Alimi

Imam Ebu Hanife r.h. (I dio)

1.4kviews
Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Njegovo puno ime je Ebu Hanife Nu’man ibn Sabit ibn Nu’man ibn Merzuban. Postoje razilaženja kod islamskih učenjaka, odnosno historičara, po pitanju mjesta njegovog rođenja, tako da se u predajama najčešće spominju gradovi: Kabul, Babilon, Tirmiz i Enbar. A o njegovom perzijskom porijeklu govorio je i njegov unuk Ismail ibn Hamad ibn Ebi Hanife, i između ostaloga rekao: ”Ja sam Ismail ibn Hamad ibn Nu’man ibn Sabit ibn Nu’man ibn Merzuban. Mi smo potomci Perzijanaca koji nikada nisu bili robovi. Moj djed Ebu Hanife rođen je 80. godine po Hidžri. Njegov otac Sabit posjetio je jedne prilike hazreti Aliju, r.a., i on je uputio Allahu dovu za bereket u našoj porodici. Iskreno se nadamo da je Allah primio Alijinu dovu za nas.” (Tarihu Bagdad,  XIII/326) Dakle, imam Ebu Hanife je bez ikakve sumnje bio Perzijanac, a ne Arap. Međutim, i pored toga, on je postigao stepen imameta u islamskom znanju i dobio je titulu imamul-e’azam (najveći imam). Da se Ebu Hanife pojavio u nekom drugom, a ne u islamskom ummetu, vjerovatno nikada ne bi postigao takav stepen i toliki ugled, zbog nacionalizma koji je dominantan u svim narodima, ali, pošto je jedna od najvećih odlika islama upravo zabrana rangiranja ljudi po porijeklu, naciji, boji kože i sl., Ebu Hanife se pridružio karavani i plejadi islamskih učenjaka i pobožnjaka čija nit seže do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i neće se prekinuti do Sudnjeg dana. Rodio se u vrijeme najmlađih ashaba i pouzdano se zna da je vidio ashaba Enesa ibn Malika kada je ovaj dolazio u Kufu.” (Sijer el-‘alam en-nubela, VI/391) Islamski učenjak Abdul-Kadir el-Kureši, o tome je rekao: ”Neki ljudi su tvrdili da je Ebu Hanife sreo osam ashaba i o tome su pisali i spomenuli neke predaje. Ja sam također o tome napisao studiju u kojoj sam, radi pravednosti i objektivnosti, konstatirao da je nemoguće da se on sreo sa osam ashaba Allahovog Poslanika, ali sam isto tako odgovorio i onima koji negiraju povijesnu činjenicu o tome da je on vidio Enesa ibn Malika.” (El-Dževahir el-mudijj, I/53) Ebu Hanife je stekao visok nivo obrazovanja u fikhu i hadisu i učio je pred najpoznatijim učenjacima iz druge generacije, tj. iz generacije tabiina, tako da je postao jedan od velikana i predvodnika islamskog ummeta. On je titulu imama ponio u vremenu kada je u islamskom carstvu, pa tako i Kufi, djelovalo mnoštvo učenjaka, ali i vremenu u kojem su se pojavili različiti akaidski pravci i sekte. U tim turbulentnim vremenima, imam Ebu Hanife pokazao se i potvrdio kao dosljedni sljedbenik ispravne akide i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To potvrđuje i predaja u kojoj se spominje njegov prvi susret sa poznatim tabiinom i njegovim profesorom, Ataom ibn Ebi Rebahom. Naime, kada su se sreli u Mekki, Ata’ je upitao Ebu Hanifu: ”Odakle si, mladiću?” Odgovorio je: ”Iz Kufe.” Na to je Ata’ kazao: ”Iz mjesta čiji su stanovnici svoju vjeru pocijepali i u stranke se podijelili.” Ebu Hanife je odgovorio: ”Da, ali ja pripadam skupini koja ne psuje ashabe (za razliku od šiija koji to čine), koja vjeruje u kader (sudbinu), i koja nijednog grješnika muslimana ne proglašava nevjernikom (za razliku od haridžija koji su velikog grješnika smatrali nevjernikom).” Tada mu je Ata’ ibn Ebu Rebah rekao: ”Vidim da si dobro spoznao i naučio istinu, pa je se drži i ne skreći sa tog puta.”

Mani se pijace, prihvati se knjige

 
Ono što je posebno zanimljivo kod ovog velikana islamske misli jeste činjenica da se on, za razliku od ostale trojice imama mezheba, nije počeo baviti naukom u ranoj mladosti, već je dugo vremena njegova glavna preokupacija bila trgovina kojom se vrlo uspješno bavio i koja ga je učinila izuzetno bogatim čovjekom. Na studiranje ga je podstakao učenjak, također iz reda tabiina, Amir eš-Šabi, koji će kasnije postati i njegov profesor i šejh. O tome  Ebu Hanife priča: ”Jedanput sam krenuo na tržnicu da, kako je to bilo uobičajeno kod mene, prodajem svoju robu i usput sam sreo poznatog učenjaka Eš-Šabija. Nazvao sam mu selam, a on me je upitao: ”Kuda, mladiću?” Odgovorio sam: ”Na tržnicu.” On je na to rekao: ”Kada ćeš već jednom tržnicu i trgovinu zamijeniti mesdžidom i studiranjem islamskih nauka?” Bez puno oklijevanja odgovorio sam mu: ”Ja slabo posjećujem znanstvene kružoke i nemam vremena za to.” Tada mi je on vrlo ozbiljnim tonom kazao: ”Mladiću, ne smiješ zapostaviti studiranje šerijata, jer ja u tebi prepoznajem vrlo inteligentnog i nadarenog studenta.” Nisam mogao ni zamisliti da će riječi tog učenjaka ostaviti toliki trag na mene. Nedugo nakon toga ja sam prepustio tržnicu drugima, a posvetio sam se proučavanju islamskog znanja i Allah mi je dao bereket u tome.” (El-‘ikdul-ferid, III/415) Ebu Hanife je učio islamske znanosti, a posebno fikh, pred mnogim učenjacima, ali je tokove njegove intelektualne i znanstvene karijere odredio učenjak koji se zvao Hamad ibn Ebi Sulejman, pred kojim je učio punih osamnaest godina.  Uistinu se čovjek mora zapitati kakav je to kapacitet bio Hamad ibn Ebi Sulejman, pa da se jedan vrhunski intelektualac, kakav je bio Ebu Hanife, veže za njega i njegova predavanja, trećinu životnog vijeka. A koliko je šejh Hamad držao do Ebu Hanife kao studenta, najbolje svjedoče  njegove riječi: ”Na mom predavanju, pored mene smije sjediti samo Ebu Hanife.”  No, nakon deset godina studiranja, u duši mladog i ambicioznog studenta Ebu Hanife ponikla je loša misao. Naime, kao i kod svakog čovjeka koji uči i usavršava se u nekoj naučnoj disciplini, nakon izvjesnog vremena pojavi se želja za vođstvom i dokazivanjem, samo što to mnogi ljudi danas negiraju, kao da se te ljudske slabosti njih ne dotiču. Takvo je stanje danas kod nas, jer mi ne želimo priznati vlastite slabosti, a silno želimo moralisati i vaziti drugima, pa se onda pitamo što je naša da’va neuvjerljiva i ne ostavlja puno traga na ljude. O tome šta se to dešavalo u njegovom biću i šta mu je bilo na duši, Ebu Hanife je sasvim otvoreno ispričao, rekavši: ”Učio sam pred Hamadom ibn Ebi Sulejmanom deset godina, a onda mi je u duši ponikla želja za vođstvom, i želja da se odvojim od njega i oformim vlastitu naučnu halku i katedru. S tom namjerom sam sljedećeg jutra i krenuo u mesdžid, ali kada sam ušao i ugledao svog profesora Hamada okruženog studentima, nisam imao snage da formiram novu halku u istoj džamiji, pa sam se pridružio ostalim studentima. Međutim, Allahovom voljom i odredbom, te noći je došao jedan čovjek iz Basre i obavijestio šejha Hamada da mu je umro rođak u Basri koji je ostavio veliki imetak, a nije imao drugog nasljednika osim Hamada. I prije nego je krenuo u Basru, šejh je došao kod mene i zamolio me da preuzmem katedru. Tako se, na vrlo neobičan način, moja želja ostvarila.” Ebu Hanife je tada imao trideset godina. A kako se završio njegov probni rad za katedrom, ostavit ćemo ga da nam on ispriča. ”Kada je šejh Hamad otišao u Basru, ja sam preuzeo njegovo mjesto i držao sam predavanja studentima, i odgovarao na njihova pitanja. Među tim pitanjima bilo je oko šezdeset njih koja nikada nisu postavljena šejhu Hamadu, pa sam ih ja zapisao kao i odgovore koje sam na njih dao. To je potrajalo dva mjeseca, koliko se šejh zadržao u Basri, a kada se on vratio, ja sam mu postavio tih šezdeset pitanja i on je na četrdeset odgovorio kao i ja, a na dvadeset pitanja dao je potpuno različite odgovore. U tom trenutku osjetio sam stid  i kajanje zbog svoje prethodne želje da formiram samostalni kružok. Rekao sam sebi: ”Sjedi pred šejha i uči, i odlučio sam da ne napuštam njegova predavanja do njegove smrti.” (Tarihu Bagdad, XIII/333) Ovo životno iskustvo jednog od najvećih učenjaka islamskog ummeta, ne bi trebalo samo pročitati a da iz toga ne uzmemo pouku, posebno oni ljudi koji se bave proučavanjem islamskih nauka. Taj slučaj mora nam uvijek biti na umu i mora biti osnov u našem odnosu prema nauci, jer konopac nauke je vrlo dug, a cilj daleko i on se ne može dostići bez pravog učenjaka i šejha, i bez poniznosti i ustrajnosti na tom putu. U suprotnom, trud može biti uzaludan i bez ikakvih rezultata.
 
Spoj fizičke i duhovne ljepote
 
Što se tiče njegovog fizičkog izgleda, postoje mnoge predaje u kojima je zabilježeno da je Ebu Hanife bio srednjeg rasta, izrazito lijep i naočit i da je uvijek koristio najbolje i najljepše mirise. Plijenio je svojom inteligencijom i pronicljivošću, a bio je vrlo nadaren i slatkorječiv govornik. Pored fizičke ljepote i inteligencije, Ebu Hanifu je posebno krasila ljepota islamskog ahlaka i pobožnosti. O tome je Jahja el-Kattan rekao: ”Boravili smo kod Ebu Hanife i slušali njegova predavanja i, tako mi Allaha, kada bih ga pogledao, na njegovom licu prepoznavao sam tragove bogobojaznosti.” (Tarihu Bagdad, str. 355) A njegov ahlak najbolje je opisao njegov učenik Ebu Jusuf koji je o svom profesoru govorio pred halifom Harunom er-Rešidom i, između ostaloga, rekao: ”Što se tiče moga poznavanja Ebu Hanife, ja sam ga zapamtio kao čovjeka koji je bio daleko od harama, i kao učenjaka koji o Allahovoj vjeri nije govorio bez znanja i dokaza. Volio je pokornost Allahu, a svim srcem je mrzio griješenje. Odricao se dunjaluka i za dunjalučkim blagodatima nije mnogo mario. Ako bi mu neko postavio pitanje, on bi odgovorio na osnovu znanja i dokaza koje je imao, ako ne bi imao jasan dokaz iz Kur’ana i sunneta, onda bi koristio analogiju, kako bi sačuvao sebe i svoju vjeru.  Mnogo se žrtvovao u stjecanju znanja, ali isto tako i u stjecanju halal imetka, tako je bio neovisan o drugim ljudima. Nije bio pohlepan i bio je daleko od ogovaranja. Nikada nikoga nije spomenuo osim po dobru.” Tada je Harun er-Rešid rekao: ”Ovo su uistinu osobine i ahlak dobrih ljudi”, a zatim je svom pisaru naredio da zapiše te osobine i da ih preda Harunovom sinu kako bi se okoristio.” (Es-Sajmeri, Ahbar Ebi Hanife ve ashabihi, str. 42) Rekao je Ibnul-Mubarek: ”Nisam vidio poniznijeg i blažeg čovjeka, niti čovjeka ljepšeg ponašanja i ahlaka od Ebu Hanife.” (Sijer el-‘alam en-nubela, VI/400) A Hadžer ibn Abdul-Džebbar govorio je: ”Ljudi u naše vrijeme nisu vidjeli plemenitijeg čovjeka od Ebu Hanife i niti je ko više poštivao i uvažavao svoje prijatelje od njega.” (Tehzibul-kemal, XXIX/439) O njegovom ahlaku svjedoči i predaja od Abdurrezaka, koji je rekao: ”Bio sam prisutan na predavanju kod Ebu Hanife kada mu je neki čovjek postavio pitanje, a on mu je odgovorio. Zatim je taj čovjek rekao: ‘Hasan Basri ima drugačije mišljenje o tome’, a Ebu Hanife je odgovorio: ‘Pogriješio je Hasan.’ Nakon toga, taj čovjek je, crven od bijesa, prišao Ebu Hanifi i neartikuliranim glasom rekao: ‘Zar ti nikogoviću da kažeš da je Hasan Basri pogriješio?!’ Ebu Hanife je smireno odgovorio: ‘Da, tako mi Allaha! Pogriješio je Hasan, a potrefio je Abdullah ibn Mes’ud.”’ (Tehzibul-kemal, XXIX/439) Ebu Hanife nije pripisao pogrešku Hasanu Basriju,  s ciljem da sebi pripiše zaslugu za ispravan odgovor, već je ispravan odgovor na dotično pitanje pripisao ashabu Ibn Mes’udu, što čovjek koji ga je pitao, a kojem nije falilo nekulture, nije odmah shvatio. Koliko je bio spreman na praštanje i nastojao da mu grudi budu čiste u odnosu na druge muslimane, govori i predaja od Sehla ibn Muzahima u kojoj stoji: ”Čuo sam Ebu Hanifu kada je proučio ajet iz sure Ez-Zumer: ‘Zato obraduj robove Moje, koji Kur’an slušaju i slijede ono najljepše u njemu’, a zatim je proučio sljedeću dovu: ‘Gospodaru moj, čija srca su tijesna prema nama, pa naša srca su prostrana prema muslimanima.”’ (Tehzibul-kemal, XXIX/439) Prenosi se da je neki čovjek rekao Ebu Hanifi: ”Boj se Allaha”, nakon čega je Ebu Hanife zadrhtao, lice mu je požutjelo, oborio je glavu, a onda je rekao tom čovjeku: ”Allah te nagradio. Zaista ljudi nemaju veće potrebe u svakom vremenu od takvih kao što si ti, koji će ih stalno podsjećati na Allaha.” (Sijer el-‘alam en-nubela, VI/400) Nikada nije zaboravljao dobročinstvo koje mu je neko učinio, a posebno je cijenio dobročinstvo svoga šejha Hamada koji ga je podučio fikhu. Ebu Hanife je govorio: ”Nisam klanjao nijedan namaz, nakon što je umro Hamad ibn Ebi Sulejman, a da nisam upućivao dovu za njega isto kao i za svoje roditelje, i ja redovno učim dovu za onoga od koga sam učio znanje, i za onoga koga ja podučavam znanju.” (Tarihu Bagdad, XIII/334) To je temelj na kojem počiva istinsko znanje i cigla na koju se ono nadograđuje, jer nema ničega ljepše od toga da se kod jednog učenjaka istovremeno nađu dvije osobine: blagost i poniznost. To su osobine koje gase i sprečavaju pristrasnost kod učenjaka i kod učenika, i ne dozvoljavaju da razilaženje među njima posije sjeme razdora, mržnje, neprijateljstva i omalovažavanja.
 
Učenjak koji je radost srcu i odmor duši nalazio u namazu
 
Prenosi se da je poznati učenjak Sufjan ibn Ujejne rekao: ”U naše vrijeme u Mekku nije dolazio čovjek koji je kod Kabe klanjao više dobrovoljnih namaza od Ebu Hanife.” (Tarihu Bagdad, XIII/334) A Ebu Asim en-Nebil prenosi da su Ebu Hanifu zbog dugog stajanja u namazu zvali veted (stub). (Sijer el-‘alam en-nubela, VI/400) O Ebu Hanifinoj ustrajnosti u ibadetu govorio je i učenjak Ebu Muti’, i između ostalog rekao: ”Kad sam boravio u Mekki, nisam nikada došao da tavafim u bilo koje doba noći a da u tavafu nisam zatekao Ebu Hanifu i Sufjana es-Sevrija.” (Tarih Bagdad, XIII/353) Međutim, treba kazati da je među sljedbenicima hanefijskog mezheba također bilo pretjerivanja u pohvalama Ebu Hanife i izmišljanja različitih predaja kako bi se on predstavio u što boljem svjetlu. Ti ljudi činili su medvjeđe usluge imamima mezheba i nisu shvatili da kada se skinu naslage patine sa njihovih ličnosti i prenese samo ono što je istinito i tačno o njima, da tek tada njihov lik i djelo zasjaju punim sjajem. U jednoj od tih predaja koju prenosi Esed ibn Amr stoji: ”Ebu Hanife je četrdeset godina klanjao sabah-namaz sa jacijskim abdestom, a u toku noći bi na jednom rekatu proučio cijeli Kur’an, i cijelu noć se čuo njegov plač u namazu, tako da su komšije činile istigfar za njega, a Kur’an je proučio na mjestu na kojem je i umro, sedamdeset hiljada puta.” (Tehzibul-kemal, XXIX/434) Nema sumnje da ova predaja nije vjerodostojna, jer bdijenje cijelu noć nije propisano po islamu, a teško je povjerovati da je Ebu Hanife radio ono što je u suprotnosti sa sunnetom. Posebno kada se zna da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ibadetio u toku noći, ali je i spavao i odmarao, a ne može niko od njega biti pobožniji niti strpljiviji u ibadetu. Zatim, proučiti Kur’an za jednu noć je skoro pa nemoguća misija i nema niti jedne predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on to činio, niti od njegovih ashaba, osim predaje o tome da je Osman, r.a., proučio cijeli Kur’an za jednu noć, pod uvjetom da je ta predaja vjerodostojna, u što postoji velika sumnja. Osim toga, ovakve predaje povećavaju pesimizam, a ne optimizam kod ljudi, i muslimani gube nadu i volju za dobrim djelima. Jer, kada pročitaju šta su i kako radili veliki učenjaci, shvate da ih je nemoguće dostići i da, ukoliko ne budu slično radili, sebe vide slabićima koji popuštaju u vjeri, što naravno nije tačno. Naš uzor je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i mi njega trebamo slijediti, a tako su bez sumnje postupali i učenjaci poput Ebu Hanife i ostalih imama. Ebu Hanifi je dosta to što su njegov asketizam i pobožnost potvrdili najveći učenjaci iz njegove i kasnijih generacija. Tako je imam Ahmed za njega rekao: ”Ebu Hanife je bio primjer u znanju, pobožnosti, asketizmu i čežnji za ahiretom.” (Ukudul-džuman, str. 193) Poznati učenjak i mudžahid Abdullah ibn Mubarek govorio je: ”Nisam vidio pobožnijeg čovjeka od Ebu Hanife, čovjeka koji je bičem tjeran da bude kadija pa je odbio.” (Tehzibul-kemal, XXIX/437) A Ibn Džurejdž je rekao: ”Obaviješten sam da je En-Nu’man, poznati učenjak Kufe, bio veliki pobožnjak, da je ljubomorno čuvao svoju vjeru i da nije davao prednost dunjaluku nad ahiretom.” (Ahbaru Ebu Hanife ve ashabihi, str. 32-33) Rekao je Jezid ibn Harun: ”Sreo sam mnoge ljude u svome vremenu, ali nisam vidio inteligentnijeg, pobožnijeg i boljeg čovjeka od Ebu Hanife.” (Tehzibul-kemal, XXIX/438). A imam Ez-Zehebi kazao je za njega: ”Bio je imam, pobožnjak, učenjak, praktičar, izuzetna ličnost, čovjek koji nije primao poklone od vladara.” (Tezkiretul-huffaz, I/168).

Saff, br. 256