Historija islama

Islamski hilafetu u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća (3 dio)

549views
Priredio: Ersan Grahovac
Listajući literaturu koja nam govori o tom periodu, možemo uvidjeti da je to bilo doba mnogobrojnih prevrata i udaljavanja od puta Vjerovjesnika s.a.w.s., vrijeme velikih nemira i bijede, pronevjere emaneta vlasti, kao i da je to period sveobuhvatne nepravde, što je nužno vodilo do negativnih posljedica kod širih masa. To je bilo vrijeme nemira u svim dijelovima islamskog svijeta, a historičari to objašnjavaju različitim uzrocima, medju kojima su najbitniji: izrazita ekonomska, vojna i politička decentralizacija, praćena slabljenjem uticaja halifa na dešavanja u hilafetu, što je bilo pogodno tlo za razne vlastoljubive pojedince da ostvare svoje nakane i iscjepkaju islamsku državu. Medju njima je bilo turskih, perzijskih, dejlemskih i drugih vojskovodja, koji su osnivali svoje državice, bilo zvanično ili nezvanično (1), u kojima su bili potpuno neovisni od halife. Namjesnik je imao svoju samostalnu vojsku i nezavisnu kasu. Vladao je pokrajinom sasvim neovisno o halifi i centralnoj vlasti u Bagdadu. (2)

Razmjere unutrašnjih podjela u sklopu ‘abbāsijske države dobro može pojasniti ono šta navodi autor djela El-E’lām, u biografiji halife Er-Radijja Billāh, koji je vladao 322-329. h.g.:

 „Godine 324. zaoštrio se problem s namjesnicima u svim krajevima. Halifino ime je ostalo samo u Bagdadu i upravljanju njime. Perzija je bila u rukama Buvejhija (3), Mosul i tereni plemena Bekr, Mudar i Rebī’a u rukama Hamdānija, Egipat i Sirija u rukama Muhammeda ibn Tudža (zvanog Ihšīd), Maroko i Sjeverna Afrika u rukama alevijskog (fatimijskog) regenta, Endelus u rukama umejevića En-Nāsira, Horasan i Transoksanija u rukama Nasr Es-Samana, te Taberistan i Džurdžan u rukama Dejlemija.“ (4) Iz citiranog možemo vidjeti slabost centrajnih vojnih snaga u hilafetu u tom periodu, kao što je evidentno i postojanje nezavisnih državica na teritorijama koje su nekada pripadale jedinstvenom hilafetu, a to su buvejhijska država u Perziji i susjednim oblastima, hamdanijska država u Mosulu i okolnim terenima, ihšidijska država u Egiptu i Siriji, fatimijska država u Maroku i predjelima Sjeverne Afrike, umejevićka država u Endelusu, samanidska država u Horasanu i Transoksaniji, pored još nekih državica koje se spominju u historijskim izvorima. (5)

Jedna od najvažnijih državica koja je imala najsnažniji uticaj nad halifom u Bagdadu bila je buvejhijska država, koja je počela 321. godine, kad je ’Alī ibn Buvejh zasjeo na položaj namjesnika grada El-Kerdžā, kojem je, sljedeće godine, pripojio Eriždān, Širāz, i neke druge predjele u Perziji. To je uradio uz pomoć brata Ahmeda ibn Buvejha, koji je pisao halifi Er-Radijju Billāh da se u njegovu korist, uz odgovarajuću sumu novca, odrekne oblasti koje se nalaze pod njegovom upravom, sa čim se halifa složio i proveo formalnu proceduru zvaničnog priznavanja uprave nad datim oblastima. Buvejhije su se nakon toga širile da bi uspostavile vlast nad Kermānom, Ahvezom, Džurdžānom, Asbahānom, Rejom i drugim gradovima. Jačali su svoju poziciju dok nisu ušli u Bagdad 334. h.g., sastali se sa halifom El-Mustekfijem Billāh, koji ih je lijepo dočekao i Ahmeda ibn Buvejha imenovao mu’izzu-d-dewla, priznao ga kao emira nad emirima, a njegovog brata imenovao kao ’imadu-d-dewla. Mu’izzu-d-dewla je toliko ojačao da je postao moćniji i od samog halife, i halifa tada nije mogao ništa da naredi ili zabrani, a u svom posjedu je imao samo jednog pisara. Od tad pa nadalje su ‘abbāsijske halife bile marionete Buvejhija, koji su ih postavljali kako hoće i svrgavali kako hoće. (6)

Ovakve prilike u ummetu muslimana su idealne za cvetanje sekti i svih vrsta novotarija i stranputica, kao što su nečista mjesta idealno okruženje za stvaranje svih vrsta bakterija i zaraznih bolesti. Jedan veliki historičar je zajedničkom kvalifikacijom opisao buvejhijsku državu na Istoku i ubejdijsku (fatimijsku) državu na Zapadu na sljedeći način: „Pojavljivanjem otpadničkih država, buvejhijske i ubejdijske, islam je mnogo izgubio. Tad je zanemaren džihad, pobunili su se kršćani Grci, osvojili Meda’in u kojem su zatečene poubijali i masakrirali.“ Dok je za vrijeme El-Qādira Billāh situacija bila obratna, raširio se sunnet (7), podigla zastava džihada, očistio se veliki dio ummeta od mnogih zabluda i stranputica, i oni koji su ranije imali idealnu priliku da rade šta hoće i šire intelektualnu, moralnu, ekonomsku i duhovnu anarhiju, sada su bili poniženi i poraženi. U tom smislu kaže i Šejhu-l-Islam Ibnu Tejmijje: „I naći ćeš da, kad god bi se islam i vjerovanje (iman) uzdigli i ojačali, sunnet i njegovih sljedbenici su bili uzdignutiji i jači, a ako bi ojačalo nešto od nevjerstva (kufra) i licemjerstva (nifaqa), ojačale bi novotarije shodno tome. Na primjer: Država El-Mehdija (8) i Er-Rešida i njima sličnih, koji su veličali islam i vjeru, i borili se protiv njegovih neprijatelja medju nevjernicima i licemjerima, sunnije su u tim danima bili jači i brojniji, a sljedbenici novotarija poniženiji i malobrojniji. Mehdi je pogubio od licemjera i otpadnika onoliko ljudi čiji broj zna samo Allah, a Er-Rešid je puno vodio borbu i obavljao hadždž. (…) El-Mehdi je bio od najboljih ‘abbāsijskih halifa, i najbolji medju njima po vjeri, pravdi i časti… (…) I u danima El-Mutewekkila islam je ojačao… (…) Pa je Sunnet i Džema’at ojačao, a Džehmijje i Rafidije i njima slični su bili potisnuti. Tako isto u vremenu El-Mu’tadida, i El-Mehdija, i El-Qādira (Billāh) i drugih, od halifa koji su živjeli pohvalnijim životom i išli ljepšim putem od drugih mimo njih. I islam je u njihovom vremenu bio jači i Sunnet srazmerno tome. A u državi Buvejhija i njima sličnih, stvar je bila obrnuta. Medju njima je bilo puno vrsta ružnih pravaca. Jedan dio njih su bili otpadnici, medju kojima su qaramiti (9), kojih je bilo puno, zatim filozofi, mu’tezile, rafidije, i ovakvih stvari je bilo puno medju njima, čak preovladavajuće. I u njihovom dobu je sljedbenike Islama i Sunneta zadesila slabost koja nije bila poznata ranije, sve dok nisu kršćani zavladali priobalnim gradovima muslimana, i raširili se qaramiti u Misru, i Istoku, i Zapadu, i mimo toga, te se desili mnogi dogadjaji…“ (10)

Uprkos podjelama ‘abbāsijske države u tom periodu na male državice i emirate, običan svijet u državi je na poslušnost halifi gledao kao na vjersku dužnost, pa su zato halife spominjane na hutbama petkom, i običnom namjesniku, koji je nezavisan od halife u vojnom i ekonomskom smislu, ne bi uživao pokornost podanika osim ako ga je priznao ‘abbāsijski halifa. Ovo je važilo za sve osim za fatimijsku državu u Kajrevanu i Umevijsku u Endelusu. Vladarem pravovjernih, odnosno halifom muslimana, nazivali su se trojica: ‘abbāsijski halifa u Bagdadu, emevijski u Kordovi i fatimijski u Kajrevanu. (11)

Kao posljedica političkih gibanja i nemira u to vrijeme, česti su bili vojni prevrati, svrgavanje halifa, njihovo pogubljivanje, zatvaranje i osljepljivanje. Trajno nije bilo unutrašnjeg mira, a njegov nastanak su otežavali sukobi medju sljedbenicima raznih pravaca. Društvene prilike su u načelnom smislu bile u stalnom opadanju. Vladala je opća anarhija, javljala se administrativna korumpiranost i oštra ekonomska kriza. Posljedica pronevjere emaneta od strane vlasti je ta da je u Bagdadu vladala velika skupoća i tolika glad da su mnogi jeli strvinu, mačke i pse, čak se i hanibalizam pojavio, pa su neki krali djecu, pekli ih i jeli. A što se tiče ljudi koji su masovno umirali od gladi, bilo ih je u tolikom broju da nisu stizali oni koji su ostali živi da ih sahrane sve, pa bi usput ostavljena tijela jeli psi. Prodavali su svo imanje za jedan hljeb. Narod je spas tražio seleći se u Basru i druge gradove. (12)

Dok, na drugoj strani, vidimo nešto sasvim suprotno od navedenog. Kada je došao izaslanik grčkog kralja, 333. godine, u Bagdad, na doček mu je došla vojska, a postrojena parada, sa oružjem i opremom, imala je 160 000 konjanika i pješaka. Mladići sobari su stajali okićeni nakitom i opremom, kao i konjušari. Bilo ih je 7000, 4000 bijelaca i 3000 crnaca. Stajali su i komornici kojih je bilo 7000. U rijeku Tigar su spušteni najljepše okićeni čamci i barke, a prijestolni dvorac je okićen sa 38 000 zavjesa, od kojih je 12 500 bilo sa zlatnim vezom. Ćilima je bilo 22 000. Bilo je stotinu lavova i stotinu krotitelja, a sred raskoši je bilo i jedno stablo od zlata i srebra, koje je brojalo osamnaest ogranaka, a na ograncima i nebrojenim manjim granama su bili vrapci i druge ptice od zlata i srebra. Od zlata i srebra su bili i listovi drveta. Grane su se povijale u ravnomjernim pokretima, a ptice su pjevale u skladu s pokretima grana. Izaslanik je vidio luksuz čije opisivanje bi jako dugo trajalo. (13)

Ovo je najekstremniji kontrast koji se može naći u jednom narodu usljed nepravedne raspodjele državnih dobara, koje uključuje rasipništvo, kradju, i sve druge vidove zloupotrebe službenog položaja i emaneta vlasti. Dok su vladali pravedni halife, koji su se držali prakse Poslanika Muhammeda, a.s., u vladanju i raspodjeli prioriteta, vladalo je blagostanje, kako na duhovnom tako i na materijalnom planu, dok, kada su se vladari udaljili od tog puta, nastala je anarhija, koja je vladala u onolikoj mjeri koliko je bilo udaljavanje od tog puta. Navodi jedan od alima koji je bio savremenik tog doba opis tadašnjeg stanja: „Niko od učenjaka i pravnika ne ispunjava svoje obaveze prema naredjivanju dobra i zabranjivanju zla. To čini jedio neuki svijet, dok oni čija se riječ sluša nipodaštavaju borbu protiv nepoćudnih grupa. Kad se ukaže potreba da se pripaše oružje i povede se borba protiv nepoćudnih, nipodaštavaju naredjivanje dobra a zabranjivanje zla pomoću oružja, nazivajući to novotarijom, uprkos tome što slušaju riječi Uzvišenog Allaha: Onda se borite protiv one (grupe) koja je učinila nasilje, sve dok se Allahovim odredbama ne prikloni. (El-Hudžurat, 9.). Ono što proističe iz formulacije ’obaveza da se bore protiv nje sabljom i drugim sredstvima’ jeste namjera da se time kaže da dobra vlast ne prelazi preko nepravde, nasilja i ubijanja onoga koga je Allah zabranio da se ubije, već da preko toga prelazi loša vlast, suprotstavljajući neredu samo prazne riječi i pokazne znake, bez odgovarajućeg oružja, pa razni neprijatelji postaju napast po narod. Loša vlast je narod odvratila od borbe protiv nepoćudnih i nemirenja s vladavinom nepravde i nasilja, a to je, posljedično, dovelo do vladavine nepoštenih, farizeja i neprijatelja islama, poljuljale su se granice, raširilo se nasilje, a zemlja uzdrmala. Zanemaren je rad i za ovaj i za onaj svijet. Pojavila se hereza, šovinizam i iskrivljene sekte. Na ledja im je sve to namaklo odustajanje od naredjivanja dobra i zabranjivanja zla, i zatvaranje očiju pred vladavinom nepravde. A Allah je Onaj od Koga treba tražiti pomoć.“ (14) (…) „…Odustajanje od naredjivanja dobra i zabranjivanja zla dovelo je do vladavine nepoštenih, dominacije pokvarenih, nasilja i potiranja zakonskih normi. Nije mi poznato da je nešto nanijelo toliku štetu islamu i muslimanima… Odustajanjem od naredjivanja dobra i reagovanja na nepravdu nasilnog vladara, doista, može se očekivati samo to da sudbinom muslimana upravljaju pokvarenjaci, da oni preplave njihove teritorije, uspostave svoju vladavinu, i vladaju mimo Allahovih zakona. To će za sobom povući ljuljanje granica i najezdu neprijatelja.“ (15)

Kada govori o osudi qaramita, žestoko upozorava na pokvarenost vladara iz njegovog doba: „Raniji učenjaci našeg mezheba nisu govorili o ovoj i sličnim otpadničkim grupacijama s obzirom da se one nisu bile još pojavile, pa smo željeli pojasniti stav islama o njima, da bi ubuduće, ako se postine konsenzus muslimana oko nekog vodje, koji brani vjeru Uzvišenog Allaha, na njih bili primjenjivani Allahovi propisi, premda je daleko od toga da je to tako u naše vrijeme.“ (16)

Bilješke i bitne napomene:
1-Kada kažemo zvanično, mislimo na zvanično objavljivanje nezavisnosti od hilafeta, kao što su Ubejdije imale svoje nezavisnu državu u zapadnoj Africi, a zatim i u Egiptu, ali je većina bila formalno i zvanično u sklopu hilafeta, da bi ih obične narodne mase smatrale svojim vodjama, jer su muslimanske mase na poslušnost halifi gledali kao na vjersku obavezu. Medjutim, njihova pripadnost ’abbāsijskom hilafetu je bila samo formalna, i manifestirala se u spominjanju halifinog imena na minberu u toku hutbe, ili utiskivanju njegovog imena na novcu. Praktične vlasti halifa nije imao ni u čemu.
2-Više o lošim prilika u Abbāsijskoj državi tog vremena vidjeti u: ’Isāmu-d-DinAbdu-r-Re’uf El-Feqqi, Dirāsāt fi tārīhi-d-dewleti-l-Abbāsijje, str. 173-178., Dāru-l-fikri-l-’arebijji, Kairo, 1999.
3-Buvejhije je naziv za potomke Ebu Šudža’a Buvejha, a medju njima su istaknuta bila tri brata: Ali ibn Buvejh, zvani ’Imādu-d-dewla, Ahmed ibn Buvejh, zvani Mu’izzu-d-dewla, i El-Hasen, zvani Ruknu-d-dewla. Historičari im porijeklo vežu uz perzijsu lozu, jer su dugo nastanjivali dijelove Perzije.  U nekim historijskim izvorima stoji da je razlog zastranjivanja Buvejhija i neprijateljstva prema Abbāsijskim halifama to što su bili fanatični ši’ije, s uvjerenjem da su Abbāsije preuzele hilāfet nepravedno od pravih nasljednika. S tim u vezi vidjeti: El-Kāmil fi-t-tārīh, 8/264. i 8/452.
4-Vidjeti: Ez-Ziriklī, El-E’lām, 6/71., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.
4-Vidjeti: ’Isāmu-d-Din Abdu-r-Re’uf El-Feqqi, Dirāsāt fi tārīhi-d-dewleti-l-’abbāsijje, poglavlje Ed-Duwelu-l-islāmijje-l-musteqille we  ’alāqatuha bi-l-hilāfeti-l-Abbāsijjje, str. 181-206., Dāru-l-fikri-l-’arebijji, Kairo, 1999.
6-Vidjeti: Ibnu-l-Esīr, El-Kāmil fi-t-tārīh, 8/449-453., Misr, 1885.; Ez-Ziriklī, El-E’lām, 5/147., drugo izdanje, Dāru-l-’ilmi li-l-melājīn, Bejrut, 1997.; ’Isāmu-d-din El-Feqqi, Dirāsāt fi tārīhi-d-dewleti-l-’abbāsijje, str. 190., Dāru-l-fikri-l-’arebijji, Kairo, 1999.
7-Kada se kaže sunnet, misli se na praktikovanje kompletne vjere onako je na to uputio Muhammed, s.a.w.s., bilo u svom odnosu prema Stvoritelju, prema ostalim stvorenjima ili prema samome sebi. A kada se kaže Ehlu-s-Sunnet, misli se na grupu muslimana koji su pobornici i pomagači sunneta, oni koji praktikuju ovo navedno u svom životu, poznatiji kao Sunnije.
8-Otac Haruna Er-Rešida i čukun unuk Abdullāha ibn Abbāsa, r.a.
9-El-Qaramita, jedna od sekti koja je uzela maha 278. godine po Hidžri. O njima Ibn Kesīr navodi sljedeće: „Kaže Ibnu-l-Džewzi: ’U ovoj godini su se pokrenuli Qaramiti, Allāh ih unakazio. Oni su grupa otpadnika, ateista, sljedbenika filozofa, Perzijanci, koji vjeruju u vjerovjesništvo Zeradišta i Mezdeka, a oni su dozvoljavali zabranjene stvari. Oni su, mimo toga, sljedbenici svakog onoga koji poziva u zabludu, i najviše ulaze kroz Rafidije, jer su oni najgluplji ljudi kod njih i uopšte kod ljudi. Za njih se kaže ’Ismā’ilije’, jer se pripisuju Ismā’ilu El-A’redžu ibn Dža’fer Es-Sadiq. I kaže se za njih ’El-Qaramita’, jer se pripisuju Qirmitu ibn El-Eš’asu El-Beqqaru. (…) …I zovu se ’Batinije’, jer oni ispoljavaju rafidizam (shi’izam, odbijanje  pravednih halifa), a kriju čisto nevjerstvo. I (zovu se) ’El-Hurremijje’ i ’El-Babekijje’, zbog pripisivanja Babeku El-Hurremiju, koji se pojavio u vrijeme El-Mu’tesima, pa je on (El-Mu’tesim) neprestano slao vojske dok nisu došli sa njim kao zatvorenikom, pa ga je ubio, kao što smo ranije spomenuli. I kaže se za njih ’El-Muhammire’, zbog pripisivanja toga da su učili od „bezgriješnog“ Imāma, i zbog ostavljanja mišljenja i onoga što razum nalaže. I zovu se ’Es-Seb’ijje’, zbog njihovog govora da su sedam poravnatih planeta one koje uredjuju ovaj svijet, kako to oni misle, Allāh ih prokleo! U prvom redu je Mjesec, zatim Merkur, zatim Venera, zatim Sunce, zatim Mars, zatim Jupiter i potom Saturn.’ I kaže Ibn-l-Džewzi: ’Medju Babekijama ima grupa za koju se kaže da se skupljaju svake godine u jednoj noći, oni i njihove žene, a zatim gase svjetiljke i mijenjaju žene, pa u čijoj se ruci nadje žena, postaje mu dozvoljena. I kažu ’Ovaj lov je halal’, Allāh ih prokleo!’ I Ibnu-l-Džewzi je napisao opširno na ovom mjestu, u njegovoj historiji El-Muntezam, o njihovom govoru do u detalje, Allāh ih prokleo, a u tome ga je pretekao Qādi El-Baqillani, mutekellim, u njegovoj poznatoj knjizi Hetku-l-estari we kešfu-l-esrari, u odgovoru na Batinije. Odgovorio im je na njihovu knjigu koju su sakupili neki njihovi kadije iz gradova Egipta, u vrijeme Fatimija, koju su nazbali El-Belagu-l-E’zam we-n-namusu-l-ekber… (…) … Zatim, poslije svega ovoga, oni imaju stepene u nevjerstvu, neznanju apsurdnosti i gluposti, o čemu ne treba ni da se sluša, zbog slaboumnosti, slabe vjere i razumijevanja, u čemu im je Iblis otvorio vrata neznanja, pa se možda čak i sam Iblis okoristio od njih u nečemu što ni pri njemu nije bilo, kako to kažu neki od njih: I bio sam čovjek iz Iblisove vojske jedan dio vremena, sve dok Iblis ne posta od moje vojske. I želi se reći da se ova grupa pokrenula u ovoj godini (278. h.g.), zatim se stvar pogoršala i situacija sa njima je postala ozbiljnija, kao što ćemo spomenuti, sve dok situacija nije dovela do toga da su ušli u Mesdžidu-l-Haram (u Mekku), te u njemu prolili krv hadžija usred mesdžida, oko Časne Ka’be, slomili crni kamen, i izvadili ga sa njegovom mjesta i odnijeli ga u njihove gradove, godine 317. Zatim, kod njih je ostao sve do 339. godine, tako da je bio van svog mjesta 22 godine. Allāhovi smo, i Njemu se vraćamo.“ A na drugom mjestu kaže: „A sve to je zbog slabosti hilāfeta i poigravanja Turaka sa hilāfetom, i njihovog ovladavanja nad gradovima i nejedinstvenosti.“ Takodjer kaže: „U ovoj godini (278. h.g.) su se spojile dvije stvari, jedna je pojava ovih, a druga je smrt sablje islama i pomagača vjere, Ebu Hamida El-Muweffiqa, Allāh mu se smilovao, i nastanio ga u džennetskim vrtovima Svojom bladogati i plemenitošću. Ali, Allāh je poslije njega poživeo za muslimane njegovog sina, Ebu-l-Abbāsa, Ahmeda ibn Muweffiqa, zvanog El-Mu’tadid. Bio je velikodušan, hrabar, smrtonosan, plemenit, dobrodušan, pohvaljen. Vidi: Ibn Kesīr, El-Bidāje we-n-nihāje, 14/635., valorizator: Abdullāh ibn Abdurrahmān Et-Turkī, izdavač Merkezu-l-buhūsi we-d-dirāsāti-l-islāmijjeh we-l-arebijjeh, Dāru Hedžr, prvo izadnje, 1998.; Ibnu-l-Džewzi, El-Muntezam fi tārīhi-l-muluki we-l-umem, 12/287., valorizacija: Muhammed Abdulqādir ’Ata, Mustafa Abdulqādir ’Ata, Dāru-l-kutubi-l-’ilmijje, Bejrut, 1996.g.
10-Vidi: Ahmed ibn Tejmijje, Medžmū’u-l-Fetāwā, 4/18-19., Dāru-l-wefā’, 2005.
11-Vidi: Es-Sujuti, Tārīhu-l-hulefa, str. 392. objašnjenje ove pojave nam objašnjava Šejhu-l-islām Ibn Tejmijje tako što navodi da je El-Muqtedir bio postavljen za halifu prije punoljetvstva, pa je zbog toga emevijski vladar u Endelusu sebe nazvao Emiru-l-mu’mininom, iako prije toga to nije činio, već je govorio: „Muslimani ne mogu imati dvojicu halifa“. Medjutim, kada je postavljen El-Muqtedir, rekao je: „Ovo je dječak i njegova vlast nije validna“, te je nazvao sebe Emiru-l-mu’minīn. Ibnu Tejmijje navodi i to da su se Ubejdije nazivale ovim imenom, ali da oni nisu muslimani, tako da to nije validno ni u kom slučaju, i da se ulema složila na tome da su nevjernici, licemjeri i otpadnici. Vidi: Ahmed ibn Tejmijje, Medžmū’u-l-Fetāwā, 13/96-97, Dāru-l-wefā’, 2005.
12-Za više informacija o ovome vidjeti: Ibn Kesīr, El-Bidāje we-n-nihāje, 11/213.; Ahmed ibn Miskawejh, Tedžārubu-l-umem, 6/95., Matbe’atu Feredžullāh El-Kurdi, Misr, 1915.
13-Vidjeti više o ovome: Ebu-l-Fida’, Tārīhu-l-melik El-Mu’ejjid Ismā’il, 2/73., izdato 1873. g.
14-Vidi: Ahmed ibn ’Ali Er-Rāzi El-Džessās El-Hanefi, Ahkāmu-l-Qur’ān, 2/43.
15-Ibid. 2/504.
16-Vidi: Kritička redakcija drugog dijela El-Džessāsovog Komentara na Et-Tahāwijevo djelo El-Muhtesar, na osnovu doktorske disertacije iz fiqha koju je Sa’id Muhammed Bekdaš odbranio 1991. g. na Univerzitetu Ummu-l-Qura, u Mekki, Centralna biblioteka univerziteta, br. 1924., 1/35.