Sira

Kako je Allahov poslanik s.a.v.s. učio Kur’an

1.63Kpregledi
Piše: Adis Mehinović

Allah, s.v.t ., objavljuje u suri Muzzemmil riječi koje upućuje Svom odabranom robu i poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., nareðujući mu kako da uči Kur’an, pa kaže: ”O ti umotani! Probdij noć osim malog dijela. Polovinu njenu ili malo manje od toga. Ili malo više, i Kur’an uči razgovijetno. Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati.” (El-Muzzemmil, 1-5)

S obzirom da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzor vjernicima i na njega se trebaju ugledati, ovi ajeti su uputa svima kako da uče Kur’an, a to je razgovijetno, a da bi učenje bilo razgovijetno, mora biti tačno, pravilno i potpuno jasno, i na način na koji ga je učio Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Obaveza svakog muslimana je da nauči pravilno učiti Kur’an, a to može postići svako ko želi, za to je potrebna samo volja i kompetentna osoba pred kojom će se učiti.

Ovom dobrom djelu, učenju Kur’ana u namazu ili van njega, Allahov Poslanik, s.a.v.s., pridavao je veliki značaj i stavljao na posebno mjesto, što možemo uočiti u mnogim predajama ili hadisima.

Aiša, r.a., kazuje da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio Kur’an u svim situacijama i prilikama, tako nam o njegovom, s.a.v.s., učenju Kur’ana pripovijeda Ummu Selema, r.a.: ”Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio Kur’an, zastajao je na kraju svakog ajeta, kada bi proučio: ‘El-hamdu lillahi rabil-‘alemin’, zastao bi, potom bi proučio: ‘Er-Rahmanir-Rahim’, pa bi opet zastao, onda bi proučio: ‘Maliki jevmid-din’, pa bi opet zastao.”

Od Abdullaha ibn Ebi Kajsa prenosi se da je rekao: ”Upitao sam Aišu, r.a., kako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio Kur’an, je li učio glasno ili tiho?”, pa je odgovorila: ”Učio je na oba načina, nekada tiho, a nekada glasno.” Tada sam rekao: ”Hvala Allahu koji je u tome dao olakšicu.”

Abdullah ibn Mugaffel, r.a., kazuje: ”Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako na dan osloboðenja Mekke, jašući na devi, uči i ponavlja: ‘Inna fetahna leke fethan mubina, lijagfire leke-llahu ma tekaddeme min zenbike we ma te’ehhare…’ (El-Feth, 1-2) – ‘Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu i da bi ti Allah i ranije i kasnije grijehe oprostio…”’

Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi učio Kur’an, to bi činio sa velikom skrušenošću i osjećajnošću, a često bi znao zaplakati, kako nam to prenosi Abdullah ibn Šehhir, r.a., koji kaže: ”Jedne prilike došao sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i zatekao ga u namazu. Iz njegovih grudi čulo se šištanje od plača kao kada lonac vrije.”

A Abdullah ibn Mes’ud, r.a., prenosi da mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike rekao: ”Uči mi Kur’an.” ”Kako da ti učim, o Allahov Poslaniče”, odgovorih mu, ”kada se Kur’an tebi objavljuje.” ”Ja volim da ga slušam od nekog drugog”, odgovori mi.

”Počeo sam učiti suru En-Nisa’ i kada sam došao do ajeta: ‘We dži’na bike ‘ala ha’ulai šehida…’ (En-Nisa’, 41.) – ‘I kada tebe kao svjedoka protiv ovih dovedemo…’, okrenuh se i ugledah suze u očima Allahovog Poslanika, s.a.v.s.”

Abdullah ibn ‘Amr, r.a., pripovijeda: ”Kada se jedanput Sunce pomračilo, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ustade i poče klanjati namaz. Stajao je dugo na kijamu, zatim je dugo ostao na ruku’u, potom se ispravio i ostao dugo. Zatim je obavio sedždu i dugo ostao na sedždi, potom je sjeo i ostao dugo sjedeći, a zatim je obavio drugu sedždu ostavši dugo na njoj kao i na prvoj. Plačući je govorio: ‘Gospodaru moj, obećao si mi da moj ummet nećeš kazniti sve dok sam ja meðu njima, i obećao si mi da ih nećeš kazniti sve dok Te budu molili za oprost (istigfar). Evo mi Te molimo za oprost.’

(Jer Allah, s.v.t., u suri El-Enfal u 33. ajetu kaže: ”We ma kanellahu liju’azzibehum we inte fihim, we ma kanellahu mu’azzibehum we hum jestagfirun”, što u prijevodu značenja glasi: ”A Allah ih neće kazniti dok si ti meðu njima, i Allah ih neće kazniti sve dok Ga budu molili za oprost.”)

A kada je klanjao dva rekata i Sunce se ponovo pojavilo, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ustade, zahvali se Allahu i reče: ‘Doista su Sunce i Mjesec Allahova znamenja, i ne pomračuju se zbog nečijeg života ili smrti. Zato, kada se pomrače, požurite da klanjate namaz.”

Za razliku od plača prilikom učenja Kur’ana, kada bi se čuo glas Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u drugim teškim i tužnim životnim prilikama on je plakao bez puštanja glasa, a tome je poučio i svoj ummet.

Enes ibn Malik, r.a., kazuje: ”Prisustvovali smo dženazi Poslanikove, s.a.v.s., kćerke i dok je Poslanik, s.a.v.s., sjedio pokraj kabura, vidio sam kako suze teku iz njegovih očiju…”

A Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi jedan veoma tužan dogaðaj za koji kaže: ”Uzeo je Allahov Poslanik, s.a.v.s., svoju unuku, Zejnebinu kćerkicu, koja je bila na samrti, i stavio je u svoje krilo, koja mu na rukama izdahnu. Ummu Ejmen tada briznu u glasan plač, a Poslanik, s.a.v.s., reče: ”Zar plačeš pored Allahovog Poslanika?”, na što ona reče: ”Zar te ja ne vidim da i ti plačeš?” A Poslanik, s.a.v.s., reče: ”Ja ne plačem, nego je to samo samilost, za vjernika je svaka prilika u kojoj se naðe samo hajr – dobro, i kada mu se duša sa tijelom razdvaja, on zahvaljuje Allahu, azze ve dželle.”

Iz navedenih primjera naučili smo kako se treba ponašati u životnim tegobama kojih nijedno stvorenje nije pošteðeno, a posebice kako jedan vjernik treba sa velikom osjećajnošću učiti Allahovu knjigu Kur’an, ugledajući se pri tome na onoga kome je objavljen.

Neka je na njega, s.a.v.s., njegovu porodicu, časne ashabe i sve one koji ih slijede u dobru Allahov salavat i selam sve do Sudnjeg dana.

A naša posljednja dova je: ”Enilhamdu lillahi rabbil alemin” – ”Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!”

 
Prvi put objavljeno: subota, 29 Studeni 2008 19:00