Društvo i politika

Kuća bošnjačkoga duha

350views
Piše: Mr. Semir Imamović
Ako ne znaš ko si, pitaj svoje neprijatelje. Kako bi zec znao ko je, da ne zna od koga i zašto treba bježati? Kako bi sloboda znala šta je, i kako bi svjetlost znala šta je, da nema kontrasta. Uvijek si ono od čega se razlikuješ. Problem nastaje kad umisliš da si svoja razlika, kao što je bilo Bošnjaka koji su desetljećima pomišljali da mogu pobjeći od svoga islamskog izvorišta. Bošnjaci su kartu svoga identiteta spoznavali kroz stradanja. Prvo ozbiljno suočenje sa sobom Bošnjaci su doživjeli u vrijeme austrougarskih zločina. Već 130 godina kršćanski i ateistički noževi podučavaju Bošnjake bošnjačkim vrijednostima. Kad su agresori 1992. počeli rušiti džamije i spaljivati tragove bošnjačke duhovne kulture, ispostavilo se da oni bolje znaju ko smo mi nego što mi sami znamo i cijenimo ko smo.
 
Dotad su Bošnjaci možda vjerovali da su Jugosloveni, da nisu određeni vjerom i islamskom baštinom. Četnički i ustaški koljači nisu pitali ko je vjernik, a ko ateista, ko je komunista, a ko Alijin, već su redom ubijali Bošnjake, zato što su muslimani. I to ukazuje da se ne može pobjeći od sebe, ni jučer, ni sutra, a da svaki pokušaj bježanja rezultira poniženjem. U toku 2009. dogodila se jedna historijski analogna situacija koja bi Bošnjacima trebala objasniti značaj Islamske zajednice i imperativ narodnog jedinstva. Činjenica je da Bošnjaci Islamskoj zajednici ne pridaju značaj kakav ova institucija ima u aktuelnoj medijskoj slici. Otud je mnogim Bošnjacima nejasno zašto se toliko napada reisul-ulema i zašto se tolika prašina diže oko Islamske zajednice. Šta može Islamska zajednica? Niti ima vlasti, niti para, niti može koga uhljebiti, niti razhljebiti. Otkud onda toliki napadi na nešto što ne utječe ni na šta u državnom ustroju, ni na ustavne promjene, ni na privatizaciju, ni na pravosuđe, recimo? Pa na što su mogle utjecati džamije 1992., da bi bile srušene!? Pogotovo tada kada je broj ateiziranih Bošnjaka bio rekordan. Ovo dokazuje da se značaj Islamske zajednice za Bosnu i Bošnjake ne mjeri tek bošnjačkim odnosom, već prije analitičkim procjenama bosanskih i bošnjačkih neprijatelja koji znaju da je Islamska zajednica posljednja organizirana, samosvjesna i ustrajna instanca bošnjačkog postojanja. Bez Islamske zajednice nema Bošnjaka, a bez Bošnjaka nema Bosne, a Bošnjaka nema bez islama, jer je islam kičma bošnjačkog identiteta. Izvorišta bošnjačkog života hronično bolje poznaju bošnjački neprijatelji od samih Bošnjaka. Minula 1430. / 2009. godina obilježena je dosad u historiji najobimnijim i najbrutalnijim napadima na instituciju reisul-uleme i Islamske zajednice.
 
Islamofobijska prezentacija, prvenstveno sa Federalne televizije, pokazala je šta za Bošnjake ima da znači Islamska zajednica i koliko je bitno da se Bošnjaci okupe oko nje, zanemarujući razlike u tumačenjima i interpretacijama. Time se ustvari i praktično svjedoči i oživotvoruje plemeniti kur’anski princip / imperativ ”i svi se čvrsto Allahova užeta držite, i nikako se ne razjedinjujte”, i hvata za uže spasa koje jedino može sve nas izvući iz kaljuže moralnog i duhovnog posrnuća u koju nas je gurnula vlastita sujeta, samodovoljnost i sebičnost. U sličnom kontekstu možemo posmatrati i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Držite se zajednice, jer vuk najlakše hvata odbjeglu ovcu”, koje na jednostavan i ljudima blizak način oslikavaju svu pogubnost izdvajanja iz zajednice i preferiranja individualnih i uskopartijskih nad interesima kolektiva. Islamska zajednica je u nedostatku prave političke snage preuzela ulogu odbrane temeljnih stubova bošnjačkog opstanka. Možda to ne bi tako bilo, ali je tako ispalo jer je aktuelna islamofobija rastjerala od islama bošnjačke političare, od kojih se nijedan, ama baš nijedan, nije javno oglasio i osudio stravičan progon islama od strane državnih instanci, kakva je i Federalna televizija. Njihov moralni i mentalni kukavičluk rezultirao je čak i da se, zasad, najjača bošnjačka stranka okrene protiv Islamske zajednice.
 
Sve to utjecalo je da Islamska zajednica postane i u vjerskim, i u širim društvenim okvirima, posljednje utočište bošnjačkog dostojanstva. Dvije su mogućnosti: da Islamska zajednica poprimi osobine bošnjačke politike ili da se bošnjačka politika, kao odbjegla kuja, vrati svojoj kući. Prvo bi bilo kraj, a drugo budućnost.

Saff br. 258