Ahlak

Mudre izreke Alije b. Ebi Taliba radijallahu ‘anhu

4.9kviews

Priredio: Sead ef. Jasavić
Ali b. Ebi Talib r.a., amidžić Muhammeda s.a.w.s., je prvi od dječaka koji je primio islam, jedan je od desetorice ashaba kojima je obećan džennet, četvrti je od hulefa-i-rašidina i vođa pravovjernih nakon smrti Muhamammeda s.a.w.s., jedan je od imama Ehli-Sunneta vel-Džema’ata, i jedan je od prvaka Selefa, a ujedno je bio i zet Muhammeda s.a.w.s., pod kojim je bila njegova s.a.w.s., ćerka Fatima.

S obzirom na to da se radi o čovjeku koji je od malena rastao uz Muhammeda s.a.w.s., i Objavu koja mu je dolazila, i pored brojnih hadisa koje je direktno prenio od Muhammeda s.a.w.s., mi ovom prilikom nećemo govoriti o tim hadisima Poslanika s.a.w.s., koje nam Alija r.a., prenosi, već se ovog puta fokusiramo na njegove izjave, misli i zaključke koje je izrekao pod raznim povodima, a koje nam samo oslikavaju dubinu i snagu njegovog ispravnog razumjevanja i poimanja islama kao vjere.

Krenimo sada malo stazama dubokog poimanja vjere i njenog iskrenog doživljaja:

Kad god bi nastupilo vrijeme za namaz, lice Alije b. Ebi Taliba r.a., bi nekada požutjelo a nekada pocrvenilo, pa bi upitan o tome, na šta odgovori: „U pitanju je svjesnost spram emaneta koji je bio nuđen Nebesima i Zemlji i planinama pa su odbile prihvatiti ga se od straha od težine njegove, a prihvatio sam ga se ja, pa ne znam hoću li ga na pravi način izvršiti ili ću loše postupiti!“ (Edebul-Dunja vel-Din, 1/105.)

„Ko priskrbi sebi sljedećih šest svojstava, stremiće džennetu i spasiće se džehennema:

1.    Ko spozna Allaha dž.š., pa Mu se pokori.
2.    Ko spozna šejtana – pa mu se ne pokori.
3.    Ko spozna istinu – pa je slijedi.
4.    Ko spozna neistinu – pa je se kloni.
5.    Ko spozna dunjaluk – pa se od njega odbije.
6.    Ko spozna džennet – pa ga potraži. (Bustanul-Va’izin, 1/9.)

„Znanje doziva Djelo – pa ako mu se Djelo ne odazove Znanje ode!“ (Takribu Kitab: Iktida’ul-Ilmil-Amel, Muhammed Halef Selameh, 1/6.)

„Jedne prilike je Alija r.a., čuo nekog čovjeka koji, nakon završenog namaza, na brzinu reče: „Allahu moj, oprosta od Tebe tražim, i kajem Ti se!“ – na šta mu Alija r.a., reče: „O ti! Izgovaranje istigfara i tevbe na brzinu – je lažno pokajanje i kajanje, tako da tvoje „pokajanje“ zahtijeva još jedno pokajanje! Ovaj ga upita: Kakvo je to još jedno pokajanje? Alija r.a., reče: To je pokajanje:

1.    Od prošlosti pune grijeha.
2.    Od propuštenih farzova koji se trebaju nadoknaditi, i tuđa prava i hakove vratiti.
3.    Odgojiti dušu na pokornosti Allahu dž.š., isto onako kako si je odgajao na neposlušnosti prema Allahu dž.š.!
4.    Učiniti da ti duša okusi „gorčinu“ pokornosti isto onako kako si činio da ti duša kuša „sladunjavost“ neposlušnosti!
5.    Da se profiliraš u ibadetu Allahu dž.š., isto onako kako si se znao profilirati u neposlušnosti prema Allahu dž.š.!
6.    I da svaki smijeh kojim si se grohotom smijao nadoknadiš suzama! (el-Muhtesar el-Sahih alel-Mevti vel-Kabri vel-Hašri, 1/13.)

„Nemoj se družiti sa:

1.    Pokvarenjakom – jer će ti on lijepim predstavljati svoja loša djela koja čini, i biće mu drago ako postaneš kao on. Znaj da je tvoje ulaženje kod njega i izlaženje od njega bruka po tebe!

2.    Glupakom – ahmakom – koji će ti se maksimalno stavljati na raspolaganje ali ti neće biti od koristi, a nekad će htjeti da te pomogne pa će te odmoći. Njegova ćutnja je bolja od njegova zbora, njegova daljina je bolja od njegove blizine, njegova smrt je bolja od njihova života.

3.    Lažovom – jer ti život sa njim ne može biti od koristi, donosiće ti priče tuđe, ali će i drugima nositi priče od tebe, a i kada istinu prozbori neće mu se vjerovati!

U Tevratu je bilo zapisano: Ko bude dobar prema AHMAKU-GLUPAKU, počinio je veliki grijeh koji će mu biti zapisan!“ (Giza’ul-Elbab, 2/376.)

„Allah dž.š., ima među Svojim stvorenjima siromaštvo kao nagradu i siromaštvo kao kaznu! Obilježje siromaštva kao nagrade jeste kada siromah bude lijepog ahlaka, ponašanja i morala, pokoran Allahu dž.š., ne žali se na svoj hal i stanje, i Allahu dž.š., je zahvalan na svome siromaštvu, dok je obilježje siromaštva kao kazne kada siromah bude nemoralan, ružnoga ahlaka i ponašanja, nepokoran Allahu dž.š., mnogo se žali na svoj hal i stanje i ljuti na Allahov dž.š., kada’ i kader – određenje!“ (‘Avariful-Me’arif, el-Sehreverdi, 1/151.)

„Hakk i pravo ‘alima je: kada mu priđeš da ga posebno poselamiš, i da ostale okolo posebno poselamiš, da ispred njega sjedneš, da ne pokazuješ svojim rukama ka njemu, da mu se ne obraćaš mimikom i namigivanjem, da ne govoriš pred njime: Taj i taj zastupa stav suprotan tvom, da ga ne vučeš za odjeću, da ga ne ispituješ pretjerano; on je poput palme sa zrelim datulama, zato pazi kako je bereš!“ (Kejfe Tahfizul-‘Ilme, 1/30.)

„Kad je u pitanju znanje i neznanje, ljudi se djele na tri skupine:

1.    ‘Alim rebbani – učena osoba koja odgojno djeluje na svoju okolinu.

2.    Mute’allim – osoba koja se želi podučiti putu spasa.

3.    Obične mase svijeta, koje se povode za svakim krikom, koji se nisu prosvijetlili svjetlom znanja, i koji se nisu priklonili sigurnom skloništu!“ (Seb’u Mesa’il fi Ilmil-Hilaf, 1/12.)

„O vi koji sebe smatrate učenim, postupajte po ilmu-znanju, jer je alim onaj koji postupa u skaldu sa ilmom-znanjem. Doći će generacije koje će imati znanje – ali im to znanje neće ključnu kost prelaziti, i njihova djela će kontrirati njihovom znanju. Njihova nutrina će kontrirati njihovoj vanjštini. I kad budu sjedili u halci – jedni će se nad drugima oholiti, pa će se jedni na druge ljutiti i neće htjeti sjediti jedni sa drugima u halci. Takvima se neće, Allahu dž.š., uzdići dobro djelo od sjedenje u takvoj halci!“ (Kejfe Tahfizul-Kur’an el-Kerim, 1/16.)

„Nemoj biti poput onoga koji se nada uspjehu na ahiretu bez činjenja dobrih djela, i onoga koji odgađa pokajanje i tevbu zbog duge nade, koji o dunjaluku zbori govorom zahida-asketa, a za dunjalukom trči kao najveći zaljubljenik u njega. Ako mu se da od dunjaluka ne može se zasititi, a ako mu se ne dadne od njega ne pada u očaj po pitanju njega. Od ljudi traži da čine ono što on ne čini, voli pobožnjake ali ne radi ono što oni rade, mrzi pokvarenjake – a jedan je od njih. Mrzi smrt zbog velikih grijeha svojih, ali i dalje čini ono zbog čega se i nije poželjno umrijeti! Ako oboli počinje se kajati, a kad je zdrav predadne se zaboravu, i uobrazi se nakon što ozdravi. Dozvoljava svojoj duši da ga ubjedi u sumnju, a nije je u stanju ubjediti u ono što je sigurno! Nema oslonca u rizk i nafaku koja mu je dodijeljena, i ne čini ono što mu je naređeno! Ako se neovisnim učini – poazgini, a ako osiromaši – zapadne u očaj i tugu. Kad je u grijehu osjeća se kao da je u nekom ni’imetu i blagodati! Stalno traži još, a nije zahvalan za ono što mu se već dalo. Od ljudi traži ono što mu nije propisano. Smrt smeće s uma, a ne žuri u onome što mora učiniti prije smrti. Drugima smatra velikim ono što sebi smatra malim. Da provede noć u veselju sa bogatašima draže mu je nego li da provede noć u zikrullahu sa siromasima. Drugima sudi samo zbog zadovoljstva svoje duše, a duši svojoj ne sudi radi zadovoljstva ljudi!“ (Miftahul-Efkar, Ebu Muhammed el-Selman, 1/375.)

„Iman – iskrena vjera – počinje u vidu bijele tačke u srcu, pa što se iman više uvećava to bjeljilo više osvaja dotično srce, pa kada iman dođe do svoga vrhunca onda srce postane potpuno bijelo. Isto tako nifak – licemjerstvo – počinje u vidu crne tačke u srcu, pa što se nifak više uvećava to crnilo više osvaja dotično srce, pa kda nifak dođe do svoga vrhunca onda srce postane potpuno crno! Tako mi Allaha, kada bi ste mogli rasporiti srce vjernika našli bi ste ga bijelim, a kad bi ste rasporili srce licemjera našli bi ste ga crnim!“ (Nadretul-Ne’im, 3/746.)

„Dunjaluk brzo ide, a ahiret nam brzo dolazi, a i dunjaluk i ahiret imaju svoju djecu, pa zato vi budite ahiretska djeca i nemojte biti dunjalučka djeca. Danas je vrijeme za rad bez plaće, dok je sjutra vrijeme za plaće kada rada nema!“ (Nadretul-Ne’im, 6/2232.)

„Pravi i iskreni fekih-učenjak, je onaj koji ne čini ljude očajnim spram Allahove dž.š., milosti, i koji im ne daje olakšice kada su u pitanju harami i neposlušnost prema Allaha dž.š., i ne čini ih takvim da smetnu sa uma Allahovu dž.š., kaznu i kažnjavanje, i koji ne ispušta Kur’an a.š., iz želje za nečim drugim. Nema hajra i dobra u ibadetu i vjeri koja se ne temelji na znanju, i nema znanja ako nije utemeljeno na dubokom i ispravnom razumjevanju, i nema koristi od čitanja i kira’eta koje nije propraćeno razmišljanjem!“ (Nadretul-Ne’im, 8/3149.)

„Zahid je, po našem tumačenju, osoba koja se dobro uputi u ‘ilm-znanje pa po njemu postupa i radi, koja se u nešto dobro ubijedi pa se od suprotnoga čuva i pazi, koja zanoći na muki i tegobi pa Allaha dž.š., veliča i hvali, i koja osvane na lahkoti pa se Allahu dž.š., zahvali. Ovo je pravi zahid!“ (Takribu Kitab: Iktida’ul-Ilmil-Amel, Muhammed Halef Selameh, 1/8.)

„Ni’imet-blagodat, je u uskoj sprezi sa zahvalnošću, a uz zahvalnost se veže još veće davanje, i to je sve međusobno uvezano, tako da se neće prekinuti Božije davanje čovjeku sve dok čovjek ne prestane sa zahvalnošću Bogu!“ (‘Uddetul-Sabirin, 22/10.)

„Nemoj nekoga pretjerano voliti – jer ti nekada može postati omražen, i nemoj nekoga pretjerano mrziti – jer ti nekada može postati omiljen!“ (Adabul-Suhbet, el-Sulemi, br.182.)

„Allah dž.š., je sklopio ugovor s učenim ljudima (ehlul-ilm), o obaveznosti podučavanja neukih ljudi prije nego li je sklopio ugovor s neukima o obaveznosti učenja!“ (Edebul-Dunja vel-Din, el-Maverdi, 1/91.)

„Obilježje velikog znanja nekog čovjeka jeste da kaže za ono što ne zna „Allahu e’alem – Allah najbolje zna“!“ (el-Adab el-Šeri’ijjah, Ibnu Muflih el-Makdisi, 2/132.)

„Najbolje s čime se ljudi mogu liječiti jeste meteno maslo!“ (el-Adab el-Šeri’ijjah, Ibnu Muflih el-Makdisi, 3/120.)

„Ko otpočne svoj dan s doručkom nečega što je slano – Allah dž.š., će od njega otkloniti bolesti; ko svakog dana pojede 21 suhu grožđicu u svojoj utrobi neće osjetiti nikakvu muku. Meso rađa meso, a cicvara je hrana arapska. Goveđe meso je boleština, dok mu je mlijeko i maslo lijek. Mast goveđa je također štetna.“ (el-Adab el-Šeri’ijjah, Ibnu Muflih el-Makdisi, 3/235.)

„Sreća jednog čovjeka je u tome da ima dobru ženu, poslušnu djecu, dobre prijatelje, te da mu je opskrba u mjestu gdje mu je familija!“ (el-Adab el-Šeri’ijjah, Ibnu Muflih el-Makdisi, 3/435.)

„Kada umre alim – u islamu nastane rupa koju ne može začepiti niko do alim poput ovog što je umro!“ (el-Tezkira fil-Va’az, Abdurrahman el-Kureši, 1/56.)

„Kada bi se reklo umrlima u grobovima: Pare su vam razdijeljene, žene su vam se razudale, kuće su vam nastanili drugi ljudi – kada bi mogli, rekli bi: „Nema boljeg imetka od Takvaluka/bogobojaznosti!“ (el-Tezkira, Kurtubi, 1/12.)

Bivši upitan o načinu i dužini svođenja računa ljudima na Sudnjemu Danu, rekao je: „Kako bi ih opskrbio u jednom trenutku, tako će im i račun svesti u jednom trenutku!“ (el-Tezkira, Kurtubi, 1/254.)

„Iskušanim ljudima je najpreče da čekaju od Allaha dž.š., olakšanje svojih muka, i da saburaju i strpe se na određenom belaju i iskušenju!“ (el-Feredž ba’adel-Šiddeh, el-Tennuhi, 1/19.)

„Zulumćarska vlast uzima pare i halalom i haramom, stoga što ti oni budu davali, uzmi, jer to što oni daju – to je od halala!“ (Berika Mahmudijja fi šerhi Tarika Muhammedijja ve Šeri’ah Nebevijja, Ebu Se’id el-Hadimi, 6/366.)

„Grob je poštansko sanduče u koja se ubacuju tvoja djela – nakon smrti ćeš dobiti odgovor na tvoju pošiljku!“ (Šerhul-Sudur bi šerhi Halil-Mevta vel-Kubur, 1/29.)

„Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša – hiljadu udaraca sablji su lakši od smrti na postelji!“ (Šerhul-Sudur bi šerhi Halil-Mevta vel-Kubur, 1/38.)

„Vjernik kada umre – za njim plače njegova musalla – na kojoj je klanjao namaze, i za njim plače njegov mas’ad – kojim su se uzdizala njegova djela!“ (Šerhul-Sudur bi šerhi Halil-Mevta vel-Kubur, 1/104.)

„Grob je jedna od džehennemskih provalija ili jedna od džennetskih bašti. Grob po tri puta dnevno govori: Ja sam stanište crva i tmina i samoće!“ (Šerhul-Sudur bi šerhi Halil-Mevta vel-Kubur, 1/154.)

„Svaka dova koja se ne otpočne salevatom na Poslanika s.a.w.s., i na Njegovu porodicu, je blokirana (mahdžub)!“ (Šurutul-Du’a ve Mevani’ul-Idžabeh, Se’id el-Kahtani, 1/24.)

„Ljudima govorite onako i onoliko koliko mogu da shvate! Zar hoćete da se poriče Allah i Njegov Poslanik!?“ (Nesa’ih el-Menhedžijja li-Talibi Ilmil-Sunnah el-Nebevijjah, 1/15.)

„Kada bi se vjera tumačila po logiki i osobnom mišljenju (el-Re’ej), mestve bi se trebale potirati odozdo’ a ne odozgo’!“ (Nadretul-Ne’im, 2/26.)

„Neće me voljeti niko do mu’min-vjernik, i neće me mrzjeti niko do munafik-licemjer!“ (Sahihu Muslim, br.249.; Sunen Nesa’i, br.5022.; Sunen Ibnu Madždže, br.114.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha