Rekaik

Kriza kulture milosti

383views

Piše: Abdulvaris Ribo

Uoči samog poslanja posljednjeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, svijet je bio utonuo u duboki mrak. Nered i haos vladali su u svim sferama života i to ne samo na Arabijskom poluotoku, nego i u cijelom svijetu. Prava i istinska vjera s kojom su dolazili raniji poslanici bila je skoro nestala. Obožavali su se kipovi i razni idoli, vjerovalo se u mnoga krivovjerja i praznovjerja. Ničija krv, život, čast i imetak nisu bili sigurni i zaštićeni. Jači su tlačili i porobljavali slabije, a bogati su eksploatisali i iskorištavali siromašne.

To je bilo vrijeme kada se cijeli svijet suočavao i patio od krize morala i moralnih vrijednosti. Vrijednost koja je tada bila najviše ugrožena i u najvećoj krizi bila je vrijednost milosti, koja skoro da je bila iščezla i nestala, što nam potvrđuju mnogi primjeri surovosti i nemilosti iz tog doba.

Poznato je da su Arapi zakopavali živu žensku djecu i ubijali ih bez ikakve milosti i to zbog straha od sramote i siromaštva, međusobno su se ubijali i zbog najmanjeg razloga, bespravno su uzimali imetak jetima, bili su rašireni nemoral, razvrat i kamata. Takve prilike i stanje u kojem su živjeli Arapi najbolje nam je opisao Džafer b. Ebu Talib, radijallahu anhu, u razgovoru sa abesinskim vladarom Nedžašijem, kojem je, između ostalog, rekao: “Vladaru, mi smo bili ljudi koji su živjeli u neznaboštvu, obožavali smo kipove, jeli strvinu, činili bestidna djela, prekidali rodbinske veze, zapostavljali komšiluk, a oni jaki među nama tlačili su one slabe. Bili smo u takvom stanju sve dok nam Allah nije poslao poslanika, jednog od nas, čije su nam porijeklo, iskrenost, povjerljivost i čednost bili poznati, i koji nas je pozvao da vjerujemo u Allaha, da samo Njega obožavamo i da se odreknemo svih kamenja i idola koje smo prije obožavali mi i naši preci. Naredio nam je da istinu govorimo, da emanete ispunjavamo, da rodbinske veze održavamo, da se lijepo odnosimo prema komšijama, da se klonimo onoga što je zabranjeno, ubistava, nemorala, lažnog svjedočenja, otimanja imetka siročadi i potvaranja čednih žena za nemoral. A naredio nam je da Allaha obožavamo, da Mu nikoga kao sudruga ne pripisujemo, da namaz obavljamo i da zekat dajemo….” (Ahmed, Ibn Huzejma, sahih)

Također, ni u okruženju nije bilo mjesta za “kulturu milosti”. U moćnoj bizantijskoj državi, koja je bila utemeljena na snazi i sili, sve je vapilo za milošću, a i Perzija je patila od klasnog tlačenja koje je satiralo slabe i siromašne. U Indiji su, nakon smrti muža, žene spaljivale žive zajedno sa mužem. Dugotrajni, krvavi, nemilosrdni i iscrpljujući ratovi vodili su se između plemena i naroda.

U takvim okolnostima u kojima je milost bila itekako potrebna, Uzvišeni Allah šalje Svoga miljenika i posljednjeg poslanika ljudskom rodu, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da u cijelom svijetu i među svim ljudima proširi “kulturu milosti”, postavi temelj ophođenja prema drugima i svijetu oko sebe, u kojem će milost biti dominantna, u kojem će pravda biti određena milošću i u kojem će čak i ratovi biti prožeti milošću.

Ova kultura, kultura milosti, došla je do izražaja u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, životu i teoretski i praktično. Naime, on je podsticao na iskazivanje milosti, blagosti i samilosti, kritizirao je one koji su pokazivali nemilost i grubost, i ljudima je pojasnio širinu te milosti koja obuhvata sve, i prijatelje i neprijatelje, i ljude i životinje…

Na ovaj način Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstvo bilo je početak širenja jedne nove kulture u čovječanstvu – kulture milosti, i zbog toga našeg Poslanika i nazivamo Poslanikom milosti.

Ovu činjenicu potvrđuje i nama poznati kur’anski ajet u kojem Uzvišeni kaže: “A tebe smo (Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija, 107)

Prema tome, najveća manifestacija milosti koju nam je donio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ogleda se u tome što je čovječanstvo, uz Allahovu dozvolu, iz tmina neznaboštva i zablude izveo na Pravi put.

Uzvišeni je rekao: “Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.” (Alu Imran, 164)

Pored toga što je bio milost koja je poslana čovječanstvu, poslanik Muhammed stalno je podsticao i svoje sljedbenike da budu milostivi, o čemu govore mnogobrojni hadisi koje je izrekao:

1. “Onima koji su milostivi smilovat će se Uzvišeni Allah, zato budite milostivi prema onima na Zemlji, pa će vam se smilovati Onaj iznad nebesa.”

2. “Milost je oduzeta samo od nesretnika.”

3. “Vatri će biti zabranjen svako onaj ko je blag, jednostavan i blizak ljudima.”

4. “Allah je blag i voli blagost, i daje uz blagost ono što ne daje uz grubost…”

5. “Blagost ukrasi sve ono u čemu se nađe, a sve ono u čemu izostane blagost, to bude unakaženo.”

6. “Kome bude uskraćena blagost, uskraćeno mu je svako dobro.”

Kao i prije četrnaest stoljeća, tako je i danas “kultura milosti” koju je utemeljio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u velikoj krizi, i to ne samo u našem odnosu prema ljudima općenito, nego i prema sljedbenicima kible, odnosno muslimanima. Stoga, prije svih ostalih, islamski učenjaci, daije i vaizi imaju obavezu da promiču i oživljavaju ovu zaboravljenu kulturu, onako kako ju je širio i oživljavao onaj koji je poslan “kao milost svjetovima”.