Rekaik

Ko sam ja?

372views
Piše: Admira Malagić
Moja je priča jednostavna i nalikuje priči hiljadama drugih ljudi koji imaju sreću da su porijeklom iz Palestine. Rodio sam se u izbjeglištvu kao najstarije dijete svojih roditelja muhadžira. Kako sam odrastao, pa o tome i ne želim da pišem jer moje djetinjstvo bilo je slično djetinjstvu ostale djece muhadžira: prošarano sjetom i pritajenim osjećanjem krivnje koju su skrivali roditelji u svojim srcima, ali koju mi djeca osjećamo ni sam ne znam zašto.
 
Tako su prolazile godine a ja sam pokušavao da se uklopim u svoju sredinu, jer nisam znao za drugu. Družio sam se i igrao nogometa sa drugovima, kasnije išao u školu, svim silama trudeći se da se uklopim, da budem jedan od njih, da se ne razlikujem, ali nisam to nikad u potpunosti uspio – uvijek sam bio jedan od njih, izbjeglica, ta tako mrska i teška riječ. Čak sam se i trudio da što manje nalikujem na ono za što su me vezivali, a to je da sam musliman. Trudio sam se da znam sve što je aktuelno, u tim vremenima moderno, i to nisam ni krio svojim oblačenjem koje  je skrivalo moj pravi identitet. Uske hlače i pankerske majice,  prošarana kosa, sad kad ih se sjećam, tako su me činile smiješnim, to tek sad vidim kad se sjetim prezira u očima ljudi koje sam susretao i koji su se lažno smješkali, to sam tada shvatao kao podstrek, taman bi u sebi pomislio to sam ja neko novi, neko koga ne mrze, ne žele mu zlo, pa jedan sam od njih. I tako sam živio životom jeftinog glumca. Nešto što bi me vraćalo u stvarnost bile su naše posjete svake godine Palestini i vraćanje u rodni kraj svojih roditelja. To mi nismo željeli, morali smo zbog obnove dokumenata. I tako svake godine, to je bilo nešto što mi je bilo najodvratnije, vratiti se tamo, prolaziti granične kontrole, gledati bijedu i patnju. Nisam želio o tome ništa da znam, imao sam svoj život, sređen, tako sam barem tada mislio. Gledao sam na svoje rođake sa prezirom, čudio se njihovom neznanju cool stvari koje su tad bile aktuelne i brigama, čak sam im se potajno i smijao iza leđa. Sjećam se jednog mog rođaka koji je imao paničan strah da ga jevreji ne uhapse. Stalno je govorio samo to ne, ja Rabb, sačuvaj me, a ja sam se smijao, pričao mu o fudbalerima, o posterima koje imam, o Americi.
 
Šta me najviše dojmilo i nerviralo jesu kontrole, tad bi nas sve izveli iz autobusa sa stvarima i svi smo bili isti, sa prezirom bi tresli naše  stvari na ulici. Sjećam se, poveo bi nas do neke sobe odvratni čovjek sa licem za koje sam se često pitao da li se ikad nasmijalo. Grubo bi nas gurao sa uperenom puškom, morali smo sve da skinemo sa sebe, ja sam jednom pokušao da mu kažem nešto, da vidi da ja nisam kao ostali, a on me je samo odgurnuo i procijedio:  Umukni, bijedni! Pogodilo me je to, zar sam mu nešto uradio, pa zar nam nisu pričali u školi o poštivanju ljudskih prava? Zar svako nema pravo glasa, da kaže šta misli? Negodovao sam, tražio svoja prava, pravilnik, zar moramo svi da prođemo tu sramnu kontrolu, govorio sam na tečnom engleskom jeziku. Ok, neki, ali zašto ja!! Pa ja sam bio isti kao oni. U momentima dok sam ja bio zauzet svojim nadahnutim govorom o ljudskim pravima, ušla su tri čovjeka u sobu gdje su nas pretresali. Jedan me je uhvatio za kosu i počeo tresti, i tek kad sam osjetio jaku bol, osvijestio sam se i procijedio: Pustite me, i dobio sam još par udaraca na koje zaista nisam bio navikao, stavili su mi lisice i poveli me. Okrenuo sam se i ogledao u  užasnutim očima ljudi koji su me pratili pogledom. Od prevelike boli nisam ništa osjećao, samo sam mislio na bol. Narednog dana osvanuo sam u maloj prljavoj zatvorskoj ćeliji. Pokušavao sam da sredim mislim, da razmislim o svemu. Kako god da sam počeo, zaista nisam mogao, toliko stvari se zbrkalo u mojoj glavi, toliko osjećanja, isplovile su neke skrivene pobune. Čuo sam razne glasove, bio sam sam, ali kao da sam bio u sobi punoj ljudi. Vidio sam svog profesora kako priča o ljudskim pravima, vidio sam svoje zabrinute roditelje, svoj grad, drugove, odjednom se pojavio i moj rođak, čuo sam ezan, zvona sa crkve. Svi su se oni raspravljali, a ja sam sjedio i slušao. To je trajalo danima. Osjećao sam da to više ne mogu podnijeti, počeo sam luditi. U tom stanju ostao sam sve dok me nije probudila škripa vrata i opet bol nekog grubijana koji me je podigao i poveo. Sve ostalo bilo je kao pozorišna predstava.
 
Neko mi je govorio: Priznaj, došao si ovamo da izvršiš bombaški napad, kako si se samo lijepo zamaskirao. Mislite da vas mi ne znamo, svi ste vi isti. I tako, bilo je suđenje, osuđen sam, nijemi posmatrač koji je sjedio u sudnici samo kao figura. Još uvijek su se u mojoj glavi vodile one silne rasprave. Doveli su me u zatvor. Izgubljen čovjek, ili možda bi neko pomislio i da sam lud jer nisam bio u stanju da se sredim. Zamislite kad odjednom sva vaša ličnost, svi ideali padnu ispod nule, pa naravno i vi s njima, a kad nemaš ličnosti, onda si lutka kao one sa izloga što se nikad ne bune, ne traže platu, godinama stoje na istom mjestu, smješkaju se, samo im odjeću mijenjaju. Takav sam i ja bio u tim trenucima, samo sam se razlikovao po tome što sam ja od krvi i mesa, osjećao sam bol, užasnu bol, duševna je nadvladala fizičku. U tim trenucima volio sam da sam mrtav, da se završe više ove patnje i konfuzije u mojoj glavi. Nisam više želio da razmišljam, da na bilo šta mislim. Tražio sam nešto da me trgne, da me spasi. Davio sam se, ali nisam mogao da se udavim, a ni da nađem uže da se spasim. Tako su prolazili dani… u zatvoru prepunom mojih dragih Palestinaca, rekao  sam dragih, jer odjednom sam osjetio potrebu za ljubavlju, osjećao sam da me to može izvući iz ovog stanja.  Pitate se jesam li vjerovao u Allaha, to je nešto što se ne može promijeniti, to je urođeno u čovjeku, s tim se rađa svjestan da ovaj svjet nije sam od sebe nastao i da postoji Uzvišeni Zakonodavac koji nas je stvorio. Od samog početka to je nešto što me je držalo da skroz ne poludim. Sve ovo što mi se dešava, to moj Gospodar zna i On je to odredio. Ali, nedostajalo mi je jos nešto da mi oživi srce, dadne mi smisao, da me izvuče iz ove patnje, da me nauči kako da živim, kako da razmišljam. Ljubav,  ali  kakva ljubav… Ljubav prema nečemu čistom, ljubav koja će me izvući iz ovog beznađa. I dalje su se rasprave vodile u mojoj  glavi, a ja sam samo molio u sebi svog Gospodara da mi olakša, da mi dadne svjetlo koje će me voditi, da mi pomogne da opet  izgradim svoju ličnost.
 
Nisam imao izlaza, nisam mogao nazohor umrijeti, što sam u tim momentima priželjkivao, a nisam ni mogao više ovako: sjećanja, kajanje, želje, strah – sve je bilo oko mene. A ja zatvoren u maloj prostoriji bez svjetla, samo ja, sam sa sobom i sa svojim Gospodarom. Nisam smio stati pred Njega i otvoriti svoje srce, tako sam se stidio, a nisam ni imao šta ponuditi, namaz sam rijetko klanjao i to kad ne bih imao izlaza, svi klanjaju pa i ja, tek sam sad spoznao da ustvari ništa nije bilo lijepo u mom životu, sve te sitne radosti koje sam imao, a koje su me tad ispunjavale, bile su beznačajne. Sada sam pokušavao da se sjetim nečeg lijepog, što bi mi barem malo snage dalo, pokušavao sam, pokušavao, i sjetio se… Bio sam na jednoj utakmici i klub za koji sam navijao dao je gol. Sa mnom je bio drug iz mog razreda, jevrej, kojeg sam poštovao, i obradovali smo se, slavili, bio sam presretan. Sjetio sam se toga i to me je samo još više rastužilo? Zar je to bila radost? Zar sam tako živio od danas do sutra, od poniženja do novog ja, čije je srce ponosno, ja koji sam iz svete zemlje? Razočarenje je prešlo u kajanje: mrzio sam samog sebe, svoj raspušteni život, djevojke koje sam, kao fol, volio, zar je to bila ljubav, zabava, izlasci,intrige, prevare? Zatvorio sam oči, nisam želio da vidim sebe, mada sam svakako bio u potpunom mraku kad sam zatvorio oči pokušavajući da malo zaspim, ali bilo mi je još gore… Osjetio sam da sam u pećini,  bježim od samog sebe, od odvratnog  čovjeka koji gori, koji se davi u ključaloj vatri, iz  očiju mu izlaze zmije, tijelo mu je iskrivljeno, plavomodro, od udaraca gori, vrišti, smrdi, davi se i pokušava da me uhvati, da budem da njim, da se stopimo… Ne, neću, ne želim, bježim, trčim, spotičem se, padam… Ne, ne,  moram mu pobjeći, ne želim sa njim, neću da budem on. Trgnem se sav  u znoju i suzama, radostan, elhamdulillah, elhamdulillah… Ne, nisam to, ja sam Husejn, sjećam se da su mi jednom rekli da sam ime dobio po unuku Allahovog poslanika Muhammeda, oo potpuno sam bio zaboravio na njega, na Allahovog Poslanika… Ko je on bio?? Znam, spominjali su ga ponekad moj djed i nena kada bi otišli u Palestinu, a moji roditelji, poneseni brzim životom kakvim smo ovdje živjeli, bili su previše okupirani zaradom, kreditima, da se dok sam ja porastao i ono malo tradicije izgubilo. Ali  svi mi Palestinci, to znamo i nikad ne zaboravljamo…
 
Šta se desilo te uzvišene noći kada je Džibril doveo Poslanika iz Mekke u Bejtul-Makdis u Kudsi-šerifu. To je čovjek koga je Allah odabrao da bude Njegov poslanik, da nam pokaze kako da istinski volimo i budemo zahvalni svom Gospodaru. Ooo, kako o tome nisam prije razmišljao… zamisli samo kakav je to čovjek kad ga je Gospodar odabrao i poslao ga  nama iz Svoje milosti! Otvorili su mi se vidici, redale su se misli, opet sam zatvorio oči, pokušao sam da zamislim kako je izgledao Muhammed, ali nisam mogao, kako god da bih ga ukrasio i zamislio, ne, nisam mogao, samo sam vidio nešto čisto i lijepo, bijelo, neuprljano, blago, nasmijano, svijetlo, mirisno, a ja  opet u istoj pećini bez kraja, bježim od samog sebe i odjednom taj lijepi osjećaj nadvladao je, taman da me stigne taj drugi ja, pojavila se svijetlost, uspio sam pobjeći trčeći za svjetlošću, a taj drugi ja bježeći od nje. Tako mi je bilo lijepo, moje srce se napunilo ljubavlju, lijepom, čistom, disao sam po prvi put u životu, osjećao sam unutrašnju ljepotu, mir. Našao sam ljubav svog života, svoju sreću, a to je ljubav prema mom poslaniku Muhammedu, s.a.v.s, hvala Allahu, molio sam Ga i uslišao je moju dovu mada to nisam zaslužio, On je Milostivi, Plemeniti. Dobio sam sve, ispunio sam moje srce pravom i istinskom ljubavlju, a to je prije svega ljubav prema mom Gospodaru i Njegovom Poslaniku. Našao sam najboljeg prijatelja Onog koji me nikad nije ostavio i neće me ostaviti, Onog koji me je stvorio u najljepšem liku, a ja sam bio ništa, Onog koji će me uvijek saslušati i otkloniti moju brigu i tugu. Zar nije to nešto što svi tražimo?? Također,  našao sam nekoga ko će me naučiti kako da živim na ovom dunjaluku, kako da obožavam Onoga koji zaista to zaslužuje, kako da organizujem svoj život, kako da znam šta su moji prioriteti, kako da postupam sa drugim ljudima, kako da hranim svoje srce i čuvam svoje tijelo, kako da budem koristan čovjek svojoj porodici i svom društvu, kako da budem srećan stalno u kakvoj god situaciji da se nađem i kako…… Kako da budem JA, insan, ponosan, što ga je Allah odabrao i odvojio od Svojih drugih stvorenja, dao mu mozak da razmišlja, srce da osjeća, tijelo da mu koristi i JA prije svega, JA ponosni i odabrani Palestinac iz svete zemlje Kudsa.

P.S.
Zaista živimo u teškim i čudnim vremenima. Vremenima izazova i novih tehnologija, s jedne strane, a s druge vremena opće hajke i mržnje prema muslimanima. Najviše od svega što nas boli i nanosi patnje jesu napadi na našeg Poslanika, salallahu alejhi ve sellem. Zar nije ljubav prema njemu nešto najljepše, najčistije u dušama svih muslimana? Zar nije njegovo mjesto visoko iznad svih potvora, skrnavljenja, vrijeđanja? Zar nije on najbolje stvorenje koje je živjelo na dunjaluku? Zar nismo mi ljudi, bijedna stvorenja, stvorena od male supstance?