Vijesti

Muslimanima u CAR-u prijeti genocid

317views

Piše: Osman Softić

Muslimanima Centralnoafričke Republike (CAR), bivše francuske kolonije, koja se nalazi u samom središtu afričkog kontinenta, ovih dana prijeti opasnost od egzodusa. Ako uskoro ne dođe do obustave nasilja u kojem su oni najveća žrtva, postoji ozbiljna opasnost da u ovoj afričkoj zemlji bude počinjen genocid sličan onom koji se desio u Ruandi potkraj prošlog stoljeća.

Sigurnosna i humanitarna situacija u ovoj najnerazvijenijoj, siromašnoj, ali resursima itekako bogatoj afričkoj zemlji naglo se pogoršala prošle godine, a vrhunac je doživjela upravo proteklih sedmica.

Skrivanje po šumama

Od ukupno 4,5 miliona stanovnika CAR-a četvrtina ih je protjerana iz njihovih domova. Mnogi se kriju po prašumama, a neki su izbjegli u susjedne zemlje (Sudan, Kamerun i Čad). Veliki broj ih je utočište potražio u džamijama koje se nalaze pod zaštitom francuskih snaga. Samo u blizini aerodroma, koji se nalazi pod zaštitom francuskih trupa, stacionirano je preko 100.000 izbjeglica.

Američka antropologinja Louisa Lombard, koja se bavi izučavanjem društvenih prilika u ovoj zemlji, vjeruje da se genocid, zapravo, već dešava. Neki drugi eksperti, pak, sustežu se od kvalifikacija o genocidu. Morten Boas iz Norveškog centra za mirovne resurse (NOREF) tvrdi da se, iako je ono što se dešava u CAR-u tragično, to, ipak, ne može nazvati genocidom. Boas vjeruje da se totalni sukob još može izbjeći ako međunarodne mirovne snage postupe neutralno u suzbijanju neprijateljstava.    

Muslimanima, koji čine 15 posto ukupnog stanovništva CAR-a, očito prijete eksterminacija i etničko čišćenje, pa čak i genocid, budući da većinu stanovništva, čak 75 posto, čine kršćani, od kojih polovinu čine katolici, a polovinu protestanti. Tek mali procenat stanovnika CAR-a su poklonici animizma.

Iako se po liniji religijske pripadnosti najlakše mobiliziraju pripadnici militantnih grupa, postoji niz drugih faktora koji su doveli do sadašnjeg sukoba. Muslimani tvrde da nije u pitanju vjerski rat, već da je sukob izazvan kršenjem osnovnih ljudskih prava i sistematskom marginalizacijom muslimanske manjine, korupcijom i kleptokratskim načinom vladavine predsjednika Bozizea.

Animozitet prema ‘strancima’

Kršćani, pak, posebno stanovnici glavnog grada Banguia, osjećaju animozitet prema “strancima”, koji su, kako kažu, njihovu zemlju “preplavili i okupirali” i koji koriste njene resurse i bogatstvo. Pod “strancima” oni podrazumijevaju muslimanske trgovce, koji su još u 19. stoljeću u ovu zemlju došli radi trgovine, kao i one koji su se tu naselili početkom 20. stoljeća i to uz podršku francuskih kolonijalnih vlasti. Kršćane, također, iritiraju poslovni ljudi porijeklom daleko od prijestolnice, kojima su korumpirani političari dodijelili značajne državne tendere na štetu lokalnih kompanija.

Posebno je izražen animozitet kršćana prema muslimanskim doseljenicima iz Čada, a koji su se afirmirali kao uspješni trgovci za vrijeme vladavine bivšeg predsjednika Jean-Francoisa Bozizea.

Predsjednika Francoisa Bozizea, kršćanina, u martu prošle godine sa vlasti je svrgnuo njegov bivši ministar odbrane Michel Djotodia, proglasivši se predsjednikom. Djotodia je, navodno, dok je još bio diplomata u Darfuru (Sudan), uspostavio bliske veze sa liderima pobunjenika iz Čada i Sudana, što mu je kasnije pomoglo da na sjeveru zemlje, gdje je uglavnom lociran najveći broj muslimana, pod vodstvom svoje Unije demokratskih snaga jedinstva (UFDR) formira savez opozicionih oružanih formacija, koje su nazvane ‘Seleka’.

Uz pomoć Seleka, Djotodia je u martu 2013. uspio poraziti oružane snage CAR-a i svrgnuti sa vlasti režim Jean-Francoisa Bozizea.

Djotodia je time postao prvi muslimanski predsjednik u povijesti Centralnoafričke Republike.

Ipak, na vlasti je ostao vrlo kratko, manje od godinu dana. Pod pritiskom međunarodne zajednice i na nagovor lidera susjednih zemalja za vrijeme mirovnih pregovora u Chadu u januaru 2014. godine, Djotodia se povukao sa mjesta predsjednika, budući da nije uspio stabilizirati zemlju i neutralizirati pripadnike razuzdanih Seleka, nakon čega je napustio zemlju i tražio azil u Beninu.

Za privremenog šefa države, nakon njegovog povlačenja, izabrana je Catherine Samba-Panza, bivša gradonačelnica glavnog grada Banguia. Ona danas pokušava, uz pomoć francuskih trupa i snaga UN-a, te mirovnih snaga Afričke unije, stabilizirati sigurnosne prilike u zemlji, ali u tome očito ne uspijeva.

Evo zašto.

Dolaskom na vlast, sada već bivši predsjednik Michel Djotodia naslijedio je prazan trezor. Nije imao drugog izbora nego raspustiti oružane formacije Seleka, koje su ga ustoličile na mjesto predsjednika Republike. Među pripadnicima Seleka, nad kojima Djotodia nije više imao kontrolu, bilo je veliki broj prekaljenih ratnika iz Čada. Oni su zadržali i oružje. Nisu imali kud vratiti se u Čad, a novi režim im nije omogućio nikakvu ulogu u zemlji. Odali su se pljačkanju civilnog, većinom kršćanskog stanovništva. Budući da ih režim nije mogao kontrolirati, počinili su i zločine, čime su posebno izazvali bijes kršćana, koji je kasnije iskaljen na civilno muslimansko stanovništvo, iako nisu bili pripadnici Seleka.

Kršćani, među kojima veliki broj bivših pripadnika vojske CAR-a, koji su bili lojalni svrgnutom predsjedniku Bozizeu, koji se nalazi u egzilu u Francuskoj, organizirali su se u paravojne formacije koje su nazvali “anti-Balaka” (mačeta). Pripadnici tih kršćanskih paravojnih formacija, pod izgovorom da žele zaštiti lokalne kršćane, počinili su masakre nad muslimanima.

Nema nevinih

U centralnoafričkom sukobu, stoga, nema nevinih – i jedna i druga strana počinile su zločine, pljačke, silovanja, uništavanje imovine, ali je činjenica da su kršćani, koji čine 75 posto stanovništva, počinili najveći broj zločina.

Sukob je prouzrokovan i borbom za prirodne resurse, dijamante, zlato, uran i druge vrijedne metale, čija bi eksploatacija, ako bi se njome pažljivo upravljalo, od ove zemlje mogla napraviti prosperitetnu ekonomiju. Ipak, ozbiljniji poznavaoci prilika u CAR-u tvrde da to nije baš tako jednostavno, s ozbirom na to da su dijamanti, uglavnom, industrijske gradacije, zlato je u prahu, a da bi se uran mogao profitabilno eksploatirati potrebne su ogromne investicije.

Zbog navedenih faktora, ali i gotovo nepostojeće infrastrukture, u koju francuski kolonizatori nisu dovoljno ulagali, šanse za brzi oporavak zemlje su vrlo slabe.

Zbog raširene korupcije, koja je u ovoj zemlji među najrasprostranjenijim u svijetu, investitori i biznismeni CAR uglavnom izbjegavaju. Neki analitičari vjeruju da se čak 70 posto dijamanata koje CAR izveze na inozemno tržište odvija u tajnosti i to u dogovoru sa kleptokratskom vlašću, tako da od toga država ne ubire porez.

Tešku sudbinu i položaj stanovnika CAR-a dugo je ignorirala međunarodna zajednica. CAR-om je nakon njene nezavisnosti najduže vladao Jean-Bedel Bokassa, jedan od najekscentričnijih diktatora novije povijesti, koji se sam proglasio imperatorom i doživotnim predsjednikom. U tome su mu pomogli visoki francuski dužnosnici, koje je obasipao skupocjenim darovima. Često su to bili dijamanti.

Kada je prevršio mjeru Francuzi su ga sami svrgnuli sa vlasti i ponovo ustoličili njegovog prethodnika Dackoa, prvog predsjednika CAR-a. Dok su se diktatori smjenjivali, a državni udari bili učestali i uobičajeni, narod je patio.

Najnovija kriza u srcu Afrike stoga je samo najnovija manifestacija onog što se dešavalo u prošlosti tokom više od pet decenija. Iako obiluje dijamantima, zlatom, uranom, drvetom i vodenim potencijalima, diktatori koji su se smjenjivali pod patronatom njihovih francuskih zaštitinika se za više od pet decenija nisu potrudili da zemlju učine propseritetnom, već su svoj položaj koristili isključivo za osobno bogaćenje.

Ovaj kleptokratski oblik upravljanja zemljom, pri čemu je posebno muslimanska manjina na sjeveru bila marginalizirana, doveo je do najnovije pobune, u kojoj je Michel Djotodia i njegov vojni savez Seleka došao na vlast. Djotodia je, očigledno, imao opravdan povod i plemenite namjere kada je poveo pobunu i uspio svrgnuti despotski režim Francoisa Bozizea, ali je, kako navode analitičari, propustio da  taj savez učini koherentnim, discipliniranim i dobro organiziranim. Što je najpogubnije, osim svrgavanja diktature, on nije imao jasno pripremljen plan reforme i program razvoja zemlje.

Najveća greška

S obzirom na to da su Francuzi ranije preferirali Bozizeov režim, većina muslimana vjeruje da je francuska intervencija izvršena u namjeri da ga ponovo ustoliči za predsjednika, nakon što je izmanevrisala uklanjanje sa vlasti prvog muslimanskog predsjednika CAR-a u njenoj povijesti.

S druge strane, kršćani gaje veliko nepovjerenje prema mirovnim snagama iz Čada, koje se nalaze u sastavu mirovne misije Afričke unije. Dakle, na sceni preovladava i antifrancuski i antičadski sentiment.

Rat koji je počeo kao pobuna protiv despotske i korumpirane vlasti brzo se pretvorio u sektaški i vjerski sukob. Najveća greška francuskih interventnih snaga je njihov selektivan pristup, jer pokušavaju razoružati samo pripadnike Seleka, dok nisu niti pokušali razoružati kršćanske milicije anti-Balaka. Ovaj pristrasni pristup francuskih trupa otvorio vrata genocidu nad muslimanima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

(Al-Jazeera)