Rekaik

I više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno

854views

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Arapska riječ el-isar (velikodušnost, nesebičnost, altruizam, darežljivost) znači dati prednost potrebama drugih ljudi nad vlastitim potrebama. Velikodušan i istinski darežljiv čovjek je spreman da trpi glad i žeđ da bi drugog nahranio i napojio. To je jedno od najljepših i najplemenitijih svojstava islamskog ahlaka. Islamski učenjaci su kazali da je osobina iskrenih vjernika el-isar (velikodušnost ili darežljivost), a osobina nevjernika je el-esere, što znači sebičnost, pohlepa i egoizam. Oni koji ne vjeruju u Allaha samoljubivi su, pohlepni i sebični i oni najčešće svoj život grade na smrti drugih ljudi, svoje bogatsvo na tuđem siromaštvu, svoju veličinu i ugled na tlačenju i ponižavanju drugih ljudi, a svoju sigurnost na strahu drugih ljudi.

Svojstvo putnika ka Allahu
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘’Čuvajte se zuluma (nasilja), jer je zulum tmina na Sudnjem danu, čuvjate se pohlepe jer je ona upropastila narode prije vas, nagnala ih je da prolijevaju nedužnu krv i da sebi dozvole ono što je zabranjeno.’’ (Muslim) U drugom hadisu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘’Neće se spojiti prašina na Allahovom putu i džehennemska vatra, niti će se ikada u jednom srcu spojiti pohlepa i vjerovanje.’’ (Sahihul-Džami’) Prvi znak velikodušnosti i altruizma je oslobađanje od pohlepe, a drugi znak  je prepuštanje drugima onoga što ti je i samom potrebno.

U poznatom komentaru sure el-Fatiha, Ibnul-Kajjim El-Dževzi je, između ostalog, rekao: ‘’Jedan od stepeni duhovnog uzdizanja koji je sadržan u ajetu ‘’ijjake na’budu ve ijjake nestein’’ (Samo Tebe obožavamo i samo do Tebe pomoć tražimo), svakako je i altruizam, velikodušnost, darežljivost.  Uzvišeni je objavio: ‘’I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.’’ (El-Hašr, 9.) Svojstvo El-isar (altruizam, velikodušnost) suprotno je pohlepi i škrtosti (eš-šuh). Rečeno je: ‘’Velikodušan i darežljiv čovjek daje drugima čak i ono što mu je samom potrebno, a škrtac pohlepno žudi za onim što ne posjeduje, a kada ga dobije onda škrtari i ne želi to ni s kim dijeliti.’’ Škrtost (ar. el-buhl) je plod pohlepe (ar. eš-šuh) koja čovjeka podstiče da škrtari.’’ Nakon toga, Ibnul Kajjim je citirao hadis koji prenosi Abdullah ibn Amr ibn As, a u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Čuvajte se pohlepe jer je ona upropastila one prije vas, natjerala ih je da škrtare, pa su škrtarili,  natjerala ih  je na kidanje rodbinskih veza, pa su ih kidali, natjerala ih je na razvrat i griješenje, pa su to činili.’’ (Ebu Davud)

U naprijed citiranom ajetu, Allah dž.š. opisao je ensarije osobinom el-isara (velikodušnosti i nesebičnosti) i to je zapravo osobina koja je inače krasila ensarije, odnosno muslimane Medine koji su velikodušno prihvatili Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe iz Mekke, nakon što su učinili hidžru u Medinu.
Historičari su zabilježili predaju u kojoj se spominje da je jedan od najdarežljivijih ensarija općenito bio Kajs ibn Sa’d ibn Ubade r.a. Tako se spominje da se on jedanput razbolio, ali mu je malo ljudi došlo u posjetu, pa se čudio zbog toga. Rečeno mu je da se ljudi stide doći, jer su se mnogo zadužili kod njega, a nemaju mogućnost da mu vrate dug. Kada je to čuo, rekao je: ‘’Allah uništio imetak koji spriječava braću da se međusobno posjećuju!’’ Zatim je naredio telalu da razglasi da on svim dužnicima oprašta dug. Sutradan se stvorila velika gužva pred njegovim vratima. Prenosi se da ga je neko upitao: ‘’Jesi li ikada sreo darežljivijeg čovjeka od sebe?’’ Odgovorio je: ‘’Jesam. Putovao sam sa svojim prijateljem, pa nas je noć zatekla u pustinji i svratili smo u kuću jedne žene da se odmorimo i da po mogućnosti prenoćimo. Kada je došao njen muž rekla mu je da ima dva gosta. On je odmah zaklao devu i pripremio je za večeru. Sutradan je zaklao drugu devu za ručak, pa smo mu rekli: ‘’Mi smo sasvim malo pojeli mesa od one jučerašnje deve, a ti danas kolješ drugu. Zašto to radiš?’’ Odgovorio je: ‘’Ja svoje goste nikada ne častim jučerašnjom hranom.’’ Ostali smo kod njega dva dana i dvije noći. Treći dan smo krenuli svojim putem, i pošto je on bio otišao od kuće, mi smo njegovoj ženi dali sto zlatnika i rekli smo da se u naše ime zahvali mužu na gostoprimstvu. Nedugo zatim, čuli smo glas koji nas je dozivao: ‘’O nevaljalci! Čujete li me, vama govorim! Vama koji ste  na prevaru pokušali platiti moje gostoprimstvo! Ubrzo nas je stigao i ljutito nam rekao: ‘’Ili ćete uzeti vaš novac koji ste dali mojoj ženi ili ćete osjetiti oštricu moga koplja.’’ Vidjeli smo da sa njim nema šale, pa smo uzeli novac i nastavili putovanje.’’

Vrste altruizma
Islamski učenjaci su spomenuli sljedeće vrste altruizma (el-isar). Prvo, davanje prednosti drugima u onome što ni na koji način neće negativno utjecati na vjeru, niti će biti uzrok upropaštavanja života i vremena i njegovog iskorištavanja u zabranjenim stvarima, kao što je davanje prednosti drugom u hrani, piću i odjeći, ali pod uslovom da to neće štetiti životu. Sve ono u čemu se krije dobro za ahiret i što je vezano za ibadet, vjernik ne treba prepuštati nikome, niti u tome treba bilo kome davati prednost. Drugo, davanje prednosti Allahovom zadovoljstvu nad zadovoljstvom ljudi. To znači da čovjek želi da čini samo ono u čemu je Allahovo zadovoljstvo, pa mak time rasrdio ljude i makar to za njega bilo veliko iskušenje. U suprotnom, onaj ko dadne prednost zadovoljstvu ljudi nad Allahovim zadovoljstvom, on će osjetiti srdžbu onog čije zadovoljstvo je tražio i biće ponižen i iskušan upravo rukama onih za čijim zadovoljsvom je čeznuo, pa će tako izgubiti i dunjaluk i ahiret. Rekao je imam Šafija: ‘’Zadovoljstvo ljudi je nedostižni cilj, pa se drži onoga što će ti koristiti i što će popraviti tvoj odnos prema Allahu.’’ Treće, da svoju velikodušnost i altruizam pripišeš Allahu, a ne sebi, jer je On onaj koji daruje svaku blagodat, pa tako i altruizam.
El-džudu – darežljivost i njeni stepeni

Osim stepena el-isar, postoje još dva stepena darežljivosti ili altruizma, a to su: es-sehau – to je obični vid darežljivosti koji se može naći kod mnogih ljudi, a koji znači da dijeliš drugima manje nego što sebi ostavljaš. Zatim, el-džudu, što znači dijeljenje shodno mogućnostima.
Imam Ibnul-Kajjim je spomenuo deset vrsta el-džuda ili darežljivosti.  Prvi stepen je altruizam i nesebičnost u pogledu života. Dok većina ljudi škrtari u imetku, iskreni vjernici su spremni založiti i žrtvovati život u ime Allaha. Drugi stepen je altruizam i nesebičnost u pogledu vlasti. Bogobojazni ljudi koji posjeduju vlast, spremni su uvjek odreći se vlasti u korist drugih, ako je u tome dobro i korist za ljude. Treći stepen odnosi se na velikodušno žrtvovanje vlastitog komoditeta i udobnog života radi drugih ljudi, ukoliko to znači pomaganje drugima da ostvare svoja prava. Četvrti stepen odnosi se na altruizam i darežljivost u znanju. To su oni koji  ne kriju znanje koje im je Allah podario i ne škrtare u njegovom prenošenju i podučavanju drugih ljudi, i to čine bez oholosti, umišljenosti, zavidnosti i loših namjera prema onima koje podučavaju. Neki islamski učenjaci su kazali da je darežljivost u znanju bolja od darežljivosti u imetku. Peti stepen odnosi se na nesebično zalaganje ugleda putem zauzimanja kod vladara za obespravljene ljude.  Na taj način ugledan čovjek daje zekat na svoj ugled kao što učenjak podučavanjem drugih ljudi daje zekat na znanje koje posjeduje.

Šesti stepen odnosi se na darežljivost u svim vidovima materijalnog i moralnog pomaganja, na što aludira hadis Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem je rekao: ‘’Svaki dan u kojem čovjek osvane (živ i zdrav) dužan je podijeliti sadaku na svaki svoj zglob. Pomiriti dvojicu ljudi je sadaka, pomoći čovjeku da uzjaše na svoju jahalicu, ili da natovari svoj prtljag,  je sadaka, lijepa riječ je sadaka, svaki korak do džamije radi klanjanja namaza je sadaka, sklonuti s puta ono što smeta prolaznicima je sadaka.’’ (Muttefekun alejhi) Sedmo, darežljivost koja se odnosi na ljudsku čast. Najbolji primjer za to je ashab Ebu Damdam r.a. koji je u zoru učio ovu dovu: ‘’Gospodaru moj, ja nemam imetka koji bih podijelio kao sadaku, pa zato svoju čast zalažem kao sadaku. Gospodaru, budi mi svjedok da sam oprostio svima koji su me na bilo koji način uvrijedili, potvorili i psovali.’’ Kada su se sutradan ashabi okupili kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on im je rekao: ‘’Zar ne možete biti kao Ebu Damdam, ako već nemate imetka da ga podijelite kao sadaku.’’
Osmi stepen odnosi se na darežljivost u pogledu strpljivosti na životnim iskušenjima, kao i opraštanje uvreda i dugova drugim ljudima.  Strpljivost je uzvišen stepen i altruizam i davanje prednosti drugima u tom pogledu, bolji je od izdašnog dijeljenja imetka. Allah dž.š. u Kur’anu veli: ‘’Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi; On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine.’’ (Eš-Šura, 40.)

U ajetu su spomenuta tri stepena: stepen pravednosti i uzvraćanje na nepravdu istom mjerom, što je dozvoljeno, zatim, stepen dobročinstva i velikodušnog opraštanja, što je preporučeno, i stepen zuluma, što je zabranjeno. Deveti stepen altruizma odnosi se na lijep ahlak i općenito lijepo ponašanje prema ljudima. To je stepen koji je veći i bolji od velikodušne strpljivosti na uvredama, i onaj ko ga ostvari može postići stepen stalnog postača i klanjača, a to su dobra djela koja će na vagi Sudnjeg dana biti najteža. U tom smislu je i hadis Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: ‘’Neka niko od vas ne omalovažava ni jedno dobro djelo, pa makar se radilo o tome da sretneš drugog muslimana nasmijanog lica.’’
Deseti stepen je altruizam u pogledu onoga što ljudi posjeduju, u smislu da ne žudiš za onim što oni imaju, da to ne smatraš velikim u svom srcu niti da od njih ponizno tražiš te blagodati svojim jezikom. Rekao je Abdullah Ibn Mubarek: ‘’Neovisnost u pogledu onoga što ljudi posjeduju, predstavlja veći stepen darežljivosti od dijeljenja imetka i komotno se može kazati sirmohu koji ne žudi za bogatsvom drugih ljudi: ‘’Iako ti nije dato ono čime bi pokazao svoju darežljivost, budi altruista u odnosu na ono što oni posjeduju i sigurno ćeš ih preteći u darežljivosti, u rahatluku i svom drugim pohvalnim svojstvima.’’

Primjeri nesebičnosti i altruizma
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najbolji primjer i uzor u lijepom ahlaku, pa tako i u pogledu altruizma i darežljivosti. Prenosi se od Sehla ibn Sa’da r.a. da je rekao: ‘’Jedna žena je došla kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i donijela mu ogrtač. Nakon toga, on je upitao ashabe: ‘’Znate li šta je burda?’’ Odgovorili su: ‘Znamo, to je ogrtač sa pletenim rubovima.’’ Onda je ta žena rekla: ‘’Allahov Poslaniče, ja sam ga svojim rukama isplela samo za tebe, pa ga obuci.’’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo je ogrtač, jer mu je zaista trebao, a zatim se pojavio u ogrtaču pred nama. Jedan od pristnih ashaba mu je rekao: ‘’Allahov Poslaniče, da li bi meni dao taj ogrtač?’’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, istog trenutka je skinuo ogrtač i dao ga tom čovjeku. Nakon toga priustni su mu rekli: ‘’Zašto si to tražio od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad znaš da on nikoga neće odbiti u onome što traži, a potreban mu je taj ogrtač?’’ Odgovorio je: ‘’Tako mi Allaha ja sam ga tražio da mi bude ćefin kada umrem.’’ Sa’d je rekao: ‘’Zaista mu je taj ogrtač bio ćefin u koji je umotan kada je umro.’’ (Buharija)   U predaji od Enesa ibn Malika stoji da je neki čovjek tražio od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stada ovaca koja su ispunila dolinu između dva brda, pa mu ih je dao. Poslije toga, taj čovjek se vratio svom narodu i rekao: ‘’O ljudi, primite islam, zaista Muhammed daje toliko da se poslije toga ne trebate plašiti siromaštva.’’

Davanje prednosti bratu muslimanu i po cijenu života
Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, primjer slijedili su i njegovi ashabi. U bici na Jermuku, Huzejfe El-Adevi sa vedrom vode u ruci, tražio je svog amidžića među ranjenicima, da ga napoji. Kada ga je našao, prišao mu je i baš kada je prinio vedro njegovim usnama, začuo se jecaj drugog ranjenika, pa je njegov amidžić pokazao očima prema njemu. Huzejfe je otišao do drugog ranjenika i vidio je da se radi o Hišamu ibn Asu. Uzeo je vedro s vodom da ga napoji, ali je čuo trećeg ranjenika i njegov bolni krik: ‘’Aaah!’’ I umjesto da se napije vode, Hišam je pokazao očima prema tom ranjeniku. Huzejfe je pritrčao da ga napoji, ali je on već bio umro. Brzo se vratio do Hišama, ali je i on bio mrtav, a zatim je požurio do svog amidžića, međutim ni on više nije davao znake života.’’ Dakle, svaki od ovih ashaba dao je prednost svom bratu muslimanu nad samim sobom i to onda kada je gutljaj vode značio spašavanje života.

Allah se čudi vašem sinošnjem postupku

Do koje mjere su ashabi bili spremni na žrtvu i koliko su bili velikodušni i darežljivi, svjedoči i sljedeća predaja. Naime, Ebu Hurejre r.a. prenosi da je neki čovjek došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘’Ja sam gladan i potrebna mi je bilo kakva hrana.’’  Nakon toga Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pitao je sve svoje supruge da li imaju hrane, a one su sve odgovorile da u njihovim  kućama nema ništa drugo osim vode. Tada se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio ashabima, upitavši: ‘’Ima li neko među vama da bi večeras ugostio gosta?’’ ‘’Allahov Poslaniče, ja ću ga ugostiti’’, javio se jedan ensarija. Kada je došao kući pitao je suprugu ima li imalo hrane u kući, a ona mu je rekla da nema ništa osim hrane za djecu. Onda joj je on rekao: ‘’Počasti Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, gosta! Kada on dođe ti uspavaj djecu, a onda mu stavi da jede, zatim ugasi svijeću, a mi ćemo se praviti da jedemo kako on ne bi primjetio da mi nemamo hrane. Sutradan je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sreo tog ensariju i rekao mu: ‘’Zaista se Allah čudi vašem sinošnjem postupku.’’

To je pravi profit!
Govoreći o altruizmu i darežljivosti ashaba, Enes ibn Malik r.a.  rekao je: ‘’Ebu Talha r.a. je imao najviše palmi u Medini, a najdraži imetak bio mu je palmovik Bejreha, koji se nalazio pored Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžida. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ulazio je često u taj palmovik i pio vodu sa njegovog izvora. A kada je objavljen ajet: ‘’Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.’’ (Ali-Imran, 92.) Talha je došao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘’Allahov Poslaniče, meni je najdraži imetak palmovik Bejreha, i ja ga dajem kao sadaku u ime Allaha, nadajući se Allahovoj nagradi, pa ga ti dodijeli kome hoćeš.’’ Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, odgovorio mu je: ‘’To je istinski profit! A ja smatram da je najbolje da ga podijeliš svojoj bližnjoj rodbini.’’ Nakon toga, Talha je svoj nabolji i najdraži imetak dao svojim amidžićima.’’ (Buharija i Muslim)

A u pripovijestima o prijašnjim narodima spominje se i ova predaja. Naime, u jednom mjestu živjela su dvojica braće koji su imali njivu koja je donosila velike prihode u pšenici i drugim poljoprivrednim proizvodima. Jedan od njih je bio oženjen i imao je mnogo djece, a drugi je bio neoženjen. Bez obzira na to, oni su odlučili i dogovorili da njivu i sve što su od žitarica uskladištili podijele popola. Međutim, kada se vratio svojoj kući, mlađi i neoženjeni brat rekao je samom sebi: ‘’Zaista je nepravedno da imetak podijelimo na pola, jer moj brat je oženjen i ima mnogo djece i njegove potrebe su veće nego moje.’’ Zbog toga je odlučio da svake noći odnese po jednu vreću pšenice i da je istrese u bratov rov u kojem je bila pšenica, a da brat to ne sazna. U isto vrijeme i njegov oženjeni brat je razmišljao o podjeli imetka, pa je rekao: ‘’Ja mislim da je ovo nepravedno, ja sam oženjen, imam ženu i djecu koji će mi pomoći u budućnosti ako ja obolim, a moj brat je sam i bolje je da on ima više imetka, ako mu zatreba nečija pomoć da ga može platiti.’’ I on je također odlučio da svake noći nosi vreću pšenice u rov svoga brata, a da brat to ne zna. Međutim, jedne noći su krenuli u isto vrijeme i sreli su se na pola puta, pa su onda zbunjeno gledali jedan u drugog, a zatim su spustili vreće s pšenicom i bratski se zagrlili, sretni i zadovoljni zbog onoga što su učinili.  

Kako dostići stepen altruizma i darežljivosti?
Mnogo je stvari koje vjernicima pomažu da postignu stepen altruizma, a mi ćemo spomenuti najvažnije. Prvo, želja i nastojanje da se vjernik okiti lijepim ahlakom i da se oslobodi svih negativnih svojstava. Onoliko koliko čovjek želi da popravi svoj ahlak, toliko će biti bliži stepenu altruizma i darežljivosti, jer je altruizam vrhunac lijepog ahlaka. Drugo, preziranje i ostavljanje pohlepe, jer onaj ko mrzi pohlepu zna da je se ne može osloboditi osim putem altruizma i darežljivosti. Treće, veličanje prava drugih ljudi, jer onaj ko poštuje tuđa prava i maksimalno ih čuva, neće smatrati da je izvršio svoje obaveze i ispoštovao tuđa prava, dok ne postigne stepen altruizma. Četvrto, odricanje od dunjaluka i stalno pripremanje i  razmišljanje o ahiretu, jer će dunjalučke blagodati izgledati bezvrijedno onome ko zna da ga čeka susret  sa Allahom i polaganje računa. Peto, navikavanje duše da se nosi sa tegobama i iskušenjima, jer će to pomoći vjerniku da bolje razumije druge ljude i podstaknut će ga na darežljivost i nesebičo pomaganje.

Autor: Muhamed Nasiruddin El-Uvejd

Saff br. 286.