Kad god se u našim prilikama spomene izgradnja nove ili obnova stare džamije, čujemo veoma čest komentar koji umnogome odražava stanje duha samog komentatora, a koji glasi: ”ŠTA ĆE NAM DŽAMIJE, PRAVITE NAM FABRIKE”. Ovaj komentar je nelogičan iz više uglova gledanja, a prije svih upućuje se na pogrešnu adresu. Zadaća IZ-a nije da gradi fabrike, nego da organizira vjerski život na području svoga djelovanja, a u našem slučaju vjerski život se kvalitetno može organizirati samo kroz izgradnju džamija tamo gdje se za njima ukaže potreba. Sami pobornici ideje ”GRADIMO FABRIKE, A NE DŽAMIJE”, poziv na izgradnju neke od džamija putem dobrovoljnih (naglašavam riječ dobrovoljnih) akcija tj. sergija osjećaju manje više kao namet, a ne kao mogućnost sudjelovanja u jednom velikom hajru. Sa druge strane oni koji svojim dobrovoljnim prilozima podržavaju gradnju džamija nemaju ništa protiv gradnje fabrika, što, svakako, odražava stanje njihovog duha! U gradnjama džamija, kojih je usput spomenimo od završetka agresije pa naovamo izgrađeno oko 500, prvenstveno na mjestima gdje su bile porušene, pobornici gornjeg komentara vide i kao bezrazložno trošenje novca sa kojim se može pokrenuti dosta novih proizvodnih pogona u našoj zemlji i samim tim zaposliti veliki broj ljudi, koji bi kasnije od svojih plata mogli graditi džamije. Da li?! Da naši komentatori gradnje džamija zbilja misle iskreno, onda bi oni mogli naći sijaset prilika u kojima bezrazložno bacaju svoj novac u ogromnim količinama, mada to i ne primjećuju, a kada bi sa tim rabotama prestali i taj novac uplaćivali u neke prethodno formirane fondove ne samo da bi mogli izgraditi prijeko željene fabrike na koje se pozivaju, nego bi im ostala i neka markica više (1, 2, 5 ili 10) da je ubace u kutiju za sergiju. Na samo jednom primjeru slikovito ćemo ukazati kako u vremenu besparice (moderni izraz za to je ekonomska kriza), naši ljudi bacaju nemilice svoj novac. Već pogađate, igre na (ne)sreću su taj primjer vreće bez dna koja guta sve naše potencijalne fabrike, pa ako hoćete i džamije!
Alea iacta est – kocka je (u)bačena!
Ako je Julije Cezar u historiji ostao poznat po izreci ”kocka je bačena”, onda bismo mi mogli ostati poznati, između ostaloga, i po tome što smo se ”na kocku bacili”. Naime, ne postoji ”djelatnost” u BiH koja je doživjela takvu evoluciju kao što su to igre na sreću. Njih ima jako mnogo, a kod nas su najzastupljenije sportske kladionice. Prve kladionice u našoj zemlji otvorene su 1999. godine, a danas, prema nekim procjenama, njihov broj se kreće oko 3.000 poslovnica, što statistički znači da na svakih 2.500 stanovnika dođe po jedna kladionica. (U usporedbi sa Velikom Britanijom, gdje tradicija klađenja postoji stoljećima, Bosanci i Hercegovci imaju znatno više kladionica. U Britaniji jedna kladionica dođe na svakih 7.000 građana.) Gotovo da danas u BiH ne postoji ruralno područje, a kamoli urbano, u kojem, sa velikim uspjehom, ne egzistira jedna od sportskih kladionica. Primjerice, u jednom ruralnom području kroz koje često prolazim, a koje broji između 150 i 200 domaćinstava, 100% bošnjačkih, postoje dvije sportske kladionice i jedna pekara. Simptomatično ili ne, ovaj podatak može značiti da je potreba za klađenjem stanovnika ovog mjesta duplo izraženija negoli potreba za hljebom. Sve kladionice postoje zbog njihovih vlasnika ili organizatora koji se enormno bogate, a kako i ne bi, jer osim novca koji im ostaje nakon što podmire eventualne dobitke prema kladioničarima/dobitnicima, ostaje im i ono što po slovu zakona pripada državi. Naime, prema pisanju pojedinih internetskih portala i dnevnih novina, kladionice ovoj državi duguju i više nego mnogo. U pitanju su višemilionski iznosi, što uostalom potvrđuju i prošlogodišnji nalazi Porezne uprave FBiH da privatne kladionice državi duguju blizu 70 miliona maraka po osnovu utajenih poreza i doprinosa. Poreznici su tada upozorili da su im po ovom pitanju vezane ruke “jer kladioničari uglavnom izbjegavaju plaćanje propisanih obaveza tako što koriste povoljnosti trenutno važećih zakona koji se, u pravilu, ne rješavaju na efikasan način, a čime su federalni i kantonalni budžeti uskraćeni za visoke iznose pripadajućih prihoda”. O nehumanim uvjetima rada u njima, te životnoj opasnosti kojima su izloženi njihovi radnici (obično ženskog spola), da i ne govorimo. No, nisu vlasnici kladionica krivci što kladionice postoje, krivci su sami igrači koji ih svojim novcima, pa makar i posljednjom markom iz džepa održavaju. Ni činjenica da gube redovno, ne može ih razuvjeriti da su na pogrešnom putu. Kad kažem da gube redovno, tu mislim i na one koji ponekad i dobiju, ali kada uporede ukupan iznos uloženog i dobivenog novca, shvate da su u velikoj dubiozi. Stručnjaci kažu da postoje dva tipa kladioničara, prvi koji se klade iz hobija i drugi koji su postali ovisnici i koji se, ako ne posjete svoju “poslovnicu” barem jednom dnevno, osjećaju veoma nervozno. A ovisnost o klađenju je bolest koju treba liječiti. Posljedice te ovisnosti mogu biti depresija, migrena, nesanica i sve ostale bolesti koje su povezane sa stresom. Između ostalog, čovjek koji se polahko “navikava” na život u kladionici ili na dobitak od nje (kao i od bilo koje druge igre na sreću) gubi volju za radom i poštenim stjecanjem imovine. Kada ovakvi igrači ne bi imali drugih problema – i ovaj bi im bio dovoljan! Ovdje je bitno napomenuti još jedan frapantan podatak koji govori o liječenju ovisnika o kocki. Naime, 20 do 30 posto njih je prije liječenja pokušalo izvršiti samoubistvo!!! Stoga nas ne treba čuditi svakodnevni prizor koji se vidi u i oko svake kladionice: armija ljudi, mahom mladih, satima sjedi ispred oficijelnog TV-a buljeći u TTX, očekujući da ga “ne izda” sreća, pritom ne pomišljajući na svoje obaveze prema kući, školi, zajednici u kojoj živi (poseban problem “ovisnosti o kladionicama” imaju maloljetnici koje niko ne sprečava da u njih ulaze mada je to zakon izričito zabranio). U takvom ambijentu ne iznenađuje činjenica da su upravo kladionice omiljena mjesta razbojnika. A ti razbojnici možda i jesu regruti ovih ustanova, razočarani gubitnici, koji u brzom bogaćenju vide svoj spas. Nažalost, osim otuđenja novca iz kladionica, ovakve pljačke se završavaju i smrtnim ishodom.
Bio sam kladioničar, a sad više ne…
Jedan bivši kladioničar koji sebe nije smatrao “ovisnikom” o klađenju (iako se kladio svaki dan) kazao mi je da je u prosjeku godišnje na kladionicu trošio između 750 i 1.000 KM (kakva je onda situacija sa ovisnikom?) te da je kladionica koju je on najčešće posjećivao (jedna od one dvije sa početka ovog teksta) sedmično zarađivala oko 2.000 KM. (Ako sada uzmemo u obzir da je i njena susjedna konkurentska kladionica zarađivala također 2.000 KM sedmično, u šta ne sumnjamo (u ruralnom području koje broji 150 do 200 domaćinstava), dolazimo do uznemirujuće cifre: godišnje se u samo te dvije kladionice dobrovoljno i naivno ubrizga oko 216.000 KM!!! – pretpostavite sami kakva je situacija u većim gradskim sredinama?! Usput sam ga upitao: “U momentu dok si igrao kladionicu, svakodnevno, koliko si puta svojim novcem učestvovao u izgradnji neke od džamija putem sergija?” “Jednom ili dva puta”, rekao je, dodajući da je tada na ime toga da(va)o između 2 i 5 KM?! Dakle, u toku godine! Ovo je zapravo priča svakog od njih, bivših i sadašnjih. Sada, kada uzmete u obzir ovog bivšeg kladioničara i svakog onog koji igra i dalje, možete zamisliti koliko se baci novca dnevno, sedmično, mjesečno, godišnje… u jednoj deceniji u kladionici, i to samo u mjestu u kojem živite, a kamoli u cijeloj zemlji. Koliko je to potencijalnih fabrika koje su mogle biti izgrađene? Koliko je to projekata od kojih je sama država mogla imati mnogo koristi, a i svi oni koji su na ovaj način bacili svoj novac u nepovrat! U rješavanju ovog problema država mora preuzeti ključnu ulogu. Ali dok se to ne desi (mada je počelo), odgovornost je na nama i zato treba početi od sebe, iz svoje avlije, s posebnim osvrtom na vlastitu djecu, jer, sviđalo se to nama ili ne, stvarnost je neumoljiva, a ona nam kaže da su naša djeca (često maloljetnici) žrtve kladioničarskog duha koji je se nadvio nad ovim našim beznađem. Vratimo se sada početku ove priče – povlačiti parolu: “GRADIMO FABRIKE, A NE DŽAMIJE” u momentu kada se od nas traži pomoć za izgradnju neke od džamija jedva jedanput u mjesecu, a pritom svakodnevno bacati vlastiti novac u nepovrat kroz sportske kladionice (druge načine bacanja novca namjerno izostavljamo ovaj put) – šejtanska je vesvesa, od koje treba tražiti utočište kod dragog Boga. Neka ovo na umu imaju posebno oni koji grade džamije ili neke druge općekorisne stvari. Ulagati novac u takve projekte ne predstavlja ni gubljenje novca, a ni vremena. Sa druge strane, odavati se kladionicama i uzdati se u nafaku na sreću predstavlja upravo to: gubljenje novca i gubljenje najvećeg postojećeg nam resursa –vremena. Hrabro zaključimo na kraju: ne igrajmo igre na sreću, igrajmo samo na sigurno – svoj novac ulažimo u projekte od kojih ćemo imati hajra na oba svijeta, a ti projekti jesu i fabrike i džamije. Igre na sreću su vreća bez dna koju niko nije počeo puniti a da kasnije nije zažalio!
Saff br. 264
