Alimi

Jezid b. Muavija b. Ebi Sufjan

3.38Kpregledi
Priredio: Sead ef. Jasavić

”Jezid b. Muavija (rođen je 25. ili 26. ili 27. h.g., a umro 64. h.g.) rođen je za vrijeme hilafeta Osmana b. Affana, r.a. Preuzeo je funkciju hilafeta na dan smrti svoga oca Muavije, r.a., u četvrtak mjeseca redžeba 60. godine po Hidžri. Umro je u 38. godini života, u mjestu Havvarin, naselje/selo kod Damaska, u rebi’ul-evvelu 64. godine po Hidžri, nakon tri godine i nepunih osam mjeseci vladavine.“ (Pogledaj: El-Bidajeh vel-Nihaje, 8/146.; Sahihu Ibni Hibban, br. 6657.)

Salih b. Ahmed b. Hanbel, rhm., kaže: Rekao sam svome ocu: ”Neki ljudi pričaju da vole Jezida?” Reče: ”Sinčiću moj, da li voli Jezida iko ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan?” Rekoh: ”Oče, pa zbog čega ga onda ne proklinješ?” Reče: ”Sinčiću moj, kada si vidio svoga oca da bilo koga proklinje!?’

Ebu Zerr, r.a., kaže da je čuo Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ”Prva osoba koja će promijeniti moj sunnet bit će čovjek iz plemena Benu Umejje!” (Musannef Ibn Ebi Šejbeh, br. 35877. Šejh Albani, rhm., ovu predaju ocjenjuje hasenom. Pogledaj: El-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuhu, br. 4347.

Ebu Ubejde, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Moj ummet će ostati na pravdi sve dok se ne pojavi osoba iz plemena Benu Umejje koja će sve to poremetiti, zvat će se Jezid!“ (Hadis je munkati’; Musned Ebi Ja’ala, br. 871.; Zeva’idul-Hejsemi, br. 616.; Medžme’ul-Zeva’id, br. 9236.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Najispravnije mišljenje po pitanju Jezida b. Muavije, na kojem su bili imami selefa, jeste da se neće zasebno voljeti, a niti će se zasebno proklinjati, a ako je bio fasik ili zalim – Allah, dž.š., oprašta grijehe i fasiku i zalimu, pogotovo ako je učinio jedno od dobrih djela, kao što bilježi Buharija u svom Sahihu, br. 2766., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Prvoj vojsci koja bude pohodila Konstantinopol – grijesi su oprošteni!’ Emir i vojskovoða te prve vojske koja je pohodila Konstantinopol bio je niko drugi do Jezid b. Muavija, s kojim je zajedno učestvovao i ashab Ebu Ejjub el-Ensari, r.a., 49. godine po Hidžri!” (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 3/413.; El-Bidaje vel-Nihaje, 8/32.

”Ebu Hurejre, r.a., učio je sljedeću dovu: ‘Gospodaru moj, utječem ti se od zla navršene šezdesete godine i zla imareta/uprave od strane djece!’ (El-Mu’udžem el-Evset, br. 1397.) Allah, dž.š., mu se odazvao na ovu dovu i dušu mu je uzeo 59. hidžretske godine, dok je 60. hidžretske godine umro Muavija, r.a., kada nastupa period vilajeta/uprave od strane njegovog sina Jezida. Ebu Hurejre, r.a., utjecao se Allahu, dž.š., od te godine jer je znao kakvo će zlo sa njom nastupiti. O svemu tome obavijestio ga je Poslanik, s.a.v.s.!” (El-Sava’ik el-Muhrikah, 2/633.

Za vrijeme vladavine Jezida b. Muavije dogaðaju se tri velike fitne u ummetu Muhammeda, s.a.v.s.:

1. ubistvo unuka Poslanika, s.a.v.s., Husejna, r.a., na Kerbeli,
2. zlokobni dogaðaji u mjestu El-Hurra kod Medine,
3. opkoljavanje Abdullaha ibnul-Zubejra u Mekki.

Muhammed b. el-Munkedir, rhm., kaže: ”Kada je Abdullah b. Omer, r.a., obaviješten o tome da se prisega na vjernost daje Jezidu b. Muaviji, rekao je: ‘Ako bude dobar – bit ćemo zadovoljni, a ako bude loš – saburat ćemo!”’ (Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br. 30575.

Amr b. Kajs el-Kindi, rhm., kaže: ”Pošao sam sa svojim ocem ka Havvarinu, naselje kod Damaska, kako bismo dali prisegu na vjernost Jezidu b. Muaviji. Utom je došao i jedan stariji čovjek, oko kojeg se okupiše ljudi, kad to bi Abdullah b. Amr, r.a.” (El-Ahad vel-Mesani, br. 807.

Dogaðaj poznat pod imenom ”El-Hurra” je dogaðaj kada je Jezid b. Muavija poslao Muslima b. Ukbu el-Murrija s velikom vojskom iz Šama prema Medini, kada je gotovo istrijebio njene stanovnike u mjestu zvanom El-Hurra nadomak istočne strane Medine.

To se dogodilo u srijedu, dvije noći pred istek mjeseca zul-hidždžeta, 63. hidžretske godine, na milju udaljenosti od mesdžida Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Tu su izginuli preostali muhadžiri i ensarije kao i odabrani tabiini, otprilike njih oko 1.700, a ostaloga svijeta negdje oko 10.000 ljudi, mimo žena i djece! Tu je poginulo oko 700 hafiza Kur’ana!

Povod ovom dogaðaju bio je taj što su stanovnici Medine razriješili dužnosti halifu Jezida b. Muaviju, istjeravši iz Medine njegovog namjesnika Mervana b. Hakema kao i ostale predstavnike Emevija. Za emira su odabrali Hanzalu b. Abdullaha el-Gasila, ali se sa stanovnicima Medine niko od starijih ashaba nije slagao u tom njihovom postupku!“ (Šerhu Kasideti Ibnil-Kajjim, 2/4.

Nafi’, rhm., kaže: Kada su Medinjani povukli svoju bej’u i razriješili hilafeta Jezida b. Muaviju – ashab Abdullah b. Omer, r.a., sakupio je svoje prijatelje i djecu, rekavši im: ”čuo sam Allahovog Poslanika s.a.v.s., kako kaže: ‘Svaki prevarant imat će bajrak na Sudnjemu danu!’ Mi smo već dali prisegu na vjernost ovom čovjeku – shodno Allahovoj i Poslanikovoj prisegi, i ne znam veće prevare od toga da čovjek dâ Allahovu i Poslanikovu prisegu na vjernost nekome pa da poslije toga povede rat protiv njega. Ko god od vas povuče svoju prisegu na vjernost i ustraje na tome, to će biti glavna prepreka izmeðu mene i njega!” (Sahihul-Buhari, br. 6694.

Nafi’, rhm., kaže: Abdullah b. Omer, r.a., došao je Abdullahu b. Muti’u u vrijeme nemilih dogaðaja na El-Hurri za vrijeme Jezida b. Muavije, pa mu je rekao: ”Postavite za Ebu Abdur-Rahmana sećiju” – kad on reče: ”Nisam ti došao da sjedimo! Došao sam da ti prenesem riječi koje sam čuo izravno od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ‘Ko izvuče svoju ruku iz pokornosti – susrest će se sa Allahom na Sudnjemu danu bez ikakva dokaza, a ko umre a ne bude o svom vratu imao bej’u/prisegu na vjernost – umro je džahilijjetskom smrću!”’ (Sahihu Muslim, br. 1851.

Abdullah b. Muti’ b. el-Esved el-Kureši je jedan od pobunjenika koji je ustao protiv Jezida, a u dogaðaju El-Hurra bio je predvodnik Kurejšija, dok je Abdullah b. Hanzala bio predvodnik ensarija

Muhammed b. ‘Ali me je obavijestio da je Muhenna upitao imama Ahmeda, rhm., o halu Jezida b. Muavije b. Ebi Sufjana, pa mu je rekao: ”Radio je po Medini šta je radio!” Rekoh: ”Šta je radio?” Reče: ”Ubijao je po Medini ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i radio je šta je radio!” Rekoh: ”Šta je još radio?” Reče: ”Ponizio je harem!” Rekoh: ”Prenose li se hadisi od njega?” Reče: ”Neće se prenositi hadisi od njega, niti će iko bilježiti hadise od njega.” Rekoh imamu Ahmedu, rhm.: ”Ko je bio s njim u Medini kada je radio to što je radio?” Reče: ”Šamljani.” Upitah: ”A Egipćani?” Reče: ”Ne, Egipćani su bili sa Šamljanima kada je Osman, r.a., bio u pitanju!“ (Pogledaj: Es-Sunne od Hallala, br. 845., 3/520.

 ”Ulema ehli-sunneta razilazi se po pitanju tekfira Jezida b. Muavije kao i njegovog nasljednika. Jedan dio uleme smatra ga nevjernikom – na osnovu riječi Sibta Ibnul-Dževzijja i ostalih: ‘Kada je stigla Husejnova, r.a., glava – Jezid je sakupio sve Šamljane, i pred njima je štapom prevrtao Husejnovu, r.a., glavu, izgovarajući stihove Ibnul-Zeb’arija: ‘Kamo sreće da su moji stari sa Bedra prisutni…’ – čemu je dodao još dva stiha koja su sadržavala pravo nevjerstvo

Dalje se navodi: Nije čudo to što se Ibn Zijad borio protiv Husejna, već je čudno to što je Jezid ponižavao i udarao štapom po Husejnovim zubima, i što je porodicu Poslanikovu, s.a.v.s., odveo na grbačama deva u zarobljeništvo. Navodio je još stvari koje su se spočitavale Jezidu, kao i to što je glavu Husejnovu poslao za Medinu, a već se počeo osjećati loš miris od nje, čime ga je samo želio obrukati. Zar je dozvoljeno tako postupati s haridžijama? Uz opću saglasnost svih muslimana – nije. Haridžije i bugat se zamotavaju u ćefine i klanja im se dženaza i ukopavaju se u muslimansko groblje. Da u svome srcu nije imao džahilijjetske bolesti i bedranske zavisti, ispoštovao bi makar glavu Husejnovu, r.a., onda kad mu je stigla, i zamotao bi je u ćefine i ukopao bi je u muslimansko groblje, i lijepo bi se ponio prema porodici Poslanikovoj, s.a.v.s.

Drugi dio uleme ne smatra ga nevjernikom – zbog toga što ne postoje sigurni dokazi kojima bi se dokazalo njegovo nevjerstvo, a pravilo je ”da je on musliman sve dok se sigurnim putem na ustanovi to da je iz islama izašao”, a prije navedenim optužbama suprotstavlja se to da je Jezid, onda kada mu je stigla Husejnova glava, rekao: ‘Allah ti se smilovao, o Husejne; ubio te je čovjek koji nije poznavao rodbinski hakk!’ Žalio se Ibn Zijadu, rekavši: ‘Posadio mi je neprijateljstvo u srca dobrih i loših!’ Vratio je žene Husejnove i preostale njegove sinove zajedno s njegovom glavom za Medinu, kako bi mu se glava ukopala tamo.

Ono što se sigurno zna jeste da ni prve pokude kao ni druge pohvale nisu sigurne niti su sahih lancem potvrðene, a osnova koja se nikako ne može pomjerati jeste ta da je Jezid – musliman, i toga ćemo se držati sve dok nam ne doðu sigurni i pouzdani dokazi da je izašao iz islama. Jedan dio alima-muhakkika mišljenja su da je najbolje biti suzdržan po pitanju Jezida (el-tevekkuf), i prepustiti njegov slučaj kao i sud o njemu – Allahu, dž.š.; Allah je Taj Koji tajne poznaje, i pred Njim su sve tajne prsiju otkrivene, tako da se nipošto nećemo upuštati u tekfir Jezida b. Muavije – jer nam je to sigurnije!“ (Pogledaj: El-Sava’ik el-Muhrikah, 2/632.; Medžmu’ul-Fetava, 4/507.)

Ummu Haram, r.a., kaže: čula sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ”Prvoj vojsci mog ummeta koja bude pohodila Konstantinopol – bit će oprošteno!“ (Sahihul-Buhari, br. 2766.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ”Prva vojska koja je pohodila Konstantinopol bila je pod voðstvom Jezida b. Muavije, sa kojim je zajedno učestvovao i ashab Ebu Ejjub el-Ensari, r.a., čije se kosti i dan-danas nalaze tamo. Zbog svega toga umjereni predstavnici i imami selefa kažu za Jezida i ostale slične njemu: ‘Niti ćemo ih psovati, a niti ćemo ih voljeti!’“ (Medžmu’ul-Fetava, 4/475.

Muhammed b. Omer, rhm., kaže: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., pobratimio je Ebu Ejjuba el-Ensariju, r.a., i Mus’aba b. Umejra, r.a. Ebu Ejjub el-Ensari, r.a., je učesnik Bedra, Uhuda, Hendeka, i svih ostalih bitki i pohoda sa Poslanikom, s.a.v.s. Umro je u godini vojnog pohoda Jezida b. Muavije na Konstantinopol za vrijeme hilafeta Muavije, r.a., 51. – 52. godine po Hidžri. Kabur mu je usred zidina Konstantinopola, u zemlji Bizantinaca.“ (El-Mustedrek, br.5929.

Ebu Zabjan, rhm., kaže: ”Ashab Ebu Ejjub el-Ensari, r.a., išao je u vojni pohod sa Jezidom b. Muavijom, r.a., pa je rekao: ‘Ako budem umro, unesite me što dublje u unutrašnjost zemlje neprijatelja, i ukopajte me pod vašim nogama tamo gdje se susretnete s neprijateljem – pa reče: ‘Ko bude umro, a pored Allaha ne bude obožavao nikog drugog – ući će u Džennet!’“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br. 23642.

”Ebu Ejjub el-Ensari, r.a., razbolio se, pa mu je došao Jezid b. Muavija u posjet, a bio je emir vojske. Jezid ga upita: ‘Imaš li kakvu potrebu ili kakvu oporuku da mi ostaviš?’ Reče: ‘Od tebe i od tvoga oca mi ne treba ništa izuzev ako hoćeš da me ukopaš u pravcu neprijatelja, ali da time ne otežaš muslimanima.’ Kada je umro, Jezid je bio kao na trnju sve dok ga nije ogasulio i opremio. Stanovnici Konstantinopola se javiše Jezidu riječima: ‘Već smo obaviješteni o tome što ste uradili s ‘popom’ koji je htio boriti se protiv nas bio mrtav ili živ. Ako ga ukopate tamo gdje vam je rekao – mi ćemo ga iskopati, a potom spaliti, nakon čega ćemo mu pepeo po vjetru razasuti!’ Jezid im poruči: ‘Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ako to učinite – neću vam ostaviti ni jedne crkve a da je neću spaliti sve odavde pa do Šama!’ Rekoše: ‘Pa da ga ostavimo onda?’ Reče: ‘Kako hoćete!’“ (Musnedul-Haris/Zeva’id el-Hejsemi, br. 1025., 2/929.

Ashab Abdul-Muttalib b. Rebi’a b. el-Haris prešao je u Šam za vrijeme hilafeta Omera b. el-Hattaba, r.a., gdje je i umro u Damasku, 61. hidžretske godine. Dženaza-namaz predvodio mu je halifa Jezid b. Muavija. (El-Ahad vel-Mesani, 1/318.

Žena Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koja je posljednja umrla bila je majka pravovjernih Ummu Seleme, r.a., koja je umrla 62. hidžretske godine, za vrijeme hilafeta Jezida b. Muavije. (El-Mu’udžem el-Kebir, br.500.

Tabiin Ebu Muslim el-Havelani el-Šami, rhm., pošao je na put kako bi se susreo s Poslanikom, s.a.v.s., ali je u meðuvremenu Allahov Poslanik, s.a.v.s., umro. Susreo se sa Ebu Bekrom es-Siddikom, r.a. Umro je 62. hidžretske godine, za vrijeme vladavine Jezida b. Muavije. (Kenzul-‘Ummal, br. 6375.)

Ebu Abdullah el-Kiraz kaže: čuo sam Ebu Hurejru, r.a., kako je poručio Jezidu b. Muaviji sljedeće: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Ko bude želio nanijeti zlo stanovnicima Medine – Allah, dž.š., će ga rastopiti isto kao što se rastopi so u vodi!”’ (Musannef Abdur-Rezzak, br. 17156.

Hafiz Ibnul-Kajjim, rhm., kaže: ”Svaki hadis u kojem se spominje kuðenje imena Jezida b. Muavije – znajte da je u pitanju laž!” (Nakdul-Menkul, br. 159.)

Prvi put objavljeno: nedjelja, 16 Ožujak 2008 21:24

X