Rekaik

Iz ahlaka selefa, 5. dio

348views

Prijevod: Sead ef. Jasavić

5. Strpljenje kada je nepravda od strane vlasti ili vladara u pitanju, smatrajući da je to plod onoga što su lično zaslužili, i da je to proizvod njihovih grijeha!

Allah dž.š., kaže: „Tako, Mi prepuštamo vlast jednim silnicima nad drugim zbog onoga što su zaslužili.“ (En’am:129.)

Na drugom mjestu, Allah dž.š., kaže: „Kada hoćemo jedan grad da uništimo, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju, i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo!“ (el-Isra: 16.)

Omer b. Abdul-Aziz rhm., je rekao: „Hadždžadž el-Sekafi je bio samo kazna Božija ljudima zbog počinjenih grijeha!“

Neki čovjek se žalio Muhammed b. Jusufu rhm., na zulum i nasilje koje trpe od vladara i vlasti u njegovom mjestu, na što dobi slijedeći odgovor: „Stiglo nam je vaše pismo, a dobro ti je poznato da svaki grijeh i loše djelo iziskuje i kaznu, i da mora biti sankcionirano. Čini mi se da je hal, u kojem ste trenutno, samo plod vaših grijeha. Selam!“

Allah dž.š., često puta, zulumćara kažnjava gorim zulumćarom od njega, da bi ih, kasnije, obojicu kaznio džehennemskom vatrom.

On dž.š., je zabranjenim učinio druženje sa zulumćarima ili pomaganje istih, riječima: „Nemojte biti na strani onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži!“ (Hud: 113.)

‘Ata b. Ebi Rebah rhm., bi upitan o osobi koja se bavi pisarstvom pri vlastima, hraneći se zaradom od toga. ‘Ata rhm., reče: „Stava sam da mora ostaviti taj posao! Zar nije čuo za riječi Musa’a a.s., kada kaže: “Gospodaru moj,” – reče – “tako mi blagodati koju si mi ukazao, više nikada nevjernicima/mudžrimun nećemo biti od pomoći!” (Kasas:17.)

Abdullah b. Mes’ud r.a., je rekao: „Ko pomogne zulumćaru, ili ga poduči nečemu čime bi se odbranio na sudu, ili čime bi uzurpirao nečije pravo, zaslužio je Božiju srdžbu!“

* * * * *

Odlomak iz knjige: Iz ahlaka selefa…
Autor: šejh Ahmed Ferid, Egipat
Prijevod: Sead ef. Jasavić, Plav

1.U djelu „Šerhul-‘Akide el-Tahavijje“, 1/379., stoji slijedeće: „Što se tiče vladara-muslimana, on će nekada naređivati/tražiti od ljudi nešto što je nepokornost prema Allahu dž.š., u čemu mu se ljudi neće pokoravati, za razliku od onoga što naređuje – a čin je pokornosti prema Allahu dž.š., i Njegovom Poslaniku s.a.w.s.. Što se tiče obaveznosti pokoravanja predpostavljenim pa makar oni bili jedni od nepravednih zulumćara, to je stoga što ustajanje protivu njih, često puta, nosi sa sobom mnogo veću štetu od štete koju oni trenutno proizvode. U strpljivom podnošenju njihovog zuluma leži i oprost grijeha, kao i dupliranje nagrade, jer nam ih Allah dž.š., nije dao ni zbog čega drugog osim zbog naših grijeha i loših djela – a nagrada je u ravni s djelom! Na nama je obaveza da budemo marljivi u istigfaru, traženju oprosta i tevbi/pokajanju, i da budemo marljivi na polju popravljanja naših dobrih djela!“

2.Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijj., kaže: „Allah dž.š., jedan narod kažnjava tek nakon njihovog odavanja grijehu, i nakon njihova učestala kontriranja Allahovim poslanicima. Dakle, njihovo griješenje i kontriranje se desilo ranije, nakon čega ih Allah želi uništiti i kazniti, ali na taj način prepušćajući ih djelima koja neminovno iziskuju kaznu… kao što je bio slučaj sa narodom Semuda; Allah ih nije kaznio zbog kufra i nevjerstva u kojem su bili sve dok nisu zaklali kamilu koju im je Allah dž.š., kao mu’udžizu dao, nakon čega su bili kažnjeni… Isti je slučaj i sa narodom Luta a.s.; kada ih je Allah htio kazniti, poslao je Lutu a.s., u goste meleke u ljudskom liku, koje su oni imali namjeru podvrgnuti pederastiji!? Isto je bilo i sa ostalim kažnjenim narodima! Kada ih Allah dž.š., odluči kazniti – dozvoli im da se grijehu i neprijateljstvu odaju, da bi ih kasnije kaznio – što je Njegov ‘adet/običaj pri kažnjavanju ljudi na zemlji, u svakoj kombinaciji. Nekada će čovjek griješiti prema Allahu dok će Allah biti blag prema Njemu, i odgađaće mu kaznu sve do momenta dok ne odluči da ga kazni, pa ga prepusti takvom djelu nakon kojeg će biti kažnjen – i za njega i za sva ostala nedjela koja je počinio!“ (Pogledaj: Šifa’ul-‘Alil, 1/48.)

3.Hasan el-Basri rhm., je rekao: „O ljudi, Allah dž.š., vas kažnjava – zbog vaših grijeha – tako što vas je podredio krvoloku Hadždžadžu, pa nemojte ustajati protivu Allahove kazne sabljama vašim! Uzvratite na nju smirenošću i poniznošću vašom!“ (Pogledaj: el-Tabekat el-Kubra, 7/164.)

4.U djelu “Medžmu’ul-Fetava”, 15/325., šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Ne treba se družiti sa zulumćarima, bludnicima, novotarima i griješnicima, osim na način ako smo sigurni od Allahove dž.š., kazne; u najmanju ruku treba ih odvraćati od njihova zuluma, kuditi ih, i osporavati ono na čemu su – onoliko koliko se može, kao što to stoji u hadisu: “Ko od vas vidi loše djelo – neka ga otkloni rukom, a ako to ne bude u stanju – onda jezikom, a ako to ne bude u stanju – onda neka ga prezre srcem; to je najslabiji stepen imana!” (Muslim)

Allah dž.š., kaže: “A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kada je rekla: “Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova i izbavi me od naroda nepravedna!“ (66:11.)

U ovu oblast će spadati i praksa Jusufa el-Siddika a.s., kao i njegovo preuzimanje u ličnu obavezu vođenja riznica zemlje, od strane egipatskog vladara, a za potrebe nevjerničkog naroda! “Mukarenetul-fudždžar” – druženje ili zajednički rad s fadžirima/griješnicima, vjernik će činiti iz dva razloga:

1. onda ako bude prisiljen na takvo što, i

2. onda ako se u takvom postupanju bude nalazio interes vjere (maslaha dinijja), koji je veći u odnosu na eventualnu štetu koja iz toga proizilazi, ili da se u ostavljanju takvog postupka bude nalazila šteta koja je gora po vjeru – gdje će se veća šteta otklanjati na taj način što će se činiti šteta koja je manja, ili će se činiti određena šteta radi koristi i interesa koji je mnogo veći od počinjenje štete.

Sve u svemu – osoba koja mora odagnavati veću štetu činjenjem manje štete, ta osoba je mukreh tj. ona koja je na nešto prisiljena, a Allah dž.š., kaže: “…osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri!” (el-Nahl: 106.); “…a ako ih neko na to prisili, Allah će im, zato što su bile primorane, oprostiti, i prema njima samilostan biti!” (el-Nur: 33.); “Izuzev nemoćnim muškarcima i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta & Allah će, ima nade, oprostiti, jer Allah briše grijehe i prašta.” (el-Nisa: 98-99.)”

5.Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Boriće se sa svakim emirom – dobar bio ili loš – sve dok je borba i rat koji vodi dozvoljen, pa ako se bude borio protivu nevjernika ili murtedda ili onih koji su ugovor prekršili ili protivu haridžija – propisanom borbom, boriće se s njime, ali ako bude vodio nepropisne borbe neće se boriti s njime; biće pomognut u dobročinstvu i bogobojaznosti, a neće biti pomognut u grijehu i neprijateljstvu, poput čovjeka koji ide obaviti hadždž ili umru a u istoj karavani se nalazi neko ko je zulumćar. Zulumćaru nije dozvoljeno pomagati u zulumu, jer nam je Allah dž.š., naredio: „da se pomažemo u dobročinstvu i bogobojaznosti, a zabranio nam je da se pomažemo u grijehu i neprijateljstvu!“ (el-Ma’ideh, 2.)

Nije dozvoljeno pomagati ikome u onome što je Allah dž.š., zabranio ili Njegov Poslanik s.a.w.s., ne bitno bio u pitanju vladar ili neka druga osoba. Ako se nađe neki griješnik koji hoće da učini dobro djelo – nije haram pomoći mu u tome, kao npr. kada griješnik odluči da dadne zekat, ili da obavi hadždž, ili da vrati dug, ili da povrati tuđa prava koja su kod njega, ili ostavi u amanet svoju familiju nekome – ako mu se u navedenom pomogne to će se smatrati pomaganjem u dobročinstvu i takvaluku, i to se neće smatrati pomaganjem u grijehu i neprijateljstvu, a šta tek da kažemo o opštim interesima! Džihad/rat vode samo državnici/vladari, pa ako se s njima ne bude učestvovalo u borbi utjecaće na to da dobri ljudi (ehlul-hajr) ne učestvuju u džihadu/ratu, što će kasnije utjecati na slabljenje vjernika pogotovo u pitanjima džihada. U ovakvoj situaciji će ili doći do obustavljanja džihada ili će ga voditi griješnici što može biti razlogom zapadanja pod vlast nevjernika ili da se vlasti dočepaju griješnici, a din je onog ko se za njeg’ izbori!

Suprotno ovome razmišljati je najpokvareniji rezon, i na takav način razmišljaju novotari ši’itski ili mu’utezilski i ostali. Kada su jednog od ši’ijskih šejhova upitali: Ako nevjernici napadnu naše mjesto pa počnu ubijati ljude, i robiti žene, i krasti imetak – hoćemol’ se boriti protivu njih? Odgovori: Ne! Mezheb je da se nećemo boriti osim sa „imamom ma’asumom“ – bezgriješnim vođom, na šta će reći onaj što je postavio pitanje: „Tako mi Allaha, taj ti je mezheb pravi nedžaset; taj mezheb vodi propasti i ovoga i onoga svijeta!“

Osoba koja je zastupala prethodno spomenuti stav, čuvala se onoga za šta je smatrala da je zulum i nepravda pa je upala u nešto što je mnogo gore zbog svoje „kvarne bogobojaznosti“. Gdje će se sporediti zulum nekih vladara spram zuluma nevjernika, ili zulum nekih vladara u odnosu na vladare koji su veći zulumćari od njih! Onaj ko je manji zulumćar se treba pomoći u odnosu na onoga ko je veći zulumćar, jer se islamski šeri’at temelji na ostvarenju dobra i interesa i njihovom upotpunjenju, i anuliranju šteta ili pak njihovom smanjenju – onoliko koliko se to može, kao i na dobrom poznavanju većeg od dva dobra, i goreg od dva zla kako bi se dala nekom od njih prednost onda kada dođu u međusobnu konfrotaciju, ostvarujući veći od dva dobra, i otklanjajući veći od dva zla! Poznato je da je šerr/zlo nevjernika, murtedda i havaridža mnogo veći od šerra zulumćara, ali ako navedeni ne tlače muslimane, i nađe se neko ko hoće njima nepravdu da nanese – neće im se pomoći u tome! (Pogledaj: Minhadžus-Sunneh el-Nebevijjeh, 6/118.)