Aktuelno

Mirsad Duratović: „Prijedor i Srebrenica – dva najveća stratišta Bošnjaka u istoriji!“

329views

Razgovarao: Nedim Botić

Minber.ba – „Priča o masovnoj grobnici Tomašica  nije samo priča o broju ekshumiranih žrtava, to je daleko šira priča. Prije svega,  to je ljudska priča, priča o ljudskim sudbinama, to je priča o nama. Tomašica je svojevrstan test ljudskih vrijednosti. Na Tomašici i na svim drugim mjestima masovnih zločina, zločina protiv čovječnosti  i međunarodnog prava, čovjek polaže ispit iz humanizma.“ prof. dr. Mujo Begić

Stravični prizori iz Tomašice su poput snimaka iz prijedorskih logora smrti ’92. uzburkale svjetsku javnost, i ponovo otvorila mnoga neriješena pitanja o statusu i položaju žrtava genocida i njihovih porodica. O tome kakav je njihov položaj i život u manjem bh. entitetu, te koliki je značaj otkrića ovog masovnog stratišta Bošnjaka i Hrvata, razgovarali smo s Mirsadom Duratovićem, predsjednikom Udruženja logoraša „Prijedor 92“.

Minber.ba: Prijedor i Srebrenica, dvije velike rane na duši bošnjačkog naroda. Možete li povući neke paralele između zločina počinjenih u njima, postoje li sličnosti ili razlike?

Duratović: Prijedor i Srebrenica ostaju zapamćeni kao najveća stratišta Bošnjaka u njegovoj cjelokupnoj istoriji. Sličnost ova dva stratišta se ogleda u tome da su na oba mjesta srpske vojne i policijske snage pokazale svu svoju okrutnost, neljudskost, krvoločnost, pokazali su se kao jedna horda ubica,koljača,silovatelja i palikuća.

Razlika između ova dva stratišta je samo u tome što je Srebrenica medijski bila pokrivena u vrijeme dešavanja genocida, a Prijedor ne, mada i ta činjenica ne opravdava međunarodnu zajednicu da nije znala ili možda čak nije željela da zna šta se dešava u Prijedoru.

Ipak puna tri mjeseca, od kraja maja do kraj avgusta 1992. godine su Prijedorčani ubijani na najzvjerskije načine i na najmonstruoznijim mjestima. Epilog tog krvoločnog pohoda je 3173 do sada evidentirane žrtve, a među njima i 102 djece i 256 žena, 31 000 onih koji su prošli kroz neki od prijedorskih logora, najveći broj logora, preko 50 000 protjeranih sa svojih ognjišta, uništeni svi vjerski objekti i na kraju do danas 31 pravosnažna presuda za ratne zločine počinjene u Prijedoru.

Međutim medijska zapostavljenost Prijedora se nastavila nažalost i u ovom poslijeratnom periodu tako da su priče o zločinima u Prijedoru jako teško dopirale do šire BH javnosti. U posljednje vrijeme primjetna je povećana zainteresiranost domaćih medija za sve ono što se dešavalo i dešava u Prijedoru.

Minber.ba: Nažalost, prijedorski se genocid čini zaboravljenim, malo ga ko spominje, čak i od Bošnjaka. Možete li to prokomentarisati?

Duratović: To ste u pravu, nama koji se bavimo ovom problematikom čini se kao da se Bošnjaci stide prijedorskog genocida. Malo se medijske pažnje poklanja svemu što se desilo. Mnoge medijske kuće iz čitavog svijeta su pravile reportaže o prijedorskom genocide, dok su naše medijske kuće tu priču svele na jednu ili dvije minute u nekoj informativnoj emisiji.

Kada su u pitanju izabrani politički predstavnici Bošnjaka koji bi trebali da stanu u prvu liniju odbrane žrtava genocida često zbog nekih političkih i međustranačkih dogovora u lokalnim skupštinama ali i entitetskim i državnim parlamentima okreću leđa žrtvama genocida.

Minber.ba: Tomašica je najveća masovna grobnica u Europi nakon II svjetskog rata. Uprkos svemu evidentna je šutnja medija iz RS-a, kao I otvoreno negiranje počinjenog zločina i genocida. Kolika je važnost otkrića ove grobnice za konačnu potvrdu počinjenog nedjela?

Duratović: Sotkrićem grobnice Tomašica prekinut će se već dvadesetogodišnja neizvjesnost, patnja i bola porodica koje tragaju za svojim nestalim članovima porodica. Konačno će  duše šehida naći smiraj, a njihove porodice imati mjesto gdje će moći da im prouče Fatihu.

Druga važnost ove grobnice je da će ona postati krunski dokaz u procesima dokazivanja počinjenog genocida u Prijedoru. Nakon Tomašice niko nema pravo da kaže da se u Prijedoru nije desio genocid.

Šutnja medija, vlasti i nadležnih organa, kako lokalnih u Prijedoru tako i u čitavom entitetu, je još jedan dokaz da ova lokalna zajednica krije istinu o počinjenim zločinima od svojih građana, također dokaz je to da lokalna zajednica nije spremna da se suoči sa svojom prošlošću i da će uprkos svim dokazima razgovor o počinjenim zločina nad svojim sugrađanima nesrpske nacionalnosti da ostane tabu tema u Prijedoru.

Minber.ba: Svakako da Vam je bolno ponovo evocirati uspomene o svemu što se dešavalo. Kako porodice žrtava proživljavaju ove trenutke nakon otkrića žrtava pokopanih u Tomašici, i koja im je pomoć najpotrebnija?

Duratović: Ovo je jedno veliko olakšanje za porodice koje traže svoje poslednjih dvadeset godina. Nakon svake protekle šehidske dženaze strah je postajao veći, strah da svoje nestale nikad nećemo pronaći, a to je nešto što je najveća bol i strepnja porodica nestalih. Porodice sad svoju borbu nastavljaju dalje, a to je privođenje ruci pravde svih onih koji su na bilo koji način odgovorni za postojanje Tomašice i u tom smjeru im je potrebna najveća pomoć.

Međutim uzimajući u obzir činjenicu da su porodice ubijenih i nestalih civila Prijedora svih ovih godina unazad uglavnom bile ostavljene same u svojoj boli i potrazi za svojim nestalim, te bivale prinuđene da same prikupljaju sredstva za ubrzanje ekshumacija koje treba okončati prije zime, mislim da će i ovaj poslednji zadatak i obavezu prema svojim šehidima morati sami obaviti i ne sumnjam da će to na najbolji mogući način i uraditi. 

Minber.ba:Kakav je položaj povratnika Bošnjaka u RS, a posebno porodica nestalih, te preživjelih žrtava rata? 

Duratović:Žrtve zločina nesrpske nacionalnosti u ovom entitetu nisu priznate kao takve. Sva zakonska rješenja su diskriminatorska prema tim žrtvama i onemogućavaju im stjecanje statusnih prava u ovom entitetu. U izvještajima Vlade RS o broju nestalih i ubijenih iz ovog entiteta uopće se ne spominju žrtve ne srpske nacionalnosti.

Žrtvama zločina se ne dozvoljava obilježavanje mjesta stradanja i zatočenja, zabranjuju im se pojedine komemoracije pa ide se čak dotle da se njihove komemoracije nazivaju pogrdnim imenima. Sve ove pojave nažalost ostaju bez zvanične osude državnih institucija, ali i onih koji bi trebali da stanu u zaštitu ovih žrtava rata što opet daje prostor  onima koji to čine da ta diskriminacija iz dana u dan bude sve izraženija.

Minber.ba: Kakav je danas život u Prijedoru i uopće kakve su perspektive za budući život?

Duratović: O problemima povratnika bi se moglo jako opširno pisati, a svi se oni mogu svesti pod jednu riječ i jedan uzrok a to je institucionalna opstrukcija povratka sa svih nivoa vlasti.

Neki će reći da je Prijedor danas jako moderan, lijep, uspješan grad, grad koji je po mnogo čemu može biti primjer drugim lokalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini, i po lijepom ali i po onom manje lijepom i u tome su u pravu.

Međutim, današnji Prijedor se ne može ni u kom pogledu uporediti sa onim prijeratnim. Grad Prijedor je izgubio mnogo toga. Prijedoru prije svega,ono što je najbolnije i nepopravljivo, nedostaju njegovi ljudi, oni koji su davali dušu ovom gradu. Budući život, odnosno perspektive za budući život nemože biti ako se gradi na lažima o prošlosti i ako se lokalna zajednica i njeno stanovništvo ne suoči sa ratnim zločinima, ne osudi i distancira se od onih koji su činili zločine u njihovo ime.

Minber.ba: Kako sačuvati od zaborava uspomenu na prijedorske žrtve (šta mogu poduzeti mediji, škole, državne i entitetske vlasti)?

Duratović: Uspomenu na prijedorske žrtve možemo sačuvati podizanjem memorijalnih centara koji će svojim postavkama i edukativnim sadržajima prenositi budućim generacijama istinu o prijedorskom genocide. U tom pravcu zadatak medija je da se posvete dokumentovanju priča preživjelih svjedoka i produkciji što više dokumentarnih filmova o svemu onom što se dešavalo ovdje te da dok još uvijek traju sudski procesi za ratne zločine mnogo više medijskog prostora ustupe istima kako bi lokalne zajednice u kojima su počinjeni ratni zločini saznale punu istinu.

Mi do danas nemamo niti jedan tematski dokumentarac o logoru Omarska ili bilo kom drugom logoru.Sve što je do sada urađeno bilo je onako generalno o prijedorskim zločinima, površno i bez mnogo detalja.

Kada su škole u pitanju, naš obrazovni sistem bi trebao prepisati recimo praksu njemačkog obrazovnog sistema ili praksu obrazovnog sistema bivše Jugoslavije.Ove malo starije generacije se sjećaju obaveznih ekskurzija i posjeta mjestima ratnih zločina i stratištima iz Drugog svjetskog rata. Zašto toga nema danas?

Niti jedna škola nije se pokazala zainteresovanom da posjeti neki od bivših logora u Prijedoru iako mi iz udruženja logoraša stojimo svima na raspolaganju da ih provedemo i ispričamo priču o istima. Mi imamo neke škole i univerzitete iz inostranstva koje dovode svoje studente u Prijedor i zajedno s njima organizujemo posjete logorima i šehidskim mezarjima, ali naših škola nema nažalost. Mi kao da želimo da što prije zaboravimo ono što nam se desilo, a to je jako opasno jer znamo svi šta se dešava onima koji zaboravljaju.

I na kraju, politika i političari treba da kroz institucije sistema obezbijede zaštitu žrtava rata i preživjelih svjedoka. Treba da stave van snage sva zakonska rješenja koja idu na štetu žrtava rata i koja su diskriminatorska prema žrtvama rata. Mi danas imamo čitav set zakona i budžeta od lokalnog pa do entitetskog nivoa koji diskriminišu žrtve rata na nacionalnoj osnovi, a na državnom nivou imamo recimo Zakon o nestalim osobama koji je po svojim odredbama jako dobar ali se u najvećoj mjeri ne sprovodi jer postoje neke opstrukcije na entitetskom nivou.