Akida

Kako nam se otkriva Allah da Ga spoznamo?

513views

Priredio: Ersan Grahovac

„Kur’an je Allahov govor i u njemu se Uzvišeni otkriva Svojim robovima. Ponekad se otkriva u ogrtaču dominantnosti, veličine i moći, od čega se glave robova povijaju ka zemlji, duše ponizno priklanjaju, glasovi nestaju, a oholost i gordost rastapaju se kao što se so rastapa u vodi. Drugom prilikom Allah Uzvišeni otkriva Se u osobinama ljepote i savršenstva. Otkriva Se u savršenosti Svojih imena i ljepotih Svojih osobina. Ljepota Njegovih djela kazuje o ljepoti Njegovog Bića, pa kada Ga rob upozna, neodoljiva ljubav prema Njemu iz srca roba iscrpi svu snagu voljenja. Iscrpi je za onoliko koliko rob upozna od osobina Njegove ljepote i savršenosti. I kada Ga srce roba istinski zavoli, ono se oslobodi od svake druge ljubavi i želje. Ako bi neko i pokušao tu ljubav usmjeriti na drugu stranu, srce i sv njegove pore bi to izričito odbacile, upravo onako kako pjesnik opisuje: „Od srca se traži da vas zaboravi, al’ navike tijela na to ne pristaju…“ Tako ljubav prema Njemu u srcu postaje navika, a ne obaveza! Kada se Uzvišeni otkrije u osobinama milosti, plemenitosti, blagosti i dobročinstva, kod roba se probude osjećaji nade i ojača njegova ambicija. Tada rob, predvođen nadom, krene svom Gospodaru i sve što su osjećaji nade jači, trud roba bolji je i veći. Sličan je rataru koji sve što se više nada boljem rodu, više se trudi oko obrade usjeva, ali kada njegova nada klone, nevoljan jeu obradi usjeva.

Kada se Svevišnji otkrije u osobinama pravednosti, srdžbe, ljutnje i Onoga Koji strogo kažnjava, tada se ljudska duša, koja navraća na zlo, prene i splasne njena pobuda za zabavom i nedopuštenim, oslabi njena snaga strasti i sdržbe, nestane pomagača njene gluposti i bezbrižnosti, a obuzme je strah, uznemirenost i panika. Kada se Gospodar Moćni otkrije u osobinama Onoga Koji naredjuje i zabranjuje, uzima zavjete i oporučuje, šalje poslanike, objavljuje knjige i propisuje norme ponašanja, u duši se probudi osjećaj za izvršavanjem Njegovih naloga, njihovim prenošenjem i oporučivanjem drugim ljudima. Probudi se osjećaj uvjerenosti u istinitost toga, te želja za ispunjavanjem naredjenog i ostavljanjem zabranjenog. Kada se Milostivi otkrije u osobinama Onoga Koji sve čuje i sve vidi, kod roba se pobudi osjećaj stida. Stidi se da ga njegov Gospodar vidi u onome što prezire, ili da od njega čuje ono što ne voli, ili dau srcu svome pritaji ono što Ga rasrdđuje. U takvom stanju pokreti roba, njegove riječi i misli, nisu zapostavljeni i prepušteni volji strasti i naravi, nego bivaju uredjeni po šerijatskim nalozima. Kada se Svemilosni otkrije u osobinama Opskrbitelja i OnogaKoji je dovoljan zaštitnik i pomagač, Onoga Koji udovoljava sve ljudske potrebe, otklanja nedaće od ljudi, pomaže i štiti Njemu odane, uz koje On stalno stoji, kod roba se pojavi osjećaj tewekkula, iskrenog oslanjanja na Allaha, prepuštanja Njemu, zadovoljstva uz Njega i zadovoljstva svim onim što odredjuje Svom robu. Tewekkul, oslanjanje na Allaha, rađa se, u suštini, iz saznanja roba da mu je njegov Gospodar dovoljan, da mu On najbolje odabie i dosuđuje, te iz povjerenja u Njega i zadovoljstva u ono što On radi i odabire Svom robu. Kada se Allah otkrije u osobinama moći i veličine, smirena duša roba dariva cijelu svoju poniznost Njegovoj Veličanstvenosti, svu skrušenost Njegovoj moći, potpunu pokornost Njegovoj gordosti, i bogobojaznost srca i tijela rob priklanja samo Njemu. Tada stanje smirenosti i dostojanstva obuzme roba, ispuni njegovo srce,  jezik i druge dijelove tijela i dojmi se u njegovoj pojavi. Jednom riječju, Allah Uzvišeni otkriva Se Svojim robovima nekada kroz osobine Božanstvenosti Njegove, uluhijjet, a nekada kroz osobine Njegovog Gospodarstva, rububijjeta. Priznavanje Allahovih osobina Božanstvenosti kod roba mora probuditi posebnu ljubav prema Allahu, čežnju za susretom sa Njim, smirenost i radost uz Njega, zadovoljstvo u Njegovom služenju, natječanje u sticanju Njegove blizine, želju za udobrovoljavanjem Njemu kroz pokornost, ustrajnost u Njegovom veličanju i želju za udaljavanjem od ljudi radi osame sa Njim, da samo Allah, mimo svega drugog, postane želja i cilj roba. A kada rob prizna osobine Njegovog Gospodarstva, to mu nalaže da se pouzda u Njega, pokaže svoju ovisnost o Njemu, od Njega pomoć traži, pred Njim se ponizi i Njemu pokori.“ (Ibnul-Qajjim) (1)

„Promatrač će u kur’anskoj retorici zapaziti kako Allah kori Svoje miljenike na blag i dostojanstven način, ali, i pored ukora, On im prašta greške, prelazi preko njihovih posrtaja, traži im ispirke, popravlja njihove mahane i manjkavosti, štiti ih, brani i potpomaže. On im je zagarantovao svako dobro, izbavlja ih iz teških muka i ispunjava Svoje obećanje prema njima. On im je istinski zaštitnik, pored Kojeg nemaju drugog zaštitnika, i On ih protiv njihovih neprijatelja potpomaže. Divan li je On zaštitnik i divan pomagač! Pa kada srca posvjedoče i u Kur’anu upoznaju Savršeno Lijepog, Plemenitog, Milostivog i Veličanstvenog Vladara, Koji ovako postupa, kako onda ga Ga ne zavole? Kako da se ne natječu u sticanju Njegove blizine? Kako da ne utroše svoje uzdahe u dokazivanju pred Njim radi Njega? Kako da im On ne bude draži od svega drugog, a Njegovo zadovoljstvo prioritetnije od zadovoljstva svih stvorenja? Kako, onda, da srce ne ustraje u Njegovom veličanju i spominjanju, a da ljubav i čežnja prema Njemu i smiraj uz Njega ne postanu hrana, snaga i lijek srca? Ako pak rob to izgubi, srce se kvari i umire, i više mu život ništa ne znači…“ (Ibnul-Qajjim) (2)

„Nije zadivljujuće da je rob ponizan pred Allahom Uzvišenim, da Mu se pokorava i da ne posustaje služeći Mu, jer rob ovisi o svome Gospodaru, nego je zadivljujuće da se Vladar svega mnogobrojnim blagodatima umiljava Svome robu i pokazuje mu Svoju ljubav kroz razna dobročinstva, iako je On neovisan o Svome robu.
كفى بك عزّا أنك له عبد       وكفى بك فخرا أنه لك رب

Dovoljno je časti za tebe da rob Njemu ti si,
I dovoljan ponos tebi je da On tvoj Gospodar je…
(Ibnul-Qajjim) (3)

Povezanost srčanih radnji sa djelima tijela

„Iman ima svoju vanjsku stranu i onu drugu, unutarnju, suštinsku. Vanjska dimenzija imana jeste očitovanje vjerovanja jezikom i potvrda dobrim djelima. A njegova suštinska strana je iskreno uvjerenje u srcu, ljubav i povodjenje. Vanjska dimenzija nema svrhe i ne koristi bez suštine, iako su po izjavi vjerovanja zaštićeni imetak i život izjavitelja. Isto tako, suština neće koristiti ako je ne prati vanjska strana vjerovanja, osim kada vanjska dimenzija izostane zbog nemogućnosti, prisile, velikog straha ili opasnosti po život. Ako djela ne prate izjavljeno vjerovanje, a ne postoji nikakva zapreka za njihovo izvršavanje, to je znak pokvarenosti i bezvrijednosti suštine koja je opustjela od imana. Oskudnost dobrih djela upućuje na oskudnost i slabost imana, dok, na drugoj strani, isto tako, brojnost djela i stabilna vanjština govori o stabilnosti i snazi suštine, odnosno vjerovanja. Iman je srce islama i njegova srž, a jeqin, čvrsto uvjerenje, jeste srce i srž imana. Zato kažemo da je svako djelo koje ne povećava snagu imana, i dodatno ne učvršćuje jeqin, bezvrijedno, kao što je svaki iman koji ne podstiče na činjenje dobrih djela takodjer bezvrijedan.“ (Ibnul-Qajjim) (4)

„Život je doista samo skup dana koji prolaze, a u njima čovjek sakuplja svoju uštedjevinu za ahiret, na osnovu koje će zalužiti Džennet ili zaraditi Džehennem. Ako se rob u životu opredijeli za put koji vodi njegovom Gospodaru, zalužit če i doseći najveću sreću u ovome kratkom životnom periodu koji se vrijednosno ne može ni usporediti sa vječnošću. Medjutim, ako u svome životu dadne prednost strastima, užicima, odmoru, igri i zabavi, to će brzo proći, a uslijedit će vječna bol i patnja nesnosna što je mnogo teže podnositi negoli odoliti onome što je Allah Uzvišeni zabranio na dunjaluku, ili ustrajati na pokornosti Njemu Svevišnjem i suzbiti pozive strasti radi Njega.“ (5)

„Allah Svevišnji je naredio Svojim robovima da izvrše praktične obaveze islama u onoj vidljivoj vanjskoj formi, a da stvarnost imana prožive duhovno i srcem, lično u svojoj unutrašnjosti. Ali kod Allaha ovo dvoje jedno bez drugoga neće biti prihvaćeno, već samo zajedno: islam i iman. U Musnedu imama Ahmeda navodi se kao predaja od Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: „Islam je ono što se javno manifestuje, a iman je u srcu…“ (Ibnul-Qajjim) (6)

„Kada čovjek svojim srcem povjeruje u Allaha i zavoli Ga, nužno je da se pokrene tijelo kroz vanjski govor i djela, kao posljedica toga. Pa ono što se ispolji od riječi i djela jeste posljedica onoga što je u srcu i iz njega proističe, na njega ukazuje i njime je uzrokovano, isto kao što i govori i radnje tijela imaju uticaj na ono što je u srcu. Tako svako od to dvoje ima uticaj na ono drugo, ali srce je osnova, korijen, a tijelo je ogranak njegov, pa ogranak crpi iz osnove, a osnova se učvršćuje i jača svojim ogrankom, kao kod drveta kojim se navodi primjer za riječ imana, pa kaže Uzvišeni: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu okrenute; ono, u svako doba koje Gospodar njegov odredi, plod svoj daje…“ (Sura Ibrahim, 24-26.) To je riječ tewhida, i kada god korijen ojača, crpeći minerale i vodu, ojačaju i njegovi ogranci, a ogranci, takodjer, kada se hrane kišom i vjetrom (7) to utiče na korijen. Isto tako je imanu srcu a islam je spoljašnjost, pa pošto vanjske riječi i djela proističu i utiču na unutarnje riječi i djela, unutarnje riječi i djela se njima i dokazuju…“ (Ibn Tejmijje) (8)

„Ihlas, iskrena predanost Allahu, i tewhid, priznavanje Allahove jednoće, jesu jedno stablo u srcu roba. Stupci tog stabla su njegova djela, a plodovi pak lijep i ugodan život na dunjaluku, i vječna blagodat na ahiretu. Kao što su džennetski plodovi trajni i dokučivi, takvi su i plodovi ihlasa i tewhida na dunjaluku.“ (Ibnul-Qajjim) (9)

„Pravi put su: unutarnje (10) i vanjske stvari medju kojima postoji sklad. Zatim, pravi put su unutarnje stvari u srcu, od ubjedjenja, želja i drugog, i vanjske stvari od riječi i djela koja mogu biti ibadet, a mogu biti i adet, običaj, bilo u hrani, odjeći, braku, stanovanju, sakupljanju, rastajanju, putu, boravku, jahanju itd. Ove unutarnje u vanjske stvari posjeduju medjusobnu vezu i sklad, pa ono što je u srcu od osjećanja i halova, stanja, iziskuje neke spoljašnje stvari, a ona djela koja su vanjska iziskuju neka srčana osjećanja i stanja.“ (Ibn Tejmijje) (11)

„Djela srca neće biti potpuna osim djelima tijela, kao što duši nema opstanka osim sa tijelom, tj. dok je na dunjaluku, i kao što značenja govora neće biti potpuna osim zajedno sa izrazom i značenjem, i tako govor postaje govorom. (…) Nužno je da postoji tjelesno djelo da bi se upotpunila i usavršila želja…“ (Ibn Tejmijje) (12)

„Svaki vanjski islam koji ne dovodi čovjeka do stvarnosti unutarnjeg vjerovanja ne koristi mu sve dok se uz njega ne pronadje nešto od unutarnjeg vjerovanja, imana. I svaka unutarnja stvarnost, suština, ma kakva bila, neće koristiti čovjeku ako ne izvršava vanjske islamske propise. Makar se srce cijepalo od ljubavi ili straha, ako uz ne slijedi izvršavanje islamskih obreda i šerijata, to čovjeka neće spasiti od Vatre, kao što ni u slučaju da čovjek izvršava sve islamske obrede, ali u svojoj nutrini nema suštinu vjerovanja, neće biti spašen vatre.“ (Ibnul-Qajjim) (13)

„Ako su manjkava vanjska djela koja su obavezna, to je zbog manjkavosti imana u srcu, i ne može se zamisliti da sa potpunošću obaveznog imana, koji je u srcu ne postoje obavezna vanjska djela. Ne, već je nužno da iz postojanja jednog, u potpunosti, proistekne i postojanje drugog, u potpunosti, kao što je nužno da iz manjkavosti jednog proistekne i manjkavost drugog.“ (Ibn Tejmijje) (14)

Bilješke:

1-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 49-52.
2-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 55.
3-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 314.
4-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 254-255.
5-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 293.
6-Bilježi Ahmed u Musnedu, 3/135., i Ibn Ebi Šejbe u Musannefu, 11/11., i u djelu El-Iman, 5. Hadis je hasen.
7-Tj. vazduhom, kiseonikom.
8-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 7/542., Darul-wefa’, 2005.
9-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 230-233., Bemust, Sarajevo, 2006.
10-Tj. ezoterične, duhovne, nevidljive i nematerijalne radnje duše i srca.
11-Vidjeti: Iqtidau-s-siratil-musteqim, 92., tahqiq: Dr. Nasir El-’Aql, Daru ’alemi-l-kutub, Bejrut, 1999.
12-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 26/35.
13-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 173-174., Bemust, Sarajevo, 2006.
14-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 7/582., Darul-wefa’, 2005.

Iz serijala: Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (3 dio)

 
Svi tekstovi na ovu temu su dostupni ovdje:
 

DEVETI