Društvo i politika

Gubljenje borbenog morala u Afganistanu

350views
Američki vojnici koji služe u Afganistanu su u depresiji i razbijenih iluzija, stoji u tvrdnjama dvojice kapelana koji su proveli devet mjeseci s dva bataljona američke vojske, na prvoj liniji borbe protiv talibana. Mnogi od njih osjećaju da riskiraju svoje živote i da su mnoge njihove kolege poginule u ispraznoj i beskorisnoj misiji. Također osjećaju da afganistanski narod ne čini ništa da im pomogne u toj misiji, izjavili su kapelani za The Times u svojoj kapelici u vojnoj bazi koja je poput tvrđave u prašnjavoj dolini jugozapadno od Kabula.

„Mnogi vojnici koji su došli kod nas imaju osjećaj uzaludnosti i bijesa zbog toga što su ovdje. Oni su zaista u stanju depresije i očaja i samo se žele vratiti svojim porodicama,“ izjavio je kapetan Jeff Masengale, iz  2. pješadijskog bataljona 10. planinske divizije.

„Oni osjećaju da rizikuju svoje živote za napredak do kojeg će se teško doći,“ kaže kapetan Sam Rico, iz divizijskog bataljona poljske artiljerije. „Oni su umorni, napeti, zbunjeni i samo žele da sve prođe.“ Kapelani kažu da oni govore jer mnogi od vojnika to ne žele.

Nekoliko vojnika je ipak pristalo govoriti za The Times, spremno priznajući da im je borbeni moral u krizi. „Mi smo izgubljeni – tako se sada osjećam. Nisam sasvim siguran zašto smo ovdje“, izjavio je 20-godišnji vojnik specijalist Raquime Mercer, čijeg je bliskog prijatelja prošlog petka ubio „odmetnuti“ afganistanski policajac. „ Moram raščistiti svrhu svega ovoga ako već moram biti povređen ovdje ili ako moram da umrem.“

Narednik Christopher Hughes, 37, iz Detroita, izgubio je šest svojih kolega i preživio eksplozije dva IED-a. Kad smo ga upitali da li je ova misija vrijedna toga, on je odgovorio: “Kad bih znao tačno šta je to naša misija, možda bih i odgovorio potvrdno, ali ja to ne znam.” Prema njegovim riječima, jedini kojima ide dobro su oni koji “rade u kancelarijama, a ne na terenu”…

Bataljon od 1.500 vojnika je tu raspoređen već devet mjeseci, koji su bili izvanredno teški. Njihov cilj je bio da osiguraju planinsku provinciju Wardak, a da onda pridobiju stanovništvo kroz razvoj i dobro upravljanje. Ali, umjesto toga, našli su se u žestokoj i sve intenzivnijoj borbi s talibanima. Bili su napadnuti s najmanje 300 bombi na putevima (IED), od kojih je 180 eksplodiralo. Devetnaest ljudi je poginulo u akciji, dok je jedan vojnik počinio samoubistvo. Oko stotinjak ih je odletjelo kući s amputacijama, ozbiljnim opeklinama i drugim ozljedama koje uzrokuju trajnu nesposobnost i za većinu njih nisu stigle zamjene. Više od 2/3 „minootpornih“ oklopnih vozila (MRAP-ova) je izbačeno iz akcije i neupotrebljivo.

Uvjeti života su dobri – obilna hrana, klimatizirani šatori, topla voda, besplatan internet – ali većina ljudi je ovdje u svojoj drugoj, trećoj ili četvrtoj turi u Afganistanu ili Iraku, s jedva godinom razmaka između raspoređivanja. Narednica Erika Cheney, specijalistica za mentalno zdravlje, izrazila je zabrinutost zbog njihovog mentalnog stanja, posebno onih vojnika u udaljenim i izolovanim vojnim bazama, te vjeruje da većina njih pati od posttraumatskog stresa (PTSP). „Oni su umorni, frustrirani, preplašeni. Većina njih se boji izlaska van iz baze, ali moraju“, kaže ona.

Poručnik Peter Hjelmstad, komandir medicinskog voda, kaže da su nesanica i napadi bijesa vrlo česta pojava. Mnogi od ljudi rade u kancelarijama zbog toga što više ne mogu obavljati misije izvan baze. Jedan od starijih oficira, koji je izgubio trojicu svojih drugova u ovoj turi, kaže da se ponekad vraća u svoju sobu noću i plače, ili igra ratne igrice na svom laptopu. „To je opuštajuće. To je metod oslobađanja od gnjeva.“ On ima noćne more i vrlo malo spava, a ne pomaže ni to što se stalno iz baze ispaljuju granate.

Kapelani kažu da veliki broj vojnika traži njihovu pomoć „Svako koga sretneš je u krizi i susrećete se svugdje – u sobi za odmore, blagovaonici, dok čekate poštu“, kaže kapetan Rico. Čak i „tvrdi momci“ dolaze u njihovu kapelicu gdje se „slome“. Vojnici su isfrustrirani zbog očiglednog nedostatka svrhe njihove misije i zbog nedostatka bilo kakvog napretka. alt

„Najčešće pitanje vojnika je – šta možemo uraditi da zaustavimo ovaj rat. Da uhvatimo neku osobu? Napadnemo neki objekt? Vojnici žele određene odgovore, radije nego da zaustave talibane, zbog toga što se to čini gotovo nemogućim. Teško je uhvatiti nekoga koga ni ne vidiš,“ kaže vojnik specijalist Mercer.

„Ovo je veoma frustrirajuća misija“, kaže poručnik Hjelmstad. „Obični vojnik vidi svog prijatelja raznesenog i njegov instinkt ga goni da uzvrati ili da povjeruje da je to bilo zbog nečega vrijednog, ali ovo nije kao u prijašnjim ratovima kad bi ti prijatelj poginuo, ali biste ipak zauzeli brdo (objekt). Ovdje nema neke vidljive nagrade za žrtvu. Teško je reći da je Wardak išta bolji poslije našeg dolaska ovdje.“

Kapetan Masengale, koji je bio vojnik 12 godina prije nego što je postao kapelan, kaže: “Mi želimo da vjerujemo u neki cilj – ali ne znamo koji nam je cilj.”

Vojnici su bijesni zbog toga što njihove kolege gube svoje živote dok pokušavaju pomoći stanovništvu koje ne želi da pomogne njima. „Možeš im dati koliko god hoćeš humanitarne pomoći i oni će te opet lagati. Oni će ti reći da nema nigdje talibana u oblasti i, odmah nakon što se odvezemo, desetak metara od njihovih kuća, opet će neko na nas zapucati”, kaže Eric Petty, iz Džordžije.

Kapetan Rico je govorio i o odbojnosti bolničara od kojeg je traženo da pruži pomoć pobunjeniku, nedugo nakon što je ovaj izvukao izgorjelo tijelo svog kolege iz vozila koje je naletjelo na minu. Vojnici se žale da nova pravila, koja su propisana da se smanje civilne žrtve, znače da se oni bore s jednom rukom vezanom iza leđa.

“To je smiješno“, kaže jedan vojnik. „Pucaju na tebe i ne možeš ništa učiniti. Moraš vidjeti osobu i oružje. Nije dovoljno samo da znaš iz koje kuće pucaju na tebe.”

Vojnike većinom ubijaju ne u borbenim, nego u rutinskim patrolama, pomoću IED-ova koje postavlja nevidljivi neprijatelj. „To je veoma demoralizirajuće“, kaže kapetan Masengale.alt

S druge strane, stalna služba stvara pravu pustoš u privatnim životima vojnika. „To ubija porodice,“ kaže on. „Razvodi brakova su u porastu do zvijezda. PTSP je izvan kontrole. Desile su se stotine ozljeda koje su poslale vojnike kućama, što je utjecalo na ostatak života njihovih familija.”

Kapelani kažu da su mnogi vojnici izgubili želju da pomognu Afganistanu.

„Sve što žele jeste da se vrate kući živi, da se vrate svojoj ženi i djeci i da posjete porodice koje su izgubile muževe i očeve tamo. Sve se svelo na puko preživljavanje“, kaže kapetan Mesengale.

„Ako se vratimo s deset prstiju i sa svim udovima iz misije, onda je za nas misija uspjela“, kaže narednik Hughes.

Kapelani se i sami muče u borbi protiv svega toga. „Mi moramo da ih ohrabrimo, da ih ojačamo i – opet ih pošaljemo tamo vani. Niko se ne vrati da nam kaže: ‘Imao sam sjajan dan prilikom današnje misije‘. To je samo bol“, kaže kapetan Mesengale. “Jedini način da preživimo sve ovo jeste da se držimo jedni uz druge.“

Pukovnik Kimo Gallahue, komandant divizije, niječe da su njegovi ljudi demoralizirani i insistira da su uradili veliki posao u zadnjih devet mjeseci…

A na jutarnjoj službi u nedjelju, dvojica kapelana su pokušala podići duh „svog stada“ nadahnutim odama i himnama, koje su bile propraćene fotografijama prelijepih jezera, okeana i rijeka…

Piše: Martin Fletcher

Izvor: The Times