Kur'an

Kur’anski primjer iskrenog i dvoličnog udjeljivanja sadake

586views

Priredio: Osman Smajlović, Ummul-Qura, Mekka Mukerrema
Navođenje primjera je kur’anski način kojim se učaču usmjeravaju misli i pojednostavljuje razumijevanje značenja ajeta. Što je misao više formulirana i izražena u skladu sa stvarnošću, to je jasnija u pojašnjenju i određivanju cilja koji vjernik treba dostići. Plemeniti Kur`an naveo je primjere kojima se pojašnjavaju stanja onih koji udjeljuju imetak i ukazao na neophodnost razdvajanja mu`mina i munafika (dvoličnjaka) u tom segmentu: “O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. – A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na Pravi put. Oni koji troše imetke svoje u želji da steknu naklonost Allahovu i da im to postane navika – sliče vrtu na visoravni na koji se izliva obilna kiša, pa daje dvostruk plod; ako ne bude kiše obilne, bude kiše rosulje. – A Allah dobro vidi ono što vi radite. Kome bi od vas bilo drago da posjeduje bašču punu palmi i vinove loze kroz koju teku rijeke i u kojoj ima svakojakih plodova, a da je ostario i da ima nejaku djecu, a da onda naiđe vatrena oluja preko nje i ona izgori? – Tako vam Allah objašnjava dokaze da biste razmislili.’’ (El-Bekare, 264 – 266)

U ovim ajetima nalaze se tri primjera koja su vezana za stanje ljudi po pitanju udjeljivanja.
Prvi primjer: Navedeno je poređenje između onih koji udjeljuju imetak sa težnjom da steknu nagradu, s tim da ga poprate prigovaranjem i uvredama, i onih koji udjeljuju sa rija’om (da bi ih vidjeli drugi ljudi) i ne žele sa time ništa drugo mimo popularnosti i hvalisanja među ljudima. Onaj koji udjeljuje svoj imetak želeći popularnost i isticanje među ljudima ne osjeća slast imana i njegovo srce postaje prekriveno rija’om kao kamen u kojem nema plodnosti i mehkoće, i kojeg prekriva tanki sloj prašine koja skriva njegovu tvrdoću od oka kao što rija’ skriva tvrdoću srca bez imana. Kada obilna kiša padne na ovaj kamen, spere prašinu i otkrije se njegova tvrdoća. Kako na ovom kamenu ne može izrasti nikakav usjev, isto tako ni srce koje je udjeljivalo želeći isticanje među ljudima neće uroditi nikakvim hajrom niti će za to dobiti nagradu od Allaha.
Uzvišeni Allah poredi onoga koji prigovara zbog udijeljene sadake i onoga koji udjeljuje sa rija’om i stavlja ih na isti stepen zbog toga što su se obojica ogrnula odjećom laži i obmane, prikazujući se onakvima kakvi nisu u stvarnosti.
Drugi primjer: Uzvišeni Allah naveo je kao primjer iskrene ljude u udjeljivanju imetka, što je u stvarnosti primjer mu`mina čije je srce ispunjeno imanom.

Vjernik udjeljuje svoj imetak sa potpunim ubjeđenjem da će tako postići samo dobro, što proizlazi iz njegova imana. On je kao primjer plodne bašte koja se prostire na visoravni. Ukoliko na nju padne obilna kiša daje dvostruke plodove i prinose u odnosu na druge bašte.

Uzvišeni Allah poredi čovjeka koji udjeljuje sa ciljem stjecanja Allahovoga zadovoljstva sa plodnom baštom. Ovakav čovjek je velikodušan shodno svojim mogućnostima: ako ga zadesi veliko dobro, poveća udjeljivanje onima koji imaju potrebu za time, a ako ga zadesi malo dobra, udijeli shodno svojim mogućnostima, tako da je njegovo dobročinstvo uvijek prisutno, jer je ova osobina dio njegove prirodnosti za razliku od osobe ispunjene rija’om, prigovaranjem i uzmeniravanjem.
Također, u navedenom primjeru ukazuje se na iskren nijjet u udjeljivanju koji je isti kao obilna kiša za baštu, jer oni koji iskreno udjeljuju traže najbolja mjesta za sadaku i udjeljuju je na prijeko potrebno mjesto i ne udjeljuju je bez prethodnoga razmišljanja.

Ljudi koji iskreno udjeljuju neće iznevjeriti one koji im dođu jer milost njihovih srca ne presušuje izvor sadake: ukoliko nisu u mogućnosti obilno darivati, onda udijele onoliko koliko su u mogućnosti, i oni su kao bašta za koju se ne treba bojati da će je pogoditi suša i nestanak.
Također, ovo poređenje ukazuje na to da sadaka mu`mina može biti velika, kao obilna kiša, ili mala kao što je slaba kiša koja ukazuje na brigu mu`mina za drugim ljudima i na djelovanje u okviru preporoda njegova unmeta.
Ovaj primjer naveden je nasuprot prvom primjeru: srce onoga koji udjeljuje sa rija’om tvrdo je i prekriveno zastorom, kao kamen prekriven prašinom, dok je srce mu`mina kao plodna i izdašna zemlja. Srce onoga koji udjeljuje sa rija’om prekriveno je pretvaranjem i nifakom (dvoličnjaštvom) i nalikuje kamenu prekrivenom prašinom čije se pravo stanje i priroda vrlo brzo otkrije, dok je srce mu`mina dobro u svim prilikama.

Treći primjer pojašnjava stanje dvije prethodno spomenute grupe ljudi (ljudi koji udjeljuju sa rija’om i koji poprate sadaku prigovaranjem i uznemiravanjem i ljudi iskrenih u udjeljivanju). U ovome primjeru spomenuta je završnica prigovaranja i uznemiravanja i također način na koji Uzvišeni Allah briše tragove sadake popraćene  prigovaranjem i uznemiravanjem i to u vremenu kada vlasnik sadake ne posjeduje snagu niti pomoć, niti može da spriječi spomenuto brisanje. Spomenuti jadni završetak prezentiran je u slici bašče pune različitih usjeva i plodova u kojoj teku rijeke u svim njenim mjestima:

Da li onaj koji posjeduje istu ovakvu bašču voli da je izgubi, naročito u vremenu starosti i iznemoglosti, dok se još brine o slabašnim ženama i djeci koji ne mogu da privređuju? Da li onaj čije je ovakvo stanje želi da njegovu bašču zahvati oluja, koja će iskorijeniti sve u njoj i pretvoriti je u golu ledinu? Ili želi da bašta bude spaljena i postane zaboravljena?
Ovaj primjer ukazuje na stvarnost ljudskoga života, gdje nalazimo staroga iznemogloga starca koji ima potomstvo koje voli i sa kojim suosjeća, i koji su u isto vrijeme siromašni i nemoćni da sami sebi pomognu, čak štaviše ovisni su o njemu. Isto kao što ovaj starac oplakuje svoj prijašnji život, isto tako i onaj koji je udijelio sadaku i popratio je prigovaranjem i uznemiravanjem i onaj koji je udjeljivao sa ciljem privlačenja pogleda drugih osoba oplakuju vrijeme u kojem su na taj način udjeljivali, jer nisu pohranili dobro djelo koje će se zalagati za njih na Sudnjem danu kada budu odsječeni od dunjaluka i prilike za činjenje dobrih djela.

Također ovaj primjer dočarava stanje darežljiva mu`mina koji udjeljuje imetak želeći Allahovo zadovoljstvo i ne prigovarajući nikome niti vrijeđajući ikoga.

Isto tako ovaj zadnji primjer ukazuje na to da onaj koji zanemaruje pokornost Allahu radi dunjalučkih užitaka – na ahiretu neće ništa naći osim tuge i žaljenja. Ovakav čovjek ima potrebu na ahiretu za dobrim djelima kao što vlasnik zemlje ima potrebu za njenim plodovima i svakim dobrom.

Prethodna tri primjera usmjeravaju muslimana na put uzvišenih djela i dobročinstva, a to je udjeljivanje na Allahovom putu, i pojašnjavaju da rija’ poništava nagradu za djela i da prigovor i uznemiravanje poništavaju nagradu sadake.
Rija’ je bolest koja ukazuje na slabost ličnosti, hrđavu ćud, ovisnost o dunjaluku i udaljenost od ahireta. Kada je islam oporučio sadaku, oporučio ju je kako bi očistila dušu i imetak onoga koji udjeljuje, i također radi interesa društvenoga potpomaganja, izgradnje društva bez  zavidnosti, mržnje, međusobne borbe i prepirke.