Rekaik

Ispod vela

373pregledi
Piše: Jasmina Ćorsuljić

Svemogući Gospodaru, odlučih u Tvoje ime… Znam, mnogi od njih će se i ljutiti na mene, možda me niko neće ni podržati… Majke nema, a ona bi se sigurno složila sa svojom Pčelicom (tako me zvala kad sam bila mala), jer je jedino ona bila sretna ako će mene neka odluka učiniti sretnom… Ma ne mora se niko od njih složiti sa mojom odlukom, svako sebi put bira, pa evo i ja izabrah sebi.

 
Otkad majke nema, ja više nemam nikog. Svi se polako razilaze. K’o na prstima, k’o da se prikradaju da ne vidim da odlaze. Al’, sve ja to vidim, al’ neću ništa da kažem, samo gledam i šutim…
 
Te noći poslije molitve, nađoh u ormaru bijeli zar i džilbab što mi je hadžija Rašid donio s hadža. Pričala sam ja njemu, bilo je to podavno, da nikad nisam stavila zar, pa rek’o, da mi je da vidim kako je to kad svakog vidiš, a niko te ne vidi. I on se mene, Boga mi, sjetio i kupio mi. Zar i džilbab bili su poput behara bijeli i imali su na rubovima zlatnim koncem prošivene šare. Obukoh ga i pogledah u ogledalo. U njemu vidjeh na prvi pogled nepoznatu osobu, al’ sam ispod vela samo ja znala tajnu jedinstva onog spoljašnjeg i unutrašnjeg. Znala sam da sam i jedno i drugo – ja…
 
U tom trenutku osjetih neopisivu lahkoću i smirenost. Nikad ovoliko k’o sad nisam pronašla sličnost između mene i meni tih najdražih i prelijepih stvorenja što lete nebu u visine, tako blizu suncu, a da ih ono ne sprži, i tako nisko do rijekine matice a da ih ona svojim snažnim rukama ne ponese u daljine… Sad ličim na onu pticu bijelu što svakim sutonom dolazi na adžin čardak. K’o u bijelo perje zavijena, zaštićena, skrivena od pogleda, počeh da živim novorođeni dan….
Spremih stvari u torbu i ubacih u nju Dove da čitam za vrijeme pauze. Krenuh na stanicu. Predavanje mi je bilo od deset sati. Grijale su me tople sunčeve zrake, al’ mi nije bilo vruće, jer je pirio blagi vjetrić, a moj džilbab je treperio na vjetru. Dođe i Sena na stanicu. Stala je ispred mene i počela me zagledati, a u očima joj sjajila iskra između prkosa i žaljenja.
– Kako si Seno ? – upitah je, a ona, k’o da je čula glas neke zvijeri, trznu se i razrogači oči.
– Kako ti znadeš moje  ime? – upita me.
– Ja sam, Seno, Aišina unuka, Azra.
– Šta?? Pa šta to bona cura uradi sa sebe, hoćeš da prepadaš narod?
 Bilo mi je teško, znala sam da me neće razumjeti, al’ nisam ni pomišljala da će odmah, čim izađem iz kuće, početi s primjedbama.
– Neće se narod plašit, ja nit koga diram i nek me ne diraju – rekoh joj.
– Znam ti ja jednu ženu,ona zna dobro saljevat strave, pa otiđi nek i tebi malo nauči. Neću ja nikom za to kazat, ne brini samo ti otiđi da ti malo oči otvori. Da ti, sine, nije ko šta «napravio» pa ti sad jadna moraš protiv svoje volje…
– Ma ne trebaju meni nikakve strave i ne može niko drugi za mene učit, jedino da sam dijete ili da nisam prisebi. Ali nisam, hvala Bogu ništa od tog. Hvala tebi, Seno, al’ meni ne treba pomoć, rekoh joj… Srećom naiđe moj autobus.
– Ja ću pričekati kombi, on je jeftiniji – reče mi.
 
Uđoh u autobus i sjedoh pored jedne nene. Izvadih Dove i počeh čitati.
Pored mog sjedišta sjedila je žena sa djetetom. Dječak je bio simpatičan i podsjetio  me na mog malog rođaka. Nađoh u torbi bombonu i pružih mu, a  njegove plave okice zasjaše od sreće. Al’ kad žena vidjela da sam mu dala, ščepa onu bombonu i pruži mi je, pri tome drsko govoreći:
– Ne mere on jest bombone, pokvarit će zube!! A onda zgrabi dijete i stisnu ga uza se i nešto mu šapnu. Dijete se onda bojažljivo okrenu prema meni i uplašeno, čini mi se više od materine mu izjave nego od mene, privuče se uz mater. A ta žena me cijelo vrijeme gledala tako s visine, k’o da sam prosjak  koga se i bojala. Al’ nije znala da sam to sve vidjela i svaki njen pokret. Nije znala ni koliko me ubadao u srce svaki zao pogled, iako sam pokušavala da mi bude svejedno…
– Vidi, vidi, kobajagi nešto čita… Vidi je ko’ vještica.. Beli nema ni razreda škole pa samo služi čojka kod kuće… Jadnica… Bile su to samo neke od izjava koje sam čula svaki put kad sam izlazila napolje. Sve sam to čula, a možda nisam ni trebala. Al’ su mi ti šapati iza leđa zvonili u ušima i bili glasniji od vriska.
 
Bezbroj puta sam se pravila da ne čujem,da ne vidim, k’o slijepac što vidi i gluhonijemi što čuje i govori… Boljelo me to što nikoga od njih nije zanimala moja ličnost. Moj im je nikab bio prepreka da me posmatraju kao normalnog čovjeka.
Bila sam iznenađena što su me većina profesora i kolega prihvatili onakvu kakva sam…
Prošlo je skoro godina dana kako ne uzeh ovu svesku. Poslije nesanih noći izašla sam na posljednji ispit na fakultetu. Kad sam došla na fakultet, kolegica mi je rekla da će mo raditi prvo pismeni, pa onda usmeni dio. Nije me bilo strah. Nisam se uopšte brinula, jer sam bila sigurna da ću položiti, jer sam se pripremala mjesec dana. Kad smo došli, u kabinetu nas dočekao nepoznati profesor, koji nam je rekao, za mnoge od nas šokantnu vijest, da će nam on dati testove za pismeni dio i da će nas ispitati usmeni, jer je naš profesor bolestan. Kad sam dobila test, začas sam ga uradila i nekoliko puta provjerila odgovore. Kad smo predali testove, profesor nam je rekao da će rezultati biti za tri dana, kad ćemo imati usmeni dio.
 
Poslije tri dana došla sam na fakultet. Na vratima je bila lista sa rezultatima. Pogledala sam je nekoliko puta jer nisam mogla sama sebi da vjerujem. Među studentima koji su položili nije bilo mog imena. Odmah sam požurila do profesora da ga pitam da nije bila greška, kako to, pa nije moguće da nisam položila?!
Kad sam ga pitala, rekao mi je:
– Žao mi je, niste položili. Sljedeći rok je za tri mjeseca… Onda se zasmijao tako cinično.. Tražila sam da vidim testove, al’ mi nije dao, a kad sam insistirala, počeo se derati na mene:
– Kako te nije sram, ti meni ne vjeruješ, ti me smatraš lažovom, je li??! Ako ne prestaneš sa paničarenjem oko bezvezne stvari, nećeš ga položit ni u sljedećem roku!!
Sve kockice su mi se tada složile.. Ono što sam najradije željela tada uraditi jeste da ga ošamarim, da mu kažem da je lažov… ali ne rekoh. Nešto jače od mene mi dade snage i smiri me… Cijelu noć nisam zaspala. Ne samo ta noć nego i mnoge druge noći bile su besane. Bože, mislila sam, kako je čovjek  jak poput čelika! Crko bi al’ ne može. Znam ja da je to samo jedno od iskušenja koje ću doživjeti kroz život. Samo jedno znojenje u nizu njih. Izdržat ću ja to, ako Bog da, tješila sam samu sebe.
 
Poslije tri mjeseca ponovo sam izašla na ispit. Tada je bio moj stari profesor. Položila sam i imala sam najviše bodova od svih studenata. Uspjela sam završiti, hvala Bogu, al’ već sam iznemogla i osjećam slanost znoja na ustima. Skupljam usne da mi ne uđe usta, da se ne omrsim. Do autobusa za kući imam još vremena. Upališe se kandilji i zauči ezan. Sjedoh na klupu na kojoj je sjedila jedna nena sa štapom u rukama. Podijelih sa njom svoj iftar. A ona me onda poče blagosivljati govoreći:
– Eto ja mislila da neću imat šta iftariti. Djevojčice, Bog te dobrim nadario.
– Onda mi ju nena počela pričati tužnu priču o svome životu, i pitati me o mome i ja sam joj pričala dok je ona pažljivo upijala moje riječi gledajući cijelo vrijeme ispred sebe. Nije je zanimalo ko sam ja, kako izgledam,već je željela upoznati vredniji dio mene, onaj koji je vredniji od vanjštine. O, kako sam bila željna ovakvog razgovora, ne pamtim kad su me zadnji put saslušali…
– Crte tvoje duše, djevojčice, bijele su poput pera labudova…Odoh na put djevojčice moja, a tebi hvala, Bog te nadario dobrim…
Ustade nena, uze štap, spusti ga na zemlju i poče pipati štapom pločnik ispred sebe, a onda je, kad je osjetila da nema prepreke, precizno počela koračati… Ode prema Čaršijskoj džamiji…
 
Iz dnevnika jedne djevojke… (knjiga pripovjedaka u rukopisu)
Jasmina Ćorsuljić, učenica Gimnazije ”Meša Selimović”, Tuzla                                  

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 09 Veljača 2009 04:34