Vijestiiiiii

Hafezov amanet: Vladavina alevita u sunijskoj Siriji

316views

Bašar al Asad brižno čuva amanet oca Hafeza o održivosti, sada već četiri decenije nasljednog režima i nedodirivosti vlasti alavita, ogranka šiitskog islama, manjine koja čini samo desetinu stanovništva u sunitskoj Siriji.

Gruba sila koju mjesecima primjenjuje prema nezadovoljnicima, koji se bune protiv okrutnosti i zahtjevaju reforme uspijeva da održi vladarski sistem i da spriječi opštenarodnu pobunu; pamćenje masakra u prošlosti i naklonost dovoljnog dijela građana, prije svega u velikim mjestima Alepu i Damasku, imaju zasad zadovoljavajući učinak za predsjedničku palatu, koja se uzda u većinu komandanta armije i aparat bezbijednosti, na osnovu alavitske ili rođačke vjernosti.

Nezadovoljstvo nije dostiglo kritičnu masu – saglasni su mnogi poznavaoci – poput raspoloženja u Tunisu i Egiptu, ali ako se to dogodi, Bašar Asad neće više imati prostora za manevrisanje. Služeći se pojmom iz fizike jedan komentator postavlja političku dijagnozu Bliskog istoka: „Dostignuta je tačka u kojoj regionalni lideri, optuženi za represiju, upotrebu diktatorskih metoda vladanja i zloupotrebe, postaju sve više zavisni od sposobnosti da kontrolišu Papenov lonac u kome su se našli. Opšte nezadovoljstvo, pomiješano sa povećanim pritiskom međunarodne zajednice za reformisanjem društva, opasno remeti status quo na koji se oslanjaju. Na njima je kako će postupiti, što će im odrediti sudbinu.“

Spoljni pritisak se, međutim, pažljivo dozira. Londonski Gardijan, uostalom, podsjeća da „jedna od škola mišljenja na Zapadu smatra da je jak čovjek u regionu uvijek bolji od bliskoistočne anarhije“, pa potom primjećuje da „vojna intervencija nije realna, ali čitav niz diplomatskih, finansijskih i sličnih sankcija treba da bude primjenjen“. Otud se i Bašar Asad direktno ne poziva da ode, već se samo zahtijevaju energične reforme, aktivno političko učešće naroda uz garantovanje fundamentalnih sloboda i osuđuje nemilosrdno kažnjavanje demonstranata, ali uz pomalo pitijski uslov Arapske lige kako „moraju da budu preduzeti koraci da se okonča sirijsko krvoproliće“.

Upućeni Al ahram prenosi raspoloženje arapskih diplomata u sjedištu UN da „u Njujorku u ovom trenutku niko zaista ne govori o uklanjanju Bašara, već se, valjda libijskom poukom, raspravlja kako da se predsjednik Asad i njegov režim navedu da prihvate paket istinskih reformi i da prekinu ubijanje – prije nego što bude kasno“.

„Nisam siguran da iko ima jasnu alternativu za sadašnjeg upravljača ili čak za njegovo pretjerano potkopavanje“, primećuje jedan egipatski sagovornik, na koga se poziva kairski list.

Kako je neposredan uvid – sem pogleda reportera preko granične linije sa turske strane – u sirijsku scenu otežan zabranom prisustva stranim medijima naročito je zanimljiv potpuniji opis Al ahrama, utemeljen „na pouzdanim diplomatskim izvorima“:

„Situacija nije jednostavna. S jedne strane informacije ukazuju da je najviše demonstracija pokrenuto uticajem islamističkih grupa, a istovremeno naša saznanja sugerišu da je Bašar marginalizovan, ako ne i potpuno izolovan od strane brata Mahera, koji je na čelu armije i donosi odluke. Ne može se čak reći ni zbog čega ne razgovara sa svojim narodom ili zašto ne napušta dužnost. Odluke nema, ne samo zbog Mahera, već i zbog toga što Bašar zna, kao i čitava porodica Asad, da će – ako odstupi – alaviti zauvijek u Siriji izgubiti vrhovnu vlast i kontrolu.“

Ukoliko alavitsko-sunitska podjela ozbiljno bukne u vojsci, sposobnost Bašara Asada da armiju i dalje upotrebljava u grubom, nemilosrdnom disciplinovanju sopstvenog naroda biće zaista presudan momenat za opstanak ustavne odredbe po kojoj Arapska socijalistička partija BAAS, decenijama razrađena porodična manufaktura, bespogovorno „vodi državu i društvo“, uz praktičan nadzor vojske, doušnika i brojnih tajnih policija.

Poslije školovanja u Damasku, Bašar al Asad je u Londonu studirao medicinu, spremajući se za očnog ljekara, prije nego što je pozvan da se vrati kući da se blagovremeno uputi u vještinu vladanja, pošto je u automobilskom udesu poginuo brat Basil, kome je otac prvobitno odredio nasljedničko mjesto. Vladalo je uvjerenje da je poslije dvije hiljadite godine, kad je umro Hafez, novi predsjednik potencijalni reformator. Početne godine su to nagovještavale i potvrđivale, ali se decenija Bašarove vlasti drugačije završila. Zakon o vanrednom stanju ukinut 2011. poslije pola veka, zamijenjen je kaznenim ekspedicijama protiv pomisli na još jedno, damaštansko proljeće.

Svi koji dugo pamte sjećaju se 1982, Sirijci najbolje, operacije protiv sunitskih pobunjenika u gradu Hami, koju je obavio Hafezov brat Rifat. Sjajni bliskoistočni reporter Njujok tajmsa Tom Fridman u knjizi „Od Bejruta do Jerusalima“ bilježi Rifatovu ispravku pogrešnog pomena o manjem broju žrtava: „Ubili smo trideset osam hiljada ljudi, a ne sedam kako se govori.“

(danas.rs)