevski tumači sekularizma, kako bi im ukazali na svu opasnost vlastitog izbora i predložili da mijenjaju njemačke zakone i navike!

Međutim, kada se svaki vid ironije ostavi po strani, ostaje vrlo ozbiljno pitanje otkuda tolika unutarnja tjeskoba, ideološka krutost i agresivnost, pa i odlike militantnosti kod osoba i grupa koje svoju društvenu afirmaciju traže u okviru borbe za građanske, liberalne i lijeve nazore? Zašto prema prisutstvu vjernika u javnom prostoru šire strah i neslobodu, zašto umjesto otvorene debate i ravnopravnih pozicija biraju za sebe poziciju diktata i egocentrizma, umjesto brige za čovjeka fokusiraju se na brigu za ideologiju koju im ugrožava sve što je izvan ili drugačije od nje?

(rijaset.ba)