Historija islama

Islamski hilafetu u periodu četvrtog hidžretskog stoljeća (1 dio)

637views
Priredio: Ersan Grahovac
Od Allahovih zakona na ovom svijetu jeste i taj da, kada se god pokvarila vlast jednog naroda, bilo prijašnjih ili potonjih generacija, i počelo se sa nepravednom raspodjelom društvenih dobara, formira se i raste jaz izmedju bogatih i siromašnih, a imetak sve više kruži medju uglednicima i bogatašima. U tom vremenu siromašni i o vlasti ovisni ljudi se snalaze na razne načine da sebi i svojim porodicama obezbijede osnovne egzistencijalne uslove, dok bogati sloj ljudi sve više živi u rasipništvu. O tome nam govori i Uzvišeni Allah, kada kaže: „Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima – da ne bi prelazilo iz ruku u ruke bogataša vaših; (Al-Hašr, 7) Upravo nepoštivanje ovih uzvišenih principa, mnoge je narode dovelo na rub egzistencije i što je ta pokvarenost bila na višem nivou vlasti, posljedice su bile teže i razornije. Srž te nepravde je upravo u ljudskoj pohlepi i konformizmu, kada čovjek nije spreman da uskladi počast privilegija sa težinom obaveza koje te privilegije slijede, jer svaka počast za sobom nosi i odgovornost, što je ustvari pronevjera emaneta vlasti. Ovo se može primijetiti već i na nivou osnovne gradivne jedinice jednog društva, porodice, gdje, ako glava porodice nepravilno počne trošiti imetak, ostali članovi koji o njemu ovise to trpe na svojoj koži. Zatim to važi i za svjetovnu i za vjersku vlast, što se pokazalo još od davnina, poput primjera svećenika i monaha koji jedu imetak naroda, prethodno varajući narod kako je taj imetak potreban crkvi ili drugim vjerskim ustanovama za spas duša tih ljudi. O tome nas obavještava Uzvišeni Allah, pa kaže: „O vjernici, mnogi svećenici i monasi doista na nedozvoljen način tuđa imanja jedu i od Allahova puta odvraćaju. Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju. (Et-Tewba, 34) Tako je, kao i kod prijašnjih naroda, i u islamskom hilafetu, poslije prvih i odabranih generacije, nastupilo doba nepravednih vladara koji su nepravedno raspodjeljivali imetak ljudi, udaljivši se time od puta Poslanika, s.a.w.s., i puta pravednih halifa, što je za posljedicu imalo masovno gladovanje, pojavu kanibalizma i umiranje od raznih vrsta epidemija, kao i od gladi. U početku su se nepravedni vladari javljali kao pojedinci, i na lokalnom nivou ali i na nivou hilafeta, koje bi smjenjivali pravedni vladari, da bi kasnije došlo do pojave nepravednih vladara u serijalima, jednog za drugim, što je imalo katastrofalne socijalno-političke prilike u dijelu zemlje nad kojim su imali vlast. Suštinska razlika izmedju pravednih i nepravenih vladara u islamskom hilafetu jeste u tome što su pravedni vladari smatrali da su oni sluge naroda, a nepravedni halife su smatrali da su oni gospodari naroda, pa su prvi na bejtu-l-māl (1) gledali kao na nešto tudje, čiji makar jedan dio uzet od strane halife može značiti vatru, ukoliko se stavi tamo gdje mu nije mjesto, ili Džennet, ukoliko se upotrijebi pravilno, dok su drugi na taj imetak gledali kao na nešto svoje. Primjer pravednog halife nam najljepše ilustruje sljedeći dogadjaj iz doba Omera ibn ’Abdulazīza, kojeg nam pripovijeda ’Alī Et-Tantāvī, r.a.:

„Čuo je onog jutra kada je primoran postati halifa, zvuk od kojeg se trese zemlja, a taman je odlazio sa dženaze vodje pravovjenih Sulejmāna, pa reče: „Šta je ovo?“ Rekoše: „Jahalice hilafeta ti dolaze da njima upravljaš, sa sedlima ukrašenim zlatom, protkanim draguljima.“ On reče: „Šta će meni to? Sklonite to od mene i dajte mi moju mazgu!“, i naredi da se sve to proda i da taj novac ode bejtu-l-mālu, pa mu se približi njegova mazga te je uzjaha, a policajac mu dodje, idući ispred njega sa kopljem, te mu reče: „Beži od mene, šta ćeš mi ti? Ja sam samo čovjek, medju muslimanima…“ I ide tako medju ljudima, jašući svoju mazgu, bez parade, bez koplja, bez zastave, bez bubnjeva, čovjek koji vlada Endelusom, i Marakešom, i Alžirom, i Tunisom, i Tripolijem, i Egiptom, i Hidžazom, i Nedždom, i Jemenom, i Sirijom, i Palestinom, i Jordanom, i Libanom, i Irakom, i strancima, i Jermenijom, i Afganistanom, i Buharom, Sindom, i Semerkandom… Ide, a idu i ljudi pred njega, dok ne udje u mesdžid, pa stade na minber i reče: „O ljudi! Ja sam iskušan ovom stvari bez mojeg mišljenja, bez mojeg traženja, bez izglasavanja od strane muslimana, pa ja skidam moju prisegu sa vaših vratova, i vi birajte za vas.“ A ljudi povikaše u jedan glas: „Mi smo tebe izabrali i tobom smo zadovoljni!“ I ode ka El-Hadrā’, a šta je El-Hadrā’? Džennet na Zemlji, na kojem je sakupljeno svo blago i rijetkosti, zamak čije veličanstvo obuhvata kraljevsku gozbu, i skupinu palmi, i korice sablji i veliku salu, pa naredi da se to prekrije i sakupi, da se svi tepisi i jastuci saviju, rijetkosti i riznice da se odnesu i da se sve to proda, pa da se cijena toga stavi u bejtu-l-mal…“ (2)

Doba o kojem ćemo ovdje govoriti je period u kojem je ponestalo ovakvih, uzoritih halifa, u kojem su se poremetila mjerila vrijednosti, kako bi nam to bila pouka i poduka za današnje vrijeme, i kako bismo uvidjeli koliko se historija ustvari ponavlja, i kako dobra učiteljica života ona može biti, ukoliko je čovjek spreman poruku primiti. (3)

1. Opšti pregled političko društvenih prilika u ovom periodu

1.1. ’Abbāsijski period vladavine

Da bismo bolje razumjeli period o kojem ćemo govoriti u ovom radu, neophodno je da se najprije osvrnemo na neke osnovne karakteristike vladavine abbasijske dinastije halifa. Naime, intelektualni život u ’abbāsijskom periodu je dostigao svoj vrhunac razvoja i procvata, prije svega u prirodnim naukama i književnosti. Taj pocvat svoje korijene vuče još iz emevijskog perioda vladavine, kada je počeo susret muslimana sa drugim kulturama i civilizacijama i svim onim što su na poljima raznih nauka ti narodi dostigli. Halife su puno ohabrivali razvoj nauke, pa je poznato da je ’abbāsijski halifa El-Me’mūn, sin Hāruna Er-Rešīda, osnovao tzv. Bejtul-hikme, Kuću mudrosti, u kojoj su bili najvičniji prevodioci i znanstvenici tog vremena, kao i to da je nagradjivao zlatom za svaku prevedenu stranicu nekog naučnog djela. Prevedena su mnoga djela sa grčkog, perzijskog, indijskog i drugih jezika iz historije, geografije, astronomije, matematike, medicine, hemije, filozofije i drugih nauka. Te nauke su muslimanski mislioci i pregaoci na putu znanja preuzeli, i unaprijedili do vrhunca razvoja, obogatili svojim izumima, a i sami su mnoge nauke utemeljili. Isti je slučaj i sa vjerskim naukama, poput tefsira, hadisa, fiqha, akaida i drugih znanosti. U ovom periodu taj procvat nastavlja ići uzlaznom putanjom, ohrabren islamskim podsticajem na traženje nauke s jedne strane, i vidljivim plodovima tog napretka s druge strane. Zato se ovo doba naziva zlatnim dobom u intelektualnom životu.  Ovo može uočiti svako ko pogleda u klasična historijska djela koja govore o tom periodu, poput Tārīhu-r-rusul  we-l-mulūk od Imama Et-Taberija, El-Kāmil fi-t-tārīh od Imama Ibnul-Esīra, El-Bidāje we-n-nihāje od Imama Ibn Kesīra, Tārīhu Bagdād od Imama El-Hatība El-Bagdādija, Tārīhu-l-islām od Imama Ez-Zehebija, kao i druga historijska djela na koja smo se oslonili pri izradi ovog rada, a koja su navedena u dijelu za bibliografiju.

Medjutim, politički i društveni život je bio daleko više promjenljiv od intelekutalnog života. ’Abbāsijska država je imala svoju uzlaznu putanju i u ovom aspektu, dok nisu vojskovodje i namjesnici počeli uzimati dijelove hilafeta za sebe, i time započeli cijepanje jedinstvene države koja se protezala od Atlantika do Kine. Medjutim, to se nije desilo dok centralna vlast hilafeta nije počela slabiti, što se desilo od Mu’tesimovog sina Wāsiqa, kada su stranci, od Turaka i drugih naroda, počeli dolaziti na visoke položaje u vojsci. Osvrnimo se nakratko na početak uspostavljanja ‘abbāsijske vlasti u hilafetu.

Naime, Emevije su neprikosnoveno vladali islamskom državom do 132. godine po Hidžri, kada je ostvaren vojni puč i zbačen je posljednji emevijski halifa, Mervan ibn Muhammed, a na vlast došao Ebu-l-’Abbās Es-Seffāh, i desilo se poznato krvoproliće. U doba Emevija hilafet je dostigao svoju najveću vojnu moć i u njihovo vrijeme je osvojeno najviše teritorija, Endelus, područje današnjeg Pakistana i Indije (Hind  i Sind) i Čečenije pa sve to Kine. (4) ’Abbāsijski halife, koji su su bili jaki u početku vladavine te dinastije, poput El-Mehdija, El-Hādija i Hārūna E-Rešīda, su dodali nekoliko manjih područja hilafetu, ali najznačajnija osvajanja su bila u vremenu Emevija, hilafet je u njihovo vrijeme bio vojno najjači i uspješno je ugušena svaka pobuna koja bi došla od strane ši’ija, haridžija ili neke druge skupine. Neki halife su bili pravedni, poput Omera ibn Abdulazīza, a neki su bili nepravedni, medjutim, generalno gledano, stanje je bilo daleko sigurnije od stranih osvajača nego u bilo kojoj drugoj zemlji.

Medjutim, oko stote godine po hidžri, počeli su odredjeni dogadjaji koji su nagovještavali revoluciju u skorijoj budućnosti. Ovog puta, stvari su se odvijale u tajnosti. Muhammed ibn Ali ibn Abdullāh ibn ‘abbās je osnovao tajna udruženja koja je slao u razne krajeve islamske države u vidu trgovaca, sa zadatkom da pripremaju teren za uspostavljanje ‘abbāsijske vladavine. Oni su širili ideju o davanju prisege „porodici Muhammedovoj“, misleći time na Muhammeda ibn Alija, ali i navodeći šīje da pomisle na porodicu Muhammeda Vjerovjesnika, s.a.w.s. (ehli bejt), pošto je ta sintagma dvosmislena, i kod šīja označava Ehli bejt, i time su se osigurali od otpora šīja. Poslije smrti Muhammed ibn Alija, misiju je na sebe preuzeo njegov sin Ibrahim ibn Muhammed, koji je počeo slati pisma uglednim ljudima u Horasanu, šireći propagandu u korist ‘abbāsija, a zatim je poslao Ebu Muslima El-Horasanija, koji je bio veoma inteligentan i hrabar, i pun entuzijazma u širenju ‘abbāsijske propagande. On se nastanio u gradu Merwu, pozivajući ljude na davanje prisege „Porodici Muhammedovoj“, maksimalno koristeći svoje umijeće ubjedjivanja i svoju harizmu, pa ga je počelo slijediti puno ljudi da se je Nasr ibn Sejār, namjesnik Horasana od za Emevije, svega toga i počeo pisati halifi Merwānu ibn Muhammedu o opasnosti koja se približava. Medjutim, halifa to nije smatrao značajnim, niti je to uzimao za ozbiljno. Stvar je postajala sve ozbiljnija, sljedbenika nove dave je bilo puno pa je namjesnik Horasana pobjegao i umro u putu. Halifa se poslije toga malo uozbiljio i poslao svoje ljude da uhapse Ibrahima ibn Muhammeda, vodju tadašnjih ‘abbāsija, te je on oporučio da hilafet pripadne njegovom bratu Ebu-l-’Abbāsu Es-Seffāhu, i naredio svojim sljedbenicima da idu u Kufu, jer tamo ima puno pobornika ove misije i pomagača od strane šīja kejsanija. On je uhapšen u Harrānu, i tako je ostao do smrti. Kada je Ebu Muslim El-Horasāni saznao za njegovu smrt, pozvao je stanovnike Horasana da daju prisegu Ebu-l-’Abbāsu Es-Seffāhu, na što su oni pozitivno odgovorili, pa je Ebu-l-’Abbās otputovao u Kufu i tamo javno ispoljio svoj poziv, dobio je prisegu naroda i taj datum, 12. rebī’u-s-sānī, 132. h.g. je bio početak vladavine ’Abbāsija. (5)

Kao što vidimo, od samog početka ‘abbāsijske revolucije, tadašnji ši’ije su igrali veoma značajnu ulogu u dolasku abbasija na vlast, pa su abbasije premestile prestonicu tako gdje je ši’ijski uticaj jači, u Iraku, i zauzvrat su im činili puno ustupaka u vidu predaje značajnih položaja. Upravo ovdje leži korijen ši’ijskog uticaja na kasnije dogadjaje u hilafetu, i, kako ćemo vidjeti, činjenice da su došla vremena u kojima su ši’ije smjenjivali vladare kako su htjeli, pogotovo u četvrtom stoljeću po hidžri.

 
 
1.2. Lista ’abbāsijskih halifa (6)

Pokretač misije – Muhammed ibn Ali;
Prvi halifa Es-Seffāh (132-136), zatim njegov brat El-Mensūr (136-158);
Zatim sin El-Mensūra – El-Mehdī (158-169);
Zatim sinovi El-Mehdija – El-Hādī (169-170) i Hārūn Er-Rešīd (170-193);
Zatim sinovi Er-Rešīda – El-Emīn (193-198), El-Me’mūn (198-218) i El-Mu’tesim (218-227);
Zatim sinovi El-Mu’tesima – El-Wāsiq (227-232), El-Mutewekkil (232-247);
Zatim sin El-Mutewekkila – El-MuntEsīr (247-248);
Zatim sin El-Mu’tesima i amidža El-MuntEsīra – El-Muste’īn (248-252);
Zatim sin El-Mutewekkila – El-Mu’tezz (252-255);
Zatim sin El-Mu’tezza – Ibnu-l-Mu’tezz, bio je halifa samo jednu noć;
Zatim sin El-Wāsiqa – El-Muhtedī (255-256);
Zatim sin El-Mutewekkila – El-Mu’temid (256-279);
Zatim amidžić El-Mu’temida – El-Mu’tedid (279-289);
Zatim sinovi  El-Mu’tedida – El-Muktefī (289-295), El-Muqtedir (295-320) i El-Qāhir (320-322);
Zatim sinovi El-Muqtedira – Er-Rādī (322-329) i El-Mutteqī (329-333);
Zatim sin El-Muktefija – El-Mustekfī (333-334);
Zatim sin El-Muqtedira – El-Mutī’(334-363);
Zatim sin El-Mutī’a – Et-Tā’i’ (363-381);
Zatim amidžić Et-Tāī’a – El-Qādir Billāh (381-422);
Zatim sin El-Qadira – El-Qā’im (422-467) i za njegovog vremena vlast nad halifama gube šīje Buvejhije, o kojima će biti riječi u ovom radu, a preuzimaju je Turci Seldžuci;
Zatim unuka El-Qā’ima – El-Muqtedī bi emrillāh (467-487);
Zatim sin El-Muqtedī-a – El-Mustazhir Billāh (487-512);
Zatim sin El-Mustazhira – El-Musteršid Billāh (512-529);
Zatim sin El-Musteršida – Er-Rāšid Billāh (529-530);
Zatim sin El-Mustazhira – El-Muqtefī li emrillāh (530-555);
Zatim sin El-Muqtefīja – El-Mustendžid Billāh (555-566);
Zatim sin El-Mustendžida – El-Mustedī’ Billāh (566-575);
Zatim sin El-Mustedī’a – En-Nāsir li dinillāh (575-622);
Zatim sin En-Nāsira – Ez-Zāhir bi emrillāh (622-623);
Zatim sin Ez-Zahira – El-Mustensir Billāh (623-640) u njegovo vrijeme vlast gube Turci Seldžuci;
Zatim sin El-Mustensira – El-Musta’sim Billāh (640-656), u njegovo vrijeme Tatari ulaze u Bagdad;

I El-Musta’sima su ubili Tatari, tačnije njihov kralj Hulagu, poslije razaranja Bagdada, po nagovoru poznatog šījskog učenjaka, En-Nasira Et-Tūsija, i tu se prekida ’abbasijska dinastija. Poslije toga je Zahir Bejbejrs (658-676), jedan od vodja Memlučke dinastije koja je vladala Egiptom, izvojevao nekoliko pobjeda nad Tatarima, i time dokinuo mit o nepobjedivosti Tatara, koji se počeo širiti medju muslimanima, i pokušao je da uspostavi ’abbāsijski hilafet u Bagdadu, ali je Hulagu ubio onog koga je Bejbers poslao kao halifu, te je ovaj uspostavio ’abbasijski hilafet u Kairu, bez neke stvarne moći, koji je postojao do dolaska Osmanlija 923. h.g. (7)

 
Bilješke:

1-Državnu kasu muslimana.
2-Vidi: Alī Et-Tantāvī, El-Qasas mine-t-tārīh, str. 79., Dāru-l-mināre, 1996. g., Džidda.
3-Danas, više nego ikad, ovaj fenomen je naročito zastupljen u svijetu i čak ima svoj zvanični naziv – kapitalizam, ili novi svjetski poredak, sistem koji opravdava bogaćenje jednog malog sloja ljudi na račun velikog broja ljudske populacije koja nema ni za dnevne potrebe. To je sistem, za čije održavanje u postojanju najveće sile svijeta su povele mnoge ratove protiv zemalja koje su na bilo koji način ugrozile takav poredak. U posljednje vrijeme su i sami bogataši počeli trpjeti posljedice nepravednog rukovanja svjetskim imetkom, i to u vidu svjetske ekomonske krize.
4-Opširnije o tome vidjeti: Šejh Zuhejr El-Beki, Mewsū’atu hulefāi-l-muslimīn, 1/111-113, Dāru-l-fikri-l-’arebijji, Bejrut, 1994.;
5-Više o svrgavanju Emevija i uspostavljanju vlasti Abbasija vidjeti: Ibnu-l-Esīr, El-Kāmil fi-t-tārih, 4/322., 353., 370., 382., 415., 420., 435., 461., 497., 5/15., 21., 27., 34., 42., 44., 63., izdanje kuće Dāru-l-kutubi-l-’ilmijje, Bejrut, 1987.
6-Vidjeti: Zuhejr El-Bekī, Mewsū’atu hulefā’i-l-muslimīn, Dāru-l-fikri-l-’arebijji, Bejrut, 1994.
7-Zuhejr El-Beki, Mewsū’atu hulefā’i-l-muslimīn, 2/232., Dāru-l-fikri-l-’arebijji, Bejrut, 1994.; i Ibn Kesīr, El-Bidāje we-n-nihāje, 13/200., Dāru-l-kutubi-l-’ilmijje, Bejrut, 1988.;

Napomena: Slijedi još osam dijelova ovog rada