Akida

Mirni dijalog između šijje i sunnije (3 dio)

419pregledi
Priredio: Emir Demir

Abdullah: Nema razilaženja među svim učenjacima da, kada čovjek potvrđuje Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u određenim stvarima, a u određenim ga poriče, da je nevjernik i da još nije ušao u islam. Isto tako je sa onim koji vjejruje u dio Kur’ana i drugi dio poriče, ili onim koji priznaje tevhid, a poriče namaz, ili priznaje tevhid i namaz, a poriče zekat, ili priznaje sve to, a poriče post, ili priznaje sve to, a poriče hadždž.

Kada se neki ljudi u doba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nisu pokorili propisu hadždž Allah je o njima objavio: „Allaha radi, dužan je hodočastiti Njegovu Kuću ko je u mogućnosti, a onaj koji ne vjeruje, pa Allah je neovisan o svjetovima.“  Ukoliko čovjek zaniječe proživljenje postao je nevjernik po koncenzusu učenjaka. Zato je Allah jasno u Svojoj Knjii rekao da onaj koji vjeruje u dio, a ne vjeruje u dio Objave je pravi nevjernik. Naredio je da se islam uzme u potpunosti, a onaj koji uzme dio, a ostavio dio postao je nevjernik. Da li ti sada potvrđuješ da onaj koji vjeruje dio, a odbacuje dio islama je nevjernik?

Abdunnebijj: Da, priznajem to. To se jasno vidi iz Časnog Kur’ana.
Abdullah: Kada potvrđuješ da onaj koji prizna Poslanika, s.a.v.s., u nečemu, a negira obavezu namaza, ili prizna sve, a zaniječe samo proživljenje, pa je tako postao nevjernik, prema saglasnosti svi pravnih škola, a i Kur’an o njemu govori kao što je prethodno rečeno, onda znaj da je tevhid najveća obaveza s kojom je došao Vjerovjesnik, s.a.v.s. On je veći i od namaza i od zekata i od hadždža. Kada čovjek negira nešto od ovih stvari postaje nevjernik, pa makar postupao po svemu onome što je došlo od Poslanika, s.a.v.s., a kako onda kada, prema tvome mišljenju, porekne tevhid s kojim su došli svi poslanici, ne biva nevjernik. Neka je slava Allahu, kako je čudno ovo neznanje.

Također, razmisli o ashabima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kad asu se borili protiv Benu Hanife u Jemani. Prešli su na islam u doba Vjerovjesnika, s.a.v.s., i svjedočili d anema drugg boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, klanjali su i postili.
Abdunnebijj: Međutim, oni su svjedočili d aje Musejlema vjerovjesnik,  a mi kažemo: Nema vjerovjesnika poslije Muhammeda, s.a.v.s.
Abdullah: Vi neke dobre ljude poput vjerovjesnika, meleka i ashaba i ostalih dižete na stepen Silnog Gospodara nebesa i zemlje. Pošto onaj koji podigne nekog čovjeka na stepen vjerovjesništva postaje nevjernik,  pa njegov imetak i život postaju halal, te mu ne koriste šehadet i namaz, šta je sa onim ko ga podigne na Allahov stepen – naravo da je preče da i on bude nevjernik. Također, one koje je Alijj spalio vatrom svi su se pozivali na islam. Bili su njegovi sljedbenjci i učili znanje od ashaba, ali su u pogledu Alijja vjerovali u isto ono u što i vi vjerujete u pogledu Abdulkadira i drugih. Kako su se ashabi onda usaglasili oko borbe protiv njih i njihovog kufra? Zar mislite da ashabi tekfire muslimane?  Ili misliš da ovakvo uvjerenje vezano za vaše predvodnike i njima lisčne ne može štetiti, a da je prethodno uvjernje o Alijju bio razlog da se proglase nevjernicima.

Također će se reći: Ako ovi prvi nisu postali nevjernici osim zato što su objednili širk, poricanja Poslanika i Kur’ana, te nijekanje proživljenja i sl. Šta onda znači poglavlje koje spominju učenjaci u svim pravnim školama „Poglavlje: Propis o odmetništvu“. Odmetnik je musliman koji postane nevjernik poslije svoga islama. Potom spominju mnoštvo stvari.  Svaka od tih stvari onoga ko u njih zapadne izvodi iz islama. Čak su spominjali i neke mizerne stvari koje izvode čovjeka iz islama ukoliko ih počini. Npr. da izgovori riječ koja izaziva Allahovu srdžbu svojim jezikom, bez srčane namjere. Ili daje spomene u smislu šale i zabave. Isto se odnosi na one za koje Uzvišeni kaže: „Reci: Zar ste se Allahom i Njegovim ajetima i Njegovim Poslanikom ismijavali? Nemojte se pravdati postali se nevjernici nakon štoste bili vjernici.“ Uzvišeni Allah je jasno rekao za ove da su postali nevjernici poslije svoga vjerovanja, a bili su sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., u pohodu na Tebuk. Rekli su riječi za koje su tvrdili da su one bile izrečene u smislu šale.

Također će se reći: Uzvišeni Allah govori o Benu Israilu, i pored njihovog znanja islama i ispravnost da su rekli Isau: „Načini nam boga.“     Isto su rekli neki Vjerovjesnikovi ashabi: „Odredi nam Zatul –Envat (drvo na koje ćemo mi okačivati oružje kao što ga i oni kače, nap. prev.)“ Vjerovjesnik, s.a.v.s., se tada zakleo da su te riječi iste kao riječi Benu Israila „Načini nam boga kao što i oni imaju boga.“
Abdunnebijj: Međutim, Benu Israil i oni koji su upitali Vjerovjesnika, s.a.v.s., da im odredi to drvo nisu time postali nevjernici.
Abdullah: Odgovor glasi: Benu Israelćani i oni koji su upitali Poslanika, s.a.v.s., za to to nisu učinili, jer da su to učinili postali bi nevjernici. Oni kojima je to Vjerovjesnik, s.a.v.s., zabranio da mu se nisu pokorili i da su sebi takvo drvo odredili, nakon zabrane, postali bi nevjernici.
Abdunnebijj: Međutim, ja imam jednu drugu problematičnost, a to je anegdota o Usami b. Zejdu kada je ubio onoga koji je rekao la ilahe illallah, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., prekorio riječim. „Usama, zar si ga ubio nakon što je rekao la ilahe illallah?“  (el-Buhari) Isto tako Poslanik, s.a.v.s., kaže. „Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok ne kažu „la ilahe ilallah.“ (Muslim)  Kako da objednim ono što si rekao i ova dva hadisa? Uputi me na to, Allah te uputio.

Abdullah: Poznato je da se Vjerovjesnik borio protiv židova i da ih je porobljavao,  aoni su ovirli laila ilallalah. Njegovi ashabi su se borili protiv plemena Benu Hanife koji su svjedočili da  nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik i klanjali su,  aisto se odnosi i na one koje je Alijj spalio. Ti potvrđuješ da onaj koji negira proživljenje postaje nevjernik i protiv njega se dozvoljeno boriti pa makar rekao la ilahe illallah i da onaj koji negira nešto od temelja islama postaje nevjernik i biva ubijen makar ih izgovarao. Kako mu neće koristiti kada negira nešto od drugorazrednih pitanja vjere, a koriste mu kada negira tevhid koji predstavlja temelj i glavni dio vjere svih poslanika. Ti moždanisi shvatio značenje ovih hadisa.
Što se tiče Usaminog hadisa u njemu se navodi  aje ubio čovjeka koji je zagovarao islam, misleći d aje to rekao iz straha za svoj život i imetak.  Potrebno je sustegnuti se od ubijanja čovjeka koji proklamuje islam sve dok se ne očituje kod njega ono što se suprotstavlja toj njegovoj izjavi. Uzvišeni kaže: „O vjernici, kada se borite na Allahovom putu dobro provjerite.“ Tj. obaveza je sustegnuti se i uvjeriti se, pa ako se kasnije očituje nešto što se suprotstavlja islamu onda takav biva ubijen, jer Uzvišeni kaže: „dobro provjerite“. Jer da se ne ubija nakon što se izjasni, onda provjeravanje ne bi imao nikakve koristi.

Isto se odnosi i na drugi hadis. Njegovo značenje je onakvo kako smo već spomenuli, tj. onaj ko proklamuje tevhid i islam obaveza je sustegnuti se od njega, osim ako se utvrdi nešto što se suprotstavlja tome. Dokaz za ovo je da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „ Zar si ga ubio nakon što je rekao la ilahe illallah?“ (El-Buhari) Također je rekao: „Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu „la ilahe illallah.“ (Muslim) On je, također, za haridžije rekao: „Gdje god iz zateknete ubijajte ih“ , iako su oni najviše ibadet činili i izgovarali „la ilahe illallah“. Čak su ashabi svoj ibadet smatrali mizernim kada bi vidjeli ove haridžije. Oni su učili znanje od ashaba, ali njihovo izgovaranje riječi „la ilahe illallah“, mnoštvo ibadeta i pozivanje na islam nije spriječilo da budu ubijani kada se kod njih očitovalo suprotstavljanje Šerijatu.
Abdunnebijj: Šta kažeš za Vjerovjesnikove, s.a.v.s., riječi koje su potvrđene vjerodostojnim: Da će ljudi doći na Sudnjem danu i tražiti pomoć od Adema, potom od Nuha, a onda Ibrahima, a zatim od Musaa, a onda od Isaa, pa će se ovi poslanici opravdavati, da bi na kraju došli do Muhammeda, s..v.s. Ovo govori da traženje pomoći od drugih mimo Allaha nije širk.

Abdullah: To je tvoja zbunjenost u pogledu suštine ovog pitanja. Traženje pomoći od stvorenja koje je živo i prisutno i koje je u mogućnosti učiniti traženo mi ne negiramo.Uzvišeni kaže: „Od njega je zatražio pomoć onaj iz njegove skupine protiv onoga ko je bio njegov neprijatelj.“ Kao što čovjek traži od svojih prijatelja pomoć u ratu i drugim okolnostima koje su u okviru njihovih mogućnosti. Mi smo ovdje porekli traženje pomoći u smislu ibadeta kojeg vi činite kod kaburova evlija, ili kada su oni odsutni, te vezano za stvari koje može samo Allah Uzvišeni. Ljudi će tražiti pomoći od vjerovjesnika na Sudnjem danu. Željet će da mole Allaha da počne obračun ljudi kako bi se stanovnici Dženneta riješili tegobe iščekivanja. Ovo je dozvoljeno i na dunjaluku i na Ahiretu, tj. da dođeš dobrom čovjeku i u njegovom prisustvu, kada čuje tvoj govor, kažeš: „Zamoli Allaha za mene“, kao što su Vjerovjesnikovi, s.a.v.s., ashabi tražili od njega to tokom njegovog života. Ali, poslije njegove smrti to nikako nisu činili. Nisu od njega to tražili kod njegovog kabura, već su ispravni prethodnici poricali onima koji su imali za cilj upućivati  dove kod njegovog kabura.

Abdunnebijj: Šta kažeš za priču o Ibrahimu kada je bačen u vatru, pa ga je presreo Džibril u zraku, pa upitao: „Imaš li kakvu potrebu?“ Ibrahim je rekao: „Što se tebe tiče, nemam.“ Da je traženje pomoći od Džibrila bilo širk, on to ne bi ponudio Ibrahimu.
Abdullah: Ova sumnja je poput prve sumnje. Prije svega, ova predaja nije ispravna, a kada bismo pretpostavili da je ispravna Džibril mu je ponudio da mu donese korist u okviru onoga što on može, kao što Uzvišeni o njemu kaže: „Podučio ga je onaj velike snage.“  Da mu je Allah dozvolio da uzme Ibrahimu vatru i sve što je oko nje na zemlji,  a i brda, te da ih baci na istok ili zapad, on to ne bi bio nemoćan učiniti. To je poput bogatog čovjeka koji siromašnom ponudi imetak da bi udovoljio svoju potrebu, a ovaj odbije i strpi s sve dok mu Allah ne dadne opskrbu na kojoj mu neće niko prigovoriti.

Gdje je ovdje onda traženje pomoći u ibadetu i širk koji se sada čini?
Znaj brate, da prvi ljudi kojima je poslan naš predvodnik Muhammed, s.a.v.s., su bili manjeg širka od naših savremenika i to iz tri razloga: 1. prvi su pripisivali Allahu druga samo u obilju, a u nedaćama su isključivo Njemu ispovijedali vjeru, a dokaz za to su riječi: „Kada se popnu na lađu Allah mole iskreno Mu ispovijedajući vjeru, a kada ih On izbavi na kopno, oni Njemu druge pripisuju.“ Također kaže: „Kada ih pokriju morski valovi poput oblaka mole Allaha, iskreno Mu ispovijedajući vjeru, a kada im dadne spasa do kopna među njima nezahvalnika bude. A dokaze naše samo izdajnik nezahvalnik poriče.“ Mušrici protiv koji se borio Poslanik, s.a.v.s., su molili Allaha, a ujedno i druge u svome obilju, a u nedaćama bi samo molili Allaha,  a zaboravljali ba na one koje su uzeli za svoju gospodu. Međutim, savremeni mušrici mole druge mimo Allaha u obilju i u nedaći, pa kada budu pritiješnjeni, te potom kažu: „O Allahov Poslaniče, o Husejne“ i dr. Gdje su oni koji to shvataju? 2. Prvi mušrici su uz Allaha dozivali ljude koji su bili Njemu privrženi – vjerovjesnika, evliju, meleka, ili u najmanju ruku kamen, drvo, koji se Allahu ppkoravaju i ne čine Mu grijehe. Naši savremenici uz Allaha mole ljude koji spadaju u kategoriju nejvećih grješnika. Za onoga ko nosi takvo pogrešno uvjerenje o nečemu što je samo po sebi dobro, kao što je kamen, drvo je uveliko lakše da nosi takva uvjerenja o onima čije se otvoreno griješenje i neispravnost jasno gleda. 3. Većina mušrika u doba Vjerovjesnika, s.a.v.s., je činila širk u tevhidul-uluhijje, a ne u tevhidur-rububijje, za razliku od širka zadnjih generacija. Danas se širk uveliko dešava u pitanjima Allahovog rubibijjeta kao što se dešava i u pitanjima uluhijjeta. Npr. danas neki ljudi smatraju da priroda upravlja kosmosom, te da ona oživljuje, usmrćava i sl.

Vjerovatno ću ovaj svoj govor završiti jednim velikim pitanje koji se shvata iz ovoga što smo prethodno rekli,  a glasi da nema razilaženja da tevhid neminovno mora biti realiziran uvjerenjem srca, govorom jezika i činjenjem povoda tjelesnim organima. Ukoliko bude nešto od ovoga nedostajalo čovjek neće biti musliman. Onaj ko spozna tevhid a ne postupa po njemu nevjernik je inadžija, kao što je bio Faraon, Iblis i dr.
Ovo je pomućeno kod mnogih ljudi, pa govore. „To je istina, ali mi to ne možemo činiti i to nije dozvoljeno kod naših sunarodnika, već je neophodno da se sa njima slažemo, da pred njima popuštamo bojeći se zla. Ovakav siromah ne zna da većina predvodnika nevjerstva poznaje istinu i da su je ostavili samo zato što sebi nalaze opravdanja za njih. Uzvišeni kaže: „Oni su Allahove ajete za malu cijenu prodali i od Allahovog puta odvraćali. Ružno li je ono što su oni činili.“

Onaj ko postupa po pravilima tevhida svojom vanjštinom, ali ga ne razumije, nije u njega ubijeđen svojim srcem smatra se munafikom koji je gori od pravog nevjernika. Uzvišeni kaže: „Munafici su na najnižem stepenu u vatri i njima pomagača nećeš naći.“
Ovo pitanje će ti biti jasno kada budeš porazmislio o onome što ljudi govore i uvidiš da ima onih koji poznaju isitnu,  ali po njoj ne postupaju iz straha da se njihov dunjauk ne umanji, kao što je bio Karun, ili njegov pomoćnik Haman kao i njhov vladar Faraon. Također, uvidjećeš da ima onih koji po njemu vanjštinom postupaju, ali ne i nutrinom, poput munafika. Kadau pitaš kakvo im je srčano uvjerenje odgovorit će da ne znaju.
Ti moraš dobro shvatiti dva ajeta iz Allahove Knjige.
Prvi ajet, je prethodno citira, a  glasi: „Nemojte se opravdavati, postali se nevjernici nakon bašeg vjerovanja.“ Kada znaš da su neki ljudi koji su krenuli u pohod protiv Rimljana sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s, postali nevjernici zbog riječi koje su izgvorili u smislu zabave i šale, onda ti se očituje da onaj koji izgovori kufr ili postupa po njemu bojeći se umanjenja svoga imetka, ugleda, ili da bi se nekom dodvorio, je daleko veći postupak od onoga ko izgovori kakvu riječ iz šale. Onaj koji se šali u većini slučajeva u svome srci ne nosi uvjerenje o onome što govori svojim jezikom, već to čini da bi nasmijao ljude. Dok onaj koji izgovori riječi nevjerstva ili po njemu postupa iz straha, ili iz želje da zadobije nešto što se nalazi kod stvorenja, onda je potvrdio šejtanovo obećanje: „Šejtan vam obećava siromaštvo i naređuje vam razvrat.“ Ili se pribojava njegove prijetnje: „To vam je samo šejtan koji zastrašuje svoje štićenike.“ On nije potvrdio obećanje Milostivog: „A Allah vam obećava oprost od Njega i obilje.“ On se nije pobojao prijetnje Gordoga: „Nemojte se njih bojati nego se Mene bojte.“ Da li stoga onaj ko je u ovakovm stanju zaslužuje da bude štićenik Milostivog ili štićenik šejtanov.
Drugo ajet: Uzvišeni kaže: „Ko uznevjeruje u Allaha nakon svoga vjerovanja, osim onoga ko bude prisiljen, a srce mu bude smireno s vjerovanjem, ali onaj ko osjeti lagodnost prsa u nevjerstvu, takvi zaslužuju Allahovu srdžbu, njima pripada velika patnja.“ Uzvišeni Allah nije dao opravdanja osim onima koji su prisiljeni,  a njihova srca su smirena s vjerovanjem, dok su ostali postali nevjernici, svejedno činili to iz straha, želje, ili dodvoravanja nekome ili siromaštva svoje zemlje, porodice, familije, ili zbog svog imetak, ili u smislu šale, ili iz drugih razloga, osim ako se radi o onome koji je prisiljen, jer ajet ukazuje da čovjek može biti prisiljen isključivo na govor i djela, dok na uvjerenje srca ne može niko biti prisiljen. Uzvišeni kaže: „To je zato što oni više vole ovosvjetski života nad Budućim svijetom, a Allah neće uputiti nevjernički narod.“  Jasno je rekao da kazna nije zbog uvjerenja, neznanja, mržnje prema vjeri, ili ljubavi prema nevjerstvu, već povodom ovodunjalučkih ambicija i davanja njoj prednosti nad vjerom. Allah najbolje zna. Jasno je rekao da u ovome slučaju nisu kažnjeni. Poslije svega ovoga zar ti nije došlo vrijeme, Allah te uputio, da se pokaješ svome Gospodaru, Njemu povratiš i da ostaviš ono što zastupaš. Pitanje o kojem smo govorili, kao što si čuo, je veoma opasno.

Nastavit će se……..

Prvi put objavljeno: nedjelja, 29 Ožujak 2009 04:33