Akida

Ljubav u ime Allaha i njeni plodovi

1.5kviews

Priredio: Ersan Grahovac

Vidjeli smo kako treba usmjeriti ljubav kao i neke glavne plodove ljubavi u ime Allaha, što ćemo ovdje detaljnije razraditi. Neki čovjek je upitao Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem o trenutku nastupanja Sudnjeg Dana, pa mu reče Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „A šta si ti pripremio za Sudnji Dan?“ Čovjek reče: „Ništa posebno, osim što neizmjerno volim Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem“ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, mu reče: „Bićeš sa onima koje si volio…“ (1)

Na to kaže Ibnu-l-Qajjim: „Ova ljubav Allaha neminovno uzrokuje ljubav u ime Njega pema nekome i podrazumijeva mržnju radi Njega.“

Ljubavi prema stvorenjima u ime Allaha i radi Allaha je najiskrenija ljubav i najispravnija ljubav koja se može usmjeriti ka nekom stvorenju. To je odsjaj od svjetlosti apsolutne ljubavi prema Allahu. Za tu vrstu ljubavi prema stvorenjima, Allah Uzvišeni će na Sudnjem Danu reći: ’Gdje su oni koji su se radi Veličanstva Mojeg voljeli? Danas ću ih smjestiti u Svoj hlad, na dan kada neće biti drugog hlada osim Mojeg.’ (2)

Rekao je Allah Uzvišeni: „Oni koji su se u ime Moje Uzvišenosti voljeli imat će minbere od svjetlosti na kojima će im pozavidjeti vjerovjesnici i šehidi.“ (3)

Prenosi nam Allahov Poslanik od Allaha Uzvišenog: „Moja ljubav obavezna je prema onima koji su se u Moje ime voljeli, radi Mene družili, radi Mene se posjećivali i radi Mene jedni drugima poklone darivali.“ (4)

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Među Allahovim robovima ima onih koji nisu ni vjerovjesnici ni šehidi a kojima će na Sudnjem danu zavidjeliti vjerovjesnici i šehidi zbog visokih stepeni koje će imati kod Allaha.“ Rekoše: „O Allahov Poslaniče, hoćeš li nam reći ko su ti ljudi?“ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, reče: „To su oni koji su se radi Allaha Voljeli, a nisu bili rodbinski vezani, niti radi imetka koji su jedni drugima darovali. Tako mi Allaha, njihova su lica od svjetlosti, u svjetlu će boraviti i neće strahovati onda kada će ostali ljudi biti tužni.“ Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, proučio sljedeći ajet: „I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi miljenici…“ (Junus, 62.) (5)

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je rekao: „Jedan je čovjek krenuo u posjetu svome bratu po vjeri iz susjednog mjesta, pa Allah posla meleka da ga sačeka na putu. Kada naiđe, melek ga upita: ’Gdje si krenuo’. Čovjek reče: ’Želim da posjetim svog brata po vjeri koji živi u ovom mjestu.’ Melek ga upita: ’Jesi li mu krenuo radi neke ovosvjetske koristi?’ Čovjek odgovori: ’Ne, nego ga volim u ime Allaha.’ Melek mu reče: ’Ja sam Allahov izaslanik koga je Allah poslao tebi da te obavijestim da je i Allaha tebe zavolio kao što si ti u ime Njega zavolio svoga brata po vjeri.’“ (6)

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete voljeli. Hoćete li da vas uputim na nešto, ukoliko budete postupali po tome, zavoljet ćete se? Širite selam jedni drugima.“ (7)

Šta znači ljubav prema Allahu i uzroci ljubavi?

Ovdje će biti obrazlozeni uzroci koje dovode do ljubavi čovjeka prema nečemu i dokazano da je po svakom tom uzroku, apsolutno jedini onaj koji zaslužuje ljubav ustvari Allah Uzvišeni, i da je čovjekova kratkovidost i neznanje uzrokom što mu spoznaja o tome promiče. Za razumijevanje ove teme, koja je obrađena u ovom poglavlju, je prije svega potrebna spoznaja o suštini ljubavi kod samog sebe, kao i spoznaja o uslovima i uzrocima ljubavi. Tek tada ćemo moći da razmatramo šta znači ljubav prema Allahu. Kaže Ebu Hamid Muhammed El Gazali: „Prije svega treba reći da je ljubav razumljiva tek nakon određene dostignute spoznaje i opažanja, jer čovjek može da voli samo ono o čemu posjeduje izvjesno znanje. Zbog toga i jeste nemoguće opisati nezivo ’tijelo’ ljubavi. Ljubav je jedna osobina darovana živim bićima i vezana sa jednom sposobnošću posmatranja i opažanja. Stvari koje se opazju dijelom su takve da su čovjeku po volji, da odgovaraju prirodi čovjekova opažanja i da za njega predstavljaju radost; dijelom su takve da su suprotne radosti i izazivaju kod čovjeka bol; i dijelom su takve da kod čovjeka ne izazivaju ni bol ni radost. Čovjek voli sve ono što kod njega, prilikom opažanja i promatranja, izaziva radost i zadovoljsto, a mrzi sve ono što kod njega izaziva bol. I konačno, čovjek ne pokazuje ni ljubav ni mržnju prema onome što kod njega ne izaziva ni radost ni bol. Prema tome, voli se ono što izaziva radost i sve što pruža osjećaj zadovoljstva.“ (8)

Zatim kaže Gazali: „Kad čovjek nešto voli, to znači da u njegovoj naravi postoji i izvjesna sklonost prema toj stvari, a kad nešto mrzi, to znači da u njegovoj naravi postoji neka odvratnost prema tome. Dakle, ljubav se sastoji iz sklonosti čovjekove prirode prema onome što kod njega izaziva radost. Kada se ta sklonost učvrsti i dobro ojača, onda prelazi u ljubavnu bol. Mržnja se sastoji u odvratnosti ljudske prirode prema onome što u njemu izaziva bol i tugu. Kada ona dobro ojača, prelazi u gadjenje. Ovo je prvo što čovjek mora znati o suštini ljubavi.

Drugo što mora znati je to da se ljubav, koja je ovisna o promatranju i znanju, razlikuje po predmetima i čulnim organima koja svrstavaju to opažanje u različite klase. Svako čulo osjeća odredjenu vrstu stvari i pojava i stvara osjećaj zadovoljstva opažajući samo neke, za njega specifične pojave i stvari. Iz toga slijedi da su ove stvari i pojave bliske ljudskoj prirodi tako da ih zdrava i čista čovjekova priroda voli. Vid posjeduje radost u gledanju i opažanju lijepih, vidljivih stvari, lijepih oblika. Sluh ima radost u divnim i ritmičnim melodijama, njuh u lijepim mirisim, ukus u jelima, a dodir u mehkim i nježnim stvarima. Pošto sve ove stvari izazivaju radost opažanjem i čulima, čovjek ih zbog toga voli i približava sebi… Radost koju pruža ovih pet čula, osim ljudi imaju i životinje. Kad bi ljubav prema stvarima i pojavama bila ograničena sa ovih pet čula, tad bi se moglo reći: „Allah se ne može opažati preko čula, i zato se ne može predstaviti u mašti, onda se On ne može voljeti.“ Tada bi jadni čovjek izgubio onaj stepen nad životinjama, koji mu je dat prego sestog čula, koje je svojstveno samo njemu. Ljudi to čulo nazivaju razumom, svjetlošću, srcem, ili nekako drugačije, mada ono samo nema nikakvu vezu sa imenima koja mu ljudi daju. “ (9)   

Dalje kaže: „Unutarnji vid je jači od vanjskog, opažanje srcem je oštrije od opažanja okom, ljepota gledanja stvari razumom je veća od ljepote vanjskih formi tih stvari koju dobijamo čulom vida. Stoga je razumljivo da je srčana radost uzvišena stvar. Kad je čovjek doživi, ona postaje tako silna kao da je doživljena preko čula. Ona postaje savršenija i veća, a bliskost čovjekovoj zdravoj prirodi i razumu postaje sve jača. Jer ljubav nije ništa drugo do približenje promatrane stvari onome kome to promatranje pričinjava zadovoljstvo.“ (10)

Prema tome, ljubav prema Allahu dž.š. može negirati samo onaj koji se vratio na stepen životinje i koji nije dosegao ni do čega izvan čulnog opažanja i saznanja. Sada ćemo pristupiti razlaganju „uzroka i vrsta ljubavi“. Sada ćemo dokazati da se svi uzroci ljubavi mogu naći skupa, u svojoj savršenosti, jedino kod Allaha Uzvišenog, tako da je u stvarnosti samo Uzvišeni Allah vrijedan ljubavi.

Prvi uzrok ljubavi

„Prvo što svako zivo Biće voli je njegovo sopstveno Ja. Ova ljubav prema samom sebi znači da u prirodi svakog zivog bića leži težnja za očuvanjem sopstvenog postojanja i mržnja prema nestanku, nepotpunosti i poništenju samog sebe.“ (11) Jer po prirodi, čovjek voli ono što mu se, kao zaljubljenom, daje. A šta bi čovjeku bilo preče od samog sebe i od svog života i čemu bi se više protivio od nestanka, nepotpunosti i od ponšstenja samog sebe? Zbog toga čovjek voli svoj život i želi da ga očuva, a plaši se smrti i umiranja, ne samo iz straha što ne zna šta ga čeka poslije smrti, niti iz straha od samrtnih muka. On se boji i kad bi umro bez bola i kad na drugom svijetu ne bi imao ni nagrade ni kazne. Ni tada on ne bi rado umro, jer gaji mržnju prema smrti. On voli smrt i nepostojanje samo onda kada u životu prolazi kroz teške patnje. Jer koga snadju nevolje, taj voli da ga one prodju na bilo koji način. I kada takav čovjek voli nepostojanje, on ga ipak ne voli zbog samog sebe već zbog toga što to nepostojanje znači prestanak nevolja koje su ga snašle. Inače, čovjek mrzi poništenje samog sebe i mrzi nepostojanje, a voli održanje vlastitog postojanja. Zatim, čovjek voli sve ono što održava njegovo postojanje kao i sve ono što njegovo postojanje unapredjuje i dovodi do savršenstva. Jer nesavršenost je sve ono što savršenost kod sebe nema, i nesavršenost nije ništa drugo do nepostojanje stvari koje nedostaju. Nepostojanje je suprotno i omraženo, kako samom čovjekovom postojanju, tako i svim osobinama koje vode do savršenosti njegovog postojanja. Čovjek voli svoje postojanje i osobine koje dovode do njegovog savršenstva i ovo je jedno od urodjenih svojstava čovjeka…

I tako, prvi predmet ljubavi i obožavanja je on sam, zatim njegovo zdravlje, njegova imovina, djeca, rodbina i prijatelji. Čovjek voli svoje tijelo i svoje zdravlje sve dok oni održavaju i usavršavaju njegovo postojanje. On voli imetak sve dok je on sredstvo za održanje i poboljšanje njegovog života, a tako je i sa svim drugim stvarima koje predstavljaju pomoćna sredstva za njegov bolji život. Jer čovjek voli ove stvari, ne zbog njih samih, već zbog njihove povezanosti sa vlastitim postojanjem, održanjem, poboljšanjem i usavršenjem svog života i postojanja. On voli svog sina mada preko njega ne ostvaruje nikakvu dobit, već se, naprotiv, zbog njega izlaže trudu i radu da bi mu njegov sin nadoknadio sve ono što je u životu za njega žrtvovao, kao i da bi mu na neki način osigurao, kao njegov potomak, produženje života. Pošto se čovjek ne može nadati da će vječno sačuvati svoje postojanje, on želi da u životu pomogne onome koji će zauzeti njegovo mjesto i koji uz to predstavlja jedan dio njega. Da nije ovog, on bi radije živio sam. Život njegovog sina, u izvjesnom smislu, predstavlja produžetak njegovog vlastitog života, ali i pored toga to nije njegov vlastiti život, već pomaže usavršavanju i upotpunjenju vlastitog postojanja.

Isto tako se i ljubav prema rodbini svodi na ljubav prema vlastitoj savršenosti. On osjeća svoje Ja kroz širenje i jačanje svoje ljubavi prema njima i ukrašava sebe preko usavršavanja i poboljšavanja njihovog života. Jer, rodbina, imetak i druga dobra su poput krila koja izdižu čovjekovu savršenost, a ljudska priroda voli sve ono što održava i usavršava njeno postojanje…

Znači, rezimirano, prvi uzrok ljubavi čovjeka prema nečemu jeste ljubav prema sebi i svemu onome što održava i usavršava njegovo postojanje, kao i mržnja prema poništenju, nestanku i nepotpunosti, kao i prema svemu onome što ruši potpunost njegovog postojanja. (…)

Razmotrimo sada ulogu Allaha dž.š. u ovom uzroku ljubavi. Sve ovo uslovljava ljubav prema Allahu dž.š. u najvećem stepenu. Jer, ko je spoznao sebe i svog Gospodara, taj sa sigurnošću zna da on ne postoji sam po sebi, već da je njegovo postojanje, kao i sve što ga održava i upotpunjava, od Allaha, ka Allahu i kroz Allaha. Allah dž.š. je Stvoritelj, Onaj koji čovjeku daje postojanje i održava ga i koji mu salje sve no što će ga usavršiti i to preko datih savršenih svojstava i sredstava za njihovo usavršavanje, kao i načina za upotrebu tih sredstava.“ (12)

On je Onaj koji je stvorio zakone kauzaliteta i sve zakone u prirodi, koji je stvorio materiju i energiju, od najsitnijeg dijela atoma do cjelokupnog bitka koji je stvoren, koji sve održava Svojom Moći, cjelokupnu harmoniju, zakone i čitavo postojanje, te sve opstoji o Njemu, dok On opstoji sam po sebi, On je Apsolutno Savršen u svakom smislu i neovisan od svega. Čovjek nema svog postojanja koje je od njega samog. On bi bio čisto nepostojanje da mu Milostivi Allah nije poklonio postojanje. I da mu On ne održava to postojanje, čovjek bi propao nakon zadobijenog postojanja. Da mu Allah dž.š. iz Svoje Milosti nije poklonio i savršenost u relativnom smislu (koja je svojstvena stvorenjima), on bi svojom nesavršenošću uništio to svoje postojanje…

Ništa što je zaokruženo Vudžudom (sav bitak, sve što postoji mimo Allaha) ne postoji samo po sebi niti je izvan Njegove moći, a još i da ima svojstva stalnosti i života. Pa prema tome, ništa ne postoji ni samo po sebi niti postoji preko ičega drugog osim preko Allaha… Kada arif voli, on zna da njegovo postojanje zavisi od nekog drugog. On nužno voli Onog koji mu daje i održava postojanje te ga on spoznaje kao svog Stvoritelja, Davatelja i Održavatelja svog postojanja, Onog koji i opstoji Sam po Sebi i koji daje postojanje svemu drugom.

Kako bi mogli reći za nekog da je pametan, a da on voli samog sebe, a ne svoga Gospodara o Kome ovisi njegovo postojanje? Ako neko voli hladovinu koja ga štiti od usijanih sunčevih zraka, on ne može da ne voli drveće o kojem ovisi postojanje tog hlada. Sve što ima postojanje stoji prema Allahovoj Moći u istom odnosu kao što je hlad prema drveću ili svjetlost prema Suncu. Jer čitav svemir je trag djelovanja Njegove Moći pa i postojanje svemira je posljedica Njegovog Postojanja, kao što je i postojanje sunčevog svjetla posljedica postojanja Sunca ili kao što je postojanje hlada posljedica postojanja drveća.

Ako čovjek ne voli svog Gospodara, to je zato, što nije spoznao ni sebe, ni Njega. Ljubav je plod spoznaje i ne postoji ako ne postoji spoznaja. Ljubav je slaba kada je spoznaja slaba, a jaka je kad je spoznaja jaka. Tako ni onaj koji nije spoznao da hladovina koja ga štiti je posljedica postojanja drveća koje tu hladovinu pravi, neće voljeti drvo već će misliti da hladovina opstoji sama o sebi…

Pa kad je ljubav prema samom sebi pridodno nužna, onda je isto tako prirodno nužna i ljubav prema Onome Kome čovjek zahvaljuje na svom postojanju i njegovom održavanju. Ovo važi samo za one koji su istinski spoznali. Ali kada kod čovjeka ne postoji ova ljubav, razlog leži u tome što se on brine samo za sebe i svoje potrebe i strasti koje su učinile da on zaboravi svog Gospodara i Stvoritelja i što nije došao do istinske spoznaje. Ne posjeduje onaj unutarnji vid koji smo na početku spomenuli, te je se spusti na razinu životinjskog percipiranja ovoga svijeta… Ovo je svijet čula, u kojem se čovjek zabavlja i čni poslove koji ga vuku da postane sličan životinjama, a ne nekom višem svijetu u kojem se ne može ni prići ako nije dostigao sličnost sa melekima. U ovom svijetu čovjek vidi srazmjerno onoliko koliko je njegova suština blizu melekima, a slijep je srazmjerno onoliko koliko pada u dubine svijeta životinja.“ (13)

Vidjeli smo da po ovom uzroku ljubavi, jedino Allah istinski i stvano zaslužuje da bude voljen.


Drugi uzrok ljubavi

Ovaj uzrok je ustvari ogranak prethodnog. Kaže Gazali: „Drugi uzrok ljubavi je primanje dobročinstva. Čovjek je rob dobročinstva i srca su po prirodi takva da vole onoga ko im čini dobro, a mrze onoga ko im čini zlo. Zbog ovog razloga čovjek može voljeti i svog prijatelja koji sa njim nije krvno vezan, već je vezan nečim drugim. Kada se ovo malo detaljnije istraži, tada se vidi da ova ljubav pripada onom prvom uzroku ljubavi. Jer dobročinitelj svojim novcem, imanjem i sličnim sredstvima doprinosi očuvanju savršenosti njegova opstojanja i time pruža kapital koji omogućava opstanak. Razlika je samo u sljedećem: Na primjer čovjek voli udove svog tijela zbog toga što usavršavaju njegovo postojanje i čovjek svoju postignutu savršenost u životu materijalizuje i otjeljovljava u obliku djelova svoga tijela. Ali dobročinitelj ne predstavlja savršenost koju čovjek želi, već je samo posrednik do nje, kao što je ljekar posrednik za očuvanje zdravlja tjelesnih organa. Razlika u ljubavi prema zdravlju i ljubavi prema ljekaru, koji je posrednik za zdravlje, leži u tome da čovjek voli zdravlje samo po sebi (jer direktno, u relativnom smislu, doprinosi upotpunjenju egzistencije čovjeka), dok ljekara ne voli kao ljekara nego samo kao posrednika za očuvanje zdravlja (jer indirektno doprinosi usavršavanju egzistencije čovjeka). Isto tako se vole znanje i učitelj, znanje samo po sebi, a učitelj kao posrednik voljenog znanja. Na isti način se vole jelo i novac, jelo samo po sebi, a novac kao sredstvo za dobijanje hrane. Razlika u ovoj ljubavi je samo u tim nijansama, dok se inače (suštinski) sve ovo vraća na ljubav čovjeka prema samom sebi….

Znači, drugi uzrok ljubavi je prirodna naklonost čovjeka prema svome dobročinitelju, koji mu pomaže imetkom i ostalim dobrima, koji ga prijazno susreće, pruža mu pomoć i pomaže protiv raznih neprijatnosti, njegovim neprijateljima i zlikovcima zlo uzvraća i pomaže mu u svemu za čim on teži ili gdje vidi neku dobit, kako za sebe i svoju djecu, tako i za rodbinu. Ovakav čovjek se nužno voli.“ (14)

Ovo upravo dokazuje da čovjek, ni po ovom uzroku, ne može, u apsolutnom smislu, usmjeriti svoju ljubav (niko je istinski ne zaslužuje) osim ka Allahu Uzvišenom, jer kad istinski spozna Istinitog, tada će biti uvjeren da je samo On njegov Jedini Dobročinitelj. Kaže Allah u Kur’anu: „Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati…“ (En-Nahl, 18)

„Uzmimo da ti neki čovjek pošalje sve svoje blago pa ti o tome počneš da razmišljaš. Pomislit ćeš da to dobročinstvo dolazi od njega, a to je zabluda. Jer to dobročinstvo dolazi od Onoga koji je iz Svoje Milosti dao tog čovjeka, pa mu dao novac, moć, volju i potakao ga da ti taj novac pokloni. On je u njemu probudio ljubav prema tebi, učinio je da ti izadje u susret i u srce mu ubacio vjerovanje da njegova dunjalućka ili ahiretska sreća ovise o tome što će tebi učiniti dobročinstvo. Da svega ovoga nema, ne bi ti taj čovjek dao ni zrno žita iz čitavog svog bogatstva.“ (15)

Pa tako, pošto ništa ne opstoji samo o sebi već sve Allah održava, pošto je Allah učinio da ova pobuda zagospodari njim i pošto je u njegovo srce ubacio darežljivost, dao mu je volju, sposobnost da to uradi, želju da to uradi, mogućnost da to uradi, svaki atom njegovog tijela Allah održava u postojanju sa svim svojim dijelovima, sve zakone po kojima on postoji Allah održava svojom Moći i Mudrošću, onda je Allah Taj Koji je Istinski i Jedini Dobročinitelj, i Koji je izvor svih dobročinstava. Čovjekova ruka je samo sredstvo preko kojeg Allah čini dobročinstvo, dok čovjek podliježe tom zakonu kojem se pokorava, slično vodi koja se pokorava jednom zakonu i teče niz rečno korito. Zatim, čovjek ne može ništa učiniti, jer čovjek nije stvorio u sebi ni volju, ni moć, niti život, niti želju, niti bilo šta, već je sve to Allah stvorio, u čovjeka ugradio i održava sve, stvarajući svaki čovjekov postupak. Allah je Taj Koji je čovjeku dao slobodnu volju u srcu i mogućnost da tom voljom utiće na bilo šta, da je realizuje preko sredstava (svojim tijelom) u materijalnom svijetu, Allah je Taj Koji je stvorio bit, formu, mogućnost, cilj i povezao uzrok i posljedicu, i sve zakone stvorio i uskladio. Čovjek je magacioner, koji nije vlasnik nećega, već sve za šta misli da posjeduje, to mu je samo povjereno od strane Istinskog Vlasnika da time upravlja, data mu mogućnost da time upravlja i mogućnost izbora i volje kako da time upravlja, te istinski, čovjek ništa ne posjeduje, nijedan svoj atom, već mu je sve to dato i svakog trena biva održavano u egzistenciji. Čovjek ne opstoji sam po sebi, jer nije on birao da li će biti stvoren i ne upravlja prirodnim zakonima po kojima se tijelo vlada, da može održavati sebe u životu. Ono što mu je, kao magacioneru određenih dobara dato, Allahovom voljom udjeli ili uskrati, ali ništa bez Njegove Apsolutne moći ne može uraditi. Magacioner ima korist od toga što će udijeliti, ima mnogostruku od Allaha u zamjenu za to, dok Allah nikakve koristi niti štete nema od strane stvorenja, ali ipak ih obasipa svojom milošću i Jedini je Istinski Dobročinitelj. Ne mora značiti da u ono čime čovjek kao magacioner upravlja označava samo nešto materijalno, već se to odnosi na apsolutno sve čime mu je Allah dao mogućnost da raspolaže i odabira.

Kaže Gazali: „Suština pravog dobročinstva leži u tome da se ono stvara iz jedne čiste, darovane dobrote. Davanje iz čiste dobrote znači poklanjanje bez trgovine i dobitka, a to može jedino Allah Uzvišeni. On je razastro Svoja dobra svim svjetovima zbog njihova dobra i zbog njih samih, a ne zbog koristi i dobiti koje bi On za to trebao da dobije. On se uzvisio iznad svih koristoljublja. Zbog toga je primjenjivanje izraza „dobrota i dobročinstvo“ na nekog drugog, a ne na Allaha dž.š. ili laž ili alegorija. Kada bi primijenili izraz ove izraze na nekog drugog, a ne na Njega, to bi bilo nezamislivo i nemoguće, kao što je nemoguće da crno može biti ujedno i bijelo. Samo kod Njega su dobrota i dobročinstvo, pokloni i milost. Pošto je u prirodi čovjeka usadjena ljubav prema dobročinitelju, zbog toga arif ne smije da voli nikog sem Allaha Uzvišenog, jer ne postoji dobročinstvo izvan Njega. Samo je Allah vrijedan ove ljubavi. Sve ostalo, van Njega, vrijedno ljubavi samo kod onih koji ne znaju šta uopšte znači dobročinstvo i u čemu je njegova suština.“ (16)

Vidjeli smo da, i po ovom uzroku ljubavi, jedino Allah istinski i stvano zaslužuje da bude voljen.

Treći uzrok ljubavi

Treći uzrok ljubavi jeste ljepota nečega. Kaže Gazali: „Znaj: Ko se nalazi u uskom krugu predočavanja svijeta samo svojim čulima, tada on misli da ljepota nije ništa drugo do skladnost tjelesne građe, ljepota tena, vitkosti stasa i ono što se inače veliča od ljepota koja pripada čovjeku… Jer, ono što većina ljudi smatra ljepotom je ljepota koja se može vidjeti okom, pa se oni ponajviše brinu za svoj izgled. A misle da sve ono što se ne može vidjeti ili predstaviti kao oblik il kao boja, kao i ono što ne zauzima prostor, ne može postići osobinu ljepote i zbog toga ne može da donese radost posmatraču pa se ne može ni voljeti. To je očevidna zabluda…

Ljepota neke stvari se sastoji u tome da se ona na toj stvari pojavljuje, srazmjerno svojoj suštini, sa najvećom savršenošću koja se može pojaviti na toj stvari. Kada se ona pojavi u nečemu u svojoj najvećoj mogućoj savršenosti, onda je to krajnji stepen ljepote. To je samo jednim dijelom moguća savršenost ljepote, tako da ljepota učestvuje jednim dijelom ukoliko se pojavi na toj stvari ograničenim dijelom cjelokupne ljepote…

 Lijep konj je onaj koji u sebi objedinjuje sve osobine koje odgovaraju konju kao biću, a to su izgled, građa, boja, lijep hod i dresura. Lijepo pismo je ono u kojem je ujedinjeno sve ono što je neobično skladno za pismo, kao što je sklad slova, paralelnost slova po visini, ravnost reda i lijepa poredanost. Tako za svaku stvar jedne vrste postoji odgovarajuće savršenstvo koje u određenoj prilici, za drugu vrstu, može da predstavlja u suštini direktnu suprotnost. I tako,  za svaku stvar postoji ljepota koja je savršena samo za tu vrstu. Čovjeka ne čini lijepim ono što čini lijepim konja, pa tako ni pismo ne čini lijepim ono što čini lijepim glas, a ista je stvar i sa posudom, odjećom itd…

Znaj da se ljepota nalazi i u stvarima koje se ne mogu primijetiti čulima. Kaže se: „Raspoloženje je lijepo, ovo znanje je lijepo, ovo je lijep način života, ta vrlina je lijepa“, čime se misli još i na učenost, zdrav razum, stid, hrabrost, pobožnost, plemenitost i druge osobine. Nijednu od ovih osobina ne možemo percipirati nekim od naših pet čula, već je to stvar svjetla unutarnjeg vida. Sve ove osobine mogu biti predmet ljubavi, a nosioca ovih osobina može da voli svako onaj ko na njemu primjeti ove osobine…

Dokaz za ovo je činjenica da je za ljudska, vjernička srca svojstvena prirodna, urodjena ljubav prema Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, i njegovim ashabima bez obzira što ih nisu vidjeli svojim očima niti percipirali sa svojih 5 čula. Ili ako neko na primjer voli Imama Šafiju, zbog čega ga voli? On ga, ipak, nije vidio, nije ga slušao niti percipirao nekim od svojih pet čula. Ljepota, koju je taj čovjek našao u njemu i koja se pretvorila u obilje ljubavi, pokazuje unutarnji, a ne vanjski lik, jer se vanjski lik Imama Šafije pretvorio u prah. On ga voli zbog njegovih unutarnjih osobina, zbog njegovog imana, pobožnosti, učenosti, vladanja i primjene izvornog vjerskog učenja, zbog toga što je ustao da podučava druge znanju svetih zakona Šerijata i što je učinio mnogo dobra po čitavom svijetu. To su te lijepe stvari čija se ljepota prikazuje preko svjetla unutarnjeg vida, a čula nemaju u tome nikakvog udjela. Ljubav postoji sve dok postoje ove osobine, a vanjska obličja mogu i da nestanu. Prema tome, ljubav jednog čovjeka nije ograničena na onog koji njemu čini dobro, nego on voli takvog čovjeka čak i ako ga nikad ne može za sebe iskoristiti. Jer svaka se ljepota voli. Svaka stvar i pojava posjeduju unutarnji i vanjski lik, a oba ta lika mogu da zadobiju osobine ljepote. Vanjski lik opažamo vanjskim vidom, a unutarnji lik unutarnjim vidom. Onaj koji ne posjeduje unutarnji vid, uopšte ne može opažiti unutarnja obličja, niti pri tome može da se raduje, a ni da ih voli, niti da ima sklonosti prema njima. Ko više cijeni unutarnji vid od vanjskog čula, taj više voli unutarnje stvari od vanjskih. Pošto ogromna razlika izmedju onoga koji voli umjetničku sliku na zidu zbog ljepote njene vanjske forme i onog koji voli Allahovog Poslanika s.a.w.s zbog ljepote njegovog unutarnjeg lika…

Kada srce voli svaku ljepotu koja se manifestuje, isto tako i srce voli svaku ljepotu koju ono zapaža. A to zapažanje ljepote se događa poslanicima, arifima i alimima, pobožnjacima i plemenitim ljudima. Ljubav prema ovim ljudima je moguća čak i kad oni imaju ružan vanjski izgled. Ovim se misli na ljubav prema ljepoti unutarnjeg lika. On se ne može opažati čulima, čulima se zapaža ljepota posljedica i učinka koji iz njih proizilaze i koji na njega ukazuju, te na osnovu toga, koristeći svoj unutarnji vid i razum, dolazi do spoznaje biti. Kada srce spozna ovu ljepotu, ono postaje njoj sklono i voli njenog nosioca…

Unutarnja ljepota, koju ljudska srca po prirodi vole, počiva na tri stvari:

Prva je ljepota znanja, druga je ljepota moći, a treća je uzdizanje iznad mahana i nedostataka i svih loših osobina. Posmatrajmo ove osobine s obzirom na Allaha dž.š. i pogledajmo da li je neko drugi vrijedan ove ljubavi, i da li taj neko ima ove tri osobine.

Što se tiče znanja, ne postoji čovjek zdrave pameti, a da ne zna da kompletno znanje svih meleka i svih ljudi nije ništa u poredjenju sa Njegovim znanjem…

Kad bi se čitav svijet sakupio s ciljem da potpuno razumije Allahovu mudrost i znanje, koje se nalazi u biću jednog mrava ili mušice, ne bi mogao razumjeti. I ovo malo što ljudi razumiju i znaju, znaju preko Njega, koji im je to znanje dao od Sebe…

Svo znanje živih bića je ograničeno, a Njegovo je neograničeno, bez obzira na šta se odnosi. I konačno, znanje jednog živog bića potiče od Njega, jer svo znanje inače dolazi od Njega, dok Njegovo znanje ne potiče od znanja stvorenja…

Znači, jedino Allah istinski zaslužuje da bude voljen, zbog te vrste ljepote koju posjeduje, znanja, jer je on izvor sveg znanja i nema znanja koje o Njemu ne ovisi i koje On ne poznaje.“ (17)

Što se tiče moći, sva stvorenja i posjeduju relativnu moć zato što im je Allah dao tu relativnu moć stvorio, koja je namijenjena stvorenjima, a zatim je podario da je posjeduju, i On je taj koji je održava u egzistenciji. Kaže Gazali: „Šta je moć čitavog čovječanstva u odnosu na Njegovu moć? Nesposoban je čovjek da bez Njegove moći, koju mu je On dao, otjera i mušicu od sebe, ma koliko mala moć tu bila potrebna. Allahova moć je beskonačna. Nebesa i Zemlja i ono što je izmedju njih, ljudi i džini, životinje i biljke, samo su tragovi Njegove moći. Pa kako onda čovjek može voljeti moći nekog drugog, a ne Allaha dž.š.?!..

Što se tiče uzdizanja iznad mahana i oslobađanja od nedostataka, znamo da, ma koliko se stvorenje trudilo da iskorijeni mahane, uvijek će biti u nečemu manjkavo i sa mahanama. Od svakoga nedostatka je oslobodjen samo Onaj čije je znanje beskonačno i kod koga tama neznanja nema pristupa, a čija je moć savršena. Nebo i Zemlja počivaju u Njegovoj ruci i kada bi On sve uništio, Njegova Veličina i Gospodstvo ne bi se ništa umanjilo. Kada bi u jednom trenutku htio da stvori što hiljada novih svjetova, On bi to lahko učinio. Njegova veličina se tim stvaranjem ne bi povećala, a niti bi bio moćniji nego što jest. On je slobodan od svih nedostataka. Smrt i nestanak ne mogu doći do Njegovog Bića i Njegovih Svojstava, i nikakav nedostatak se kod Njega ne nalazi. Pa prema tome, kada čovjek umjesto Allaha dž.š. voli nekog drugog, on to čini iz velikog neznanja. Ljubav, o kojoj smo ovdje govorili, potpunija je od ljubavi zbog dobročinstva, jer ova druga može da raste i opada u zavisnosti da li se milodari povećavaju ili smanjuju. Kada ljubav nastaje iz uzroka o kojem smo ovdje govorili, ona će se pokazati jedino savršena u svim odnosima prema Allahu dž.š.“ (18)

Allah Uzvišeni je Apsolutno Sveznajući, Svemoćni i Savršeni, kome Ništa slično nije… Njegova je Ljepota Apsolutna Ljepota i izvor svake druge ljepote. „Allah je lijep i voli ljepotu.“

Vidjeli smo da, i po ovom uzroku ljubavi, jedino Allah istinski i stvano zaslužuje da bude voljen.

Četvrti uzrok ljubavi

„Četvrti uzrok ljubavi se sastoji u tome da čovjek voli nešto ili nekog zbog samoga njega, a ne zbog njegovih dobara koja daje, niti zbog toga što očekuje od toga neku korist za sebe, nego zato što predmet same ljubavi već predstavlja postignuto dobro. To je ona prava velika ljubav na čijoj se trajnosti čovjek može izgradjivati.“ Ako znamo da je Allah Jedini koji je Savršen u svakom pogledu, Apsolutan i Jedini koji istinski opstoji sam po sebi i ni o čemu ne ovisi dok sve ostalo uopšte i postoji samo zato što ga On održava u postojanju, onda je lahko zaključiti da je On Jedini koji zaslužuje da bude voljen zbog Njega samog i Jedini koji je apsolutni ideal i savršeni objekat naše ljubavi, koja je ispravna jedino ako je primarno Njemu usmjerena, a prema svemu ostalom samo kroz Njega, preko Njega tj. u ime Njega.

On je… Allah… Allah je doista Njegovo Veličanstveno ime koje Ga najbolje opisuje. Riječ Allah nema množine niti dvojine, a On je doista Jedan, Jedini. To je ime kojim Allah Sebe naziva u svojoj posljednjoj Objavi. To je ime tajne koja u sebi sadrži sva imena, svojstva i djela… Obuhvata sve savršeno… Potpunih je obilježja… To je vlastito ime Božijeg Bića koje je zaodjeveno tajnom… Sva ostala imena su u korelaciji sa ovim Njegovim imenom, pa se za njih kaže da su Božija imena. Svako ime ima neko značenje.  Ali značenjima ovog veličanstvenog imena nema kraja. Ovo ime lišava suprotnosti… Ono nema suprotnog značenja… Pojam nije moćan da predstavi Njegovo Biće. Dostojan ljubavi obožavanja je samo Onaj Koji Svojim znanjem obuhvata sve i Kojemu ne izmiče ni najveće ni najmanje na nebu ni na Zemlji. Slova i riječi su nemoćne, a misli i značenja nesposobni da dostignu Njegovo nedostižno Biće.

Tu “gdje” više nije “gdje”.
Tu “kod” više nije “kod”.
Tu zastaje pamet.
Tu zašute jezici.
Presahnu pera.
Prevrnu se listovi…

La ilahe illallah… Ne postoji božanstvo, ne postoji ništa što istinski zaslužuje da bude obožavano, osim Allaha, Jednog, Jedinog…

Vidjeli smo da, i po ovom uzroku ljubavi, jedino Allah istinski i stvano zaslužuje da bude voljen.

Peti uzrok ljubavi

„Peti uzrok ljubavi je skriveno unutarnje srodstvo izmedju onoga koji voli i onoga koji je voljen. Nekada se učvrsti ljubav izmedju dvojice ljudi, a da uzrok tome nije ni ljepota, ni učinjeno dobro, već ta ljubav slijedi iz srodstva duha… Ovo je jedan veoma čudnovat znak ljubavi…

Svaka stvar privlači sebi sličnu i svaka ličnost naginje ka onoj koja njoj sliči. Ti vidiš kako se druže djeca sa djecom, odrasli sa odraslim, druže se ptica sa pticama iste vrste dok se od drugih udaljuju. Tako će se i alim radije družiti sa alimom nego sa zanatlijom, stolac radije sa stolarom nego sa seljakom. Dokaz za ovo je iskustvo i tradicija. Ova srodnost, koja izaziva ljubav, može da postoji i u jednom čistom vanjskom odnosu, kao što je dječaštvo koje povezuje jednog dječaka sa njegovim drugom iz djetinjstva. Takodje srodnost može biti tajnovita, nutarnja i ne može se lahko prozrijeti. Tako se ponekad mogu vidjeti dva čovjeka kako su nečim povezana, a da ta veza nije prouzrokovana vanjskom ljepotom jednog, niti bilo koji od njih očekuje bilo kakvu korist od drugog.

To je srodnost koju je Muhammed a.s. nagovijestio u hadisu: „Duše su mobilizirane vojske, slične se spajaju, a različite se odbijaju.“ (19)I ovaj uzrok zahtijeva ljubav prema Allahu dž.š. zbog jednog posebnog unutarnjeg srodstva, koje ne počiva na vanjskoj sličnosti likova i formi već na unutarnjim srodnostima. Što se tiče ovih stvari, neke od njih se smiju spomenuti u knjigama, dok o većini njih nije dozvoljeno uopšte pisati, već moraju ostati pod plaštom ljubomore, sve dok putnik na svom putu ne naiđe na njih pa oni ispune uslove daljeg napredovanja. Ono što se smije kazati je to da rob treba da se približi svome Gospodaru i da mu sliči preko sifata (svojstava) koje mu je Allah dao od sebe…“ (20)

Ovdje treba raznasniti da su Božija svojstva Apsolutno Savršena i onakva kakva su svojstvena samo Allahu, a čovjekova svojstva, koja su po nazivu slična, su relativna i onakva kakva su svojstvena čovjeku. Tako je Allah Plemenit i Milostiv, apsolutno i onako kako je Njemu svojstveno, a i čovjek je plemenit, relativno i onako kako je svojstveno čovjeku. U tom smislu se čovjek okiti Božijim svojstvima, tj. okiti se plemenitošću koja je istog naziva kao Božija plemenitost koja je izvor ljudske, ali je po svojoj prirodi, kakvoći i suštini relativna i onakva kakva dolikuje (kakva je svojstvena) čovjeku i kakvom ju je Allah opisao. Allah je dao čovjeku samo djelić plemenitosti i djelić milosti i djelić znanja.

„Ovo počiva na tome da čovjek savjesno nastoji da prihvati dobre osobine, odnosno božanska svojstva, kao što su znanje, dobrota, prijaznost, činjenje dobra i milosrđa, pozivanje na dobro, preporučivanje istine, uzdržavanje od ljutnje i ostale vrline Uzvišenih Zakona. Sve ovo vodi približavanju Allahu, pa Mu na taj način čovjek postaje sličan.“ (21) Tj. postaje Njemu blizak jer se okitio svojstvima koja imaju ista imena kao Božija, i koja je Allah darovao čovjeku kao blagodat, i ta sličnost se ogleda u nazivu a ne i u kakvoći. Tako je Allah iz Svoje milosti dao i čovjeku da bude milostiv u relativnom smislu, iz svoje pleminosti mu dao da bude plemenit, iz Svoje ljubavi mu dao da može voljeti…

Ovdje su se ljudi razišli u različite tabore. Zaboravili su činjenicu da se ovdje misli na sličnost svojstava u smislu da čovjek ima jedno svojstvo poput plemenitosti, praštanja, milosti, u suštini tog svojstva kakva dolikuje čovjeku, a Allah ima to svojstvo u Apsolutnom smislu, u suštini kakva dolikuje samo Njemu. Kratkovidi ljudi dakako smatraju da ne postoji nijedan oblik osim vanjskog, koji se može opažati i shvatiti jedino čulima i pripisuju čovjekovu sličnost Allahu dž.š. preko tijela i vanjskog lika. U tom smislu kaže Gazali: „Allah dž.š. je Uzvišen i iznad je toga što budale govore.“ Oni kratkovidi su naginjali ka otjelovljenju Allaha dž.š. u čovjeku (antropomofrizam). Drugi, oni koji su pretjerali, prekoračili su granice srodstva, i tvrdili su da se u potpunosti poistovjećuju sa Allahom i da Allah prebiva u čovjeku, tako da neki od njih rekli „Ja sam Allah“. Kršćani su zalutali zbog nerazumijevanja licnosti Isa a.s. i tvrdili su da je on Bog. Jedni od njih kazu „Čovjek se zaogrnuo Bogom“, a drugi „Čovjek i Bog su jedno.“  
 
Treba razgraničiti neke stvari, držati se sredine i ne zalaziti na klizave terene gdje logička pravila, kojima se naš razum vlada, više ne važe i gdje su zakoni drugačiji od zakona u pojavnom svijetu. O tom svijetu znamo onoliko koliko nam je znanja prenio Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem od Svog Gospodara, a dato nam je onoliko koliko treba da znamo.

Ovo je najveći i najjači uzrok ljubavi, čiju suštinu istinski spoznaju samo rijetki.

„Učestvovanje ljudi u ovoj ljubavi predstavlja samo jedan sitni djelić apsolutne i beskrajne ljubavi. Ne postoji čovjek koji ne posjeduje neku osobinu vrijednu ljubavi, a da istu takvu osobinu ne traži ili ne nalazi i kod drugih ljudi. Jedino je kod Allaha suprotno. On posjeduje sve ove osobine u najuzvišenijem stepenu ljepote i savršenosti i u ovome nema druga, a niti se uopšte može zamisliti neko Njemu sličan. Zato se ni ne može dati učešće nekom drugom u ljubavi prema Allahu. Biti nesavršen, a učestvovati u božanskoj ljubavi, nije moguće, a niti je moguće prisvajanje Njegovih svojstava.“ (22)

Ovdje postaje jasno da je sticanje božanskih sifata u onom smislu čovjeku svojstvenom, a ne bukvalno sticanje Allahovih svojstava. Zajednički im je naziv, ali ne i suština. Allah je Milostivi u smislu koji je svojstven Allahu i samo Njemu, a čovjek je milostiv u relativnom smislu, svojstvenom čovjeku. Ovo ponavljamo više puta jer je veoma bitno da bude zapamćeno. Zatim kaže Gazali: „Zato je samo On vrijedan ljubavi, a ta vrijednost se ogleda u savršenosti ljubavi prema Njemu. Zbog toga ni jednom živom biću ne pripada pravo prisvajanja u ljubavi… Ko voli nešto izvan Njega, iz nekog svog razloga, ta je ljubav nepotpuna i na krivom je mjestu. Što se tiče ljubavi prema Muhammedu sallallahu ‘alejhi we sellem, ona je pohvalna sve dok ta ljubav nije nešto drugo do ljubav prema Allahu dž.š… Isto tako je i sa ljubavi prema arifima i pobožnjacima. Jer čovjek voli onoga koga Voljeni voli i šalje kao svog glasnika, kao i onog koji voli Voljenog. Sve ovo se vraća na iskonski predmet ljubavi, Allaha Uzvišenog, i ne znači prelazak ljubavi sa Njega na nekog drugog. Za ljude koji gledaju očima Istine, u stvarnosti, izvan Allaha ne postoji nijedna voljena osoba ili predmet za njih, osim Njega, i ništa nije vrijedno ljubavi.“ (23)

Vidjeli smo da, i po ovom uzroku ljubavi, jedino Allah istinski i stvano zaslužuje da bude voljen.
Iz serijala: Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (6)

Bilješke:
1-Bilježe Buhari i Muslim.
2-Hadis je sahih, bilježi Muslim pod brojem 2566.
3-Hadis kudsi, bilježi Ahmed u Musnedu, 5/239., Tirmizi u Sunenu, 4/597., Ibn Hibban u Sahihu, 2/338 i drugi. Kaže Tirmizi: „Ovaj hadis je hasen-sahih.“ Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 444.
4-Bilježi Malik i Muwetta’u, 2/953-954., kaže Ibnu-l-Qajjim u djelu hašijetu-s-sunen: „Lanac ovog hadisa je pouzdan.“
5-Bilježi Ebu Dawud u Sunenu, 3/288 pod brojem 3527, Bejheqi u Šu’abu-l-imanu, 6/486, i drugi i hadis je vjerodostojan.
6-Bilježi ga Muslim u svom Sahihu, 4/1988., br. 2567.
7-Bilježi ga Ebu Dawud u svom Sunenu, 4/332., Tirmizi u Džami’u-s-sunenu, 4/517., i kaže da je hadis hasen.
8-Ebu Hamid El Gazali, Ihja’u ’ulumiddin, Rubu’u-l-mundžijat, Kitabu-l-mehabbeh.
9-Isto.
10-Isto.
11-Isto.
12-Isto.
13-Isto.
14-Isto.
15-Isto.
16-Isto.
17-Isto.
18-Isto.
19-Hadis je vjerodostojan
20-Ebu Hamid El Gazali, Ihja’u ’ulumiddin, Rubu’u-l-mundžijat, Kitabu-l-mehabbeh.
21-Isto.
22-Isto.
23-Isto.

 
Svi tekstovi na ovu temu su dostupni ovdje:
 

DEVETI