Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/2020/wp-content/themes/minbertheme/templates/template_single_post.php on line 1084
Vijestiiiiii

Kako će UN reagirati na krizu u Siriji: Libijski neuspjeh stopira akciju

284views

“Igre koje su igrali u Vijeću sigurnosti da bi rasturili Libiju, sada pokušavaju igrati protiv Sirije, ali vas uvjeravam da im to neće uspjeti”, rekao je sirijski ambasador u UN-u Bašir Džafar (Bashar Jaafar), obračajući se novinarima nakon što su to u ime EU ičinili diplomate iz Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Portugala. Sirijac je pokušao iskoristiti i priliku, i usporediti nemire u Velikoj Britaniji sa onim u njegovoj zemlji, svaljujuči drvlje i kamenje, zbog toga što upravo Britanci izbjegavaju nazvati sirijske prosvjednike, kao ii one u Engleskoj jednostavno “bandom”.

Umalo opasna svađa

Očekivano, odmah nakon 18-tominutne (neuobičajeno duge) besjede pred kamerama UN-a, Sirijcu je kratko odgovorio engleski ambasador u UN-u, Filip Perham (Philip Perham). Englez mu je rekao, kako se vlada u Londonu prema uličnim nemirima odnosi “uz primjenu transparentnih i legalnih mjera”, i da to nije isto što i pucanje iz tenkova “po nenaoružanima civilima, pri čemu je već stradalo nekoliko hiljada nedužnih ljudi”. I onda je Džaferovu usporedbu jednostavno nazvao “običnom ludošću”.

Ova epizoda bi možda eskalirala u istinsku diplomatsku svadju, kakve nisu rijetke u najvećem debatnom klubu svijeta – Ujedinjenim narodima, ali novinari su jednostavno apstinirali, izvlačeći valjda pouku, da obadvije strane ponešto prešućuju. “Ne dajte da sa vama manipulišu”, poručio je sa iste TV platform upravo sirijski ambasador u UN-u.

Sirijac je doduše legalistički ispravno tvrdio kako se vlada u Damasku, pod krovom UN-a ne može nazivati “režimom”, što je termin koga su koristili neki zapadni diplomati, jer Sirija je (doista) jedan od osnivača Svjetske organizacije. Ali, Džafar je zvučao prilično bizarno, kada je opstanak svog predsjednika na vlasti usporedio  demokratskim mandatom Sarkozija (Nicholas Sarkozy) ili Obame, iako svi znaju da je Bašir El Asad (Bashar El Asaad) – klasični izdanak atavističke političke dinastije poput one koja se spremala u Libiji od porodice Gadafi. Zapravo, sve se u najnovijem slučaju Sirije počelo vrtiti oko načina kako već neko vrijeme Vijeće sigurnosti tretira Libiju.

Libijski sindrom

No, ovom su se prilikom čule dvije važne poente, koje su odjednom isplivale u prvi plan, nakon neuspjelih pokušaja prije svega Amerikanaca da u Vijeću sigurnosti predstave prilično oštru rezoluciju protiv Sirije. U njoj se – iznova, kanio progurati paragraf sličan onome o “svim dozvoljenim mjerama” u Libiji, ukoliko se i sirijska vlada ogluši od zahtjeve medjunarodne zajednice da prekine s nasiljem prema vlastitim gradjanima.

Pored učestalih grafičkih TV svjedočanstava o pogibiji mnogih civila u Siriji, tamo još uvjek nema niti jednog grada koga, kao ovog proljeća – Bengazi usporedjuju sa Srebrenicom, u UN-u se čuo podatak da je u neredima koji traju već četiri mjeseca poginulo najmanje 500 sirijskih policajaca, vojnika i drugih pripadnika sigurnosnog aparata. To je razlika u odnosu na Libiju, jer čak je i predsjedničko priopćenje uspostavilo izvjestan znak jednakosti u stradanju civila ii onih iz sirijskih sigurnosnih struktura, za koje se po samom karakteru sirijskih vlasti ponajprije vezuju mnoge represalije.

Činjenica je medjutim, da u Siriji ne demonstriraju samo “nenaoružani civili”, jer od nenaoružanih civila ne stradaju policajci. Sve to, sada bar pet zemalja članica Vijeća sigurnosti, koji se inače protive usvajanju rezolucije protiv Sirije – stavljaju pod precizniju diplomatsku lupu, analizirajući dodatno sve nekonzistentne tvrdnje. I nema više one žurbe kao oko Libije!

Rusi predvode opoziciju

Nakon što je 17 marta usvojena rezolucija Vijeća sigurnosti “br. 1973”, koja je autorizirala NATO da uvede zonu zabrane letova nad ovom zemljom, a “radi zaštite civila” – sve se izrodilo u obaranje Gadafijevog režima, pri čemu kao kolateralne žrtve ginu mnogi civili. Sve to sada koristi prvenstveno Rusija, te javno ambivalentna Kina, koja se iza scene ipak sasvim izričito protivi usvajanju “antisirijske rezolucije”, posebno ne sa predtekstom, koji se koristio oko Libije.

“Libijski sindrom”, u kojem Gadafi, čije su dane odbrojali gotovo svi vodeći zapadni mediji, ipak evo već punih 150 dana, odoljeva NATO napadima, duplo više, nego što je trebalo Slobodanu Miloševiću da 1999 kapitulira zbog Kosova (nakon 77 dana) – sada “čuva” Bašira El Asada, od slične vojne intervencije u Siriji.

Ruski ambasador u UN-u Vitalij Čurkin, koji se tek vratio sa konsultacija u Moskvi, sada u New Yorku predvodi opoziciju protiv očekivano nove runde diplomatske ofanzive, koju više od Amerikanaca predvode Francuzi.

Uz Ruse, u Vijeću sigurnosti intervencionističkom angažmanu u Siriji protive se Brazil, Indija, Južna Afrika, Kina i Libanon. Ostali, uključujući Bosnu ii Hercegovinu, kako je to za Avaz ustvrdio jedan njemački diplomata u UN-u, “igraju veoma konstruktivnu ulogu”.

Indija, Brazil i Južna Afrika (IBSA)

Novu dinamiku u rješavanje sirijskog problema unio je i angažman IBSA grupe. To je po svemu agilni diplomatski “joint-venture” (udruženi rad) ministara vanjskih poslova Indije, Brazila i Južne Afrike, koji su sredinom ove sedmice putovali u Damask tražeći nove solucije za dilomatski dogovor. Sve u cilju smanjenja nasilja, u Siriji je u istom turnusu od 24 sata, odvojeno boravio šef turske diplomatije Ahmed Davutoglu, za koga bi se moglo reći da je na svoj način od Sirijaca tražio ono što stalno zahtjevaju iz Washingtona. Pogrešno, neki su američki mediji to uveličano prokomentirali, da “Turci već gube nerve sa Damaskom”.

Sve to, kao i boravak alžirskog minstra vanjskih poslova Murata Medelka (Mourad Medelc) u sirijskoj prijestolnici, te zajednički diplomatski kominike, kojeg su nakon razgovora sa Sirjcima izdala trojka iz IBSA-e vješto je u UN-u iskoristio pomenuti sirijski ambasador Džafar. On je naprosto mahao papirom IBSA-e, navodeći kako su ambasadori EU u Vijeću sigurnosti prešutili “pozitivne pomake” insistirajući samo na “libijskom stereotipu” prema Siriji.

Amerikanci se dogovaraju sa Kinezima

Iz diplomatskih izvora u UN-u se doznaje, kako se navodno iza zatvorenih Amerikanci “diplomatski trguju” sa Kinezima, kao ii u slučaju neutralisanja diplomatskog otpora Pekinga u maju 2010 oko usvajanja sankcija Iranu. Ali, nova “sirijska rezolucija” u Vijeću sigurnosti, koja bi bila usvojena i ekspresno primjenjena kao ona “libijska” – vjerojatno neće tako lako proći: Non pasaran, rekli bi neki! Ali, vidjećemo, rekli bi Amerikanci, koji ne misle kao kongresmen Denis Kučinić (Dennis Kucinich) koji se u Washingtonu redovno prvi buni protiv svakog mogućeg novog rata.

Kučinić traži odgovornost NATO-a

U centralu UN-a, u četvrtak je na adresu generalnog sekretara Ban Ki-moona, stiglo je  pismo Denisa Kučinića, demokrate iz Ohaja (Ohio), koji je zatražio odgovornost NATO-a, zbog masakra 85 civila, medju kojima je bilo 33 djece 32 žene i 20 muškaraca iz 12 familija u libijskom gradu Zlitan. Kučinić je zahtjevao od Bana da od Vijeća sigurnosti zatraži odgovornost NATO-a zbog pogibije civila u Libiji, postavljajući politički bremenito pitanje: Kome zapravo odgovara NATO?

(Avaz)