Aktuelno

Kada nevinost izvrši samoubistvo

362pregledi
Autor: Seid ibn Musfir el-Kahtani
 
Prijevod: Irfan Kasumović

Imao sam druga kojeg sam volio zbog njegove dobrote i morala. Radovala me je njegova pojava. Navikao sam se na njegovo prisustvo. Provodio sam mnogo vremena u njegovom društvu. Nisam potcjenjivao ni jednu njegovu osobinu, a ni on moju. Zatim sam otputovao iz svoga grada…

Ponekad smo se dopisivali, sve dok se veze meðu nama potpuno nisu prekinule… Nakon dužeg vremena, vratio sam se u svoj grad. Najveća želja bila mi je da njega ponovo vidim. Tražio sam ga na svim mjestima gdje smo se sastajali, ali ga nisam našao. Otišao sam njegovoj kući, komšije mi rekoše da se preselio još davno na drugo mjesto. Našao sam se izmeðu očajanja i nade. Pomislio sam da ga više nikada neću vidjeti. Izgubio sam svoga prijatelja….

Jedne noći vraćao sam se kući i u neznanju krenuh mračnim putem koji me odvede na stari napušteni drum. čovjeku bi se pričinilo da je on stanište džinna, jer ljudi nije bilo. Osjećao sam se kao da gazim kroz vodu. Kao da zalazim u more. Kao da me talasi zapljuskuju. Prešao sam pola druma, kad najednom začuh jecanje koje je odjekivalo, u dubini mrkle noći, iz jedne od starih napuštenih kuća. Zatim se još jednom ponovilo. To jecanje ostavi trag u mojoj duši. Rekoh sebi: Koliko samo ova noć krije tajni?! Allahu sam se obavezao da neću vidjeti tužnu osobu a da joj ne priteknem u pomoć. Zaputio sam se prema toj kući. Pokucao sam lagano na vrata, a zatim pokucah jače. Vrata se otvoriše i preda mnom se pojavi mala djevojčica. Pogledah je. U ruci je držala svijeću, a na sebi je imala poderanu odjeću. Upitah je: “Da li je kod vas neko bolestan?” Uzdahnu duboko, gotovo da joj srce u grudima prsne, i odgovori mi: “Da. Pomozi mi, moj otac umire!” Njen otac?!…

Zatim je krenula ispred mene, a ja sam je slijedio. Doðosmo do sobe sa niskim vratima. Djevojčica uðe, a meni se učinilo kao da ulazim u grob, a ne u sobu; kao da dolazim mejitu, a ne bolesniku. Približih se bolesniku i osjetih njegovo teško disanje. Stavih svoju ruku na njegovo čelo. On otvori oči i pogleda me dubokim pogledom. Dugo me je gledao. Zatim otvori usne i tiho mi reče: “Najzad sam te pronašao, prijatelju moj.”

Osjetih kao da će mi srce iz grudi iskočiti. Uvjerih se da sam pronašao svoga dugogodišnjeg prijatelja. Preda mnom je ležao moj prijatelj kojeg znam od davnina, ali zbog žestine bolesti u kojoj se nalazio jedva sam ga prepoznao. Rekoh mu: “Ispričaj mi šta ti se desilo, prijatelju moj?” On mi odgovori:”Poslušaj šta ću ti reći.” Zatim mi poče pripovijedati šta mu se desilo…..

“Kao što znaš, živio sam sa majkom u svojoj kući. U našem komšiluku živio je čovjek, bogataš, u svojoj ogromnoj palači. U njoj je živjela prelijepa djevojka, kćerka tog bogataša, koja je svojim izgledom u meni budila strasti i žudnju koju nisam mogao izdržati. Nisam je prestajao uhoditi i truditi se oko nje sve dok nije upala u moju mrežu, moju zamku. Njeno srce ispunilo je ono što je i moje. Učinio sam da posrne i unesrećio sam je u trenutku nemarnosti i zaborava na Allaha. Obećao sam joj da ću je oženiti. Odazvala mi se i predala. Oteo sam njenu čast, njenu nevinost….

Nakon odreðenog vremena otkrili smo da je trudna. Pala je na moje ruke… Počeo sam da je izbjegavam, kidajući veze ljubavi. Napustio sam kuću u kojoj smo se sastajali. Nije me interesovalo njeno stanje….

Prošlo je mnogo vremena. Toga dana stiglo mi je pismo. Otvorio sam ga i počeo čitati. Prepoznao sam njen rukopis, pisala je: ’Što se mene tiče i obnavljanja naše stare ljubavi, tako mi Allaha, ne bih ti napisala ni jedan red, ne bih ti napisala niti jedno slovo. Ja sam uvjerena da je čovjek poput tebe prevarant. Tvoja ljubav je lažna i ne zaslužuje pažnju. Žao mi je što ti i pišem. Ti znaš kako si me ostavio. Ostavio si me u najtežem položaju sa djetetom u stomaku, da tugujem za prošlošću i strahujem u budućnosti. Nisi mi pridavao značaja i pobjegao si od mene kako me ne bi gledao u nesreći i patnji koju si ti prouzrokovao, kako ne bi brisao suze sa moga lica, suze koje si ti izazvao. Zar nakon svega toga da pomislim da si ti plemenit čovjek? Ne, tako mi Allaha! Ne mogu te zamisliti kao insana. Ti si vuk u ljudskom obliku! Nisi ostavio ljubav i prijateljstvo u dušama divljači a da je nisi za sebe prikupio. Prevario si me kada si obećavao da ćeš me oženiti. Pronevjerio si svoje obećanje! Pogledao si u svoje srce i rekao sebi: ’Kako da oženim ovakvu ženu?! Zločinca!’ Ali šta je taj zločin nego djelo ruku tvojih i tvoj prijestup. Da nije bilo tebe, ne bih postala zločinac i ovako bijedna. Uložila sam svoj trud i oboljela zbog tebe! Pala sam u tvoje ruke kao malo dijete. Ukrao si moju čednost i postala sam ponižena, slomljenog srca. Zagorčan je moj život. Kakva je slast života u kome žena ne može imati budućnost kao supruga svome mužu i kao majka svome djetetu? Ne mogu živjeti u ovom društvu osim pognute glave, uplakanih očiju, sa dlanovima na obrazima, drhteći. Iščezava posljednji dah moga života u strahu, ništavnosti i podsmijevanju. Ukrao si moj odmor i dokrajčio moj život. Ubio si me. Ubio si moju čast i ugled. Ubio si moju majku i oca. Majka i otac su mi umrli, a uzrok njihove smrti je tuga za mnom i mojim nestankom. Doista si me ubio, jer život koji sam okusila iz tvoje čaše je gorak. Ta gorčina ispunila je moje tijelo i dušu. Evo sada sam na samrtničkoj postelji kao mušica koja gori i nestaje dio po dio. Pobjegla sam iz kuće svojih roditelja jer nisam imala snage da ih pogledam u oči u ovakvom stanju. Nastanila sam staru napuštenu kuću. U njoj živim životom punim poniženja. Pokajala sam se Allahu zbog učinjenog grijeha. Nadam se da je Allah primio moje pokajanje i uslišao moje dove. Molim Allaha da me preseli iz kuće smrti i nesreće u kuću života i blagostanja. Ja sada umirem, a ti si lažov, prevarant, lopov i ubica. Ne mislim da će te Allah ostaviti a da ne uzme od tebe moje pravo. Ovo što ti napisah nema za cilj obnavljanje veze sa tobom ili ispoljavanje ljubavi, ti to ne zaslužuješ. Ja sam pred vratima kabura i opraštam se od života, života sreće i nesreće, i ja ne žudim za njim. Sve ovo ti pišem jer je kod mene nešto tvoje, to je tvoja kćerka. I ako je išta ostalo u tvome srcu od samilosti, i ako ima u tvome srcu očinske ljubavi, doði i uzmi je, da i nju ne sustigne nesreća kao što je njenu majku.’

Zatim mi reče prijatelj:”Nisam dovršio sa čitanjem pisma, a primijetih tragove njenih suza na papiru, koje su tekle dok je ovo pisala. Tako mi Allaha, kada završih sa čitanjem pisma osjetih žestoku drhtavicu kako se kreće mojim tijelom. činilo mi se kao da će mi se srce rasprsnuti u grudima. Požurio sam ka toj kući gdje se ona nalazila, a to je ova kuća u kojoj sada mene vidiš. Našao sam je u ovoj sobi. Ležala je nepomična na krevetu. Pored nje ugledah našu kćerku, a to je ova djevojčica od 10 godina koju sada  vidiš. Plakala je za svojom majkom. Prikazaše mi se moja zlodjela, u ovoj mojoj klonulosti, kao da su divlje zvjeri koje će mi naškoditi. Jednoj upadam u kandže, dok druga oštri očnjake. Zavjetovao sam se Allahu da neću napustiti ovu sobu, koju sam nazvao soba tuge, dok ne budem živio njenim životom i dok ne umrem kao što je i ona umrla….

Evo, ja danas umirem, zadovoljan, sretan, kajući se zbog svojih zlodjela, tražeći oprost od Allaha, a Allahovo je obećanje i On ga neće pronevjeriti. Možda sve ovo što iskusih od muke, teškoće, bolova i nesreće bude otkup mojih grijeha.’’ I reče: ’’O, gruba ljudska srca, blago postupajte sa nježnim i slabašnim ženskim dušama. Vi ne znate kada ih varate i prljate njihovu čast kojem srcu bol zadajete i čiju krv prosipate i šta je ishod koji proizilazi iz takvog gnusnog djela.”

O, skupino mladića i djevojaka! Obratite pažnju i pazite se! Nemojte se zavaravati lažnim osjećanjima i slatkorječivim izrazima koje vam govore vukovi u ljudskom obliku. Sjetite se kazne Gospodara vašega, zatim vaših časti i vrijednosti, kao i časti i ugleda vaših očeva, braće, porodice. Sjetite se sramote na dunjaluku koja će vas pogoditi ako budete radili harame, i sjetite se sramote i poniženja koje vas čeka na onome svijetu.

Ovo je istinita priča iz stvarnog života.
Drage sestre i braćo, zamislite kakav je ishod ovog čovjeka, kao i ove djevojke, te njene porodice, majke i oca koji su mislili da su izgubili svoju kćerku? Razmislite o ovoj djevojci koja je izgubila život, a mogla je biti sretna da je išla Pravim putem, onako kako je to Allah propisao. Mogla je biti vjerena, zatim se udati i živjeti u sreći, porodičnim životom i istinski robovati svome Gospodaru i svoje srce istinski odmoriti, živjeti sretno na ovome i onome svijetu.

 
Prvi put objavljeno: Nedjelja, 23 Ožujak 2008 09:20