Akida

Ima li u vjeri lijepih novotarija? (2. dio)

1.1kviews
Piše: Elvedin Pezić
Jedan od najčešćih i ”najjačih” dokaza na koje se pozivaju zagovornici ”lijepih novotarija”  u vjeri jeste poznati događaj u vezi sa Omerom, r.a., a koji je zabilježio imam Buharija. Dokazivanje ovom predajom također je pokazatelj ”znanja” onih koji neukim ljudima ”prodaju maglu” i na taj način opravdavaju svakodnevno činjenje novotarija. Od Abdurrahmana ibn Abdul-Karija prenosi se da je kazao: ”Jedne noći u mjesecu ramazanu zajedno sa Omerom, r.a., otišao sam u džamiju gdje smo zatekli ljude kako klanjaju raštrkani. Negdje je klanjao čovjek pojedinačno, a na drugom mjestu klanjao je čovjek a za njim je klanjala grupica ljudi. Tada je Omer, r.a., kazao: ‘Smatram da bi bilo mnogo bolje i ljepše kada bi se ljudi okupili u namazu i klanjali za jednim imamom.’  Nakon toga  Omer, r.a., donio je čvrstu odluku i postavio Ubejja ibn K’aba, r.a., da predvodi ljude u namazu. Nedugo nakon toga ponovo sam sa Omerom, r.a., otišao u džamiju a ljudi su klanjali za jednim imamom. Kada je Omer vidio taj prizor, kazao je: ‘Zaista je ovo divna novotarija.”’ (Buharija)
Oni koji su ovom predajom dokazivali postojanje ”lijepih novotarija” zaboravili su u svemu tome nekoliko činjenica, koje su ujedno i odgovor na njihove tvrdnje.
 
Da li je Omer, r.a., u stvarnosti došao sa novotarijom – to što je ljude okupio da klanjaju teravih-namaz za jednim imamom – ili je to stvar koja je bila poznata još za vrijeme Allahovog Poslanika, koju je on lično prakticirao,  pa je ostavljena iz određenih razloga? U stvarnosti Omer, r.a.,  nije uveo u vjeru nešto novo –novotariju, već je samo oživio praksu Allahovog Poslanika, koju je on ostavio iz bojazni da se teravih-namaz propiše obaveznim. Od Aiše, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik jedne večeri izašao u mesdžid i klanjao noćni namaz i sa njim je klanjalo nekoliko ljudi, koji su sutradan počeli drugima kazivati o tome, te se druge večeri okupilo više ljudi, pa je Allahov Poslanik izašao i predvodio ih u namazu. Sutradan  su ljudi opet o tome kazivali drugima što je uzrokovalo da se u trećoj noći iskupi mnogo svijeta. Allahov Poslanik ponovo je izašao i treće noći  i ljude predvodio u namazu. Četvrte večeri toliko se ljudi iskupilo da nisu mogli stati u mesdžid. Allahov Poslanik nije izašao te večeri, a ljudi su u iščekivanju pljeskali rukama i pozivali ga na namaz. Međutim, Allahov Poslanik izašao je kada je nastupilo vrijeme sabah-namaza, a kada je završio sa namazom, okrenuo se ljudima, izgovorio šehadet i kazao: ”Ja sam znao da ste se okupili i nije me spriječilo da izađem ništa drugo osim što sam se pobojao da se teravih-namaz propiše kao obavezan pa da to ne mognete izdržati.” (Buharija i Muslim od Aiše, r.a.) Ova predaja jasno ukazuje na to da je zajedničko klanjanje teravih-namaza bilo poznato za života Allahovog Poslanika, da je on to činio, te da je tu praksu ostavio iz milosti prema svome ummetu, kako im ne bi bila propisana, a oni to ne bi mogli izdržati.
 
Također, u sunnetu Allahovog Poslanika postoje drugi argumenti koji potvrđuju legitimnost ovog postupka i da je to od sunneta. Kazao je Allahov Poslanik: ”Onaj ko klanja za imamom (noćni namaz teraviju) sve dok imam klanja, upisuje mu se kao da je klanjao cijelu noć.” (Tirmizi, za ovu predaju imam Tirmizi kazao je da je vjerodostojna)
Imam Ahmed je na osnovu ovog hadisa govorio da je klanjanje teravih-namaza u džematu vrednije od pojedinačnog klanjanja.
 
Postavlja se pitanje, kako onda ispravno i potpuno shvatiti riječi Omera, r.a.: ”Zaista je ovo divna novotarija”, ako se one ne odnose na stvarnu novotariju u vjeri?
Kao odgovor na ovo interesantno pitanje spomenut ćemo citate nekoliko islamskih učenjaka:
Kazao je imam Ibn Kesir: ”Novotarije se mogu podijeliti u dvije skupine: novotarija u vjeri i na nju se odnose riječi Allahovog Poslanika: ‘Svaka nova stvar (u vjeri) je novotarija, a svaka novotarija je zabluda.” Međutim, ponekad novotarija biva u jezičkom značenju i na nju se odnose riječi vođe pravovjernih Omera, r.a., onda kada je okupio ljude da klanjaju teravih-namaz za jednim imamom: ‘Zaista je ovo divna novotarija.”’ (Tefsir Ibn Kesir, 1 tom / str. 213, komentar 117. ajeta sure El-Bekare)
 
Kazao je Ibn Redžeb: ”A što se tiče onih mjesta u kojima je preneseno od selefa –ispravnih prethodnika, da su lijepim smatrali neke novotarije, to se odnosi na jezičko značenje novotarije, a ne na novotarije u vjeri. Tako se tumače riječi Omera, r.a., kada je sakupio ljude da klanjaju u ramazanu teravih-namaz za jednim imamom, pa kada ih je vidio skupa, kazao je: ‘Zaista je ovo divna novotarija.”’ (Džami’u el-ulumi vel-hikem, 2 tom / str.128, komentar dvadeset i osmog hadisa)
Isto mišljenje naveo je šejhul-islam Ibn Tejmijje u svome kapitalnom djelu ”Iktidaus-siratil-mustekim”, 2 tom / str. 95-96.
 
Iz svega navedenog jasno vidimo da se predaja Omera, r.a., i njegovo okupljanje ljudi u teravih-namazu za jednim imamom nikako ne može koristiti kao dokaz postojanja ”lijepih novotarija” u vjeri iz dva razloga: zato što on u osnovi nije uveo ništa novo u vjeri, već je nastavio sa prakticiranjem onoga što je Allahov Poslanik činio nekoliko večeri, nakon što je nestalo razloga zbog kojeg je Allahov Poslanik ostavio klanjanje teravih-namaza u džematu; njegove riječi: ”Zaista je ovo divna novotarija”, ispravno se shvataju na način da se odnose na jezičko značenje novotarije, jer je novotarija u jezičkom značenju opširniji pojam od onoga što se pod tim pojmom podrazumijeva u terminološkom značenju. Novotarija u jezičkom značenju obuhvata svaku stvar koja prethodno nije bila poznata, dok u terminološkom značenju obuhvata ibadete za koje ne postoje dokazi. (Pogledaj: ”Iktidaus-siratil-mustekim”, 2 tom /  str. 95)