Da u svojim prsima zlobu prema drugim muslimanima nose
Čovjeka duša zaboli kada vidi kako su pokvareni
Kako svojim jezicima i perima zlo smutnje siju
Allahu, tebi se utječem od zla što oni govore
Ti nam istinu pokaži istinom i pomozi nam da je slijedimo
Uistinu ovaj život težak je
Mnogi istinu ne vole i protiv nje bore se
Ali ono što najviše zaboli je kada to čine muslimani
Da li svjesno ili ne, teške riječi govore
Da li su srca bolesna, slijepa ili okrutna
Pitam se da li oni umiju da vole
Da li mogu da se u dugim noćima odmore
Da li lijepe snove sniju ili namrgođeni osviću
Kako je lijepo voljeti, u ime Allaha živjeti
Kada bi oni samo znali, sve bi žrtvovali
Vidim u džamiji čovjeka, starijih godina
Kada ulazi, srdačan selam naziva
Kada pogleda, nur lica insana odmara
Kada progovori, osmijeh ga ukrasi
I tako svaki dan, uvijek mi uljepša dan
A kad čujem za zalime
Koji sami sebi nepravdu čine
Koji ne mogu spavati ako ima neko drugačiji
Koji svoju slabost nepravdom prikrivaju
Poznajem jednog čovjeka poznatih predaka
Uglednog imena i najboljih osobina
U školi je bio najbolji i na fakultetu sve zasjeni
Ali zlobnici ga ne trpješe, jer nije kao ostali – bezkičmeni i plaćeni
Pa ga smijeniše, ucijeniše i osramotiše, misleći da će se vratiti, pogunte glave pravdati
Ali iman mu ne dade i sve za vjeru žrtvovaše, i ugled, i porijeklo, i imetak, i radno mjesto
Allah ga pomože i na istini ostade, ustrajan i častan, kakav je i bio
Kada progovori iman probudi a srce zadrhti i istinu potvrdi
