Rekaik

Iladž – lijek za srce i dušu

1.8kviews

Piše: Alma Taletović

Čovjek nije blijedi odraz života niti sjenka Sunca uhvaćena na tren. Čovjek je onaj kroz kojeg struji i život i svjetlo voljom Svevišnjega, a ono što stalno se mijenja su sjenke i odrazi poliveni plaštom prolaznosti. Ostajemo mi i naša djela koja svjedoče za nas ili protiv nas još na ovom svijetu. I na onom svijetu, pomislih. Zaboravljamo na to dvostruko svjedočenje: sada, ovdje i – tamo. Za to vrijeme Onaj koji je vječan šapuće našim srcima: ”Čovječe, sve se mijenja, sve prolazi jedino je Gospodar tvoj vječan.”

Šapuće nam o neprolaznom životu koji nas čeka i najljepšem društvu u najljepšim odajama gdje nema tegoba ni bola, gdje vatra ne prži, gdje nema nesigurnosti, niti tame.

-Postoji li lijek za bol? – trže me iz razmišljanja treperav glas. Podigoh pogled i zaustavih ga na licu u kojem su se ispreplele i tuga i nesigurnost i traženje odgovora.

-Otkud ti to? – rekoh i stegoh srce. Potražih pogled  u kojem se sapleše sve tuge i sjenke.Vidjeh samo drago lice na kojem su strune života i pitanja zaigrale u neki nedorečeni izraz. Pored mene sjedila je   moja sestra, jedno od meni najdražih bića, i bila sam zahvalna Allahu što mi ju je podario. Zato me i boljela njena bol i bilo mi je stalo da izađe iz stanja ”bolesti” u koje je zapala.

-Ovo je za mene i previše, nekada zaista mislim da neću izdržati. Ovo je preteško, očekivanja su ogromna, od mene se puno traži, a ja to više ne mogu. Ne mogu! – reče malo povišenim tonom u kojem se nazirala nepotpuna ona.

Pomislih kako jedino sa tevekkulom i pouzdanjem i sviješću da je On sa nama, uvijek, u svakoj situaciji, mi postajemo potpuni. Snažni, bez dilema i pitanja. Bez nedorečenosti. Sve je jasno, a mi onda hitamo Njemu kako bi On bio zadovoljan nama. Tada smo poput Musaa, a.s., kada je rekao: ”…a požurio sam Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan.” (Taha ,84)

Pogledah je i sažalih se. Znala sam sve njene tegobe, zadnje iskušenje teško je podnosila. Slomljeno srce baš i ne kuca najbolje, pomislih, ali to je cijena novog života, buđenja, jer iz stanja sna može nas probuditi samo bol.

-Ti si u stanju buđenja jedne nove tebe, nešto ćeš iz toga naučiti, izaći će nešto dobro, osaburi. Sjeti se da onoga kome Allah želi dobro – iskuša ga.

-Nemam sabura, sve mi se skupilo i guši me.

-To ti misliš, rekoh. Ti si puno jača nego što misliš. Sabur je gorak, ali su mu plodovi slatki. Poput lijeka, valja ga progutati, namrštiti se, ali organizam se liječi.

-Tužna sam, boli me srce.

-Lakše ćeš taj put preći ako ne misliš na rane i ako se prepustiš, osloniš i onda nešto bolje će zauzeti mjesto u tvome srcu, bolje od svake tuge.

-Ali ti ne razumiješ… – reče sa negodovanjem.

Pogledah je sa tugom i ne prozborih da mi je poznato to bacanje u vatru iskušenja, kao i svakom vjerniku koji otvoreno, poput Ibrahima, kaže da je samo jedan Bog. Kako da joj objasnim da će vatra biti i hladna i spasonosna onoliko koliko budemo bili ubijeđeni u Njegovu milosti i dobrotu? Za Njega je dovoljno da kaže: ”Budi”, i ono bude. (Ali Imran, 47)

-Takav otpor i sažalijevanje neće ti dati rezultate – rekoh joj odlučnim, ali blagim glasom. Boljela  me njena bol i doista je tako. Sjetih se riječi Resulullaha koji reče da su vjernici poput tijela – kad jedan organ oboli, ostali dio tijela pati, osjeća. Time je želio ukazati na značaj zajedništva i brige o ostalim dijelovima jer mi smo doista jedno tijelo. Ne zlostavljamo, i ne uništavamo, ne zanemarujemo nego naprotiv, brinemo o njemu.

-Šta da radim? – upita me.

-Misli na nešto drugo. Misli na kraj, misli na cilj, a cilj bi ti trebao biti Allahovo zadovoljstvo.  Misli na prolaznost te situacije u kojoj si našla. Misli kako te Allah neće opteretiti sa onim što ne možeš podnijeti i shvati da ti On daje ono što je najbolje za tebe. Sjeti se: ”Ne volite nešto, a ono može biti dobro po vas, nešto volite, a ono može biti zlo po vas. Allah zna, vi ne znate.” (El-Bekare, 216)

– Mislila sam da je to dobro za mene, željela sam to, dovila sam – reče.

-Sada si toliko opterećena sobom i zamjeranjem da ne vidiš Svjetlo na kraju tunela, a ono je blizu, samo hodaj! Hodaj prema Njemu sa pouzdanjem, tevekkulom, potpunim povjerenjem u Njega – u svemu. Ko god tako radi… bit će dostojan ostvariti ono što želi u bilo kojoj oblasti života.

Nagnuh se prema njoj i rekoh: ”Trudi se, Allah će tvoj trud vidjeti… a prema trudu ostvaruju se ciljevi.”

Snaga

-Kako kad nemam snage?

-Sagori tu misao u sebi.

-Ja…

-I ne moraš uvijek misliti na sebe… misli na Njega. Obrati Mu se, možda je to potrebno da shvatiš kako bi dobila snagu.

-Obraćam se…

-Ali si nestrpljiva, previše požuruješ, traži i vjeruj da je tu podrška, i bit će. Osjećaj se kao da je imaš jer od tih misli o nemanju ne vidiš ono što ti je pred nosom. Nesreću koja je zaogrnuta milošću.

-Ti i tvoj tevekkul! – reče.

-Nasmijah se. Vjera ti daje snagu, sumnja oduzima. Shvati da ono što ti treba već imaš, i da ono što je tvoje, doći će ti, nesumnjivo.

Pomislih kako su insani zarobljeni u tami nefsa i pate. Pomislih kako su zatočenici uma, prošlosti ili budućnosti. Odsutni u snu, sanjaju. Imajući potpuno povjerenje da nam Gospodar želi i više i bolje nego mi sami sebi, možemo otpustiti od sebe sve ono loše, pustiti sve što je suvišno. U zamjenu bismo sigurno dobili nešto bolje jer je Njegovo davanje najbolje.

 

-Ne razumijem, reče.

Zahvali se za ono što imaš

-Voliš li Allaha? Zar misliš da tvoje negodovanje i podržavanje tegobe može nešto promijeniti? Zašto ne kažeš: ”Hvala, hvala Ti za sve što si mi dao? Hvala Ti za Sunce, Mjesec, zrak, zemlju, tijelo, hvala Ti za razum, hvala Ti što me načini tajnom. Najviše Ti hvala za ovu ljubav prema Tebi! Hvala što Ti činim sedždu. Hvala za lijek u Kur’anu. Hvala za milost i što mi srce zbori o ljubavi prema Tebi i Poslaniku. Subhanallah, pa dao si mi da poznajem njegov život, da ga slijedim. Hvala Ti!” Moja Saro, propao je onaj koji sjedi u blatu. Takav je već izgubio bitku. Trgni se, učini nešto. Šta te čini sretnom? Blato ili visine? Prolazno ili vječno? Šta tražiš? Šta želiš? ”Ono što žele,vjernici će postići”, ne zaboravi to!

-Lahko je tebi govoriti, ti ne znaš kako je meni.

-Znaš, ja vidim da si se ti prepustila i da tražiš da budeš što očajnija i nesretnija – ošinuh je riječima.

-Ne znam izaći iz ovoga.

-Znaš i trebaš, možeš.

-Kako?

-Pusti to, pusti sve. Ne možeš kontrolisati ono što se desilo, ni vratiti. Imaš pod ovim svodom dovoljno milosti. Zar misliš da si je lišena? Koliko smo mi spremni tako se pridržavati nekog cilja, bilo kojeg, Allaha radi i dati sve od sebe, uvijek, bez glasa? Ili lišiti se nečeg lošeg u sebi? Teško, ali nadati se da onaj koji želi – nauči. Ko traži – dobije.

Oslobodi se svega lošeg u sebi i vrati Mu se.

Neka ti vjera bude poput svih onih koji su u iskušenjima vidjeli  ispit – pa se strpjeli ili onih što znaju koja se milost prosipa na čovjeka i kako se ostvaruje blizina i nefs odgaja. Pravi lijek – iladž je u vjerovanju da sve što se desilo je hajr za nas i da je u suštini mala cijena za sve ono što postajemo i dobijamo, jer onaj ko popije duhovni lijek, on, Saro, ozdravi od svega, ništa ga više ne trese niti ima groznicu za bilo čim i želi jedino Njegovo zadovoljstvo. Vidi stvari onakve kakve jesu i budi se. I živi život u punini sa riječima na usnama i srcu: ”Čujem i pokoravam se!”, jer: “Dosta mi je veličine što si mi ti Gospodar, a dosta mi je ponosa što sam Tvoj rob“.