Alimi

Mi smo, doista, tužni zbog rastanka s tobom

689views

Priredila: Amela Omerović-Ćeman

Godinu dana od smrti šejha Abdullaha b. Džibrina, rhm: U ponedjeljak 20. 7. 1430. h.g. u 14 sati naš ummet je zapao u veliku tugu zbog gubitka još jednog od svojih velikana, uvaženog učenjaka šejha Abdullaha ibn Abdurrahmana ibn Džibrina, Allah mu se smilovao.  Tog dana su se vjernička srca punila tugom, oči suzile, a jezici govorili: “Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un! / Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!”

Veliki je to gubitak za islamski ummet, jer kao što kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah neće uzeti znanje tako što će ga otrgnuti od ljudi, već će znanja nestati tako što će On uzeti učenjake. Kad ne ostavi više nijednog učenjaka, ljudi će sebi za vođe uzeti neznalice i te će neznalice biti pitane pa će, bez znanja, davati fetve. Tako će, bivajući i sami u zabludi, i druge odvesti u zabludu!” (Muslim)

Šejh Abdullah ibn Džibrin rođen je 1352. h. g. u jednom selu u  El-Kavi’iji, a odrastao je u gradu Er-Rin. Svoj dunjalučki život završava u Rijadu u 78. godini života.

Pogledajmo zajedno šta o šejhu Abdullahu ibn Džibrinu, rahimehullah, kaže njegov sin i neki od učenjaka današnjice.

U intervjuu za časopisu ”Nun” šejhov najmlađi sin Sulejman, govoreći o šejhovom, rahimehullah, odnosu prema porodici i načinu odgajanja djece, ističe da je njegov otac bio divan odgajatelj čiji se odnos prema porodici zasnivao na nježnosti i samilosti, ali i na strogoći kada je to situacija zahtijevala. Sulejman se prisjeća da ga otac nikada nije udario izuzev jednom kada je zbog spavanja propustio namaz. Šejh je, Allah mu se smilovao, imao mnogo sabura u odgajanju svoje djece, i bez obzira na mnoge obaveze, trudio se da odvoji vrijeme i za svoju porodicu. Kada bi u posjetu dolazile njegove kćerke sa svojom djecom, ostavljao bi svoje obaveze i posvetio se razgovoru sa njima. Svojim unučadima pričao bi priče iz svoga djetinjstva ili priče koje je slušao, prepričavao neke smiješne događaje, recitirao im stihove, što je unosilo sreću u njihova srca.

Također, šejh je i prema drugim ljudima bio pažljiv i poklanjao im svoje vrijeme, tako da je držao predavanja u četiri mesdžida koja su bila u blizini njegove kuće, a dan u kojem nije imao predavanje poslije sabaha koristio je da klanja sabah-namaz u petoj džamiji koja se nalazila u blizini, kako bi poselamio njene džematlije i razgovarao s njima, a putem je selamio i stare i mlade. Nakon završetka nastave, u podne, ponekad je išao pred obližnje škole i selamio se sa učenicima, pitao ih za njihova imena, imena njihovih očeva, a ponekad ih je pitao o njihovom školovanju, savjetovao im da se uključe u halke Kur’ana i posvete njegovom učenju napamet. U odnosu prema svojim radnicima bio je jednostavan, tako da je naučio kako se kažu određene riječi na njihovim jezicima, pozdravljao bi ih na urdu i nekim indijskim jezicima, na bangladeškom, a neke riječi je znao i na deset afričkih i azijskih jezika. Vodio je brigu o drugim ljudima i posjećivao ih, ali se isto tako odazivao i na sve pozive na svečanosti, a kada bi pokušali da ga odvrate od odlaska na neku svečanost zbog njegove starosti i bolesti, kao i zbog prezauzetosti, odgovarao bi hadisom: “Ko se ne odazove na poziv, nepokoran je Allahu i Njegovom Poslaniku.”

Njegovo vrijeme bilo je ispunjeno radom za Allahovu vjeru tako da je u jednoj sedmici tumačio oko četrdeset knjiga iz raznih oblasti:  akide, tefsira, hadisa, mustalaha, fikha, usulul-fikha, nasljednog prava, gramatike arapskog jezika i dr.

Šejh Muhammed el-Arifi prisjeća se svog odlaska sa šejhom Ibn Džibrinom na jedan naučni seminar. Čudeći se saburu i trudu šejha Džibrina,  spominje da je šejh spavao samo oko tri sata u toku noći, a zatim bi klanjao sabah-namaz i držao predavanja do 9 sati, a onda bi išao u Ured za da’vu i dobrotvorne organizacije gdje je ostajao sve do ikindija-namaza. Poslije ikindije bi držao predavanje do pred akšam, a onda se javljao na telefon odgovarajući i izdavajući ljudima fetve sve dok ne bi nastupio akšam-namaz. Poslije akšam-namaza držao bi predavanje do jacije, a također i poslije jacije bi imao predavanje, a potom bi primao ljude, slušao ih i odgovarao im, i sve to bez imalo mrzovolje. Šejh El-Arifi svjedoči o priči jednog čovjeka koji je sa bolesnom kćerkicom doselio iz Džedde u Rijad radi njenog liječenja. Pošto je bio slabog novčanog stanja, neki dobročinitelji su objasnili njegovo stanje jednom trgovcu i zamolili ga da mu pomogne. Trgovac je zakasnio pet dana, a zatim je otišao i pokucao čovjeku na vrata kako bi mu pomogao. Međutim, čovjek mu odgovori da on, zahvaljujući Allahu, nema potrebe za pomoći jer svako jutro, u vrijeme sabaha, ispred vrata nađe opskrbu za taj dan i određenu svotu novca. Trgovac se začudio tome i platio mu da mu dozvoli da ostane kod njega jednu noć kako bi vidio ko to svako jutro ostavlja opskrbu ovom čovjeku. Jedne noći je tako pričekao, kad oko petnaest minuta prije sabaha ugleda starca koji donese namirnice i ostavi ih pred vrata ovog čovjeka. Požurio je da ga sustigne i otkrio je da je taj starac, zapravo, šejh Abdullah ibn Džibrin, Allah mu se smilovao.

Dr. Aid el-Karni kaže da nikada ni kod jednog čovjeka nije vidio jednostavnost i skromnost kao što je to vidio kod šejha Ibn Džibrina. Šejh nije dozvoljavao da ga iz poštovanja ljube u čelo, već je on bio taj koji je ljubio ulemu u čelo, uvijek se odazivao na poziv, sjedio bi sa miskinima, jeo sa radnicima i siromašnima. Imao je dobro srce, blag govor, nikoga nije uznemiravao i vrijeđao, bio je zahid i živi uzor ljudima.

Šejh Salih el-Fevzan opisao je smrt šejha kao veliko iskušenje, s ubjeđenjem da je to veliki gubitak za islamski ummet, moleći Allaha da mu se smiluje i oprosti, a da ga muslimanima zamijeni boljim i da nam podari sabura u ovom gubitku.

Šejh Džibrin bio je ”ostatak” ispravnih prethodnika, molimo Allaha Uzvišenog da mu se smiluje i oprosti mu grijehe, da nas sastavi s njim u Džennetul-Firdevsu u društvu poslanika i odabranika. On, doista, čuje molbu. On je Milostivi i On mnogo prašta.

Na kraju kažemo ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao kada je na ahiret preselio njegov sin Ibrahim: “Doista, oko suzi, a srce tuguje. Ali nećemo reći ništa drugo osim ono čime je zadovoljan naš Gospodar: Ibrahime, mi smo uistinu žalosni zbog rastanka s tobom.”

Doista smo i mi žalosni zbog rastanka s tobom, učenjače islamskog ummeta.