AkidaISTAKNUTO

Ljepota života ogleda se u spoznaji Allaha

640pregledi

Piše: Semir Vatrić

Ljepota života ogleda se u spoznaji Uzvišenog Allaha. Pitanja koje se sama po sebi nameću jesu: Šta je to čovjek spoznao ako nije spoznao svoga Gospodara? Kakav je život živio? Kako se duša uzdizala bez Njega?

Uzvišeni Allah je najveća istina i svaka druga istina ne bi bila stvarna bez Njega. Vjerujemo u Allaha i ubijeđeni smo u Njega kao da Ga vidimo, obožavamo Ga kao da Ga vidimo i znamo da nas samo On može uvesti u Džennet i spasiti Vatre užarene.

Uzvišeni Allah kaže: “On koga hoće uvodi u milost Svoju, a nevjernicima je pripremio tešku patnju” (Ed-Dehr, 31); “Tog Dana niko neće kao On mučiti, i niko neće kao On u okove okivati! A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!” (El-Fedžr, 25–30)

Poslanici su imali tri osnovne obaveze:

  1. da objasne i poduče ljude ko je njihov Gospodar, koja su Njegova imena i svojstva. Jednom prilikom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je ashabima: “Zar vas nisam našao u zabludi, pa vas je Allah uputio preko mene?”;
  2. da poduče ljude kako da Ga obožavaju, kako da se udalje od Njegove srdžbe i kako da steknu Njegovo zadovoljstvo, a to su ujedno i Allahove naredbe i zabrane. Uzvišeni Allah kaže: “Ono što vam Poslanik dā, to uzmite, a ono što vam zabrani, ostavite!” (El-Hašr, 7);
  3. da poduče ljude šta ih čeka na onome svijetu, od života u kaburu, dešavanjima na Sudnjem danu i boravka u Džennetu ili Džehennemu. O ovome svjedoče mnogobrojni hadisi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ukoliko čovjek zanemari svoje srce i ne hrani ga spoznajom o ovim trima spomenutim stvarima, njegova duša bit će izgubljena i jadna i njegova životna motivacija bit će jedino dunjaluk i dunjalučki ugled, a dosta mu je to kao poniženje.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o dunjaluku, kaže da, kada bi dunjaluk vrijedio koliko krilo mušice, nikada se nevjernik ne bi napio sa njega. Znači, kada bi dunjaluk vrijedio kod Allaha kao što nama vrijedi jedno krilo mušice, nikada nevjernik ne bi na njemu popio ni gutljaj vode.

Ova dunjalučka želja nevjernika za životom i vezanje samo za dunjaluk ujedno će biti i njegova želja na onome svijetu, na kojem će, kada vidi kakvu mu je Allah, kaznu pripremio, poželjeti da je ostao zemlja.

Uzvišeni Allah kaže: “Mi vas na skoru patnju upozoravamo, na Dan u kojem će čovjek djela ruku svojih vidjeti, a nevjernik uzviknuti: ‘Da sam, bogdo, zemlja ostao!’” (En-Neba, 40)

Znači, nevjernik će na Sudnjem danu poželjeti da ga Allah pretvori u zemlju, a ne u insana, samo kako bi se spasio kazne nesnosne, a ta kazna nije produkt ničega drugog nego isključivo njegovog ograničavanja na ovome svijetu i nerazmišljanja o Allahu i o onome šta čovjeka čeka poslije smrti.

Čovjek vjeruje da je živio u majčinoj utrobi iako se toga ne sjeća, vjeruje da živi ovaj život koji sada živi, pa zašto, ako je prošao kroz dva života, ne bi mogao proći i kroz neki treći život koji mu je njegov Gospodar pripremio?

Najveći problem ovoga vjerovanja, vjerovanja da ga Allah neće ponovo proživiti, ogleda se u tome što čovjek nije spoznao Allahovu veličinu, Njegova imena i savršena svojstva.

Neuka osoba koja živi negdje daleko od civilizacije i ima veoma ograničena i primitivna razmišljanja, a istovremeno vjeruje u Allaha, bolja je od svih doktora nauka, koji postoje na ovome svijetu, a koji istovremeno ne vjeruju u svoga Gospodara, Stvoritelja nebesa i Zemlje. Zašto?

Zato što je osnova ovoga svijeta vjerovanje da nema boga osim Allaha, a svaka ostala spoznaja je popratna spoznaja koja čovjeku neće moći koristiti na Sudnjem danu bez ove prve i osnovne spoznaje.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u više hadisa rekao je da će onaj koji izgovori da nema boga osim Allaha, biti od stanovnika Dženneta i da neće ući vječno u Vatru.

Ljudi će doći na Sudnji dan sa velikim djelima, ali kod sebe neće imati šehadet, vjerovanje u jednog Boga, jer su umrli kao nevjernici u Allahovu jednoću, pa će im Allah poništiti sva djela kao da ih nikada nisu uradili, bez obzira na to što su na dunjaluku bili oličenje nauke, intelekta, mudrosti, ugleda i slično.

Uzvišeni Allah kaže: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (El-Furkan, 23)

Zamislite jednog doktora ovosvjetskih nauka koji je ušao detaljno u sve pore svoga istraživanja, a još uvjek nije shvatio da postoji Stvoritelj nebesa i Zemlje! Nauka mora navesti naučnika da vjeruje u Allaha.

Naprimjer, doktor medicine, hirurg, dok operiše bolesnika, iako pred sobom vidi jedno veliko čudo Allahovog stvaranja, koje se nikako ne može zanemariti zbog svoje komplekstnosti i savršenstva, na kraju kaže da je čovjek slučajno stvoren.

Astronomi istražuju ljepote svemira i njegov sklad da bi na kraju rekli da je nastao slučajno. Naučnici istražuju razne životinje, njihova kretanja, stvaranja, sposobnosti, preživljavanje, zajednice, i da bi nakon svega toga rekli da je sve to nastalo slučajno. Postavlja se pitanje zašto slučajno riba ima peraje, lav velike zube i snažno tijelo, žirafa dug vrat, ptica dva krila i kljun, zmija svoj specifičan oblik, deva dvije grbe, virusi koji uništavaju čovjeka i mnoga druga pitanja koja se mogu postaviti u vezi sa samim životinjama. Zamislite šta je tek sa ostalim stvorenjima oko kojih bi se moglo postaviti milioni i milioni pitanja: Zašto? Kako?

Ovo je, nažalost, stanje mnogih naučnika koji su zaista došli do ogromnih otkrića i spoznaja da bi na kraju porekli njihovo stvaranje i postojanje njihovog Stvoritelja. I upravo iz ovog razloga, zato što su se prema nauci postavili na ovakav način kako su se postavili i kroz nju nisu prepoznali svoga Gospodara, ista ta nauka bit će dokaz protiv njih na Sudnjem danu.

Uzvišeni Allah kaže: “Nebesa je, vidite ih, bez stubova stvorio, a po Zemlji planine nepomične razbacao da vas ne trese, i po njoj životinje svih vrsta razasuo. Mi s neba kišu spuštamo i činimo da po njoj niču svakovrsne plemenite biljke. Ovo je Allahovo stvaranje; a pokažite Mi šta su drugi, mimo Njega, stvorili? Ništa! Mnogobošci su u jasnoj zabludi.” (Lukman, 10–11)

Zašto je ovo jasna zabluda? Zato što je istina i više nego očita da bi je čovjek porekao i zanemario, a sebe na taj način uništio i u Vatru poslao.

I upravo iz razloga što je istina dostavljena i pojašnjena na najbolji mogući način kroz razne razumske, šerijatske, kosmičke i mnoge druge dokaze, čovjek nema opravdanja zbog svoga nevjerovanja i kao takvom nije mu preostalo ništa drugo nego da povjeruje i prihvati istinu koja se spustila sa sedam nebesa.

U tom kontekstu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: Čitav moj ummet ući će u Džennet, osim onaj ko odbije.” Prisutni upitaše: “O Allahov Poslaniče, a ko je taj koji odbija ulazak u Džennet?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ko mi se pokori, ući će u Džennet, a ko mi se suprotstavi, taj je odbio.” (Buhari)

 

X